Loading...
Larger font
Smaller font
Copy
Print
Contents

Isusov život

 - Contents
  • Results
  • Related
  • Featured
No results found for: "".
  • Weighted Relevancy
  • Content Sequence
  • Relevancy
  • Earliest First
  • Latest First
    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents

    Poglavlje 35—Milostivi Samarjanin

    Pričom o milostivom Samarjaninu Krist uči da se prava religija ne sastoji u vjerskim sistemima, dogmama ili obredima, nego u vršenju djela milosti, u pomaganju bližnjima, u pravoj dobroti.1Luka 10, 25-37.IZ 148.1

    Dok je Krist učio narod, “ustade jedan zakonik i kušajući ga reče: Učitelju! šta ću učiniti, da dobijem život vječni?” Cio skup je napregnuto očekivao Kristov odgovor. Svećenici i rabini su nagovorili zokonika da postavi to pitanje u namjeri da Krista zbune. Ali Spasitelj nije htio da se upušta u prepiranje. On je tražio da na pitanje odgovori onaj, koji je postavio pitanje. “Šta je napisano u zakonu? Kako čitaš?” Pošto su ga Jevreji još optuživali, da omalovažava zakon objavljen na Sinaju, Isus je skrenuo pitanje spasenja na područje poslušnosti prema Božjim zapovijestima.IZ 148.2

    Zakonik je odgovorio: “Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, i bližnjega svoga kao samoga sebe.” Isus mu reče: “Pravo si odgovorio; to čini i bit ćeš živ.”IZ 148.3

    “Čini to i bit ćeš živ”, rekao je Isus. On je iznio zakon kao božansku cjelinu i pokazao da je nemoguće držati jednu zapovijest zakona, a u isto vrijeme prestupati drugu, jer sve zapovijesti imaju isti temelj. Čovjekova sudbina zavisi od njegove poslušnosti prema cijelome zakonu. Ljubiti Boga završenom ljubavlju i bližnjega svoga nepristranom ljubavlju: to su načela koja treba da upravljaju našim životom.IZ 148.4

    Zakonik je ustanovio da je prestupnik. Kristove dirljive riječi izazvale su kod njega osvjedočenje da je grešan. On nije sprovodio u djelo pravdu zakona, koju je tvrdio da razumije, niti je pokazivao ljubav prema bližnjima. Sad je trebalo da se pokaje, ali u mjesto da se pokaje, pokušao je da se opravda. Umj,esto da prizna istinu, pokušao je da pokaže kako je teško ispunjavati zapovijesti. Na taj način mislio je da će prigušiti osjećanje lične grešnosti i da će se opravdati u očima ljudi. Spasitelj je svojim riječima pokazao, da je zakonikovo pitanje bilo nepotrebno, pošto je sam mogao da na njega odgovori. Ipak ovaj je dodao: “A tko je moj bližnji?”IZ 148.5

    Među Jevrejima je ovo pitanje bilo povod mnogim raspravama. Nikakva sumnja nije postojala u pogledu neznabožaca i Samarjanja. Oni su bili smatrani strancima i neprijateljima. Ali koliko se razlike činilo u samom narodu i između društvenih staleža! Koga treba rabin, svećenik i starješina smatrati svojim bližnjim? Oni su vodili život u obavljanju raznih obreda u svrhu svoga očišćenja. Smatrali su da dodir sa neukom i bezbrižnom gomilom predstavlja oskvrnjenje, koje se teško otstranjuje. Može li se nečisti smatrati bližnjim?IZ 148.6

    Ni ovog puta Isus nije dozvolio, da ga uvuku u prepiranje. Nije htio žigosati čak ni fanatizam onih, koji su se pripremali da ga osude. Jednostavnim riječima nacrtao je pred svojim slušaocima takvu sliku o nebeskoj ljubavi, da su svi bili ganuti. I sam zakonik je morao priznati istinu.IZ 149.1

    Da bi se rastjerala tama. potrebno je da se zapali svjetlost. Iznošenje istine je najuspješnije sredstvo da se suzbije zabluda. Otkrivanje božanske ljubavi razotkriva grešno stanje sebičnog srca.IZ 149.2

    “Jedan čovjek”, rekao je Isus, “silažaše iz Jeruzalema u Jerihon, pa ga uhvatiše hajduci, koji ga svukoše i izraniše, pa otidoše, ostavivši ga napola mrtva. A iznenada silažaše onim putem jedan svećenik i vidjevši ga prođe. A tako i levit, kad je bio na onom mjestu, pristupi, i vidjevši ga prođe.” Ovdje se nije radilo o jednoj izmišljenoj slici; ovaj događaj zaista se desio. Svećenik i levit, koji su prošli mimo onoga čovjeka, nalazili su se među prisutnim slušaocima.IZ 149.3

    Putnik, koji se vraćao iz Jeruzalema u Jerihon morao je prijeći jedan dio Judejske pustinje. Put je silazio u jednu divlju dolinu, punu pećina, gdje su se krili hajduci. Tu su se često dešavali zločini. Tamo je čovjek, o kome je Isus pričao, bio napadnut, svučen, isprebijan i i ostavljen napola mrtav kraj puta. Nekakav svećenik, vidjevši ga, prođe. Zatim je prolazio levit. Radoznao da vidi šta se dogodilo, zaustavio se i pogledao jadnika. Vidio je šta treba da čini, ali to nije bila ugodna dužnost. Najviše bi želio da nije ovuda prošao, ali na kraju je sam sebe uvjerio da se taj slučaj njega ne tiče.IZ 149.4

    Ovaj svećenik i levit, obučeni u svete haljine, smatrali su sebe tumačima Pisma. Oni su pripadali naročitom društvenom staležu, koji je trebao da predstavlja Boga pred narodom. Trebalo je da pokažu saučešće prema neukima i onima, koji “zalaze”, da bi ljudi mogli razumjeti veliku Božju ljubav prema čovječanstvu. Djelo, na koje su oni bili pozvani, bilo je ono isto, koje je Isus opisao kao svoje djelo kad je rekao: “Duh je Gospodnji na meni; zato me pomaza da javim evanđelje siromasima: posla me da iscijelim skrušene u srcu: da propovijedim zarobljenima da će se otpustiti, i slijepima da će progledati, da otpustim sužnje.”2Luka 4, 18.IZ 149.5

    Nebeski anđeli gledaju na Božju djecu, koja se nalaze u nevolji na zamlji, i oni su gotovi da pomognu ljudima, koji su u nevolji i koji stradaju. Božje proviđenje je dovelo svećenika i levita na put, gdje je ležao ranjeni nevoljnik, da bi pomogli onome, kome je bilo potrebno saučešće. Cijelo je nebo očekivalo, da srca tih ljudi budu ganuta samilošću prema nevoljnome. Sam Spasitelj je davao uputstva Izraelcima u pustinji; sa visine u stubu od oblaka i ognja, davao je on sasvim drukčiju pouku od one, koju su svećenici i zakonici davali narodu sada. Zakon je preporučivao staranje čak i za životinje, koje su nesposobne da riječima izraze svoje potrebe i nevolje. Evo uputstva, koje je Mojsije dao djeci Izraelskoj: “Ako naiđeš na vola neprijatelja svojega ili na magarca njegova, gdje je zalutao; odvedi ga k njemu. Ako vidiš gdje je neprijatelju tvojemu pao magarac pod teretom svojim, nemoj proći mimo njega da mu ne pomogneš, nego mu pomogni da ga rastovari.”32. Moj. 23, 4. 5. U slučaju, koji je Isus spomenuo: o čovjeku izranjenom od razbojnika, — radilo se o jednome bratu u nevolji. Njihova srca trebalo je da budu ispunjena saučešćem mnogo više negoli prema jednoj nijemoj životinji. Njima je bila upućena poruka preko Mojsija, da je Gospod Bog njihov “Bog veliki, silni i strašni, koji daje pravicu siroti i udovici, i ljubi došljaka dajući mu hljeba i odijela”.45. Moj. 10, 17-19. Dalje zapovijeda: “Ljubi došljaka kao sebe samoga!”53. Moj. 19, 34.IZ 149.6

    U njihovom stavu, kako ga je Isus opisao, zakonik nije ništa našao, što bi se protivilo onome, što je zakon tražio. Ali sada mu je Isus iznio drugu sliku.IZ 150.1

    Neki Samarjanin, koji je putovao, došavši do nevoljnika i vidjevši ga, Sažali mu se. On nije pitao da li je stranac Jevrejin ili neznabožac. Samarjanin je dobro znao, da bi mu Jevrejin, kad bi uloga bila obrnuta, pljunuo u lice i sa prezirom bi ga ostavio. Ta misao ga ipak nije pokolebala. On se nije dao uplašiti ni mišlju da bi se dužim zadržavanjem na tom mjestu mogao izložiti opasnosti. Jedno ljudsko biće je postradalo, i to je bilo dosta. Skinuo je svoje haljine, da bi njega pokrio, upotrebio je ulje i vino, koje je za sebe ponio na put, da zavije rane i okrijepi ranjenog čovjeka. Zatim ga je metnuo na svoga magarca i polako ga odveo, da mu ne bi povećao bolove, do jedne gostionice, gdje je brižno bdio nad njime cijelu noć. Pošto se bolesnik ujutro bolje osjećao, Samarjanin je mogao nastaviti svoj put. Ali prije nego što je otputovao, povjerio ga je brizi gostioničara, podmirio je sve troškove i još je ostavio izvjesnu sumu novca kao zalog za tog nevoljnika. Ipak, nezadovoljan sa time, što je već učinio, želio je da se pobrine i za kasnije potrebe, zato je na rastanku rekao gostioničaru:IZ 150.2

    “Gledaj ga, a što više potrošiš, platit ću ti kad se vratim.” Završivši priču, Isus je upro svoje oči u zakonikove, i kao da čita njegove misli, rekao je: “Šta misliš, dakle, koji je od one trojice bio bližnji onome, koji bješe upao u ruke razbojnika?”IZ 150.3

    Zakonik, čak i poslije svega što je čuo, nije htio izgovoriti ime Samarjanina. On je odgovorio: “Onaj, koji se smilovao na njega.” Isus mu reče: “Idi, pa i ti čini tako.”IZ 150.4

    Na taj način Isus je dao pravi odgovor na pitanje: “Tko je moj bližnji?” Krist je pokazao da bližnjim ne treba smatrati samo onoga, koji pripada istoj crkvi i istoj vjeri. Ne treba da se pravi razlika u pogledu rase, boje kože ili staleža. Svaka osoba, kojoj smo potrebni, jeste naš bližnji. Naš bližnji je svaka duša, koju je neprijatelj izranio. Tko god je Božja svojina, on je i naš bližnji.IZ 150.5

    Pričom o milostivom Samarjaninu, Isus je prikazao sebe i svoje djelo. Sotona je čovjeka prevario, izranio, svukao i upropastio i ostavio ga da pogine. Ali Spasitelj se smilovao na nas. On je ostavio nebesku slavu da nama pritekne u pomoć. Našao nas je na smrti, i odlučio da nas spase. Zavio je naše rane i odjenuo sa odijelom svoje pravde. Pružio nam je jedno sigurno utočište i postarao se za sve naše potrebe. Umro je da bi nas otkupio. Pokazavši na svoj lični primjer, mogao je reći svojim učenicima: “Ovo vam zapovijedam da imate ljubav među sobom.” “Kao što ja vas ljubih, da se i vi ljubite među sobom.”6Ivan 15, 17; 13, 34.IZ 151.1

    Zakonik je pitao Isusa: “Šta mi valja činiti?” Isus, pokazavši da je ljubav prema Bogu i bližnjemu vrhunac pravde, rekao je: “Čini to. i bit ćeš živ”. Poslušavši misli srca, koje je bilo puno saučešća, Samarjanin se pokazao pokoran zakonu. I zakoniku je Krist rekao: “Idi, i čini tako!” Činiti, a ne samo govoriti, to je što Bog očekuje od svoje djece. “Tko kaže da u njemu stoji, i taj treba tako da hodi, kao što je on hodio”.71. Iv. 2, 6.IZ 151.2

    Danas je ta pouka isto tako potrebna kao u vrijeme, kad ju je Isus izgovorio. Sebičnost i spoljašnje držanje raznih pravila su gotovo potpuno ugasili oganj ljubavi i prognali vrline, koje daju karakteru miris. Mnogi od onih, koji se nazivaju njegovim imenom, zaboravili su da je prva dužnost kršćanina da otkrivaju Krista. Ako na djelotvoran način ne pokažemo prema drugima duh požrtvovnosti, bilo to u obitelji, u susjedstvu, u crkvi, ili ma na kom drugom mjestu, gdje se nalazimo, mi nismo pravi kršćani, makar kojoj vjeroispovijesti pripadali.IZ 151.3

    Krist je povezao svoje namjere sa namjerama čovjeka. On želi da budemo sa njime jedno u cilju spasavanja čovječanstva. “Zabadava ste dobili”, rekao je on, “zabadava i dajte!” Grijeh je najveće zlo od svih zala. Naša je dužnost da imamo saučešće prema grešniku i da mu priskočimo u pomoć. Mnogi koji su zalutali, priznaju svoju sramotu i zabludu. Oni čeznu za riječima ohrabrenja. Oni plaču zbog svojih grijeha i zabluda dok ih ne obuzme očajanje. Mi ne smijemo da zanemarimo takve duše. Ako smo kršćani, mi ne ćemo ravnodušno proći mimo onih, kojima je najhitnije potrebna naša pomoć. Kad vidimo ljude u nevolji, bilo da je po srijedi nesreća ili posljedica nekog grijeha, mi ne smijemo reći: to me se ne tiče.IZ 151.4

    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents