Poglavlje 58—Isus se javlja apostolima poslije uskrsnuća

Naposljetku su dvojica učenika stigla u Jeruzalem; ušli su u grad na istočna vrata, koja su za vrijeme praznika ostajala noću otvorena. Kuče su utonule u mrak; svuda je vladala tišina. Učenici su se uputili kroz uske ulice, na koje su padali prvi mjesečevi zraci. Pošli su u gornju sobu, gdje je Isus proveo veče, koje je prethodilo njegovoj smrti. Iako je bilo kasno, znali su da će ondje naći svoju braću; ovi ne će leći na počinak, dok pouzdano ne doznaju, šta se dogodilo sa Isusovim tijelom. Ustanovili su da su vrata sobe brižljivo zatvorena prijevornicama. Kucali su, ali nisu dobili nikakav odgovor, sve je bilo mirno. Tada su kazali svoja imena. Otvorili su im oprezno; oni su ušli, ali s njima je ušao i jedan drugi, nevidljiv. Zatim su se vrata brzo zatvorila, jer su se bojali uhoda.IZ 292.2

Novopridošli zatekli su sve prisutne u velikom uzbuđenju. Čuli su usklike zahvalnosti i slavljenja. Prisutni su klicali : “Gospod je zaista uskrsnuo i pokazao se Simonu”. Zatim su dvojica putnika, koji su još bili zadihani od prevaljenog puta, ispričali kako se njima javio Isus. Kad su završili, neki su kazali da je ta vijest suviše radosna da bi mogli vjerovati. Iznenada pred njih je stala jedna osoba. Sve su oči bile uprte u stranca. Nitko nije kucao na vrata; nije se čuo nikakav šum koraka. Učenici su se veoma čudili, šta to može da znači. Zatim su čuli i poznali glas svog Učitelja. Sa njegovih usana izlazile su jasne i razgovjetne riječi : “Mir vam!”IZ 292.3

“A oni, smeteni i uplašeni, mišljahu da vide duha. Ali on im reče: Što se plašite? I zašto takve misli ulaze u srce vaše? Gledajte ruke moje i noge moje: Ja sam glavom. Opipajte i vidite, jer duh nema mesa i kostiju kao što vidite da ja imam. I ovo rekavši, pokaza im ruke i noge”.IZ 292.4

Posmatrali su njegove ruke i noge, na kojima su bili tragovi strašnih klinova. Poznali su njegov glas, koji se razlikovao od svakog glasa, koji su ikada čuli. “I dok oni još ne vjerovahu od radosti, i čuđahu se, reče im: Imate li ovdje što za jelo? A oni mu dadoše komad ribe pečene i meda u satu. I on uze i jede pred njima”. “Tada se učenici obradovaše, jer vidješe Gaspoda”. Vjera i radost zauzeli su mjesto nevjerovanja, i sa osjećanjima, koje nikakva ljudska riječ ne bi mogla da izrazi, priznali su svog uskrslog Spasitelja.IZ 292.5

Prilikom Isusovog rođenja, anđeo je objavio: “Na zemlji mir ljudima koji su po Božjoj volji!” Sada, kad se Spasitelj prvi put javlja svojim učenicima poslije uskrsknuća, on im upućuje ove radosne riječi: “Mir vam!” Isus je uvjek voljan da progovori riječ mira svakoj duši natovarenoj sumnjom i strahom. On samo čeka da mi otvorimo vrata svoga srca i da mu kažemo: Ostani s nama. On govori: “Evo stojim na vratima i kucam, i ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću kod njega, i večerat ću s njim, i on sa mnom”.^{2Otkr. 3, 20.}IZ 293.1

Kristovo uskrsenje je slika uskrsenja svih onih, koji spavaju u Gospodu. Spoljašnji izgled uskrslog Spasitelja, njegovi postupci, njegov govor: sve je to bilo učenicima poznato. Na isti način, kako je Isus uskrsnuo, taka će ustati i oni, koji su zaspali u njemu. Mi ćemo prepoznati naše prijatelje, kao što su učenici prepoznali Isusa. Ako su u svom zemaljskom životu imali neku tjelesnu manu, bolest ili su bili unakaženi, oni će uskr-snuti sa savršeno zdravim i skladnim tijelom, ali u tom proslavljenom tijelu potpuno će biti sačuvana njihova istovjetnost. “Tada ćemo poznati, kao što smo i poznati”.^{31. Kor. 13, 12.} U licu, koje će otsjajivati svjetlost sa Isusovog lica, prepoznaćemo crte onih, koje ljubimo.IZ 293.2

Kad se Isus pokazao svojim učenicima, potsjetio ih je na riječi, koje im je bio govorio prije svoje smrti: da se sve što je za njega napisano u zakonu Mojsijevom, u prorocima i Psalmima trebalo da ispuni. “Tada im otvori um da razumiju Pismo. I reče im: Tako je pisano i tako je trebalo da Krist pretrpi i da uskrsne iz mrtvih u treći dan, i da se propovijeda pokajanje u ime njegovo, i oproštenje grijeha po svim narodima, počevši od Jeruzalema. I vi ste tome svjedoci”.IZ 293.3

Učenici su počeli da shvataju prirodu i veličinu svog djela. Trebalo je da objavljuju svijetu divne istine, koje im je Krist povjerio. Događaje njegovog života, njegovu smrt i uskrsenje, proroštva, koja su to pretskazivala, sveti karakter Božjeg zakona, tajne plana spasenja, vlast koju ima Krist da oprašta grijehe, — sve je to trebalo da oni posvjedoče, sve je ta trebalo da objave svijetu. Trebalo je da propovjedaju radosnu vijest mira i spasenja kroz pokajanje i Spasiteljevu silu.IZ 293.4

“I ovo rekavši, dunu i reče im: Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe oprostit će im se, a kojima zadržite, zadržat će se”. Duh Sveti nije se još u punini otkrio, jer Krist još nije bio proslavljen. Obilna Izlivanje Duha zbilo se tek poslije Isusovog uznesenja. Dok učenici nisu primili Duha, oni nisu bili sposobni da propovijedaju evanđelje svijetu. Ovog puta, Krist je dunuo na njih svog Duha, da bi mogli vršiti dužnosti u Crkvi. Pošto im je povjerio sveti i uzvišeni nalog, želio je da u njihov duh usadi misao da ovo djelo ne će moći da vrše bez pomoći Svetog Duha.IZ 293.5

Sveti Duh je dah duhovnog života u duši. Davanje Duha je davanje Kristovog života. Tko prima Duha, prima Kristove osobine. Samo oni, koje Bog uči, u kojima Duh djeluje, i koji u svom životu otkrivaju Kristov život, dostojni su da pretstavljaju Crkvu i da vrše službu u Crkvi.IZ 294.1

“Kojima oprostite grijehe, oprostit će im se, i kojima zadržite, zadržat će se”. Krist ovdje ne daje nijednom čovjeku vlast da sudi drugome. U propovjedi na gori je on to zabranio. To pravo pripada samo Bogu. Ali na crkvi, kao organizaciji, leži odgovornost za svakog pojedinog člana. Njena je dužnost da opomene, da pouči i da podigne, ako je moguće, one koji su pali u neki grijeh. “Pokaraj, opominji, zaprijeti”, veli Gospod, “sa svom strpljivošću i naukom”.^{42. Tim. 4, 2.} Treba da pažljivo postupamo sa onima koji griješe, treba da opomenemo svaku dušu koja je u opasnosti; nikome ne treba dopustiti da sam sebe vara, svaki grijeh treba nazvati njegovim pravim imenom; treba ponavljati šta je Bog rekao o laži, o gaženju subote, krađi, o idolopoklonstvu i o svakome drugom grijehu. “Koji tako što čini, ne će naslijediti carstva Božjeg”.^{5Galat. 5, 21.} Ako oni nastave da griješe, onda će sud, koji vi budete izrekli prema Božjoj riječi, biti potvrđen na nebu. Izabravši grijeh, oni se odriču Krista. Crkva treba da pokaže da ne odobrava njihova djela; ako ona ne bi to učinila, onda ona sama sramoti Gospoda. Ona treba da kaže o grijehu ono, što je Bog kazao. Ona treba da s grijehom postupa po Božjim upustvima, i tada će nebo potvrditi njene odluke. Prezreti vlast Crkve, značilo bi prezreti Kristovu vlast.IZ 294.2

Ova slika ima i svoju ljepšu stranu. “Kojima oprostite grijehe, oprostit će im se”. Neka se ova misao uvek naglašava. Kad se trudimo oko zabludelih, skrenimo njihov pogled na Krista. Neka pastiri nežnom brigom bdiju nad stadom Gospodnjim. Neka govore grešniku o milosti i o Spasiteljevom oproštenju, neka ga ohrabre da se pokaje i da vjeruje u onoga koji može da mu oprosti. Kažite mu, oslanjajući se na Božiju riječ: “Ako priznamo naše grijehe, vjeran je i pravedan da nam ih oprosti, i da nas očisti od svakog bezakonja”. Svima koji se kaju, dato je ovo obećanje: Opet će se smilovati na nas, pod noge će staviti bezakonja naša; da, ti ćeš u dubine morske baciti sve grijehe njihove”.^{61. Iv. 1, 9. Mihej 7, 19.}IZ 294.3

Neka Crkva, sa osećanjem zahvalnosti prema Bogu, primi grešnika, koji se kaje. Neka ga izvede iz tame nevjerstva i uvede u svjetlost vjere i pravde. Neka njegovu drhtavu ruku stavi u jaku Isusovu ruku. Takvo otpuštanje grijeha će nebo potvrditi.IZ 294.4

Samo u tom smislu ima Crkva vlast da oprašta grijehe. Opraštanje grijeha dobiva se samo Kristovim zaslugarm. Nijednom čovjeku, nijednoj crkvi nije dato da oslobodi dušu od njene krivice. Krist je povjerio svojim učenicima dužnost da propovjedaju oproštenje grijeha u njegovo ime svim narodima: ali oni sami nisu mogli da oduzmu jednu jedinu mrlju grijeh. Isusovo ime je “jedino ime dato ljudima, kojim se mi možemo spasti”.^{7Djela 4, 12.}IZ 295.1

Kad se Isus prvi put pokazao učenicima u gornjoj sobi, Toma nije bio s njima. On je čuo izvještaje drugih, i imao je dovoljno dokaza da je Isus uskrsnuo; ali tama i nevjerstvo su ispunjavali njegovo srce. Kad je čuo gdje učenici pričaju o divnim javljanjima uskrslog Spasitelja, to je kod njega izazvalo još dublje očajanje. Ako je Isus zaista uskrsnuo iz mrtvih, onda više nema nade u uspostavljanje jednog zemaljskog, vidljivog carstva. Time što se Isus otkrio svima, samo ne njemu, povrijeđena je bila Tomina taština. Odlučio je da ne vjeruje; cijele sedmice bavio se svojim tužnim mislima, koje su mu se činile toliko tamnije, koliko je veća bila vjera i nada njegove braće.IZ 295.2

Za cijelo to vrijeme Toma je često ponavljao : “Dok ne vidim na rukama njegovim znake od klinova, i ne metnem prsta svojega u mjesto od klinova, i ne metnem ruke svoje u rebra njegova, ne ću vjerovati”. On nije imao povjerenja u oči svoje braće i nije htio da se njegova vjera oslanja na svjedočanstvo drugih. Iako je usrdno ljubio Gospoda, ipak je dopustio da zavist i nevjerstvo zavladaju njegovim duhom i njegovim srcem.IZ 295.3

Izvjestan broj učenika privremeno se nastanio u gornjoj sobi, i tu su se učenici sastajali svako veče, izuzev Tome. Jedne večeri, međutim, i Toma je odlučio da bude sa drugim učenicima. Usprkos svoje sumnje, on se ipak nejasno nadao da je radosna vijest istina. Za vrijeme večere, oni su razgovarali o dokazima, koje im je Krist dao u proroštvima. “Dođe Isus, kad vrata bjehu zatvorena, pojavi se usred njih, i reče: Mir vam!”IZ 295.4

Zatim se Isus obratio Tomi: “Pruži prst svoj amo i vidi ruke moje, i pruži ruku svoju i metni je u rebra moja, i ne budi nevjeran, nego vjeran”. Ove su riječi pokazivale da je Isus dobro znao Tomine misli i riječi. Nevjerni učenik je dobro znao da njegovi drugovi nisu mogli da kažu Isusu o njegovom nevjerstvu, jer cijele sedmice nisu vidjeli Isusa. Tada je prepoznao Gospoda u onome, koji je stajao pred njim. Drugi dokaz mu nije bio potreban. Srca punog radosti, bacio se pred Isusove noge uskliknuvši: “Gospod moj, i Bog moj!”IZ 295.5

Lako je Isus primio od njega počasti, ipak ga je blago ukorio: “Jer si me vidio, vjerovao si. Blago onima koji ne vidješe, a ipak vjeruju”. Tomina vjera bila bi Isusu milija da je on bio voljan da primi svjedočan- stvo svoje braće. Kad bi danas svi htjeli da se povedu za Tominim primjerom onda se nitko ne bi mogao spasti vjerom, jer svi koji danas primaju Krista, čine to kroz svjedočanstvo drugih.IZ 295.6

Mnogi od onih, koji daju mjesta sumnji, izgovaraju se da bi vjerovali kada bi imali dokaze, koje su imali Toma i njegovi drugovi. Oni ne vi,de da imaju ne samo iste dokaze nego i mnoge druge. Mnogi od onih koji, kao Toma, čekaju da nestane svih povoda za sumnju, ne će nikada dočekati ispunjenje svojih želja. Oni će se malo pomalo još više učvrstiti u svom nevjerstvu. Koji stalno gledaju crno pred očima, koji se uvijek žale i gunđaju, takvi ne znaju šta čine. Oni siju sjeme sumnje, i požnjet će što su posijali. U času kada budu vjera i povjerenje najpotrebniji, mnogi će tada biti nesposobni da vjeruju i da se nadaju.IZ 296.1

Svojim postupanjem prema Tomi, Isus je dao pouku svim svojim učenicima. Njegov primjer nam pokazuje kako treba da postupamo prema onima, čija je vjera slaba, i koji stalno sumnjaju. Isus nije Tomu obasuo prebacivanjima, niti se s njime upustio u prepirku. On se jednostavno otkrio onome, koji je u njega sumnjao. Toma je bio nerazuman postavljajući uslove svoje vjere; ali Isus, svojom velikom ljubavlju i svojom obazrivošću, srušio je sve prepreke. Rijetko se može nevjerstvo pobjediti prepiranjem. Naprotiv: u takvim slučajevima nevjerstvo počinje da se buni i nalazi nove oslonce i izgovore. Neka se Isus otkrije kroz nas kao razapeti Spasitelj, pun ljubavi i milosti, i tada će se sa mnogih usana nehotice oteti usklik Tominog priznanja: “Gospod moj i Bog moj !”IZ 296.2