Poglavlje 60—Isusovo uznesenje

Došao je čas kad je trebalo da se Krist uznese k Očevom prijestolu. Kao božanski pobjednik trebalo je da se vrati u nebeske dvorove, praćen slavnim plijenom svoje pobjede. Prije svoje smrti, Isus je rekao svome Ocu: “Posao svrših, koji si mi dao da radim”.^{1Ivan 17, 4.} Poslije svog uskrsnuća ostao je neko vrijeme na zemlji da bi ga učenici upoznali u njegovom uskrslom i proslavljenom tijelu. Sada je bio gotov, da se od njih oprosti Pokazao je da je živi Spasitelj. Nije više trebalo da njegovi učenici misle na njega kao na onoga, koji leži u grobu. Mogli su da ga gledaju proslavljenog pred očima cijelog svemira.IZ 302.1

Za svoje uznesenje, Isus je izabrao mjesto, koje je često u vrijeme svog zemaljskog života posvećivao svojim prisustvom. Ni gora Sion, gdje se dizao Davidov grad, ni brdo Morija, gdje se nalazio hram, nisu dobili ovu čast, jer, su se ondje Isusu rugali i odbacili ga. Tamo su se talasi milosti i ljubavi, koji su stalno dolazili sa sve većom snagom, odbijali od srca tvrdih kao stjena. Odande je Isus. umoran i tužnog srca, polazio na Maslinsku goru, da se odmori. Kao što se oblak Božje slave, kad je napuštao prvi hram, zaustavio na istočnoj gori, oklijevajući da napusti sveti grad; tako se i Krist sada zaustavio na Maslinskoj gori, rastajući se srcem punim čežnje prema Jeruzalemu. Šume i doline ovog brda bile su posvećene Isusovim molitvama i suzama. Njegove strme strane vraćale su jeku pobjedonosnih usklika mnoštva, koje ga je proglasilo carem. Na blagoj padini tog brda, Isus je našao dom kod Lazara iz Betanije. Na njegovom podnožju, on se sam molio i borio. Odande je trebalo da se uznese na nebo. Na vrh Maslinske gore staće njegove noge, kad se bude vratio na zemlju. Ondje će se on tada pojaviti ne više kao čovjek bola, nego kao slavan i pobjedonosan Car: “aleluja” Jevreja i “hosana” neznabožaca slit će se u moćan slavopoj i bezbrojni glasovi vojske spasenih klicat će “Metnite krunu na glavu Cara nad carevima”!IZ 302.2

Sa jedanestoricom Isus se uputio ka gori. Kad su prolazili kroz jeruzalemska vrata, mnogi su začuđenim pogledom posmatrali ovu malu grupu, koju je predvodio onaj, koga su prije nekoliko sedmica narodni glavari osudili i razapeli. Učenici nisu znali da će to biti njihov posljednji sastanak sa Učiteljem. Isus je neprekidno sa njima razgovarao, obnavljajući im u sjećanju prve poruke, koje im je dao. Zaustavio se za trenutak kraj Getsemanskog vrta, da bi im pružio priliku da se sjete pouka, koje im je dao one noći, koju je tu proveo u strašnoj samrtnoj borbi. Opet je posmatrao Čokot kojim se bio poslužio da bi im prikazao jedinstvo svoje Crkve sa sobom i sa svojim Ocem, i ponovio im je istine, koje im je već bio otkrio. Sve oko njega potsjećalo je učenike na njegovu ljubav i na ujihovu nezahvalnost; čak i oni, koje je toliko ljubio, osramotili su ga. i ostavili u času njegovog poniženja.IZ 302.3

Krist je proveo trideset i tri godine na ovome svijetu; pretrpio je od njega prezir, sramotu i ruganje; bio je odbačen i razapet. Sada kad je trebalo da se uznese na svoj prijesto slave, — sjećajući se nezahvalnosti onih, koje je došao da spase, ne će li im uskratiti svoje sažalenje i ljubav? Ne će li svu svoju ljubav usredsrediti na carstvo, gdje je cijenjen i gdje su anđeli gotovi da izvrše svaki njegov nalog? — Ne; ovim ljubljenim bićima, koje ostavlja na zemlji, daje on ovo obećanje: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka vijeka” !^{2Matej 28, 20.}IZ 303.1

Došavši na Maslinsku goru, Isus je poveo učenike preko vrha u okolinu Betanije. Tamo se zaustavio, i njegovi učenici su mu se približili. Dok ih je gledao pogledom dobrote, činilo im se kao da zraci svjetlosti izviru iz njegovog lica. Nije im prebacivao njihove pogreške i slabosti; posljednje riječi, koje su slušali sa ustiju Gospoda, bile su prožete najdubljom nježnošću. Raširenih ruku, kao da ih blagosilja, i kao da ih uvjerava u svoju stalnu zaštitu, on se polako udaljavao od njih, uzdizan k nebu većom silom od svake zemaljske sile. Kako se udaljavao, učenici su žalosno gledali za njim da bi još posljednji put vidjeli svog Gospoda, koji se dizao na nebo. Sjajan oblak zaklonio ga je ispred njihovih očiju, i kad su ga anđeli, obavijeni u oblak, primili, čuli su posljednji put njegove riječi: Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka vijeka”! U isti čas doprla je do njih slatka i radosna pjesma anđeoskog hora.IZ 303.2

Dok su njihovi pogledi bili uprti u nebo, učenici su čuli jedan zvonak glas. Oni su se okrenuli i spazili su dva anđela u ljudskom obličju, koji su im rekli: Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus, koji se od vas uznio na nebo, tako će opet doći kao što vidjeste da ide na. nebo.”IZ 303.3

Ovi su anđeli pripadali pratnji, koja je na sjajnom oblaku pratila Isusa u njegov nebeski stan. Oni su zauzimali najviši položaj u toj anđeoskoj grupi: oni su se pokazali kod Isusovog groba i oni su pratili Isusa kroz cio njegov život. Cijelo nebo je nestrpljivo čekalo kraj Isusovog boravka na svijetu oskvrnjenom prokletstvom grijeha. Sada je došao čas, kad je trebalo da nebo dočeka svog Cara. Koliko su ova dva anđela. željela da se pridruže mnoštvu onih, koji će zaželjeti Isusu dobrodošlicu. Ipak puni ljubavi prema onima, koje je Spasitelj napustio, ostali su da ih tješe. “Nisu li svi službeni duhovi, koji su poslani na službu za one, koji treba da naslijede spasenje”.^{3Jevr. 1, 14.}IZ 303.4

Isus se u ljudskom obličju uzneo na nebo. Učenici su gledali u njega dok ga nije oblak zaklonio ispred njihovih očiju. Isti Isus koji je živio, govorio i molio se s njima; koji je s njima lomio hljeb; koji je sa njima bio u čamcu na jezeru; koji se onog dana s njima mučno penjao na Maslinsku goru — taj isti Isus otišao je da sa svojim Ocem sjedi na prijestolu. Anđeli su ih uvjeravali, da će se isti Isus, koga su vidjeli, kako se od njih uznio na nebo, opet vratiti kao što su ga vidjeli da ide na nebo. On će doći “na oblacima, i ugledat će ga svako oko”. “Jer će sam Gospod na dati znak, na glas arhanđela, na zvuk trube Božje, sići s neba, i mrtvi u Kristu uskrsnut će najprije”. “Kad dođe Sin čovečji u slavi svojoj i svi anđeli s njime, onda će sjesti na prijesto slave svoje”.^{4Otkr. 1, 7. 1. Sol. 4, 16. Matej 25, 31.} Tako će se ispuniti obećanje, koje je Isus dao svojim učenicima. “I kad otidem i pripravim vam mjesto, opet ću doći i uzet ću vas k sebi, da i vi budete gdje sam ja.”^{5Ivan 14, 3.} Učenici su dakle mogli da se raduju u nadi, da će Spasitelj opet doći.IZ 304.1

Kad su se učenici vratili u Jeruzalem, ljudi su ih sa čuđenjem posmatrali. Očekivali su da će učenici, poslije Isusovog suđenja i raspeća, biti klonuli i postiđeni. Neprijatelji su očekivali da će na njihovim licima moći čitati bol i razočaranje. Umjesto toga, na njima se vidjela radost i zahvalnost Bogu. Radosnim srcem pričali su drugima o Isusovom slavnom uskrsenju i o njegovom uznesenju na nebo, i mnogi su primili njihovo svjedočanstvo.IZ 304.2

Učenici su prestali da se boje budućnosti. Znali su da je Isus na nebu i da ih ljubi. Znali su da imaju Prijatelja kod Božjeg prijestola i slali su usrdne molitve u Isusovo ime. Sa svečanim poštovanjem klekli su ponovili obećanje: “Sve što zaištete u Oca u ime moje, dat će vam; do sada ne iskaste ništa u ime moje. Ištite i primit će te da radost vaša bude potpuna”.^{6Ivan 16, 23. 24.} Oni su pružili ruku vjere sve dalje i sve više, služeći se ovim silnim dokazom: Isus Krist, koji je umro, pa još i uskrsnuo, koji je s desne strane Bogu, i moli se za nas”.^{7Rim. 8, 34.} Pedesetnica im je donijela puninu radosti prisustvom Utješitelja, koga je Krist obećao.IZ 304.3

Cijelo se nebo pripremalo da pozdravi Spasitelja pri njegovom ulasku u nebeske dvorove. Isus se uzdizao prvi, pračen mnoštvom onih, koji su uskrsli u času njegova uskrsenja. Anđeoska vojska pratila je radosno povorku klicanjem i pjevanjem hvalopoja i slavopoja.IZ 304.4

Kad se povorka, sa Isusom na čelu, približila nebeskom gradu, anđeoska pratnja je uskliknula:IZ 304.5

“Vrata, uzvisite vrhove svoje!
Uzvisite se vrata vječna!
Ide car slave!”IZ 305.1

Stražari na vratima radosno su pitali:IZ 305.2

Tko je taj car slave?”IZ 305.3

Oni su pitali ne zato što nisu znali tko je on, nego da čuju odgovor veličanstvene hvale:IZ 305.4

“Gospod, silan i moćan!
Gospod silan u boju!
Vrata, uzvisite vrhove svoje!
Uzvisite se vrata vječna!
Ide car slave!IZ 305.5

Anđeli su opet pitali:IZ 305.6

“Tko je taj car slave?”IZ 305.7

Oni se ne bi nikad umorili slušajući slavopoje u čast njegovog imena. Pratnja je odgovorila:IZ 305.8

“Gospod nad vojskama!
“On je car slave!”^{8Psalam 24, 7-10.}IZ 305.9

Tada su se širom otvorila vrata nebeskog grada, i anđeoska povorka ušla je kroz vrata u grad praćena divnom muzikom.IZ 305.10

Tamo je bio prijesto okružen dugom obećanja. Tamo su bili herubimi i serafimi, vođe anđeoskih vojski, sinovi Božji, pretstavnici svjetova, koji nisu pali u grijeh. Nebeski savjet, pred kojim je Lucifer optužio Boga i njegovog Sina, pretstavnici carstava, koja nisu poznala grijeh, na koja je sotona želio da proširi svoju vlast, — svi su radosnim klicanjem dočekali Spasitelja. Nestrpljivo su čekali da proslave njegovu pobjedu i da uzvise svog cara.IZ 305.11

Ali Isus ih je jednim znakom ruke zaustavio. Još ne; on ne može da primi ovoga časa krunu slave i carski plašt. On se najprije javio Ocu. Pokazao je svoju ranjenu glavu, svoja probodena rebra, svoje ruke koje nose ožiljke klinova. Pokazao je i znakove svoje pobjede — pokazao je Bogu obrtani snop, to jest one koji su uskrsli s njime kao pretstavnici velikog mnoštva onih, koji će uskrsnuti iz svojih grobova prilikom njegovog drugog dolaska. On je došao svome Ocu, koji se raduje kad god se jedan grešnik kaje; on se za svakoga raduje pjevajući. Prije stvaranja svijeta, Otac i Sin su se obavezali svečanim zavjetom da će otkupiti čovjeka u slučaju da postane sotonina žrtva. Svečano je bilo utvrđeno da će Krist biti jamac ljudske porodice. Isus je ispunio svoje obećanje. Kad je na križu uzviknuo: “Svrši se”! — taj je uzvik uputio svome Ocu. Zavjet je bio izvršen. Sada je on kazao: “Oče moj, svršeno je”. Izvršio sam volju tvoju, Bože moj! Izvršio sam djelo otkupljenja. Ako je tvoja pravda zadovoljena, “hoću da oni, koje si mi dao, budu sa mnom, gdje sam ja”.^{9Ivan 19, 30. Ivan 17, 24.}IZ 305.12

Tada je glas Božji proglasio da je pravda zadovoljena. Sotona je pobjeđen. Oni koji stradaju, koji se bore na zemlji, pomilovani su u Ljubljenome.^{10Efež. 1, 6.} Proglašeni su pravednim pred nebeskim anđelima i pred pretstavnicima svjetova, koji nisu sagriješili. Njegovi sljedbenici bit će jednog dana, gdje je on. “Milost i istina srest će se, pravda i mir poljubit će se”.^{11Psalam 85, 11.} Otac je zagrlio svoga Sina, i dat je nalog: “Neka mu se poklone svi anđeli Božji”.^{12Jevr. 1, 6.}IZ 306.1

Neiskazanom radošću priznala su nebeska poglavarstva, vlasti i sile vrhovnu vlast Kneza života. Anđeoska vojska poklonila se pred njime, dok je radosna pjesma ispunjavala nebeske dvorove: “Dostojno je Jagnje, koje je zaklano da primi silu, bogatstvo i mudrost i jačinu i čast i slavu i blagoslov”.^{13Otkr. 5, 12.}IZ 306.2

Ljubav je pobjedila! Što je bilo izgubljeno, opet je nađeno. Anđeoske harfe prate pobjedonosne pjesme: radost i zahvalnost ispunjavaju nebo. Nebom se razliježe usklik: “Onome, koji sjedi na prijestolu i Jagnjetu blagoslov i čast i slava i vlast u vijek vjeka”.^{14Otkr. 5, 13.}IZ 306.3

Sa ove nebeske svečanosti dopire do nas, koji živimo na zemlji, odjek divnih Isusovih riječi: “Vraćam se k Ocu svome i Ocu vašem, Bogu svome i Bogu vašem”. Nebeska i zemaljska porodica sada čine jednu cjelinu. Za nas se Spasitelj uzneo na nebo, za nas on živi. “Zato i može uvjek spasiti one, koji kroza nj dolaze k Bogu, kad svagda živi, da se može moliti za njih”.^{15Jevr. 7, 25.}IZ 306.4