Poglavlje 43—Isus kori Farizeje zbog licemjerstva

Ovo je bilo posljednji put da Isus uči u hramu. On je privukao na sebe pažnju velikog mnoštva, koje se sakupilo u Jeruzalemu. Ljudi su u gomilama stajali po hodnicima hrama, prateći rasprave, koje su se ondje vodile i pažljivo slušajući svaku riječ, koja je izlazila iz Isusovih ustiju. Nikada nisu bili svjedoci sličnog prizora. Tamo je stajao mladi Galilejac, koji nije nosio nikakvo spoljašnje obilježje zemaljske časti ili carskog porijekla. Oko njega nalazili su se bogato odjeveni svećenici, poglavari, čije su haljine i vanjski znaci pokazivali njihov visok položaj, i književnici sa pergamentima u rukama, kojima su se često služili. Isus je mirno stajao pred njima u svom carskom dostojanstvu. Kao onaj, koji ima nebesku vlast, on je bez straha gledao na svoje neprijatelje, koji su prezreli i odbacili njegovu nauku, i koji su tražili da mu oduzmu život. Veliki broj njih su se podigli protiv njega, ali svi pokušaji da ga uhvate u zamku i osude bili su uzaludni. Odgovarao je na sve njihove optužbe, iznoseći čistu i svijetlu istinu nasuprot mraku i zabludama svećenika i farizeja. Otkrivao im je njihovo pravo stanje i kaznu, koja će ih neminovno stići, ako nastave sa svojim zlim djelima. On ih je vjerno opominjao. Ali mu je ostalo još jedno djelo, koje je trebalo da učini.^{1Matej 23 glava Marko 12, 41-44. Luka 20, 45-47. Luka 21, 1-4.}IZ 185.1

Interesovanje naroda za Krista i njegovo djelo je stalno raslo. Ljudi su se divili njegovoj nauci, ali su u isto vrijeme bili vrlo zbunjeni. Poštovali su svećenike i rabine zbog njihove obrazovanosti i vanjske pobožnosti; ropski su se pokoravali njihovom mišljenju da okleveću Isusa, Učitelja, čije su vrline i znanje jasnije sjajile poslije svakoga napada. Na postiđenim licima svećenika i starješina čitala se zabuna i poraz. Ljudi su se čudili, što poglavari nisu vjerovali u Isusa, kad je njegova nauka tako jasna i jednostavna. Ni sami nisu znali uz koga da pristanu. Sa zebnjom su pratili svaki pokret onih, čije su savjete uvijek slušali.IZ 185.2

Pričama koje je iznosio, Krist je nastojao da opomene vođe i u isto vrijeme da pouči one slušaoce, koji su se dali poučiti. Ali trebalo je govoriti još jasnije. Narod je bio zarobljen slijepom odanošću predanju i svećenstvu. Trebalo je da Krist raskine ove lance. Trebalo je da razobliči karakter svećenika, poglavara i farizeja.IZ 185.3

“Književnici i farizeji”, rekao je on, “sjedoše na Mojsijevu stolicu. Sve, dakle što vam reku da držite, držite i tvorite; ali što oni čine, ne činite; jer govore, a ne čine.” Književnici i farizeji su tvrdili da imaju, kao Mojsije, božansku vlast. Oni su zauzimali mjesto zakonodavca kao učitelji zakona i sudije naroda. Kao takvi tražili su od naroda potpunu potčinjenost i poslušnost. Isus je pozivao svoje slušaoce da čine ono, što su rabini učili iz zakona, ali da ne idu za njihovim primjerom, jer oni sami nisu činili ono, što su propovijedali.IZ 185.4

Oni su mnogo što šta učili suprotno Pismu. Isus je rekao: ”Oni vežu bremena teška i nezgodna za nošenje, i tovare na pleća; a prstom svojim ne će da ih prihvate!” Farizeji su propisali mnoga pravila, koja su se zasnivala na predanju, i koja su nerazumno ograničavala ljudsku slobodu. Izvjesne su dijelove zakona tako tumačili, kako bi na narod nametnuli razne dužnosti, koje su sami potajno izbjegavali i kojih se sami nisu držali, ako je to išlo u njihovu korist.IZ 186.1

“Teško vama književnici i farizeji, licemjeri”, rekao je Isus. “što zatvarate carstvo Božje od ljudi; jer vi ne ulazite, niti date da ulaze oni, koji bi htjeli.” Pogrešnim tumačenjem Pisma, svećenici i književnici zasljepljivali su duh onih, koji bi inače primili saznanje o Kristovom carstvu i onaj unutrašnji, božanski život, koji znači pravu svetost.IZ 186.2

“Teško vama književnici i farizeje, licemjeri”, koji jedete kuće udovičke i lažno se Bogu molite; zato ćete većma biti osuđeni”. Farizeji su imali velik utjecaj na narod i taj utjecaj su iskorišćavali u svoju korist. Oni su zadobivali povjerenje pobožnih udovica, zatim su ih uvjeravali da je njihova dužnost da posvete svoja imanja za vjerske ciljeve. Kad bi to imanje došlo pod njihovu upravu, ovi podli licemjeri su ga iskorišćavali za sebe. Da bi pokrili svoja nečasna djela, dugo su se javno molili i razmetali svojom pobožnošću.IZ 186.3

Krist je bez milosti osuđivao zloupotrebe, ali je pazio da ne smanji obaveze, koje je Bog propisao. On je osuđivao sebičnost, kojom su od udovica iznuđivali darove i upotrebljavali ih u svoju korist. Ali je u isto vrijeme pohvalio udovicu, koja je donijela svoje darove u Božju riznicu. Ljudska zloupotreba darova ne može spriječiti Božji blagoslov darodavcu.IZ 186.4

Isus je stajao u predvorju hrama, gdje se nalazio sandučić za prilaganje darova. Posmatrao je one, koji su donosili darove. Mnogi od bogatih donosili su velike svote novca, koje su oholo stavljali u sandučić. Isus ih je žalosno gledao, i nije nalazio nikakve riječi pohvale za njihovu darežljivost. Najednom se njegovo lice ozarilo. Vidio je kako se jedna udovica približava sa oklijevanjem, kao da se boji, da je tko ne posmatra. Dok su bogati i oholi odlučno prilazili, ona je ponizno stajala po strani. Ipak, ona je željela da učini nešto, makar koliko to bilo neznatno za djelo, koje je ljubila. Pogledala je na dar, koji je držala u ruci, koji je bio tako neznatan u poređenju s darovima drugih. Ali to je bilo sve, što je ona imala. Pri prvoj zgodnoj prijici brzo je bacila svoje dvije lepte, zatim se okrenula da ode. Ali u tom trenutku susrela je Isusov pogled, koji ju je posmatrao.IZ 186.5

Spasitelj je pozvao k sebi svoje učenike i skrenuo im je pažnju na udovičino siromaštvo. Udovica je čula Isusove riječi pohvale: “Zaista vam kažem, ova siromašna udovica dala je više nego svi oni, koji su stavljali u sandučić”. Njene oči su se napunile suzama radosnicama, kad je vidjela da se njena žrtva razumije i cijeni. Drugi bi je savjetovali, da sačuva za sebe ovaj neznatan dar; u rukama sitih svećenika, ova mala svota bi se izgubila medu bogatim darovima. Ali Isus je vidio pobudu, koja je nagonila udovicu na žrtvu. Ona je vjerovala da je služba u hramu osnovana od samog Boga i htjela je da učini sve što može za održavanje te službe. Ona je učinila, što je mogla. Njen čin je ostao kao spomenik, kao uspomena na nju kroz sve vjekove, i bit će njena radost u vječnosti. Ona je sa svojim darom dala i svoje srce. Njen dar cijenio se ne po vrijednosti novca, nego po ljubavi darivateljke prema Bogu i po njenoj požrtvovnosti za djelo.IZ 186.6

Isus je rekao, govoreći o toj siromašnoj udovici, da je ona metnula u Božju riznicu više od svih. Mnogi od tih bogataša dali su od svog suviška, u namjeri da ih ljudi više cijene. Njihovi darovi, makar koliko bili veliki, nisu ih lišavali njihove udobnosti, pa čak ni raskoši. Ti darovi nisu bili plod žrtve, i prema tome nisu imali onu vrijednost, koju su imale udovičine lepte.IZ 187.1

Pobude daju karakter našim djelima, obilježavajući ih ili sramotom ili najvećom moralnom vrijednošću. Velike stvari, koje svako oko vidi i svi jezici hvale, nisu pred Bogom uvijek najdragocjenije. Male dužnosti, koje radosno ispunjavamo, mali darovi, koje ljudi ne primjećuju i koji se ljudskim očima čine bezvrijedni, imaju često pred Bogom najveću vrijednost. Bog više cijeni srce puno vjere i ljubavi nego najveći dar. Siromašna udovica je žrtvovala ono, što joj je bilo potrebno za život. Ona se odrekla hrane, da bi vjerom darovala svoje dvije lepte, sigurna da je njen nebeski Otac ne će ostaviti u nevolji. Isus je pohvalio njen duh nesebičnosti i njenu djetinjsku vjeru.IZ 187.2

Ima mnogo siromašnih, koji bi željeli da pokažu Bogu zahvalnost za njegovu milost i istinu i da podupru njegovo djelo zajedno sa imućnijom braćom. Takve osobe ne treba da obeshrabimo. Njima treba dopustiti da ulože svoje lepte u nebesku riznicu. Ovi darovi, ako izviru iz srca punog božanske ljubavi, makar kako bili skromni, jesu posvećeni darovi, darovi najviše vrijednosti, kojima se Bog raduje i blagosilja ih.IZ 187.3

Isusove riječi o udovici: “Ova siromašna udovica dala je više od svih”, odnose se ne samo na pobudu nego i na poslijedice tog darovanja. Dvije lepte, koje čine četvrtinu groša, donijeli su Božjoj riznici više koristi negoli prinosi bogatih Jevreja. Utjecaj ovog malog dara može se usporediti sa rijekom, malom pri svom izvoru, ali koja se tokom vjekova sve više širi i postaje sve dublja. Taj dar doprinio je na hiljade načina olakšanju bijede siromašnih i širenju evanđelja. Primjer ove žrtve utjecao je na hiljade srca u svim zemljama i kroz sve vjekove. On je utjecao na bogate i na siromašne, čiji su se darovi pridružili njenom daru. Zahvaljujući Božjem bla- goslovu, udovičina je lepta donijela bogate plodove. Tako je i sa svakim darom i sa svakim djelom učinjenim iz iskrene želje, da se uveliča Božja slava. To je u planu Božjeg proviđenja. Posljedica toga je blagoslov, koji nijedan čovjek ne može procijeniti.IZ 187.4

“Teško vama književnici i farizeji, licemjeri, što dajete desetak od metvice i od kopra i od kima, a ostaviste, što je najpretežnije u zakonu: pravdu i milost i vjeru; a ovo je trebalo činiti, i ono ne ostavljati”. Cilj ovih Kristovih riječi nije bio da osudi jednu svetu dužnost, nego da osudi njihovu zloupotrebu. Uredba o desetku bila je data od Boga i poštovala se od najranijih vremena. Abraham, otac vjernih, davao je desetak od svega što je imao. Jevrejski poglavari su priznavali obavezu davanja desetka, i to je bilo ispravno; ali nisu dopustili da narod sam po svojoj savjesti vrši dužnosti, koje je Bog propisao. Umjesto toga propisali su razna samovoljna pravila. Zahtjevi su bili tako složeni, da je bilo nemoguće da ih čovjek zadovolji. Nitko nije mogao da zna, da li je zadovoljio sve svoje obaveze. Uredba o desetku, kao što ju je Bog dostavio, bila je pravedna i razumna; ali svećenici i rabini su od nje načinili težak teret.IZ 188.1

Sve što Bog nalaže ima važnost. Krist je priznao dužnost davanja desetka; ali, on je pokazao da davanje desetka ne oslobađa čovjeka od ispunjavanja drugih dužnosti. Farizeji su se pokazivali vrlo točni u davanju desetka od raznovrsnih proizvoda zemlje kao što su: metvica, kopar i kim; to ih je malo koštalo, ali su se na račun toga hvalili svojom točnošću i vjernošću. U isto su vrijeme svojim nepotrebnim ograničenjima tlačili narod i ubijali u njemu poštovanje prema svetoj uredbi, koju je Bog uspostavio. Oni su ljudski duh ispunjavali beznačajnim pravilima, a odvraćali su njihovu pažnju od glavnih istina. Zanemarili su ono, što je najvažnije u zakonu: pravdu, milost i vjernost. “A ovo je trebalo činiti, i ono ne ostavljati”.IZ 188.2

Rabini su isto tako izopačili i druge zakone. U uputstvima, koja je Bog dao preko Mojsija, bilo je zabranjeno da se jede svaka nečista životinja. Zabranjena je bila upotreba svinjskog mesa i mesa nekih drugih životinja, jer je meso tih životinja unosilo u krv nečistoću i skraćivalo život. Ali farizeji nisu ostavili ove propise da budu onakvi, kakve ih je Bog dao, već su išli u krajnost. Od naroda se tražilo da mora da ocjeđuje svaku vodu, koju želi da upotrebi, da ne bi u njoj bilo sitnih insekata, koji bi se mogli ubrojati u nečiste životinje. Ovi smiješni zahtjevi bili su u tolikoj suprotnosti sa veličinom njihovih grijeha, da je Isus rekao farizejima: “Vođi slijepi, koji ocjeđujete komarca, a kamilu proždirete”.IZ 188.3

“Teško vama književnici i Farizeji, licemjeri, što ste kao okrečeni grobovi, koji se spolja vide lijepi, a iznutra su puni kostiju mrtvačkih i svake nečistoće”. Kao što su bijeli i ukrašeni grobovi sakrivali ostatke truleži, tako je spoljašna svetost svećenika i poglavara prikrivala njihovo bezakonje. Isus je nastavio:IZ 188.4

“Teško vama književnici i farizeji, licemjeri, što zidate grobove prorocima i krasite rake pravednika. I govorite: da smo mi bili u vrijeme svojih otaca, ne bismo s njima pristali uz krv proroka. Time samo svjedočite za sebe da ste sinovi onih, koji su pobili proroke”. Da bi pokazali svoje poštovanje prema starim prorocima, Jevreji su pokazali veliku revnost u ukrašavanju njihovih grobova; ali nisu crpili nikakvu pouku iz njihove nauke i nisu slušali njihove opomene.IZ 189.1

U Kristovo doba, mjesta počivanja mrtvih bila su predmeti praznovjernih obožavanja, i ljudi su trošili velike svote novca da ih ukrase. To je u Božjim očima bilo nedopušteno obožavanje. Ukazujući mrtvima pretjerane počasti, ljudi su pokazivali da ne ljube Boga iznad svega i svoje bližnje kao sami sebe. Isto idolopoklonstvo postoji i danas. Mnogi zanemaruju udovice i siročad, bolesne i siromašne, a grade ogromne spo-menike mrtvima. Za to se upotrebljava mnogo vremena, novca i truda, a zanemaruju se dužnosti prema živima, koje je Krist jasno odredio.IZ 189.2

Farizeji su gradili grobnice prorocima, ukrašavali njihove grobove i govorili jedni drugima: da smo mi živjeli u vrijeme naših otaca, ne bismo pristali uz njih da prolivamo krv slugu Božjih. I dok su tako govorili, smišljali su, kako da oduzmu život njegovom Sinu. Ovo bi trebalo da nam služi kao pouka, da nam se otvore oči da vidimo kakvim lukavstvom je sotona uspio prevariti one, koji se kreću od svjetlosti istine. Mnogo ih ima, koji slijede primjer farizeja; oni poštuju one, koji su umrli za svoju vjeru i čude se sljepilu Jevreja, koji su odbacili Krista. Da smo živjeli u ono doba, kažu oni, radosno bismo prihvatili njegovu nauku; nikada ne bismo bili suradnici onih, koji su odbacili Spasitelja. Ali kad poslušnost prema Bogu traži odricanje samoga sebe i poniznost, ove iste ličnosti se odriču svog uvjerenja i odbijaju Božji poziv. Na taj način pokazuju isti duh kao farizeji, koji su osudili Krista.IZ 189.3

Jevreji nisu shvatili ogromnu odgovornost, koju su uzeli na sebe, time što su odbacili Krista. Od onoga časa, kada je bila prolivena prva nevina krv, kad je pravedni Abel pao pod Kainovim udarcem, stalno se ponavlja ista historija, ali sa sve većom krivicom. Svako pokoljenje je malo svoje proroke, čiji se glas podizao protiv grijeha careva, izraelskih poglavara i naroda. Oni su donosili vijest od Boga pokoravajući se njegovoj volji, makar to bilo vezano sa životnom opasnošću. Od pokoljenja do pokoljenja nagomilavala se strašna kazna na one, koji su odbacili svjetlost i istinu. Tako su sada Kristovi neprijatelji navukli na svoje glave kaznu svih pokoljenja. Grijeh svećenika i poglavara nadmašivao je grijehe svih prethodnih pokoljenja. Odbacivši Spasitelja, postali su odgovorni za krv svih poubijanih pravednika počevši od Abela do Krista. Njihova se čaša bezakonja već prelivala i ona će se uskoro izliti na njih u obliku pravedne kazne. O tome ih je Isus opomenuo:IZ 189.4

“Zato, evo, ja ću k vama poslati proroke i premudre i književnike; i vi ćete jedne pobiti i raspeti, a jedne biti po zbornicama svojima i goniti od grada do grada”. Proroci i mudri ljudi, puni vjere i Svetog Duha, — Stjepan, Jakob, kao i mnogi drugi, bit će osuđeni i pogubljeni. Rukama podignutim ka nebu, Krist se kao sudija obratio onima, koji su stajali pred njim. Njegov glas, obično nježan i pun molbe, bio je sada glas, koji kori i osuđuje. Njegovi slušaoci su drhtali. Utisak, koji su ostavile njegove riječi i njegov pogled, nije se mogao nikad izbrisati.IZ 190.1

Krist se gnušao nad licemjerstvom i nad velikim grijesima, kojima su ti ljudi upropašćivali svoje duše, obmanjujući narod i ružeći Boga. U lukavim lažnim dokazima svećenika i poglavara, on je primijetio djelovanje sotoninih oruđa. Iako je sa najvećom odlučnošću žigosao grijeh, ipak nije izgovorio ni jednu riječ osvete. Iako je osjećao sveti gnjev protiv kneza tame, ipak nije izgubio strpljenje. Isto će tako kršćanin, koji živi u skladu sa Bogom i ima nebeske osobine ljubavi i milosti, osjećati pravedno negodovanje nad grijesima, ali ga ne će obuzeti strast, koja bi ga nagnala da istim načinom odvrati onima, koji prema njemu rđavo postupaju. Čak ako mora da se protivi onima, koje je niža sila natjerala da istraju u zabludi, on će ipak u Kristu naći potrebnu silu, da ostane miran i gospodar samoga sebe.IZ 190.2

Na licu Božjeg sina pokazalo se božansko saučešće, kad je bacio posljednji pogled na hram i na svoje slušaoce. Glas mu je zadrhtao od uzbuđenja; sa bolom u duši i gorkim suzama je uzviknuo: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i zasipaš kamenjem poslane k sebi: koliko puta htjedoh da sakupim čeda tvoja, kao što kokoš sakuplja piliće svoje pod krila, i ne htjeste”. Ovo je bila posljednja borba prije nego što je napustio taj narod. U ovim Kristovim tužnim riječima izražena je dobrota samog nebeskog Oca. To je tajanstveni rastanak Božje ljubavi pune strpljenja, koja je najposlije morala da napusti tvrdokorni narod.IZ 190.3

Farizeji i sadukeji su jednako šutjeli. Isus je pozvao svoje učenike i pripremio se da napusti hram, ne kao pobjeđeni, koga su neprijatelji primorali da ih napusti, već kao pobjednik, koji je završio svoje djelo.IZ 190.4

Mnogi su sačuvali, skupocjeno blago, bisere istine, koji su se tog značajnog dana nizali sa Spasiteljevih ustiju. Oni su u njima probudili nove misli, nove težnje — otpočelo je novo iskustvo. Poslije Isusovog raspeća i uskrsenja ti su se ljudi odlučili javno za Krista i ispunili su svoj božanski zadatak sa mudrošću i revnošću, koja je odgovarala veličini djela. Oni su objavljivali vijest, koja je dirala srca i slabila stare predrasude, koje su dugo držale u ropstvu hiljade njih. Pred tim istinama su farizejske teorije i ljudska mudrovanja izgledala kao prazne priče. Silan utisak ostavile su Spasiteljeve riječi na zadivljeno i uplašeno mnoštvo, koje se okupilo pred Jeruzalemskim hramom.IZ 190.5

Ali Izrael kao narod ostavio je svog Boga. Prirodne maslinove grane su se odlomile. Bacivši posljednji pogled na unutrašnjost hrama, Isus je izgovorio ove dirljive riječi: “Eto će vam se ostaviti vaša kuća pusta. Jer vam kažem: ne ćete mene vidjeti otsele, dok ne rečete: blagosloven koji ide u ime gospodnje”. Do sada je on nazivao hram kućom svoga Oca ali sada, kad je Sin Božji napustio zidove hrama, Božje je prisustvo zauvijek napustilo tu građevinu podignutu u njegovu slavu. Otsada obredikoji se budu objavljivali u tome hramu, ne će više biti ni od kakve važnosti; služba, koja se bude vršila u hramu, bit će bez značaja.IZ 191.1