Kad je Petar ušao u kuću poganina, Kornelije ga nije pozdravio kao običnog posjetitelja, nego kao gosta s Neba kojega mu je poslao Bog. Istočnjački je običaj da se ljudi pred knezom ili nekim drugim uglednikom poklone; također, djeca se trebaju pokloniti svojim roditeljima zbog časti koju imaju. No Kornelije je apostola obasuo svojim poštovanjem kao Božjeg zastupnika: pao je pred njegove noge i poklonio mu se kao božanstvu. PO 215.2
Petar se užasnuo nad ovim stotnikovim postupkom, uspravio ga i rekao mu: “Ustani! I ja sam čovjek!” (Djela 10,26) Tada je počeo s njim opuštenije razgovarati kako bi otklonio osjećaj divljenja i pretjeranog poštovanja koje mu je stotnik ukazivao. PO 215.3
Da je Petar nastojao uveličati svoj autoritet i položaj koji mu pridaje Rimokatolička crkva, on bi poticao, a ne sprečavao Kornelijevo strahopoštovanje. Takozvani Petrovi sljedbenici zahtijevaju od kraljeva i careva da im se klanjaju, ali Petar je za sebe tvrdio da je samo slab i grešan čovjek. PO 215.4
Petar je s Kornelijem i okupljenima u njegovoj kući razgovarao o židovskom običaju po kojem se smatra da je druženje Židova s poganima zabranjeno i da ga čini obredno nečistim. To nije zabranjeno Božjim zakonom, ali ljudska tradicija učinila je taj običaj obaveznim. Petar je rekao: “Vi znate kako je Židovu zabranjeno družiti se sa strancem ili k njemu ulaziti, ali meni Bog pokaza da nikoga ne zovem okaljanim ili nečistim. Stoga, pozvan, i dođoh bez pogovora. Da čujemo dakle zbog čega me pozvaste!” (Djela 10,28.29) PO 215.5
Kornelije je tada ispričao svoje iskustvo i anđelove riječi koje je čuo u viđenju. Onda je zaključio: “‘Odmah sam dakle poslao k tebi, a ti si dobro učinio sto si došao. Evo nas dakle sviju pred Bogom da čujemo sve što ti zapovjedi Gospodin!’ Petar tada prozbori i reče: ‘Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego - u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.’” (Djela 10,33-35) Iako su Židovi za Boga bili narod iznad svih drugih naroda, kad su odbacili svjetlost i nisu živjeli u skladu sa svojim pozivom, nisu više bili uzvišeniji u Njegovim očima od drugih naroda. One ljude među poganima koji se boje Boga, rade pravo i žive u svjetlosti koju imaju kao Kornelije, Bog gleda s odobravanjem i prihvaća njihovu iskrenu službu. PO 216.1
Ali Kornelijeva vjera i pravednost ne mogu biti savršene bez poznavanja Krista. Stoga mu Bog šalje svjetlost i spoznaju radi daljnjeg usavršavanja njegovog pravednog karaktera. Mnogi odbijaju primiti svjetlost koju im šalje Božje proviđenje i kao izgovor za svoj postupak navode Petrove riječi Korneliju: “U svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.” (Djela 10,35) Oni smatraju da ono što ljudi vjeruju nema nikakvih posljedica tako dugo dok su njihova djela dobra. Takvi su u krivu. Vjera se mora sjediniti s njihovim djelima. Oni moraju napredovati u svjetlosti koju su dobili. Ako ih Bog dovede u vezu sa svojim slugama koji su primili novu istinu potkrijepljenu Božjom riječju, oni je trebaju s radošću primiti. Istina je usmjerena prema naprijed. Istina je usmjerena prema gore. Drugim riječima, oni koji tvrde da će ih spasiti samo njihova vjera, uzdaju se u nesigurno, jer se vjera jača i usavršava jedino djelima. PO 216.2