Poglavlje 42—Drugo očišćenje Hrama

U početku svoje službe Krist je istjerao iz hrama one, koji su ga skvrnili nečasnom trgovinom. Njegovo strogo, božansko držanje, ulilo je strah u srca nečasnih trgovaca. Na kraju svoje zemaljske službe, Isus je ponovo došao u hram i našao ga isto tako oskvrnjenog kao prvi put.^{1Matej 21, 12-16. 23-27. Luka 19, 45-48.} Stanje je bilo još gore. Spoljašnje dvorište hrama bilo je nalik na veliki stočni trg. Sa rikom životinja i zveketom novca miješali su se gnjevni glasovi prodavaca i kupaca; čuli su se i glasovi svećenika, koji su vršili svetu službu. Velikodostojnici hrama takođe su se bavili kupovanjem, prodavanjem i mijenjanjem novca. U Božjim očima oni nisu bili bolji od kradljivaca, jer su bili sasvim obuzeti željom za dobitkom.IZ 180.13

Svećenici i poglavari su slabo shvatili svetost posla, koji je trebalo da obavljaju. Svake Pashe i svakog blagdana sjenica žrtvovali su hiljade žrtava. Svećenici su hvatali krv tih žrtava i izlivali je na oltar. Jevreji su bili dobro upoznati sa prinošenjem krvi, ali su potpuno izgubili iz vida, da je zbog grijeha potrebno sve to prolivanje životinjske krvi. Nisu u tome gledali sliku krvi Božjeg Sina, koja treba da se prolije za život svijeta Nisu shvatili da te žrtve treba da upućuju ljude na razapetog Spasitelja.IZ 181.1

Isus je pogledao na te nevine žrtve, koje su bile određene za klanje i vidio je kako su Jevreji pretvorili taj veliki sabor u prizor ubijanja i okrutnosti. Umjesto da posvjedoče da se iskreno kaju za grijehe, umnožavali su životinjske žrtve, kao da se može Boga poštovati službom, koja se ne vrši i srcem. Srca svećenika i poglavara su odrvenila lakomstvom sebičnošću. Simboli, koji su pretskazivali dolazak Božjeg Jagnjeta, bili su u njihovim rukama sredstva za obogaćivanje. Sveti karakter žrtve u očima naroda izgubio je u velikoj mjeri značaj. To je kod Isusa izazvalo negodovanje. On je znao da njegovu krv, koja će se uskoro proliti za grijehe svijeta, svećenici i poglavari ne će više poštovati negoli krv životinja, koju su stalno prolivali.IZ 181.2

Krist je ustao protiv tih zloupotreba, kada je rekao proroku Samuelu: “Zar su mile Gospodu žrtve paljenice i prinosi, kao kad se sluša glas njegov? Gle, poslušnost je bolja od žrtve, i pokornost je bolja od pretiline ovnujske”^{21. Sam. 15, 22.}. Izaija, opet, gledajući u proručkoj viziji otpad Izraela, rekao im je: “Čujte riječ Gospodnju, knezovi sodomski, poslušajte zakon Boga našega, narode gomorski! Šta će mi mnoštvo žrtava vaših? veli Gospod. Sit sam žrtava paljenica od ovnova i pretiline od gojene stoke, i ne marim za krv junčiju, i jagnjeću i jareću. Kad dolazite da se pokažete predamnom, tko ište od vas da gazite po trijemu... Umijte se, očistite se, uklonite zloću djela svojih ispred očiju mojih, prestanite zlo činiti. Učite se dobro činiti, tražite pravdu, ispravljajte potlačene, dajte pravicu siroti, branite udovicu”^{3Izaija 1, 10-12. 16. 17}.IZ 181.3

Onaj, koji je nekada dao ova proročanstva, obnovio je sada opomenu posljednji put. U skladu s proročanstvom, narod je proglasio Isusa carem Izraela. Krist je primio njihov izraz poštovanja i naziv cara. Sada mora da postupa kao car. Znao je da će uzalud biti njegovi napori da popravi pokvareno svećenstvo; ipak on je morao izvršiti svoje djelo; nevjernom narodu trebalo je da pruži dokaz o svom božanskom poslanstvu.IZ 181.4

Isus je još jednom bacio pogled na oskvrnjeno dvorište hrama. Sve su oči bile uprte u njega. Svećenici i poglavari, farizeji i neznabošci sa strahom su gledali na onoga, koji je stajao pred njime u svom veličanstvu nebeskog cara. Božanska moć izbijala je iz njegove ljudske prirode i davala mu je izgled dostojanstva i slave, koju nikad ranije nije pokazao. Oni, koji su stajali kraj njega, udaljili su se koliko je to od svjetine bilo moguće. Spasitelj je ostao sam sa nekolicinom svojih učenika. Zavladala je duboka tišina. Krist je zatim progovorio glasom, koji je potresao narod kao moćna oluja. “I reče im: U pismu stoji: dom moj dom molitve neka se zove; a vi načiniste od njega pećinu hajdučku”. Njegov je glas odjekivao kao glas trube kroz hram. Negodovanje, koje se odražavalo na njegovom licu, davalo mu je izgled plamena, koji proždire. Sa silom je zapovjedio: “Odnesite to odavde!”IZ 182.1

Tri godine ranije poglavari hrama su se postidjeli, što su se po Isusovom nalogu uklonili iz hrama. Čudili su se svome strahu, i što su se bez opiranja pokorili jednom jedinom čovjeku, i to čovjeku iz prostog naroda. Zaključili su da tako nešto više ne će učiniti. Međutim ovog puta je njihov strah bio još veći nego ranije. Oni su se požurili da izvrše datu zapovijest. Nitko se nije usudio da se usprotivi Kristu. Svećenici i trgovci su pobjegli ispred njega, tjerajući pred sobom svoju stoku. Udaljujući se iz hrama sreli su mnoštvo ljudi, koji su sa svojim bolesnicima tražili velikog Liječnika. Čuvši šta se dogodilo, neki od ovih vratili su se natrag, bojeći se da stupe pred moćnog Učitelja, čiji je jedan pogled bio dovoljan da istjera svećnike i poglavare. Ali veći dio prokrčio je sebi put kroz uskomešano mnoštvo, želeći da što prije dođu do onoga, koji je bio njihova jedina Nada. Oni, koji su ostali u hramu, pošto su trgovci napustili dvorište, pridružili su se novopridošlima; predvorje se napunilo bolesnima i umirućima, i Krist ih je sve izliječio.IZ 182.2

Ipak poslije izvjesnog vremena, svećenici i poglavari su se osmjelili i vratili u hram. Pošto su se oporavili od straha, bili su radoznali da vide šta će Isus da radi. Nadali su se da će on sjesti na Davidov prijesto. Vrativši se tiho u hram, čuli su kako ljudi, žene i djeca hvale Boga, i iznenadili su se slici, koja im se ukazala. Vidjeli su bolesnike izliječene, slijepe, kojima je vraćen vid, gluhe, kojima je vraćen sluh, i hrome, koji su od radosti skakali. Djeca su se najviše radovala. Isus ih je izliječio od njihovih bolesti i uzeo ih u naručje, a ona su mu uzvraćala zahvalnost poljupcima, neka su čak zaspala na njegovim grudima, dok je on učio narod. Djeca su sada radosnim glasom pjevala njemu slavu. Ponavljala su jučerašnje hosana, mašući palminim granama pred Spasiteljem. Hram je odjekivao od neprekidnog klicanja: Blagosloven, koji dolazi u ime Gospodnje!” “Evo, tvoj car ide k tebi, pravedan je i spasava”. “Hosana Sinu Davidovu!”^{4Psalam 118, 26. Zaharija 9, 9.}IZ 182.3

Zvuk ovih sretnih i radosnih glasova bio je mrzak poglavarima hrama, koji su htjeli da prekinu ovo slavlje tvrdeći da dječje noge i veseli uzvici skvrne kuću Božju. Videći da njihove riječi nemaju nikakav upliv na narod, poglavari su se obratili Kristu: “Da, niste li čitali u Pismu: od male djece načinio je sebi hvalu i od onih, koja sisaju?” Proročanstvo je objavilo da Krist treba da bude proglašen carem. To se poročanstvo moralo ispuniti. Svećenici i poglavari izraelskog naroda nisu proslavili Krista. Zato je Bog pokrenuo djecu da budu njegovi svjedoci. Kad bi ovi dječji glasovi ušutali, onda bi čak stubovi hrama pjevali slavu Spasiteljevu.IZ 183.1

Farizeji su se potpuno zbunili. Onaj, koga oni nisu mogli uplašiti stajao je kao gospodar. Isus je stajao kao čuvar hrama. Nikada ranije nije pokazao takvu carsku vlast. Nikada ranije nisu njegove riječi i djela imali tako veliku moć. Bez sumnje, on je izvršio divna djela u cijelome Jeruzalemu, ali nikada na takav svečan i utjecajan način. Svećenici i poglavari nisu se usudili da pokažu svoje neprijateljstvo u prisustvu mnoštva, koje je bilo svjedok njegovih divnih djela. Iako su bili gnjevni i zbunjeni Kristovim odgovorom, toga dana nisu mogli više ništa poduzeti.IZ 183.2

Sutradan ujutro je Sinedrion opet održao vijeće, da bi riješio šta da preduzme protiv Isusa. Tri godine ranije tražili su od njega znak da je on Mesija. Od toga vremena, Isus je učinio divna djela po cijeloj zemlji. Liječio je bolesne, čudom je hranio hiljade ljudi, išao je po valovima, stišao uzburkano more. Mnogo puta čitao je ljudska srca kao otvorenu knjigu; istjerivao je demone, uskrsavao je mrtve. Poglavari su imali dovoljno dokaza u tome, da je on Mesija. Sada su odlučili da ne traže od njega novi znak, nego da izmame od njega neko priznanje ili neku izjavu na osnovu koje bi ga mogli osuditi.IZ 183.3

Kad su se vratili u hram, gdje je on propovijedao, pitali su ga: “Kakvom vlašću to činiš? I tko ti je dao tu vlast?” Očekivali su da će odgovoriti da njegova vlast potejče od Boga. U tom slučaju namjeravali su da se usprotive njegovom tvrđenju. Ali Isus im je odgovorio jednim pitanjem, koje je izgledalo da nema veze s tim predmetom, i rekao im je da im ne će dati objašnjenje, ako mu ne odgovore. “Krštenje Ivanovo”, pitao je on, “odakle dolazi: sa neba ili od ljudi?” Svećenici su se nalazili pred takvim pitanjem, gdje im nije moglo pomoći nikakvo lukavstvo. Ako bi rekli da je Ivanovo krštenje s neba, time bi priznali svoju nedosljednost, jer bi im Krist tada rekao: “Zašto, dakle niste vjerovali u njega?” Ivan je zaista posvjedočio za Krista: “Evo jagnje Božje, koje uzima grijehe svijeta!” Da su svećenici prihvatili Ivanovo svjedočanstvo, kako bi mogli poricati da je Isus Mesija? A ako bi izjavili da je Ivanovo djelo čisto ljudsko djelo, izazvali bi oluju negodavanja, jer je narod smatrao Ivana prorokom.IZ 183.4

Sa velikom pažnjom je mnoštvo očekivalo odgovor. Znali su da su svećenici izjavili da priznaju Ivanovu službu i očekivali su da će on bez oklijevanja potvrditi da je Ivan od Boga. Ali svećenici, pošto su se tajno posavjetovali, odlučili su da se ne daju javno osramotiti. Licemjerno su se pretvarali, kao da ne znaju izjavili su: “Ne znamo!” “Ni ja”, rekao je Isus, — “Ne ću vama kazati čijom vlašću činim ovo!”IZ 184.1

Književnici, svećenici i poglavari su zašutali. Postiđeni i razočarani, oborili su oči, ne usudivši se postaviti novo pitanje. Njihov kukavičluk i njihova neodlučnost otuđivali su u velikoj mjeri od njih narod, koji je ovdje stajao i radovao se porazu tih oholih ljudi, uvjerenih u svoju pravdu.IZ 184.2

Sve Kristove riječi i sva njegova djela bili su od velike važnosti. Njihov se utjecaj sve više povećavao, naročito poslije Isusovog raspeća i njegovog uznesenja. Mnogi od onih, koji su bojažljivo očekivali ishod toga ispitivanja Isusa, postali su kasnije njegovi učenici, zadobiveni naročito riječima, koje su čuli tog znamenitog dana. Ono što se zbilo u predvorju hrama nije se nikada moglo izbrisati iz njihovog sjećanja. Očigledna suprotnost vidjela se između Isusovog govora i govora poglavara svećeničkog. Oholi dostojanstvenik hrama bio je obučen u bogate i skupocjene haljine. Na glavi je nosio blistavu mitru. Držanje mu je bilo dostojanstveno. Njegova sijeda kosa i bijela duga brada davali su mu još svečaniji izgled. Njegova pojava je ulivala strah. Pred tim uglednim čovjekom stajalo je Veličanstvo neba, bez ukrasa i bez sjaja. Na njegovoj odjeći primjećivao se trag putovanja, njegovo blijedo lice izražavalo je tihu tugu, plemenitost i dobrotu, što je bila očigledna suprotnost oholom i gnjevnom izgledu poglavara svećeničnog. Mnogi od onih, koji su ovom prilikom bili svjedoci Isusovih riječi i djela u hramu, stekli su u svom srcu uvjerenje, da je Isus prorok Božji. Što se javno mišljenje više priklanjalo Isusu, to je veća bila mržnja svećenika prema njemu. Mudrost, s kojom je izbjegavao postavljene zamke, bila je dokaz njegovog božanstva, ali je ona povećala gnjev svećenika.IZ 184.3

Raspravljajući s rabinima, Krist nije imao namjeru da ponizi svoje protivnike. Nije se radovao u tome, da ih zbuni, nego je želio da im da jednu važnu poruku. Oni su se zbunili i uhvatili u zamku, koju su njemu postavili. Njihovo priznanje neznanja u pogledu karaktera Ivanovog krštenja dalo je Isusu priliku da govori. On je iskoristio priliku da im izloži njihovo pravo stanje, dodavši nove opomene onima, koje im je ranije uputio.IZ 184.4