Organizacija crkve u Jeruzalemu trebala je služiti kao model za organizaciju crkava u svim drugim mjestima gdje će vjernici istine zadobivati obraćenike za Evanđelje. Oni koji su dobili odgovornost općeg nadzora nad Crkvom nisu smjeli gospodariti nad Gospodnjom baštinom, već su kao mudri pastiri trebali pasti “stado Božje” i biti “uzorom stadu” (1. Petrova 5,2.3), a đakoni su trebali biti “ljudi na dobru glasu, puni Duha i mudrosti”. Ovi su ljudi trebali zajednički zauzeti položaj na pravoj strani i zadržati ga čvrsto i odlučno. Tako će na cijelo stado vršiti ujedinjujući utjecaj. (Djela apostolska, 57) SZC 306.2
Apostoli su novoobraćenike nastojali okružiti zaštitom evanđeoskog reda kao važnim čimbenikom duhovnog rasta. U svim mjestima Likaonije i Pizidije, u kojima je bilo vjernika, ustrojene su crkve. U svakoj su crkvi bili postavljeni službenici i uspostavljen red i sustav za obavljanje svega što je povezano s duhovnom dobrobiti vjernika. SZC 306.3
Ovo je bilo u skladu s evanđeoskim planom ujedinjenja svih vjernika u jedno tijelo i Pavao je ustrajavao na provođenju ovog plana tijekom cijele svoje službe. Oni koji su na bilo kojem mjestu njegovim radom prihvatili Krista za Spasitelja, bili su u određeno vrijeme ustrojeni u crkvu. To je radio i onda kad je bilo samo nekoliko vjernika. Tako su kršćani bili podučavani da pomažu jedni drugima podsjećajući se na obećanje: “Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima.” (Matej 18,20) (Djela apostolska , 117) SZC 307.1