Rano ujutro prvoga dana tjedna, dok još nije sasvim svanulo, pobožne žene došle su na grob noseći miomirise da bi pomazale Isusovo tijelo. Našle su težak kamen odgurnut u stranu, a Isusovog tijela nije bilo. Srca su im klonula jer su se pobojale da su tijelo odnijeli njihovi neprijatelji. Odjednom su ugledale dva anđela u bijelom blistavih i sjajnih lica. Ova nebeska bića znala su zbog čega su žene došle i odmah su im rekli da Isus nije ovdje. Uskrsnuo je, a one mogu vidjeti samo mjesto gdje je ležao. Rekli su im da odu i kažu Njegovim učenicima da će On otići pred njih u Galileju. Uplašene, ali s velikom radošću, žene su se žurno vraćale ožalošćenim učenicima i rekle im ono što su vidjele i čule. PO 175.1
Učenici nisu mogli povjerovati da je Krist uskrsnuo, ali su potrčali ka grobu zajedno sa ženama koje su ih izvijestile. Vidjeli su da Isusa nema u grobu. Vidjeli su Njegovu posmrtnu odjeću, ali nisu mogli vjerovati radosnoj vijesti da je On uskrsnuo iz mrtvih. Vratili su se kući zadivljeni onime što su vidjeli i izvješćem koje su im žene donijele. PO 175.2
Ali Marija je izabrala da se zadrži kod groba razmišljajući o onome što je vidjela i osjetila se uznemirenom pri pomisli da je možda prevarena. Osjećala je da je čekaju nove kušnje. Njezina je tuga ponovno izbila te je briznula u gorak plač. Sišla je u grob da bi ponovno provjerila, i u njemu je vidjela dva anđela obučena u bijelo. Jedan je sjedio na mjestu gdje je Isusu počivala glava, a drugi gdje su bile Njegove noge. Nježno joj je progovorio i upitao je zašto plače. Odgovorila je: “Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.” (Ivan 20,13) PO 175.3