Poglavlje 12—Na svadbenoj svečanosti u Kani Galilejskoj
Isus nije otpočeo svoju službu nekim velikim junačkim djelom u Jeruzalemu ili pred Sinedrionom. On je otkrio svoju moć u malom galilejskom selu, da bi povećao radost jedne svadbene svečanosti. Time je pokazao svoju ljubav prema ljudima i svoju želju da ih učini sretnima. U pustinji kušanja, on je sam pio iz čaše bola, međutim ljudima je pružio čašu blagoslova, posvetivši svojim prisustvom odnose ljudskoga života.IZ 45.6
Napustivši Jordan, Isus se vratio u Galileju. Tamo je trebalo da bude svadba, i to u Kani, jednom malom mjestu blizu Nazareta; mladenci su bili rođaci Josipa i Marije; Isus, znajući o toj porodičnoj svečanosti, pošao je na vrijeme u Kanu, i bio zajedno sa svojim učenicima pozvan da prisustvuje ovoj svečanosti.IZ 46.1
Tamo je opet susreo svoju majku, s kojom se bio rastao prije nekog vremena. Vijest o otkrivenju Boga na Jordanu, prilikom Isusovog krštenja, došla je do Nazareta i oživjela u njoj uspomene na prizore, koje je tako dugo čuvala u svom srcu. Kao i ostali, Marija je bila jako uzbuđena radom Ivana Krstitelja. Ona se dobro sjećala proročanstva objavljenog prilikom njegovog rođenja. Kristova veza s Ivanom Krstiteljem probudila je ponovo njene nade. Ali do nje su doprle i vijesti o Isusovom tajanstvenom odlasku u pustinju, što ju je ispunjavalo žalosnim predosjećanjima.IZ 46.2
Od dana, kada je primila posjetu anđela u svojoj kući u Nazaretu, Marija je slagala u svoje srce sve, što joj je potvrđivalo, da je Isus Mesija. Njegov život pun blagosti, bez trunke sebičnosti, pružao joj je pouzdanje, da je on zaista Poslanik Božji. Međutim, i ona je znala za sumnju i razočaranja; i ona je čeznulo za časom, kada će on otkriti svoju slavu. Smrt je oduzela Josipa, koji je s njome dijelio tajnu o Isusovom rođenju. Nikoga nije imala kome bi povjerila svoje nade i bojazni. Dva posljednja mjeseca bili su za nju mjeseci stradanja. U Kristovom prisustvu, čija je nježnost bila njena jedina utjeha, ona je razmišljala o Simeunovim riječima: “Tebi samoj probost će nož dušu;” ona se sjećala na ona tri dana, kad je mislila da je za uvijek izgubila sina, i sa zebnjom u duši čekala je da se vrati.IZ 46.3
Kod svadbene svečanosti opet ga je vidjela. On je još uvijek bio nježan i poslušan sin. Ipak, on nije bio isti čovjek. Njegovo lice, promijenjeno, nosilo je tragove izdržane borbe u pustinji; izraz dostojanstva i sile otkrivao je njegovo nebesko poslanstvo. S njime je bila grupa mladih ljudi, čije oči su ga s poštovanjem pratile, i koji su ga nazivali Učiteljem. Ovi Kristovi drugovi pričali su Mariji, šta su čuli i vidjeli prilikom Isusovog krštenja i u drugim prilikama. I oni su završili riječima: “Našli smo onoga, o kome je Mojsije govorio u zakonu, i o kome su takođe proroci govorili.”IZ 46.4
Svadba je obično trajala nekoliko dana. Dogodilo se, da se zaliha vina potrošila prije svršetka gozbe. Ova činjenica prouzrokovala je zbunjenost i žalost, jer nije bio običaj, da svadba bude bez vina, a ne dati vina smatralo se negostoprimstvom. Marija je kao rođaka mladenaca, sudjelovala u organizaciji gozbe; ona je svoju brigu povjerila Isusu: “Nemaju više vina”. Time je željela, da mu da znak, da se pobrine, za potrebe gostiju. Ali Isus joj odgovori: Šta je meni do tebe, ženo? Još nije došao moj čas.”IZ 46.5
Ovaj odgovor, koji nam se može činiti malo grubim, nije izražavao ni neljubaznost ni nedostatak učtivosti. Način Isusovog izražavanja prema majci potpuno je u skladu sa istočnjačkim običajima. Ljudi su se služili istim izrazom, kad su se obraćali ljudima, kojima su željeli iskazati poštovanje. Sva djela Kristovog zemaljskog “života bila su u skladu s načelom, koje je sam dao: “Poštuj oca i mater!“ Na križu ispunjavajući posljednju dužnost nježnosti prema svojoj majci, Isus joj se obratio istim izrazom, preporučivši je brizi svog ljubljenog učenika. Kod svadbene svečanosti i kasnije na križu, ljubav, koja je došla do izražaja u glasu, pogledu i ophođenju, bila je vjerni tumač njegovih riječi.IZ 47.1
U vrijeme svoga đjetinjstsva, prilikom posjete hramu, u času kad se tajna njegovog životnog djela otvorila pred njegovim očima, Isus je rekao svojim roditeljima: “Zar ne znate da meni treba biti u onom što je Oca moga?” Ove riječi bile su program čitavog njegovog života i njegove službe. Sve je bilo potčinjeno njegovom djelu, ovom velikom djelu otkupljenja, koga je trebalo da izvrši na zemlji. On je sada ponovio ovu pouku. Marija je bila u opasnosti, da vjeruje, da joj njeno materinstvo daje naročito pravo nad Isusom, da u izvjesnoj mjeri upravlja njime u njegovom radu. Do tridesete godine on je bio za nju ljubazan i poslušan sin. Njegova je ljubav ostala nepromijenjena, ali on se sada morao baviti onim, što je Oca njegova. Nikakva zemaljska veza nije mogla da ga odvrati od njegove službe kao Sina Svevišnjega, niti da utječe na vladanje Spasitelja svijeta. Njemu je bila potrebna potpuna sloboda, da bi mogao ispuniti volju Božju. To je za nas jedna pouka: Božji zahtjevi stoje čak iznad porodičnih veza. Ništa zemaljsko ne smije da nas odvrati od staze, po kojoj nas on zove da idemo.IZ 47.2
Jedina nada otkupljenja za pali ljudski rod nalazi se u Kristu: Marija sama mogla je naći spasenje jedino u Božjem Jagnjetu. Ona nije imala u sebi nikakve zasluge. Njena porodična veza s Kristom nije nju stavljala u drukčiji duhovni odnos prema njemu nego što je bio odnos drugih duša. Upravo to je Isus potvrdio svojim riječima. On je želio da pokaže razliku između njegove veze prema njoj kao sina čovečjeg, i njegovog svojstva kao Sina Božjeg. Porodična veza, koja ih je spajala, nije nju izjednačavala s njime.IZ 47.3
Riječi: “Još nije došao moj čas”, pokazuju da su se sva djela Kristovog zemaljskog života odigravala po planu pripremljenom od vječnosti. Prije nego što je došao na zemlju, Isus je poznavao taj plan, koji je bio do pojedinosti razrađen. U toku svog života među ljudima, on je bio vođen korak po korak voljom svoga Oca. Kad je došao određen čas. Isus se nije kolebao da javno istupi. Sa istom poslušnošću on je čekao, dok ne dođe taj čas.IZ 47.4
Kod ulaznih vratiju stajalo je šest velikih kamenih sudova. Isus je zapovjedio slugama, da ih napune vodom, što su oni i učinili. Kad je trebalo vina, on im je rekao: Zahvatite sada i nosite domaćinu”. U sudove su nalili vodu, sada su iz njih vadili vino. Ni domaćin svadbe, ni većina gostiju nisu ni znali da je bilo nestalo vina. Okusivši vino. koje su mu sluge donijele, domaćin svadbe je ustanovio da još nikad nije pio tako dobro vino, i da se ono razlikuje od onoga, što je pio u početku gozbe. Obrativši se ženiku, rekao mu je: “Svaki čovjek najprije dobro vino iznosi a zatim kad gosti više popiju, rđavije, a ti si čuvao dobro vino sve do sada”.IZ 48.1
Vino, koje je Krist dao na svadbi, kao i ono, koje je kasnije dao učenicima kao simbol svoje krvi, bilo je čisti, bezalkoholni grožđani sok. Na ovakvo vino mislio je prorok Izaija, kad je govorio o grozdu, za koji kaže: “Ne kvari ga, jer je blagoslov u njemu”.IZ 48.2
Kad su gosti na svadbi primjetili kakvoću vina, svi su počeli ispitivati sluge o čudu, koje se dogodilo. Društvo je bilo toliko začuđeno da tog trenutka nije mislilo na onoga, koji je učinio to divno djelo. Kada su ga najposlije željeli da vide, on je već otišao tako tiho da ga ni njegovi učenici nisu primjetili.IZ 48.3
Isus je osuđivao sebičnost u svim oblicima; on se odlikovao velikim druželjubljem. On se odazivao pozivu svih ljudi, bez obzira na njihov društveni položaj, posjećivao je bogate i siromašne, učene i proste, nastojeći da odvrati njihove misli od svega, što je nisko i da ih upravi na duhovne i vječne vrijednosti. On nije odobravao neuredan život, i njegovo vladanje nije zamrljano nijednom sjenkom ljudskog lakomstva; on se radovao u prizorima nevine sreće, i svojim prisustvom je posvećivao društvene sastanke. Jedna jevrejska svadba bila je značajan događaj, i njeno veselje nije bilo neprijatno Božjem Sinu. Prisustvujući ovoj svečanosti, Isus je ukazao čast božanskoj ustanovi braka.IZ 48.4
U Starom kao i u Novom zavjetu, bračna veza pretstavlja nježnu i svetu vezu, koja postoji između Krista i njegovog naroda. Radost svadbene svečanosti potsjećala je Isusa na radost onoga dana, kada će uvesti svoju Nevjestu u Očevu kuću, gdje će otkupljeni sjesti sa Spasiteljem na večeri svadbe Jagnjetove.IZ 48.5
Svi oni, koji propovijedaju riječ Božju, svi koji su primili evanđelje milosti, trebalo bi da slijede Kristov primjer: primjer, koji im je ostavio, povezujući svoje interese s interesima ljudi. Mi ne treba da se odreknemo društvenog života. Mi ne treba da se usamimo. Da bismo obuhvatili sve slojeve, treba da im se približimo. Mi nikad ne smijemo odobriti grijeh našim riječima ili našim djelima, našim šutanjem ili našim prisustvom. Neka nas Krist svuda prati; pokažimo svima, koliko nam je on drag. Oni, koji zatvaraju svoju religiju iza kamenih zidova, gube dragocjene prilike da drugima čine dobro. Društvenim vezama dolazi kršćanstvo u dodir sa svijetom. Tko god prima božansku svjetlost, dužan je da obasja stazu onih, koji ne poznaju Svjetlost života.IZ 48.6