Pišući Solunjanima apostol Pavao proriče veliko otpadništvo koje će dovesti do uspostavljanja papinske vlasti. On izjavljuje da Kristov dan neće doći odmah “jer treba najprije doći otpad i objaviti se Čovjek bezakonja, Sin propasti, protivnik koji se diže iznad svega što se zove Bog, ili što se štuje, tako da će on sjesti u Božjem hramu pokazujući sebe, kao da je Bog” (2. Solunjanima 2,3.4 - Šarić). Zatim apostol upozorava svoju braću da “tajna bezakonja već djeluje” (2. Solunjanima 2,7 - Šarić). Već je u to rano doba vidio da će pogreške koje su se uvlačile u Crkvu pripremiti put razvitku papinstva. PO 245.1
Malo-pomalo, najprije potajno i tiho, a onda sve otvorenije i snažnije, tajna bezakonja je, zadobivajući kontrolu nad ljudskim umovima, napredovala u svojem zavodničkom i bogohulnom djelovanju. Gotovo neprimjetno, poganski su običaji našli svoj put u kršćansku crkvu. Žestoka progonstva koja je Crkva podnosila od strane pogana za neko su vrijeme sprečavala duh ustupaka i prilagođavanja svijetu. No s prestankom progona kršćanstvo je ušlo u sudišta i kraljevske palače, a skromnu jednostavnost Krista i Njegovih apostola zamijenilo je s raskoši i gordošću poganskog svećenstva i vladara. Božje zahtjeve zamijenilo je ljudskim teorijama i tradicijom. Prividno Konstantinovo obraćenje početkom četvrtog stoljeća izazvalo je veliko oduševljenje, a svijet je zaogrnut plaštem pravednosti ušao u Crkvu. Otada je izopačenost brzo napredovala. Poganstvo, naizgled poraženo, postalo je pobjednikom. Njegov je duh zavladao Crkvom. Njegova učenja, obredi i praznovjerje pomiješali su se s vjerom i bogoštovljem onih koji su se nazivali Kristovim sljedbenicima. PO 245.2
Ovaj kompromis između poganstva i kršćanstva imao je za posljedicu razvoj “čovjeka grijeha” najavljenog u proročan*stvu, koji se suprotstavlja Bogu i uzdiže iznad Njega. Ovaj divovski sustav lažne religije je remek-djelo Sotonine moći, spomenik njegovim naporima da, prema svojoj težnji, zasjedne na prijestolje da bi vladao Zemljom. PO 246.1
Da bi stekla svjetovni dobitak i čast, Crkva je navedena da teži za odobravanjem i podrškom velikana ove Zemlje te je, odbacujući Krista, potaknuta da se podloži Sotoninom predstavniku - rimskom biskupu. PO 246.2
Ovo je jedno od vodećih načela Rimokatoličke crkve - da je papa vidljiva glava sveopće Kristove Crkve, kojemu je povjerena vrhovna vlast nad biskupima i pastorima na cijelome svijetu. Štoviše, papa je sebi pripisao i samo božansko nazivlje. PO 246.3
Sotona je vrlo dobro znao da bi Sveto pismo osposobilo ljude da prepoznaju njegove prijevare i odupru se njegovoj vlasti. I sam Spasitelj njegovim se napadima odupro Božjom riječju. Pri svakom napadu Krist se zaštitio vječnom istinom rekavši: “Pisano je!” Svakom nagovoru protivnika On se odupro mudrošću i silom Riječi. Da bi Sotona zadržao svoj utjecaj nad ljudima i uspostavio vlast papinskog uzurpatora, on ih mora spriječiti da upoznaju Pismo. Biblija bi uzdigla Boga, a muškarce i žene postavila na njihovo pravo mjesto. Iz tog su razloga njezine svete istine morale biti sakrivene i zabranjene. Tu je logiku prihvatila Rimokatolička crkva. Stotinama godina ona je zabranjivala širenje Biblije. Narodu je bilo zabranjeno da je čita ili posjeduje, a njezino su učenje, da bi poduprli svoje tvrdnje, tumačili neodgovorni svećenici i biskupi. Na taj je način papa gotovo svugdje priznat kao Božji namjesnik na Zemlji počašćen vrhovnom vlašću nad Crkvom i državom. PO 246.4