Srce koje prima Božju Riječ nije kao bara koja se isparava, niti kao ispucana čatrnja koja gubi svoje blago. Ono je kao gorski potok koji se napaja na nepresušnom izvoru, i čije hladne, iskričave vode skakuću s kamena na kamen, osvježavajući umorne, žedne i opterećene. Ono je kao rijeka koja stalno teče i tekući postaje sve dublja i šira sve dok se njezine životodavne vode ne prošire po svoj zemlji. Potok koji pjevajući teče svojim putom, ostavlja iza sebe darove zelenila i plodnosti. Trava na njegovim obalama postaje sočnija, drveće se zaodijeva bujnijim zelenilom, cvijeće se množi. A kad zemlju u ljeto počnu pržiti usijane sunčeve zrake, pojas zelenila obilježava riječni tok. KS 124.3
Tako je i s pravim Božjim djetetom. Kristova vjera u njemu će djelovati kao životodavno načelo koje sve prožima; kao živa, djelotvorna, duhovna energija. Kad se srce izloži djelovanju nebeskih utjecaja istine i ljubavi, ta načela se ponovno pokazuju kao potoci u pustinji, pretvarajući golu i suhu zemlju u plodno tlo. (Izraelski proroci i kraljevi, str. 150) KS 125.1