U svakoj propovijedi treba uputiti ljudima srdačan poziv da se odreknu svojih grijeha i dođu Kristu. Treba osuditi grijeh kojemu se ljudi danas predaju i treba naglašavati praktičnu pobožnost. Propovjednik sam treba da je duboko ganut, da govori od srca i da pokaže da mu na srcu leži briga za duše za koje je Krist umro. O Kristu stoji napisano: »Jer revnost za kuću tvoju jede me.« (Ps. 69, 9.) Istu revnost treba da osjećaju njegovi pretstavnici. SZC 359.1
Za čovjeka je prinijeta beskrajna žrtva, ali ta je žrtva uzalud prinijeta za sve koji odbijaju da prihvate spasenje. Koliko je dakle važno da onaj koji iznosi istinu čini to sa osjećanjem odgovornosti koja počiva na njemu. Sa kakvim nježnim saučešćem i sa kolikom učtivošću treba da se ophodi sa dušama kad je Spasitelj svijeta pokazao koliko visoko ih cijeni. Krist pita: »Tko je dakle taj vjerni i mudri sluga kojega je postavio gospodar njegov nad svojim domašnjima, da im daje hranu na obrok?« (Matej 24, 45.) Isus pita: »Tko je taj sluga?« A svaki propovjednik treba da ponavlja u svom srcu to pitanje. On bi trebalo da bude duboko ganut kad misli na svečane istine i na sliku vjernog i mudrog sluge koga Isus spominje. SZC 359.2