Ovo je svečana izjava koju dajem Crkvi da ni jedan od dvadeset čija su imena zapisana u crkvenim knjigama nije spreman završiti svoju zemaljsku povijest pa tako bez Boga i bez nade postoji u svijetu kao običan grešnik. Ova nedosljednost očituje se više u odricanju od Krista nego priznavanju Krista. Ima mnogo onih koji su u crkvu donijeli svoj vlastiti nepokoreni i neoplemenjeni duh; njihov duhovni ukus izopačen je njihovim nemoralnim, obezvređujućim postupcima, oni su simbol svijeta u duhu, u srcu, u namjeri, to potvrđuju pohlepnim postupcima i puni su prijevare u svojem navodnom kršćanskom životu. Žive kao grešnici, a tvrde da su kršćani! Oni koji tvrde da su kršćani i da priznaju Krista, trebali bi izići između njih i ne doticati se ničega nečista i biti odvojeni. ... KS 47.1
Odlažem svoje pero i podižem svoju dušu u molitvi da Gospodin udahne život u svoj narod koji je ponovno zastranio, koji je kao suhe kosti koje nemaju života. Kraj je blizu, prikrada nam se tako potajno, tako neprimjetno, tako nečujno, kao nečujni hod lopova u noći kako bi iznenadio spavače koji ne bdiju i nisu spremni. Neka Gospodin učini da Njegov Sveti Duh uđe u srca koja su sada spokojna da više ne spavaju kao ostali, već da bdiju i budu trijezna. (GCB, 1893., str. 132,133) KS 47.2