Poglavlje 38—Isus uskrsava Lazara u Betaniji

Lazar iz Betanije se ubrajajo među najvjernije Kristove učenike Njegova je vjera u Krista bila jaka već od njegovog prvog susreta s njime. Velika je bila njegova ljubav prema Kristu, ali i Krist je njega vrlo ljubio. Za Lazara je Krist učinio jedno od najvećih svojih čuda. Krist je činio dobro svima, koji su od njega tražili pomoć. On ljubi sav ljudski rod; ipak, s nekima je vezan naročito nježnim vezama. Moćna veza ljubavi vezivala ga je s obitelju iz Betanije, i za jednog člana obitelj Krist je učinio svoje najdivnije djelo.IZ 159.1

Spasitelj nije imao svog vlastitog doma. On je bio gost svojih prijatelja i učenika. U Lazarevoj kući je često nalazio odmor. Kad se osjećao umoran, kad je osjećao potrebu za ljudskim društvom, bio je sretan, što se mogao skloniti u mirni Lazarev dom, daleko od sumnjičenja i zavisti gnjevnih farizeja. Tamo je uvijek nalazio srdačan prijem, čisto i iskreno prijateljstvo. Tamo je uvijek mogao govoriti iskreno i slobodno, znajući da će njegove riječi biti shvaćene i čuvane kao blago.IZ 159.2

Dok je Krist davao svoje divne pouke, Marija je, puna poštovanja i pažnje, ostajala da sjedi kod njegovih nogu. Jednog dana se Marta, zauzeta brigom oko pripremanja jela, približila Kristu i požalila mu se riječima: “Gospode, zar ti ne mariš, što me moja sestra ostavi samu da služim? reci joj dakle, da mi pomogne” To je bilo prvi put da se Isus nalazio u Betaniji. On i njegovi učenici su upravo prevalili težak put iz Jerihona. Marta, u brizi kako da im posluži, zaboravila je na učtivost, koju je dugovala svome gostu. Isus joj je odgovorio strpljivim i blagim riječima: “Marta! Marta! brineš se i trudiš za mnogo. A samo je jedno potrebno... Ali je Marija dobri dio izabrala, koji se ne će uzeti od nje”. Marija je obogađavala svoj duh riječima iz Spasiteljevih ustiju, riječima, koje su za nju više vrijedile nego najskupocjeniji biseri.IZ 159.3

Ono jedno, što je Marti bilo potrebno, bilo je mirno i pobožno srce, veća želja za poznanjem budućeg, vječnog života i milosti potrebne za duhovno napredovanje. Trebalo je da se ona brine manje za prolazno, a više za vječno. Isus je želio da pouči svoju djecu da iskoriste svaku priliku, koja im se pruža za sticanje znanja, koje ih može umiriti na spasenje. Božjem djelu su potrebni marljivi i snažni radnici. Široko polje rada otvara se pred Martama, koje su revne za duhovne poslove. Ali one treba da najprije sjednu zajedno s Marijom kod Isusovih nogu. Marljivost, hitrina i snaga treba da su posvećeni Kristovom milošću, da bi život postao neodoljiva sila u službi dobra.IZ 159.4

Ali žalost je ušla u taj mirni dom gdje se Isus često odmarao. Lazar se iznenada razbolio, i njegove sestre poručile su Spasitelju: “Gospode, gle, onaj, koji ti je mio, bolestan je.” One su shvatile žestinu bolesti, koja je pritisla njihovog brata, ali su znale da je Isus liječio sve bolesti. Bile su uvjerene da Krist saosjeća sa njima u njihovom bolu, zato nisu navaljivale da on odmah dođe, već su se ograničile na povjerljivu poruku: “Onaj, koji ti je mio, bolestan je”. Mislile su da će se on odmah odazvati njihovom pozivu, i da će odmah svratiti kod njih, čim dođe u Betaniji!.IZ 159.5

U strepnji su očekivale neku vijest od Isusa. Dok je u njihovom bratu tinjala iskra žitota, one su se molile i očekivale Isusov dolazak Glasnik se vratio bez njega, ali sa porukom: “Ova bolest nije na smrt”. Ta vijest je podigla njihovu nadu, da će Lazar živjeti. Nježno su pokušavale da uliju nadu i ohrabrenje bolesniku, koji je bio već skoro bez svijesti. Međutim Lazar je umro, i Marta i Marija su iskusile gorko razočaranje. U srcu su osjećale Kristovu utjehu, i to ih je sačuvalo da nisu ni za što Krista prekoravale.IZ 160.1

Učenicima se činilo da je Isus hladno primio vijest, koja mu je bila donijeta. On nije pokazivao bol, koji se mogao očekivati od njega. Pogledavši na njih, rekao im je:“Ova bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se proslavi Sin Božji”. Ostao je još dva dana u mjestu, gdje se nalazio. Učenici nisu mogli razumjeti odugovlačenje, jer su mislili na utjehu, koje bi njegovo prisustvo donijelo ožalošćenoj obitelji. Znajući koliko on ljubi porodicu iz Betanije, oni su bili iznenađeni, što se nije odmah odazvao na tužnu poruku: “Onaj, koji ti je mio, bolestan je”.IZ 160.2

U toku ova dva dana Krist kao da nije mislio na tužnu vijest, koju je primio, jer uopće nije spominjao Lazara. Učenici su mislili na Ivana Krstitelja, Kristovog preteču. Pitali su se zašto je Isus, koji je činio izvanredna djela, dopustio da Ivan čami u zatvoru i da na kraju umre nasilnom smrću. Zašto Isus nije tada upotrebio svoju veliku moć, da bi spasao Ivanov život? Farizeji su raspravljali o tom pitanju; oni su taj Isusov stav navodili kao nepobitan dokaz protiv Kristovog tvrđenja, da je on Božji Sin. Spasitelj je svojim učenicima pretskazao nevolje, odricanja i progonstvo. Zar će ih on u nevolji napustiti? Neki su se pitali da možda nisu u zabludi u pogledu njegovog djela? Svi su bilo duboko zbunjeni.IZ 160.3

Poslije dva dana čekanja, Isus je rekao učenicima: “Hajdemo opet u Judeju”. Učenici nisu razumjeli zašto Isus želi da se vrati u Judeju, pošto su dva dana čekali. Bili su u velikoj brizi za Isusa kao i za sebe; u putu, koji je bio pred njima, gledali su samo opasnost. “Rabi, sad su Judejci htjeli da te ubiju kamenjem, pa opet hoćeš da ideš onamo. Isus odgovori: Nije li dvanaest sati u danu?” Ja se pokoravam volji moga Oca; moj je život u sigurnosti, dok činim njegovu volju. Dvanaest sati moga života još nisu protekli. Približavam se kraju moga dana, ali se nemam čega bojati, dok traje dan. “Tko danju ide, ne spotiče se”, dodao je Isus, “jer vidi vidjelo ovoga svijeta”. Onaj, koji vrši Božju volju i ide stazom, koju mu je Bog odredio, ne može se ni spotaknuti ni pasti. Njime upravlja svjetlost Božjeg Duha, koja mu daje jasno shvatanje o njegovoj dužnosti i održava ga na pravom putu do izvršenja njegovog zadatka. “A tko ide noću, spotiče se, jer nema vidjela u njemu”. Onaj koji ide stazom, koju je sam izabrao, na koju ga Bog nije pozvao, taj će posrnuti; za njega se dan mijenja u noć, i on nije nikada u sigurnosti.IZ 160.4

“Ovo kaza, i po tom reče im: Lazar naš prijatelj, zaspa, nego idem da ga probudim”. Kako su dirljive te riječi pune saučešća. “Lazar naš prijatelj, zaspa”. Obuzeti mišlju o opasnosti, kojoj se Isus izvrgao vraćajući se u Jeruzalem, učenici su skoro zaboravili na obitelj iz Betanije, utonulu u žalost. Ali Krist nije na nju zaboravio. Učenici su se osjećali prekoreni. Bili su pomislili da Isus ne osjeća onu nježnu ljubav prema Lazaru i njegovim sestrama, koju su smatrali da bi trebalo da osjeća. Ali Kristove riječi: “Lazar, naš prijatelj, zaspa”, probudile su u njima bolja osjećanja. Uvjerili su se da Isus nije zaboravio na svoje ožalošćene prijatelje.IZ 161.1

“Učenici njegovi mu rekoše: Gospode, ako je zaspao, ustat će. A Isus im reče za smrt njegovu, a oni mišljahu da govori za spavanje sna”. Isus uspoređuje smrt onih, koje voli, sa snom. Njihov je život sakriven s Kristom u Bogu, i oni, koji umru kao vjerni, spavaju u Gospodu do zvuka posljednje trube.IZ 161.2

Tada im Isus kaza otvoreno: “Umro je Lazar. I milo mi je radi vas što nisam bio tamo, da vjerujete. Nego hajdemo k njemu!” Toma je predviđao da njegovog Učitelja čeka sigurna smrt, ako ide u Judeju: ali on se ohrabrio i rekao je drugim učenicima: “Hajdemo, da i mi umremo s njime”. On je znao koliko su Jevreji mrzili Krista; njihov plan da ga ubiju nije uspio, jer još nije isteklo vrijeme, koje mu je bilo određeno. Za to vrijeme Isus je mogao računati na zaštitu nebeskih anđela; nikakvo zlo mu se nije moglo dogoditi, čak ni u Judeji, gdje su rabini tražili da ga uhvate i pogube.IZ 161.3

Učenici su se začudili, kad su čuli njegove riječi: “Lazar je umro. I milo mi je... što nisam bio tamo”. Da li je Isus namjerno izbjegavao da pođe kod svojih prijatelja u nevolji? Izgledalo je kao da su Marija i Marta, zajedno sa svojim bratom, koji je bio na samrti, bile ostavljene same. Ali to nije bilo tako. Isus je posmatrao cio taj prizor, i poslije Lazareve smrti, on je svojom milošću krijepio ožalošćene sestre. Isus je gledao bol njihovih ranjenih srca, dok se njihov brat borio protiv svog moćnog neprijatela — smrti. U času, kad je učenicima rekao: “Lazar je umro”, on je osjećao sav njihov bol. Ali Isus nije smio da misli samo na svoje prijatelje iz Bitanije; trebalo je da odgoji i svoje učenike, koji će biti njegovi pretstavnici u svijetu, da bi Očev blagoslov mogao obuhvatiti sve ljude. Radi njihovog dobra dopustio je da Lazar umre. Da ga je izliječio od bolesti, ne bi mogao izvršiti čudo, koje je bilo najočigledniji dokaz njegovog božanskog karaktera.IZ 161.4

Da je Krist bio u bolesničkoj sobi, Lazar ne bi umro jer sotona ne bi imao nikakvu vlast nad njime. Smrt ne bi pobijedila Lazara u prisustvu Darodavca života. Krist nije došao samo zato, da bi dozvolio neprijatelju da otkrije svoju moć da bi ga zatim istjerao kao pobjeđenog neprijatelja. Ožalošćene sestre su gledale, kako njihovog brata polažu u grob. Krist je znao, da će njihova vjera u njega, kao Iskupitelja, pretrpjeti teško kušanje u času kad budu vidjele, da je njihov brat umro. Ali on je takođe znao, da će, zahvaljujući borbi, koju će izdržati, njihova vjera zasjati življim sjajem. Njega je dirao svaki njihov bol. Iako nije odmah došao k njima, on je saosjećao sa njima; znao je da treba izvojevati pobjedu u interesu Lazarevih sestara, za sebe, kao i za svoje učenike.IZ 162.1

“Radi vas”, “da vjerujete”. Svima, koji se uzdaju u Božju ruku, koja njima upravlja, čas najvećeg obeshrabrenja je vrijeme, kad im je božanska pomoć najbliža. Kasnije će sa zahvalnošću gledati natrag na najtamni i dio svoga puta. “Bog zna, kako će izbaviti pobožne”.^{12. Petr. 2, 9.} Iz svakog iskušenja i iz svake nevolje izvest će ih čvršće vjere i bogatijeg iskustva.IZ 162.2

Odugovlačeći sa svojim dolaskom k Lazaru, Krist je takođe imao plemenitu namjeru prema onima, koji ga nisu primili. On je odugovlačio sa dolaskom, da bi mogao, uskrsnuvši Lazara iz mrtvih, pokazati svom nevjernom narodu, da je on zaista “uskrsenje i život”. On nije mogao da se odrekne svake nade u pogledu tog naroda, tih jedinih zabludjelih ovaca doma Izraelova. Njihova tvrdokornost ga je boljela. On im je u svojoj milosti želio još jednom pokazati, da je on zaista Spasitelj, koji jedini može dati život i besmrtnost. On će im dati dokaz, koji svećenici ne će moći podvrgnuti lažnim tumačenjima. To je bio razlog, zašto je oklijevao sa svojim dolaskom u Betaniju. Uskrsenje Lazara, kao najveće čudo, trebalo je da bude vidljiv pečat da Bog odobrava njegovo djelo, kao i dokaz da je on zaista Božji Sin.IZ 162.3

Na putu za Betaniju, Isus je po svom običaju liječio bolesne i pomagao nevoljnima. Prije svoga dolaska u Betaniju, poslao je pred sobom glasnika, da obavijesti Lazareve dvije sestre o svom dolasku. Kad je došao u Betaniju, nije odmah svratio u Lazarevu kuću, već se jedno vrijeme zadržao na jednom mirnom mjestu kraj puta. Veliki vanjski ceremonijal, kojim su Jevreji sahranjivali svoje prijatelje i svoju rodbinu, nije bio u suglasnosti s Kristovim Duhom. On je slušao plač i naricanja žena, plaćenih za tu svrhu, i on nije htio da se susretne sa sestrama usred te opće zabune. Medu onima, koji su prisustvovali pogrebu, bilo je i srodnika, od kojih su neki zauzimali visok položaj u Jeruzalemu. Neki od tih su bili najžešći Kristovi neprijatelji. Pošto je znao njihove namjere, Krist nije želio da oni odmah doznaju da je on tu.IZ 162.4

Poruka je bila donijeta Marti tako neprimjetno, da ostali, koji su bili u sobi, nisu ništa čuli. Cak ni Marija, obuzeta žalošću, nije ništa primjetila. Marta je brzo ustala, da pođe u susret Gospodu; Marija, misleći da je Marta pošla na Lazarev grob, ostala je sjedeći, nijema od bola.IZ 163.1

Marta, čije se srce lomilo pod navalom suprotnih osjećanja, žurila se u susret Isusu. Na njegovom licu vidjela je istu nježnost, istu ljubav, koju je uvijek pokazivao prema njima. Njezino povjerenje u njega nije bilo pokolebano, ali ona je mislila na svoga dragog brata, koga je Isus takođe ljubio. Žalosna, što Krist nije ranije došao, ali nadajući se, da sada može nešto učiniti, da ih utješi, ona je rekla: “Gospode, da si ti bio ovdje, moj brat ne bi umro.” Sestre su često ponavljale te riječi usred plača narikača.IZ 163.2

Ljudskim, i u isto vrijeme božanskim saučešćem Isus je posmatrao Martino žalosno, zabrinuto lice. Marta nije htjela misliti na prošlost. Sva njena osjećanja došla su do izražaja u ovim dirljivim riječima: “Gospode, da si ti bio ovdje, moj brat ne bi umro.” Ali ona je dodala, pogledavši u njegovo lice puno ljubavi: “A i sada znam, da što zaišteš u Boga, dat će ti Bog.”IZ 163.3

Isus je ohrabrio njenu vjeru, rekavši joj: “Brat će tvoj uskrsnuti.” Ovim odgovorom nije želio da joj ulije nadu u promjenu, koja je neposredno pretstojala. On je želio da upravi Martine misli preko sadašnjeg Lazarevog uskrsenja na uskrsenje pravednih. On je želio da ona vidi u Lazarevom uskrsenju zalog uskrsenja svih pravednika, i jamstvo da će se to zbiti Spasiteljevom silom.IZ 163.4

Marta je odgovorila: “Znam da će ustati o uskrsenju, u posljednji dan.”IZ 163.5

Još uvijek nastojeći da upravi njenu vjeru dobrim pravcem, Isus je rekao: “Ja sam uskrsenje i život.” U Kristu je život, pravi život, koji ne zavisi ni od koga, niti je od koga pozajmljen.IZ 163.6

“Tko ima sina, ima život.”^{21. Iv. 5, 12.} Kristovo božanstvo daje vjernima jamstvo vječnoga života. Koji vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. I nijedan koji živi i vjeruje u mene, ne će umrijeti za uvijek. Vjeruješ li ovo?” Ovdje Krist upravlja pogled naprijed, u vrijeme svog ponovnog dolaska. Tada će mrtvi pravedni ustati neraspadljivi, a živi pravedni bit će uzeti na nebo ne okusivši smrt. Čudo, koje je Krist učinio uskrsnuvši Lazara, pretstavlja uskrsenje svih pravednika. Svojim riječima i djelima Isus se proglasio Gospodarem uskrsenja. Onaj, koji je trebao uskoro umrijeti na križu, stajao je ovdje držeći ključeve smrti, pobjednik groba, pokazajući da ima vlast i moć i da da život vječni.IZ 163.7

Na Spasiteljeve riječi: “Vjeruješ li to?” Marta je odgovorila: “Da, Gospode, ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, koji je trebalo da dođe na svijet.” Ona još nije shvatila značaj Kristovih riječi, ali je izrazila vjeru u njegovo božanstvo i sigurnost, da on može učiniti sve što želi.IZ 164.1

“I ovo rekavši otide te tajno zovnu Mariju, sestru svoju, govoreći: “Učitelj je došao, i zove te.” Ona je izgovorila te riječi što je mogla tiše, jer su svećenici i starješine odlučili da prvom prilikom uhvate Krista. Plač narikača je spriječio da čuju njene riječi.IZ 164.2

Čim je Marija čula te riječi, brzo je ustala, i s neobičnim izrazom na licu napustila je sobu. Oni, koji su došli da je tješe, pošli su za njom, misleći da ide na grob da oplakuje brata. Došavši na mjesto, gdje ju je Isus čekao, ona je kleknula pred njegove noge, i rekla mu dršćućim glasom: “Gospode, da si ti bio ovdje, ne bi umro moj brat.” Plač narikača bio joj je mučan; ona je svesrdno željela da na miru izmijeni nekoliko riječi sa Isusom. Ali pošto je znala da neki od prisutnih gaje mržnju i zavist prema Isusu, uzdržavala se da mu potpuno otkrije svoj bol.IZ 164.3

”Kad Isus vidje, gdje ona plače i gdje plaču Javreji, koji dođoše s njome, zadrhta u duhu, i sam postade žalostan.” On je čitao srca sviju, koji su se tu nalazili. Vidio je da mnogi pokazuju licemjernu žalost. Znao je da neki od prisutnih, koji su ovoga časa licemjerno prolivali suze, spremaju u srcu smrt ne samo moćnom Čudotvorcu, već i onome, koji će za kratko vrijeme uskrsnuti. Krist je mogao da izobliči njihovu lažnu žalost. Ali on je uzdržao svoje pravedno negodovanje, nije kazao istinu, i to zbog dragih bića, koja su u bolu klečela kod njegovih nogu i koja su se zaista uzdala u njega.IZ 164.4

“Gdje ste ga metnuli?,” pitao je Isus. “Rekoše mu: Gospode, hajde da vidiš.” Zajedno su krenuli grobu. To je bio tužan prizor. Lazar je bio vrlo omiljen, i njegove sestre, slomljena srca, plakale su za njim, a njegovi roditelji plakali su takođe s njima. Pred tom ljudskom nesrećom, videći da ožalošćeni neprijatelji oplakuju smrt svog druga, dok Spasitelj svijeta stoji pored njih, — “Isusu potekoše suze.” Iako je bio Božji Sin, on je uzeo na sebe ljudsku prirodu i njega je dirnuo ljudski bol.. Stradanje je uvijek izazivalo saučešće u njegovom nježnom srcu, punom samilosti. On je plakao sa onima, koji su plakali, i radovao se sa onima, koji su se radovali.IZ 164.5

Isus nije plakao samo iz svog ljudskog saučešća prema Mariji i Marti. U njegovim suzama krio se bol viši od ljudskog bola, koliko je nebo više od zemlje... Isus nije plakao nad Lazarem, jer je namjeravao da ga uskoro probudi na život. On je plakao, jer je znao da mnogi od onih, koji su ovog časa plakali za Lazarem, spremaju plan, kako da pogube onoga, koji je uskrsenje i život. Nevjerni Jevreji, potpuno nesposobni da shvate značenje njegovih suza i da sebi objasne njegov bol drukčije nego trenutnim okolnostima, govorili su: “Vidite, kako ga ljubljaše”. Drugi, pokušavajući da posiju sumnju u srca prisutnih, govorili su podrugljivim glasom: “Ne mogaše li ovaj, koji otvori oči slijepcu, učiniti da ovaj ne umre?” Ako je Krist imao moć da spase Lazara, zašto je dozvolio da umre?IZ 164.6

Kristov proročki pogled prozreo je neprijateljstvo farizeja i sadukeja. On je znao da mu oni spremaju smrt i da će neki od njih, koji ga okružuju, uskoro sebi zatvoriti vrata, koja vode u nebeski grad. Njegovo poniženje i raspeće, koje je bilo sasvim blizu, imat će za posljedicu razorenje Jeruzalema, i tada ne će nitko plakati nad mrtvima. On je jasno gledao, kao u jednoj slici, kaznu, koja će stići Jeruzalem. Znao je da će mnogi od ovih, koji su sada plakali za Lazarem, naći smrt prilikom opsade grada, i da će bez nade poginuti.IZ 165.1

Krist nije plakao samo zbog prizora, koji je bio pred njegovim očima. Bol pokoljenja tištio ja njegovu dušu. On je gledao strašne posljedice prijestupa Božjeg zakona, neprekidnu borbu između dobra i zla, koja je počela sa Abelovom smrću i produžila se kroz svu ljudsku historiju. Gledao je u naprijed, kroz buduće vjekove, bol i stradanje, suze i smrt, koji će pratiti čovječanstvo. Njegovo je srce bilo probodeno bolom ljudske porodice svih vjekova i svih zemalja. Nevolje grešnog roda teško su tištale njegovu dušu i želja da ublaži sve ljudske patnje izazvala je suze u njegovim očima.IZ 165.2

“A Isus opet se zgrozi u sebi, i dođe na grob; a bješe pećina i kamen ležaše na njoj. Isus reče: uzmite kamen”! Marta se tome usprotivila, mislići da on samo želi da vidi lice umrloga; ona je dodala da je tijelo sahranjeno prije četiri dana, i da je već nastupilo raspadanje. Ova izjava, data prije Lazarevog uskrsenja, oduzela je Kristovim neprijateljima svaku mogućnost da tvrde da je po srijedi prijevara. Ranije su farizeji širili u narodu lažne glasove o najdivnijim Božjim djelima. Prilikom uskrsenja Jairove kćeri, Isus je rekao: “Djevojka nije umrla, ona spava”^{3Marko 5, 39.}. Pošto ona nije dugo bolovala, i pošto joj je bio vraćen život odmah poslije njezine smrti, farizeji su tvrdili da djevojčica nije umrla, i da je Krist sam priznao da je ona samo zaspala. Oni su nastojali da prošire vjerovanje da Krist nema moć iscjeljivanja, i da su njegova čuda obične prijevare. Ali u ovom slučaju nisu mogli poricati stvarnu Lazarevu smrt.IZ 165.3

Svaki put kad Gospod želi učiniti neko djelo, sotona potstrekava neke, da mu se suprotstave. “Skinite kamen”, rekao je Krist. Koliko do vas stoji, izvršite pripreme za moje djelo. Ali ovdje se otkrila Martina odlučna i častoljubiva narav. Ona nije voljela da Isus gleda Lazarevo tijelo u raspa- danju. Ljudsko srce teško prima Kristove riječi, i Martina vjera nije još shvatila pravo značenje njegovog obećanja.IZ 165.4

Isus je ukorio Martu riječima punim blagosti. “Ne rekoh li ti, da ako vjeruješ, vidjet ćeš slavu Božju?” Zašto da sumnjaš u moju moć? Zašto da se protiviš mojim naredbama? Ti imaš moje obećanje. Ako vjeruješ, vidjet ćeš slavu Božju. Ljudske mogućnosti ne mogu spriječiti djela Svemogućega. Sumnja i nevjerstvo nisu poniznost. Potpuna vjera u Kristove riječi — to je prava poniznost, prava poslušnost.IZ 166.1

“Skinite kamen!” Krist je mogao zapovjediti samom kamenu, i on bi ga poslušao. On je taj posao mogao povjeriti anđelima, koji su stajali kraj njega. Na njegovu zapovjest, nevidljive bi ruke odvalile kamen. Ali to je trebalo da učine ljudske ruke. Krist je želio time pokazati da ljudi treba da sarađuju s Bogom. Božanska moć nema namjeru da čini ono, što ljudi mogu učiniti. Bog traži čovjekovu suradnju. On čovjeka jača, i s njime surađuje, ako on upotrebljava darove i sposobnosti, koje su mu povjerene.IZ 166.2

Naredba je bila izvršena. Kamen je bio odvaljen. Sve se zbivalo pred očima prisutnih. Svi su mogli vidjeti da nije posrijedi nikakva obmana. Tamo je ležalo Lazarevo tijelo u svom grobu, u smrtnoj hladnoći i tišini. Narikače su prestale da nariču. Prisutni, puni iznenađenja i očekivanja, stajali su oko groba, da vide šta će se dogoditi.IZ 166.3

Krist je mirno stajao pred grobom. Sve je obuzela svečana tišina. Isus se približio grobu. Podigavši oči k nebu, uzviknuo je: “Oče, hvala ti što si me uslišio”. Malo ranije, Kristovi neprijatelji optužili su ga, da huli na Boga i uzeli su kamenje, da ga kamenišu, jer se nazvao Sinom Božjim. Oni su njegova čuda pripisivali sotoni. Ali evo, Krist Boga naziva svojim Ocem i s potpunom sigurnošću izjavljuje da je Božji Sin.IZ 166.4

U svemu što je činio, Krist je bio suradnik svoga Oca. On je uvijek nastojao da pokaže da ne radi na jedan nezavisan način. Svoja čuda činio je vjerom i molitvom. Krist je želio da svi budu upoznati s njegovim odnosom prema Ocu. ”Oče, hvala ti što si me uslišio; ja znam da me svagda slušaš; nego tako govorim radi naroda, koji ovdje stoji, da vjeruju, da si me ti poslao.” Učenicima i narodu trebalo je sada pružiti najubjedljiviji dokaz o odnosu, koji postoji zmeđu Krista i Boga, što je trebalo dokazati da Kristovo tvrđenje, da je Božji Sin, nije obmana.IZ 166.5

I ovo rekavši, zovnu iza glasa: Lazare iziđi napolje!” Njegov glas, jasan i prodoran, dopro je do ušiju umrloga. Dok je govorio, njegovo je božanstvo otsjajivalo kroz njegovo ljudsko obličje. Na njegovom licu, obasjanom nebeskom slavom, narod je gledao jamstvo njegove moći. Sve su oči bile uprte na ulaz groba. Sve su uši bile napete, da uhvate najmanji glas. S velikim interesovanjem očekivali su dokaz, koji će potvrditi Kristovo božanstvo, da on ima pravo da se naziva Božjim Sinom — ili da zauvijek iščezne svaka nada u to.IZ 166.6

Najednom se nešto pokrenulo u tihom grobu, i gle, na ulazu groba pojavio se onaj, koji je bio mrtav. Njegovim kretnjama smetalo je mrtvačko platno, u koje je bio povijen, i Krist je zapovjedio zadivljenim gledaocima: “Razdriješite ga, i pustite nek ide.” Opet vidimo potrebu ljudske suradnje. Ljudi treba da rade za ljude. Lazar, oslobođen svojih veza, stajao je pred prisutnima ne kao iscrpljen od bolesti, slabih i drhtavih udova, nego kao čovjek u punoj snazi. Njegove su oči sjale razumom i ljubavlju. On se bacio pred Spasiteljeve noge, da mu zahvali.IZ 167.1

Prisutni su stajali nijemi od čuda; zatim je nastupio neopisiv prizor radosti i zahvaljivanja. Sestre su kao dar od Boga primile svog brata, vraćenog u život; sa suzama radosnicama zahvaljivale su Spasitelju. Dok su se brat, sestre i prijatelji radovali, što se opet vide, Isus se udaljio sa tog mjesta. Kada su se obazreli za Darodavcem života, više ga nisu vidjeli.IZ 167.2