Ivan je bio zbunjen i nije znao što učiniti s tijelom voljenoga Učitelja. Zadrhtao je na pomisao da bi Ga grubi i bezosjećajni vojnici mogli staviti u nečasni grob. Znao je da od židovskih vođa neće dobiti nikakvu uslugu, a imao je i malo nade da bi ista dobio od Pilata. Ali u ovom hitnom slučaju istupili su Josip i Nikodem. Obojica su bili članovi Velikog vijeća i poznavali su se s Pilatom. Obojica su bili bogati i utjecajni. Obojica su bili odlučni u tome da Isusovo tijelo treba imati dostojanstveni ukop. PO 170.2
Josip je smjelo otišao k Pilatu i zatražio Isusovo tijelo da Ga pokopa. Tada je Pilat dao službeni nalog da Isusovo tijelo bude predano Josipu. Dok je učenik Ivan bio zbunjen i potresen zbog svetih ostataka njegova ljubljenog Učitelja, Josip iz Arimateje vratio se s upraviteljevom naredbom, a Nikodem je, iščekujući povoljan ishod razgovora između Josipa i Pilata, došao sa skupom mješavinom mirte i aloje teškom oko pedeset kilograma. Najčasniji među svim Jeruzalemcima ne bi pri smrti mogao očekivati više poštovanja. PO 170.3
Nježno i s pobožnošću, svojim su vlastitim rukama skinuli Isusovo tijelo s križa. Suze su klizile niz njihovo lice dok su gledali Njegovo izranjavano i izmrcvareno tijelo koje su pažljivo oprali i očistili od ugrušaka krvi. Josip je posjedovao novi grob isklesan u kamenu koji je pripremio za sebe. Bio je smješten blizu Golgote, a sada ga je pripravio da bude Isusov grob. Tijelo je, zajedno s mirisima koje je Nikodem donio, pomnjivo umotano u laneno platno, a trojica učenika ponijela su svoj dragocjeni teret u novi grob u kojemu još nitko nikada nije bio pokopan. Tamo su ispravili unakažene udove i preklopili ranjene ruke na beživotne grudi. Galilejske su se žene približile da bi vidjele je li učinjeno sve što se može učiniti za beživotno tijelo njihovog voljenog Učitelja. Zatim su vidjele kako je na ulaz u grob navaljen veliki kamen i da je Božji Sin ostavljen da počiva. Žene su ostale posljednje kod križa i bile su posljednje i kod Kristovog groba. PO 170.4
Iako su židovski vlastodršci sproveli svoj đavolski plan da ubiju Božjeg Sina, Kristovom smrću nije ih napustio nemir ni zavist. Radost slatke osvete miješala se s osjećajem stalno prisutnoga straha da bi Njegovo mrtvo tijelo koje leži u Josipovom grobu moglo oživjeti. Stoga “sabraše se glavari svećenički i farizeji kod Pilata te mu rekoše: ‘Gospodaru, sjetismo se da onaj varalica još za života kaza: ‘Nakon tri dana uskrsnut ću.’ Zapovjedi dakle da se grob osigura sve do trećega dana da ne bi možda došli njegovi učenici, ukrali ga pa rekli narodu: ‘Uskrsnuo je od mrtvih!’ I bit će posljednja prijevara gora od prve.’” (Matej 27,62-64) Pilat, jednako kao i Židovi, nije želio da Isus moćno uskrsne da kazni krivce koji su Ga ubili te je skupinu rimskih vojnika prepustio naredbama svećenika. “Reče im Pilat: ‘Imate stražu! Idite i osigurajte kako znate!’ Nato oni odu i osiguraju grob: zapečate kamen i postave stražu.” (Matej 27,65.66) PO 171.1
Židovi su shvatili da je prednost imati takvu stražu kod Isusovog groba. Zapečatili su kamen koji je zatvarao grob tako da ga nitko ne može pomaknuti a da se za to ne sazna, te da tako preduhitre učenike u bilo kakvim obmanama vezanima uz Isusovo tijelo. Ali svi njihovi planovi i mjere opreza poslužili su jedino da pobjedu uskrsnuća učine potpunijom i istinu o tome vjerodostojnijom. PO 171.2