Poglavlje 40—Isus u Jerihonu
Približavalo se vrijeme Pashe. Isus se opet uputio u Jeruzalem. U njegovom je srcu bio mir kao posljedica savršenog sklada sa Očevom voljom. Odlučnim koracima približavao se mjestu žrtve. Osjećanje tajanstvenosti, sumnje i straha obuzimalo je srca učenika. Isus “iđaše pred njima, a oni se čuđahu, i za njim iđahu sa strahom”.IZ 171.1
Isus je opet pozvao k sebi dvanaestoricu i jasnije nego ikada ranije iznio im je, kako će biti izdan i kako će stradati. “Evo”, rekao je on, “idemo u Jeruzalem, i Sin čovječji predat će se glavarima svećeničkim i književnicima i osudit će ga na smrt, i predat će ga neznabošcima. I narugat će mu se, i bit će ga, i pljuvat će ga, i ubit će ga, i treći dan ustat će, i oni od toga ništa ne razumješe, i besjeda ova bješe od njih sakrivena, i ne razumješe što im se kaza”.IZ 171.2
Na putu za Jeruzalem, “Isus uđe u Jerihon i prolažaše kroz njega”. Grad se prostirao usred bujne tropske vegetacije, nekoliko kilometra od Jordana, na zapadnoj strani jedne doline, koja se dalje širila u ravnicu. Sa svojim palmama, sa svojima veličanstvenim vrtovima i izvorima, on je sjajio kao smaragd između brda od krečenjaka i pustih kotlina, koje su se nalazile između njega i Jeruzalema.IZ 171.3
Mnogo karavana je prolazilo kroz Jerihon na putu za Jeruzalem. Njihov je dolazak bio uvijek povod veselju, ali ovoga puta je dublje interesovanje obuzimalo narod. Poznato je bilo da se galilejski Učitelj, koji je vratio Lazara u život nalazi, među pridošlicama, i premda se šaputalo o zavjeri svećenika, narod je nestrpljivo čekao da mu oda poštovanje.IZ 171.4
Jerihon je bio jedan od starih gradova odvojenih za svećenstvo. U Kristovo je doba tamo boravilo mnoštvo svećenika. Grad je imao vrlo raznoliko stanovništvo. To je bio veliki trgovački centar; tu se susretalo rimskih činovnika i vojnika, stranaca različitog porijekla i mnogo carinika postavljenih za skupljanje poreza.IZ 171.5
“Poglavar carinički”, Zakhej, bio je Jevrejin, koga su njegovi sugrađani mrzili; njegov položaj i njegovo bogatstvo, koje mu je donijelo zvanje, koje su mrzili, smatrali su nepravdom i iznuđivanjem. Međutim, bogati carinski činovnik nije bio neosjetljiv čovjek kakav je izgledao. Ispod tašte, ohole vanjštime kucalo je srce pristupačno božanskom utjecaju. Zakhej je čuo kako govore o Isusu. Glas o onome, koji je pažljivo i ljubazno postupao prema prezrenim ljudima, raširio se na daleko i široko. Ovaj carinički poglavar čeznuo je za boljim životom. Samo nekoliko kilometara od Jerihona, na obali Jordana, propovijedao je Ivan Krstitelj, i do Zakheja je dopro poziv na pokajanje. Preporuka carinicima: “Ne ištite ništa preko onoga što vam je naređeno”, iako se nije nje držao, ostavila je utisak na njegov duh. On je poznavao Pismo i znao je da je njegov život rđav. Sada, slušajući riječi, za koje su mu kazali da potječu od velikog Učitelja, on se osjećao krivim pred Bogom. Ipak su te riječi probudile nadu u njegovom srcu. Pokajanje i promjena života bili su mogući čak i za njega; nije li novi Učitelj imao jednog carinika među svojim najvjernijim učenicima? Zakhej je odmah odlučio da posluša glas savjesti, koji se u njemu probudio, te je počeo vraćati otštetu onima, kojima je učinio krivo.IZ 171.6
On se tako trudio, da ispravi svoju prošlost, kad se pronijela vijest o Isusovom dolasku u grad. Zakhej je želio, da vidi Isusa. Počeo je osjećati gorčinu plodova grijeha i shvaćati kako je nailazio na nerazumijevanje i što je vidio da su njegovi napori oko ispravljanja pogrešaka nagrađeni sumnjom i nepovjerenjem. Carinički poglavar je želio da vidi lice onoga, čije su riječi zapalile nadu u njegovom srcu.IZ 172.1
Kako su ulice bile pune svijeta, Zakhej, koji je bio malog rasta, nije mogao ništa vidjeti iznad tuđih glava. Nitko mu nije htio dati mjesto; bogati sakupljač poreza potrčao je malo naprijed ispred gomile, popeo se na jedan dud i sio između grana, odakle je mogao posmatrati povorku. Dok je mnoštvo prolazilo, Zakhej je željnim pogledom tražio onoga, koga je želio da vidi.IZ 172.2
Usred buke svećenika i rabina i klicanja naroda, ta želja cariničkog poglavara, iako neizrečena, dirnula je Isusovo srce. Najednom se jedna grupa zaustavila pod dudom; i oni, koji su išli naprijed, i oni, koji su išli za Isusom, su stali, i pogled Onoga, koji čita dušu čovjeka, podigao se gore. Čovjek, koji je sjedio na drvetu skoro nije vjerovao svojim ušima, kad je čuo: “Zakheju, siđi brže, jer danas treba da budem u tvojoj kući”.IZ 172.3
Mnoštvo se razdvojilo, i Zakhej, kao u snu, išao je naprijed pokazujući put prema svojoj kući. Rabini su mrzovoljno gledali za njim i mrmljali sa nezadovoljstvom i prezirom: “Grješnome čovjeku pođe u kuću!“.IZ 172.4
Zakhej, uzbuđen, bio je nijem od čuđenja, kad je vidio ljubav i blagost Spasiteljevu, koji se uprkos njegove nedostojnosti uputio k njemu. Ljubav i vjernost prema novom Učitelju otvorile su njegova usta. On je želio javno priznati svoju vjeru i pokajanje.IZ 172.5
U prisustvu mnogih, Zakhej, stojeći pred Gospodom, reče mu: “Gospode, evo pola imanja svoga dat ću siromasima, i ako sam kome što krivo učinio, vratit ću četverostruko”. Reče mu Isus: “Danas dođe spasenje ovoj kući, jer je i ovo sin Abrahamov”.IZ 172.6
Još prije nego što je Zakhej ugledao Kristovo lice, on je pokazao znakove pravog pokajanja. Cak prije nego što je bio optužen, priznao ie svoj grijeh. Popustivši djelovanju Svetog Duha, počeo je da se vlada u skladu sa naukom datom Izraelu i nama danas. Gospod je još u staro doba rekao: “Ako brat tvoj osiromaši i iznemogne ruka njegova pored tebe, prihvati ga: isto učini strancu, koji boravi u zemlji, da bi pored tebe živio. Ne uzimaj od njega ni dobiti ni kamata, boj se Boga svojega, i brat će tvoj uz tebe živjeti. Nemoj mu davati novac na kamate, ni hrane svoje na dobit”. “Zato ne varajte jedan drugoga, nego se bojte Boga svoga, jer sam ja Gospod, Bog vaš“. Ove riječi je sam Krist izgovorio, kad je bio sakriven u stubu od oblaka, i prvi znak Zakhejeve zahvalnosti za Kristovu ljubav bio je u tome, što je pokazao saučešće prema siromašnima i nevoljnima.IZ 173.1
Carinici su sačinjavali jedan savez, kako bi više tlačili narod i kako bi se uzajamno potpomagali prijevarama. Baveći se iznuđivanjima, činili su ono, što je bio običaj svih. Pa i svećenici i rabini, iako su ih prezirali, obogaćavali su se na nepošten način pod plaštom svog svetog zvanja. Ali, čim je Zakhej popustio utjecaju Svetog Duha, odrekao se svega, što je bilo nepošteno.IZ 173.2
Nijedno pokajanje nije iskreno, ako ne dovodi do promjene života. Kristova pravda nije plašt, kojim možemo prikriti grijehe, koje ne želimo priznati ni napustiti. Ona je životno načelo, koje mijenja karakter i upravlja životom. Svetost znači potpuno predanje Bogu; to je potpuno potčinjavanje srca i života načelima neba.IZ 173.3
U privatnim poslovima kršćanin treba da pokaže svijetu kako bi naš Gospod upravljao trgovačkim preduzećima. U svakom radu treba da pokaže da je Bog njegov Učitelj. “Svet Gospodu”, — ove riječi treba da su napisane na trgovačkim dnevnicima, na glavnoj knjizi, na ugovorima, računima i mjenicama. Oni koji kažu da idu za Kristom a postupaju nepravedno, pružaju rđavo svjedočanstvo o karakteru svetog, pravednog i milostivog Boga. Svaki koji je Krista primio u svoje srce, dokazat će kao Zakhej, svoje obraćenje time, što će se odreći svakog prijevarnog posla, na koji je navikao. Kao carinički poglavar, on će pokazati iskrenost time, što će nadoknaditi učinjenu štetu. Gospod kaže: “Ako vrati grešnik zalog, i vrati što je oteo, i stane hoditi po uredbama životnim ne čineći bezakonje, doista će biti živ, ne će umrijeti”. “Od svih grijeha što je učinio ništa mu se ne će spomenuti... doista će živ biti”.IZ 173.4
Ako smo nekome nanijeli štetu nepravednim trgovačkim poslovanjem, ako smo ga u čemu zakinuli, makar za to ne bismo bili odgovorni pred zakonom, mi treba da priznamo svoju krivicu i da po mogućnosti nadok- nadimo štetu. Pravedno je da vratimo ne samo što smo prisvojili, nego i mogući dobitak, koji bi vlasnik stekao, da je ono, što smo mi uzeli, sam razborito upotrebio.IZ 173.5
Spasitelj je rekao Zakneju: “Danas dođe spasenje ovoj kući”. Nije samo Zakhej uživao taj blagoslov, nego cijela kuća s njime. Krist je došao k njemu, da ga pouči o istini i da njegovim ukućama iznese stvari nebeskog carstva. Oni nisu išli u sinagoge, jer su ih rabini i svećenici prezirali; sada je toj obitelji bila ukazana čast mimo ostalih porodica Jerihona; okupili su se oko božanskog Učitelja i slušali su njegove riječi života.IZ 174.1
Krista primamo tek onda, kada ga primamo kao ličnog Spasitelja. Zakhej je primio Isusa ne kao prolaznog gosta, već kao onoga, koji treba da stanuje u hramu njegove duše. Književnici i Farizeji su Zakheja smatrali grešnikom i mrmljali su što se Isus odazvao njegovom gostoprimstvu, ali Spasitelj ga je priznao Abrahamovim sinom. Zaista, “oni koji vjeruju su prava djeca Abrahamova”.IZ 174.2