Poglavlje 21—Propovijed na Gori blaženstva

Isus je rijetko sakupljao svoje učenike nasamo, da bi im davao pouke. Njegovi slušaoci nisu bili samo oni, koji su već poznavali put istine. On je želio da govori mnogima, koji su još bili u neznanju i zabludama. Svoju nauku istine objavljivao je ljudima najrazličitijeg obrazovanja. On je sam bio istina; njegova su bedra bila uvijek zapregnuta, ruke su mu uvijek bile gotove da blagosilaju. Opomenama, molbama i ohrabrenjem nastojao je uvijek da podigne one, koji su se njemu obraćali.IZ 84.3

Propovijed na gori, iako određena naročito učenicima, bila je izgovorena pred mnoštvom. Poslije rukopoloženja apostola, Isus je sa njima pošao ka morskoj obali. Tu se rano ujutro počeo skupljati narod. Pored običnih posjetilaca iz galilejskih gradova, tu je bilo i ljudi iz Judeje, pa čak i iz Jeruzalema; bilo ih je iz Pereje, iz Dekapolisa; iz Idumeje, kraja koji se nalazio na jugu Judeje; iz Tira i Sidona, feničanskih gradova na Sredozemnom Moru. “Mnoštvo veliko, čuvši što on čini, dođe k njemu”, “da se iscjeljuje od svojih bolesti... jer iz njega izlažaše sila i iscjeljivaše ih sve”. ^{1Marko 3, 8. Luka 6, 17-19.}IZ 84.4

Obala je bila suviše uska, tako da ga ne bi mogli svi slušati makar i stajali, te ih je Isus poveo u pozadinu, na brdo. Popevši se na jednu zelenu visoravan, koja je pružala dovoljno mjesta za veliko mnoštvo, sio je na travu, a učenici i narod sjeli su oko njega.IZ 84.5

Učenici su sjedjeli sasvim do Isusa. Iako se mnoštvo tiskalo oko njega, učenici, pažljivi slušaoci, znali su da je njihova dužnost da ne pro-puste nijednu njegovu pouku, da bi razumjeli istinu, koju je trebalo kasnije da objave svim zemljama i svim vjekovima.IZ 85.1

Okupljeni oko Učitelja,’ sa osjećanjem da će čuti nešto neobično, mislili su da stoje pred neposrednim uspostavljanjem njegovog carstva. Mnoštvo, ispunjeno mišlju o budućem slavnom carstvu, strpljivo je čekalo, a na njihovim licima čitala se najveća radoznalost. Tu je bilo književnika i farizeja, koji su čeznuli za danom kada će moći da zavladaju nad omraženim Rimljanima, i kada će uživati u bogatstvu i sjaju velikog svjetskog carstva. Siromašni seljaci i ribari mislili su na obećanje da će njihovi bijedni stanovi i njihov oskudan život biti zamijenjeni raskošnim palatama i lakšim životom. Nadali su se da će njihovo grubo sukno, koje im je služilo danju kao ogrtač a noću kao pokrivač, Krist zamijeniti bogatim i skupocjenim haljinama pobjednika. Sva su srca drhtala od ponosa pri pomisli, da će izabrani Izrael biti uzvišen pred narodima, i da će Jeruzalem postati prijestonica svjetskog carstva.IZ 85.2

Krist je razočarao ove njihove nade u pogledu zemaljske veličine. Svojom propovijedi na gori nastojao je da poruši ono, što je podigao lažni odgoj, i želio je da da svojim slušaocima pravi pojam o svome carstvu i svome karakteru. On, međutim, nije otvoreno napao zablude naroda; videći bijedu, koju je grijeh navukao na svijet, on nije tu bijedu htio potpuno razotkriti. Govorio im je o nečem mnogo boljem nego što su oni znali. Umjesto da se bori protiv njihovih neispravnih shvatanja o Božjem carstvu, on im je govorio o uvjetima ulaska u to carstvo, prepuštajući da svaki sam donese zaključak o prirodi toga carstva. Istine, koje je tom prilikom iznosio, nisu od manje važnosti za nas, negoli za narod, koji je tada išao za njim. Nama je isto tako potrebno, kao i njima, da upoznamo načela, koja su temelj Božjeg carstva.IZ 85.3

Prve riječi koje je Krist uputio narodu na gori bile su riječi blagoslova^{2Matej 5-7 glava}. Blago onima, rekao je on, koji uviđaju svoje duhovno siromaštvo, koji osjećaju potrebu za spasenjem. Evanđelje treba da se propovijeda siromašnima, a ne oholima, koji se osjećaju bogati, i kojima ništa ne treba; ono treda da se propovijeda poniznim ljudima, skrušenog duha. Samo je jedan izvor za očišćenje od grijeha, a on je pristupačan onima, koji su siromašni duhom.IZ 85.4

Oholo srce misli da samo može zaslužiti spasenje; ali jedino Kristova pravda može da nam osigura ulazak u nebo. Spasitelj ne može ništa učiniti za spasenje čovjeka, dok ovaj ne prizna svoju slabost i dok se ne odrekne svoje pravde i dragovoljno ne potčini božanskom utjecaju. Samo pod tim uvjetom može primiti dar, koji je Bog odlučio da mu da. Sve stoji na raspoloženju duši, koja osjeća potrebu za tim darom. Ona ima slobodan pristup onome, koji raspolaže svim u punini. “Ovako govori Visoki i Uzvišeni, koji živi u vječnosti, kome je ime Sveti: na visini i u svetinji stanujem, i sa onim tko je skrušena srca i smjerna duha, oživljujući duh smjernih i oživljajući srca skrušenih”^{3Izaija 57, 15.}.IZ 85.5

“Blago onima, koji plaču, jer će se utješiti”. Te riječi ne znače da plač sam po sebi ima moć da izbriše grijehe. One ne odobravaju neku uobraženost ili lažnu poniznost. Učitelj nije mislio na malodušnost ili na kakvo jadikovanje. Iako smo žalosni zbog grijeha, ipak treba da se radujemo što smo djeca Božja.IZ 86.1

Mi smo često žalosni, jer nam naša djela donose zle posljedice; ali to nije pravo pokajanje. Iskren bol zbog grijeha je plod djelovanja Svetog Duha. Duh otkriva nezahvalnost srca, koje je ravnodušno prema Spasitelju i koje ga žalosti, i on nas dovodi skrušene podnožju križa. Svaki grijeh zadaje Kristu novu ranu. Kad pogledamo na onoga koga smo ranili svojim grijesima, plakat ćemo zbog naših grijeha, koji su ga ožalostili. Takav plač nas vodi da se odreknemo grijeha.IZ 86.2

Ljudi ovog svijeta smatrat će takav bol slabošću; ali to je sila, koja nerazdvojno spaja dušu, koja se kaje, sa Nevidljivim. Ona pokazuje da Božji anđeli donose duši milost, koju je ona izgubila zbog tvrdoće srca i prijestupa. Suze pokajanja su kao kapi kiše, koje prethode blistanju sunca. Ovaj bol je preteča radosti, koja će biti za dušu izvor života. “Samo priznaj bezakonje svoje, priznaj da si bila nevjerna Gospodu, Bogu svome”; “ne ću na vas obratiti gnjevno lice, jer sam milostiv”.^{4Jeremija 3, 13. 12.} “Žalosnima u Sionu on namjerava da da vijenac umjesto pepela, ulje radosti umjesto žalosti, haljinu svečanu umjesto klonula duha”^{5Izaija 61, 3.}.IZ 86.3

Ima utjehe i za one, koji plaču u nevolji i bolu. Gorčina stradanja i poniženja bolja je od grešnog uživanja. Kroz nevolje nam Bog otkriva mane našeg karaktera, da bismo njegovom milošću pobijedili svoje slabosti. Stranice našeg života, koje bi ostale nepoznate, otvaraju se pred nama, i iznenada nailazi kušanje da pokaže da li primamo Božje ukore i savjete. Kad na nas dođe kušanje, ne treba da se gnjevimo i žalostimo. Ne treba da se protivimo i pokušavamo da pobjegnemo iz Kristovih ruku. Bolje je da se ponizimo pred Bogom. Božji putevi izgledaju našoj ljudskoj prirodi teški i žalosni. Ipak Božji putevi su puni milosti, i njihov je kraj spasenje. Ilija nije znao šta traži, kad je u pustinji rekao da mu je dosta života i da želi umrijeti. Gospod je dobar, on nije uzeo njegovu riječ doslovno. Ilija je još imao da izvrši veliki posao; i kad je dovršio svoje životno djelo, nije trebalo da umre obeshrabren i usamljen. Nije sišao u zemaljski prah, nego se uznio u slavu na ognjenim kolima ka Božjem prijestolu.IZ 86.4

Žalosnome upućuje Bog ove riječi: “Vidio sam puteve njegove i iscjelit ću ga, i vodit ću ga i utješit ću ga, njega i sve one koji sa njim plaču”. “Okrenut ću u radost žalost njihovu, utješit ću ih. Dat ću im veselje poslije žalosti njihove”.^{6Izaija 57, 18. Jer. 31, 13.}IZ 87.1

“Blago krotkima”. Teškoće, na koje nailazimo, mogu se mnogo ublažiti krotošću, koja je sakrivena u Kristu. Ako imamo Kristovu poniznost, nećemo se obazirati na ljudski prezir, prebacivanja i neprilike, kojima smo svaki dan izloženi, i to nas više ne će ožalošćavati. Savlađivanje samoga sebe je najbolji znak plemenitosti pravog kršćanina. Onaj, kome uvrede i rđavi postupci oduzimaju mir i povjerenje, ne daje Bogu priliku da se otkrije kroz njega u svome savršenstvu. Poniznost srca, koja je znak naše veze s nebom, osigurava nam pobjedu u Isusu Kristu.IZ 87.2

“Visok je Gospod i on vidi poniznoga”.^{7Psalam 138, 6.} Bog s nježnošću gleda na one, koji otkrivaju blag i ponizan Kristov karakter. Ma kako ih svijet prezire, Bog ih veoma cijeni. Ne će samo mudri, veliki, dobrotvori, revni i marljivi radnici primiti dozvolu za nebo, već i oni, koji su siromašnog duha, koji čeznu za Kristom, koji su poniznog srca i koji jedino žele da ispune Božju volju. Ovima je ulaz širom otvoren. Oni će biti među blaženima, koji su oprali i obijelili svoje haljine u krvi Jagnjeta. “Zato su pred prijestolom Božjim i služe mu dan i noć u crkvi njegovoj; i onaj, što sjedi na prijestolu, uselit će se u njih”.^{8Otkr. 7, 15.}IZ 87.3

“Blago gladnima i žednima pravde”. Duša svijesna svoje nedostojnosti bit će gladna i žedna pravde, i ova želja ne će biti uzaludna. Oni, koji u svom srcu daju mjesta Isusu, iskusit će njegovu ljubav. Svi, koji žele nositi obličje Božjeg karaktera, bit će zadovoljeni. Sveti Duh ne ostavlja nikada bez pomoći dušu, koja gleda na Isusa. On uzima od onoga što je u Kristu i daje njoj. Ako je pogled stalno uprt na Krista, djelo Svetog Duha ne će prestati dok se duša ne preobrazi u Kristovo obličje. Cista ljubav ispunit će dušu i osposobit će je da dostigne najviši ideal, i da stekne znanje o nebeskim stvarima, tako da joj ne će ništa nedostajati od onoga, što sačinjava puninu.IZ 87.4

“Blago gladnima i žednima pravde, jer će se nasititi”.IZ 87.5

Tko je milostiv, dobit će milost, i tko je čista srca, vidjet će Boga. Svaka nečista misao prlja dušu, slabi moralno osjećanje i briše utiske, koje je Sveti Duh proizveo na srcu. Nečista misao pomračuje duhovni pogled, da ljudi ne mogu gledati Boga. Gospod može i želi da oprosti grešniku, koji se kaje, ali i poslije oproštenja na duši ostaju ožiljci. Tko želi da jasno razumije duhovnu istinu, treba brižljivo da se kloni svake nečiste rijeci i misli.IZ 87.6

Ali Kristove riječi obuhvataju više negoli samo čulnu nečistotu i ceremonijalno oskvrnjenje, što je kod Jevreja bilo najvažnije. Sebičnost nam sprečava da ne možemo gledati Boga. Sebičan čovjek pretstavlja sebi Boga onakvim, kakav je on sam. Dok se ne odreknemo ovoga, ne možemo shvatiti Boga, koji je ljubav. Samo nesebično srce, ponizna i vjerna duša vidjet će Boga kao biće “milostivo i žalostivo, sporo na gnjev, bogato milošću i vjernošću”.^{92 Moj. 34, 6.}IZ 87.7

“Blago onima koji mir grade”. — Istina rađa Kristov mir. Ovaj mir je u skladu sa Bogom.IZ 88.1

Psalmista izjavljuje: “Veliki mir imaju oni, koji ljube tvoj zakon, u njih nema spoticanja”.^{10Psalam 119, 165.} Kristova milost može da donese i održiti pravi mir. Kad se Kristov Duh useli u srce, on iz njega izgoni zle strasti, koje prouzrokuju svađe i raspre. “Mjesto trnja niknut će jela, mjesto koprive, niknut će mirta”. Radovat će se pustinja i zemlja suha”.^{11Iz. 55, 13; 35, 1.}IZ 88.2

Mnoštvo je bilo zadivljeno čuvši ove riječi, koje su se toliko razlikovale od propisa i primjera farizeja. Ljudi su mislili, da se sreća sastoji u bogatstvu ovoga svijeta, da su slava i čast ono, za čim treba najviše težiti. Imati pravo na titulu “rabin”, biti na glasu zbog svoje mudrost i pobožnosti, dičiti se javno svojim vrlinama, to se smatralo najvećom srećom. Ali pred ovim velikim mnoštvom Isus je izjavio da takvi ljudi ne mogu očekivati drugu nagradu osim svojih zemaljskih dobitaka i časti. On je govorio sa sigurnošću, i sila je pratila njegove riječi. Narod je šutio, obuzet strahom. Sa sumnjom su gledali jedni na druge i pitali se bojažljivim pogledom: “Tko će se spasti, ako ovaj čovjek govori istinu?” Mnogi su ovog časa povjerovali da je ovaj veliki Učitelj pod utjecajem Božjeg duha i da govori božansku istinu.IZ 88.3

Pošto je objasnio u čemu se sastoji prava sreća i kako se do nje dolazi, Isus je jasnije opomenuo svoje učenike na njihovu dužnost, jer su oni učitelji od Boga izabrani da vode druge na put pravde i vječnog života. On je predvidio da će oni često morati podnositi razočaranja i obeshrabrenja, da će nailaziti na oštro protivljenje, da će ih mnogi ljudi vrijeđati odbaciti njihova svjedočanstva. Dobro je znao da će u izvršavanju svoje službe ovi ljudi, koji su ga tako pažljivo slušali, morati da pretrpe ogovaranja, muke, zatvor i smrt. Zato je nastavio:IZ 88.4

“Blago prognanima pravde radi, jer je njihovo carstvo nebesko. Blago vama, ako vas uzasramote i usprogone i reku na vas svakojake rđave riječi lažući mene radi. Radujte se i veselite se, jer je velika plata vaša na nebesima, jer su tako progonili i proroke prije vas”.IZ 88.5

“Vi ste so zemlji”, rekao je Isus. Ne povlačite se iz svijeta da biste izbjegli nevolju. Ostanite među ljudima, da božanska ljubav bude so, koja će sačuvati svijet od duhovne pokvarenosti. Srca, koja su pod utjecajem Svetoga Duha, su sprovodnici kroz koje Bog šalje svijetu svoje blagoslove.IZ 88.6

“Vi ste svjetlost svijeta”. Jevreji su sebi prisvajali isključivo pravo na spasenje; Krist im je pokazao da je spasenje kao sunčeva svjetlost: ono pripada cijelome svijetu. Prava religija se ne može zatvoriti između korica jedne knjige ili između zidova jednog hrama. Njome se ne treba služiti povremeno, u svoju korist, a zatim je ostaviti. Ona treba da posvećuje svakodnevni život, da se otkriva u svim poslovima i u svim društvenim odnosima.IZ 89.1

Pravi karakter nije nešto, što čovjek može spolja metnuti na sebe: on zrači iz unutrašnjosti. Ako želimo druge voditi na put pravde, onda treba da su načela pravde usađena u našim srcima. Samim ispovijedanjem vjere može se iznositi teorija vjere, ali samo stvarnom pobožnošću može istina da svijetli pred ljudima. Pobožan život, sveti razgovori, nepokolebljivo poštenje, djelotvorno, plemenito srce, dobar primjer, eto to su sretstva, kojima se istina donosi svijetu.IZ 89.2

Farizeji su se hvalili svojom poslušnošću zakonu; međutim Spasiteljeve riječi su im se činile pogrešne, jer nisu poznavali načela zakona, koja treba da dođu do izražaja u svakodnevnom životu. Kad je Učitelj, uklonio ruševine, ispod kojih je bila zakopana istina, oni su mislili da je otstranio i samu istinu. Mrmljali su između sebe, govoreći jedan drugom, da Isus kvari zakon. Čitajući njihove misli, Isus im je odgovorio:IZ 89.3

“Ne mislite da sam ja došao da pokvarim zakon i proroke: nisam došao da pokvarim, nego da ispunim”. Ovim riječima Isus odbija optužbe farizeja. Njegova služba ljudima sastojala se u tome da ispuni sveta načela ovog zakona, za koji su ga optuživali da ga gazi. Kad bi se zakon Božji mogao promijeniti ili ukinuti, onda ne bi bilo potrebno da Krist strada radi naših prijestupa. On je došao da objasni odnos između zakona i čovjeka, i da načela tog zakona pokaže životom poslušnosti.IZ 89.4

Bog je dao svoja sveta pravila zato, što ljubi čovječanstvo. On nam je otkrio načela pravde, da bismo izbjegli posljedice prijestupa. Zakon je izraz božanske misli. Kad ga primamo u Kristu, on postaje naša misao. On nas uzdiže iznad želja i naklonosti naše prirode, iznad kušanja, koja nas navode na grijeh. Bog želi da mi budemo sretni, on želi da se mi radujemo, zato nam je dao pravila svog zakona. Kad su anđeli pjevali kod Kristovog rođenja:IZ 89.5

“Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje”^{12Luka 2, 14.}, oni su objavljivali načela zakona, koga je Krist došao da učini velikim i slavnim.IZ 89.6

Kroz zakon, koji je objavljen na Sinaju, otkrio je Bog ljudima svetost svoga karaktera, da bi jasnije vidjeli svoju ličnu griješnost. Zakon je trebalo da ih uvjeri o grijehu i u njima probudi želju za Spasiteljem. To je rezultat, koji se postiže kada načela, koja on sadrži, primimo u srce Duhom Svetim. To djelo treba da se nastavi. Načela zakona su se otkrila u Kristovom životu. Kada Duh Sveti dirne srca, i kada božanska svjetlost pokaže ljudima da im je potrebna Kristova krv očišćenja i opravdanja, zakon je i dalje posrednik, koji nas vodi ka Kristu da bi smo se vjerom opravdali. “Zakon je Gospodnji savršen; on krijepi dnšu”.^{13Psalam 19, 7.}IZ 89.7

“Dokle nebo i zemlja stoji, ne će nestati ni najmanjeg slovca niti jedne title iz zakona, dok se sve ne izvrši.” Sunce koje svijetli na nebu, čvrsta zemlja, na kojoj živimo, su svjedoci vječnosti Božijeg zakona. Kad bi i oni prošli, božanska načela bi ostala. “Prije će nebo i zemlja proći negoli jedna titla iz zakona da propadne”.^{14Luka 16, 17.} Najveća zabluda u Kristovo vrijeme bila je u tome, što su ljudi mislili da se pravda postiže samo priznanjem istine. Ljudsko iskustvo je pokazalo da teoretsko poznavanje istine ne može spasti dušu i dati rodove pravde. Ljubomorna pažnja prema takozvanoj teološkoj istini često rađa osjećanje mržnje prema pravoj istini, koja se otkriva u životu. Najmračnije stranice historije su one, koje sadrže uspomenu na zločine prouzrokovane vjerskim fanatizmom. Farizeji su se nazivali djecom Abrahamovom i hvalili su se božanskim proročanstvima, a ipak to ih nije sačuvalo od sebičnosti, zlobe i od najpodlijeg licemjerstva. Oni su se smatrali najpobožnijim ljudima na svijetu, i njihovo takozvano pravovjerje dovelo ih je da su razapeli Gospoda slave.IZ 90.1

Pravda, koju je Krist propovijedao, sastoji se u dovođenju u sklad srca i života sa Božjom voljom. Grešni ljudi mogu postati pravedni jedino vjerom u Boga i održavanjem žive veze s njime. Samo na taj način pobožnost uzdiže misli i oplemenjuje život. Tada se spoljašnji oblici pobožnosti podudaraju sa unutrašnjom čistotom kršćanina. Tada obredi, koji su sastavni dio Božje službe, prestaju biti beznačajni obredi, kao što su bili obredi licemjernih farizeja.IZ 90.2

Isus je govorio o svakoj od Božjih zapovijesti i otkrio njenu dubinu važnost. On nije umanjio važnost nijedne od Božjih zapovijesti, već je objasnio dalekosežnost načela Božjeg zakona, a ujedno je ukazao na kobnu zabludu Jevreja, koji su se zadovoljava samo spoljašnjom poslušnošću zakonu. Isus je izjavio da je već rđava misao i pogled sa željom prijestup Božijeg zakona. Tko učini najmanju nepravdu, prestupa zakon i ponizuje svoju moralnu prirodu. Ubistvo se prvo rađa u mislima. Tko u svom srcu gaji osjećanje mržnje, stupa na put ubistva, i njegovi darovi su gad pred Bogom.IZ 90.3

Spasitelj ide još dalje, On kaže: “Ako prineseš dar svoj k oltaru, i ondje se opomeneš da brat tvoj ima nešto na tebe, ostavi ondje dar svoj pred oltarom, i idi prije te se pomiri s bratom svojim, pa onda dođi i prinesi dar svoj”. Mnogi revno učestvuju u bogosluženju, iako između njih i njihove braće postoje izvjesne nesuglasice, koje bi lako otklonili samo kada bi htjeli. Bog zahtijeva da učine sve što do njih stoji, da budu sa svima u miru. Jedino pod tim uvjetom može Bog primiti njihovu službu. Dužnost kršćanina u tom pogledu je jasna.IZ 90.4

Bog daje svoje blagoslove svima: “Jer ona zapovjeda svome suncu, te obasjava i zle i dobre, i daje dažd pravednima i nepravednima”. “Jer je on blag neblagodarnima i zlima”.^{15Luka 6, 35.} On nas poziva da budemo njemu slični. “Blagosiljajte one, koji vas proklinju”. “Činite dobro onima, koji vas mrze... da budete sinovi Oca vašega, koji je na nebesima”. To su načela zakona, i iz ovog izvora izvire život.IZ 91.1

Ideal, koji Bog postavlja svojoj djeci, viši je od svake ljudske misli. “Budite dakle savršeni, kao što je savršen otac vaš nebeski”. Ovaj nalog sadrži takođe obećanje. Plan spasenja predviđa naše potpuno oslobođenje od stotine moći. Krist uvijek odvaja od grijeha dušu, koja se iskreno kaje. On je došao da uništi djela sotonina i postarao se da Duh Sveti bude dat svakoj duši, koja se kaje, da je čuva od grijeha.IZ 91.2

Nijedno iskušenje ne može biti izgovor za bilo kakav grijeh. Sotona likuje, kada čuje, kako oni, koji se smatraju kršćanima, pokušavaju da opravdaju mane svoga karaktera. Upravo to opravdanje vodi na grijeh. Za grijeh nema izgovora. Posvećen karakter i život sličan Kristovom životu pristupačni su svakom Božjem djetetu, koje se kaje i vjeruje.IZ 91.3

Krist predstavlja lijestve, koje je Jakov vidio, čiji se jedan kraj oslanjao na zemlju, a vrh im je dopirao do vrata nebeskih, do praga slave. Da lijestve nisu samo jednom stepenicom dosegle do zemlje, mi bismo bili izgubljeni. Ali Krist nam se približio tamo, gdje smo se mi nalazili. On je uzeo našu prirodu i pobijedio, da bismo mi kroz njegovu prirodu takođe pobijedili. “U obličju tijela grehovnoga” živio je on bezgrešnim životom. Svojim božanstvom bio je povezan sa Božjim prijestolom, a svojom ljudskom prirodom je dijelio naše borbe. On nas poziva da vjerom u njega postignemo slavu Božjeg karaktera. Zato treba da smo savršeni, kao što je Otac naš nebeski savršen.IZ 91.4

Pošto je pokazao u čemu se sastoji pravda i gdje je njen izvor, Isus je nabrojio neke praktične dužnosti. Kad dajemo milostinju, kada se molimo, kada postimo, ne treba da privlačimo pažnju ljudi ili da se hvalimo. Kad dajemo, dajmo iskreno da pomognemo siromašnima. Molitvom tražimo vezu s Bogom. Kad postimo, ne idimo sagnute glave i ne mislimo o sebi. Srce farizeja je pusta i beskorisna zemlja, gdje ne može da nikne nijedno božansko sjeme. Što se potpunije predamo Bogu, to smo njemu ugodniji. Vezom s Bogom ljudi postaju njegovi suradnici, otkrivajući njegov karakter.IZ 91.5

Usluge, koje su plod iskrenog srca, bit će bogato nagrađene. “Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, platit će ti javno”. Naš karakter se usavršava, ako živimo pod utjecajem Kristove milosti. Duša malo pomalo stiče svoju prvobitnu ljepotu. Mi stičemo osobine Kristovog karaktera i kroz nas sjaji božanski lik. Lica ljudi i žena, koji žive i rade sa Bogom, odaju nebeski mir. Za takve je Božje carstvo već. počelo. Oni imaju Kristovu radost, radost što su izvor blagoslova za čovječanstvo. Učitelj im je ukazao čast time, što ih je primio u svoju službu i ovlastio da rade u njegovo ime.IZ 91.6

“Nitko ne može služiti dva gospodara”. — Ne možemo sa pola srca služiti Bogu. Religija Biblije ne smije vršiti na nas jedan sporedan utjecaj; ona treba da prožima i upravlja cijeli naš život. Ona ne smije biti slična slikarskom platnu, na koje je tu i tamo nabačena boja, već treba da potpuno ispunjava naš život, kao kad boja potpuno prekrije slikarevo platno.IZ 92.1

“Ako je, dakle, oko tvoje zdravo, sve će tijelo tvoje biti svijetlo, ako li oko tvoje kvarno bude, sve će tijelo tvoje tamno biti”. Čistota i čvrstina namjera su uvjeti, koje treba da ispunimo, ako želimo da primimo božansku svjetlost. Tko želi upoznati istinu, treba da je voljan prihvatiti sve što ona otkriva. On ne smije popuštati zabludi. Pokazati se neodlučan i kolebljiv u odbrani istine znači stati na stranu mraka, zabluda i sotoninih prijevara.IZ 92.2

Kristov lik razlikuje se od sotonine, kao što se dan razlikuje od noći. Samo oni, koji žive Kristovim životom su njegovi suradnici. Jedan omiljeni grijeh, jedna ukorijenjena grešna navika mogu da opogane cijelo biće. Tako čovjek postaje oruđe nepravde.IZ 92.3

Kad smo se posvetili Božjoj službi, znajmo da se Bog brine o nama. Krist nas poziva da posmatramo ptice u zraku i cvijeće u polju, djela Božjeg stvaranja. “Niste li vi mnogo vredniji od njih?” rekao je on. Bog se brine o svakom svom stvorenju. On vodi brigu o malom sivom vrapcu. Cvijeće u polju i trava što pokriva zemlju su predmet pažnje i brige našeg nebeskog. Oca. Veliki umjetnik mislio je na ljiljane, učinivši ih tako lijepim da nadmašuju Solomunovu slavu. Koliko više se brine on o čovjeku, koj je obličje i slava Boga. On želi da njegova djeca otkriju njegov karakterKao što sunčevi zraci uljepšavaju cvijeće raznim nježnim bojama, tako Bog ukrašava dušu ljepotom svoga karaktera.IZ 92.4

Svi koji su se opredijelili za carstvo pravde, ljubavi i mira, i o tome najviše misle, povezani su sa gornjim svijetom, i ne izostaje im nijedan blagoslov potreban za život. U knjizi Božjeg proviđenja, knjizi života, svatko od nas ima svoju stranicu. Ta stranica sadrži sve pojedinosti naše historije; čak i kosa na našoj glavi je izbrojana. Bog uvijek misli na svoju djecu.IZ 92.5

“Ne brinite se dakle”. Mi treba da idemo za Kristom svaki dan. Bog nam ne daje danas pomoć za sutra. On ne daje svojoj djeci najedanput sve savjete potrebne za život, da ih ne bi zbunio. On im kaže toliko ko- liko mogu da shvate i sprovedu u djelo. Snaga i mudrost, koje nam je Bog dao, dovoljne su za sadašnje potrebe. “Ako li kome od vas nedostaje mudrosti, neka ište od Boga, koji daje svakome bez razlike i nikome ne prebacuje, i dat će mu se”.^{16Jakov 1, 5.}IZ 92.6

“Ne sudite, da vam se ne sudi”. Ne mislite da ste bolji od drugih, ne gradite se sucima drugih. Pošto su vam sakrivene pobude drugih, vi im ne možete suditi. Kad druge osuđujete, izričete sebi osudu, jer pokazujete da ste saveznici sotone, koji je opadač braće. Gospod kaže: “Ispitajte sebe jeste li u vjeri, okušajte sebe”. To je naš posao. “Kad bismo sami sebe sudili, ne bi se nama sudilo”.^{172. Kor. 13, 5. 1. Kor. 11, 31.}IZ 93.1

“Dobro drvo rađa dobre plodove”. Ako je plod bez ukusa i bez vrijednosti, drvo je rđavo. Tako i plod našeg života je dokaz o pravom stanju našeg srca i našeg karaktera. Dobrim djelima ne možemo kupiti spasenje, ali ona su dokaz vjere, koja kroz ljubav radi i čisti dušu. Iako naša vječna nagrada nije plod naših zasluga, ona će ipak zavisiti i od rada, koji smo izvršili Kristovom milošću.IZ 93.2

“Svaki, koji sluša ove moje riječi i izvršuje ih, bit će kao mudar čovjek, koji sazida kuću svoju na kamenu. Udari kiša, navališe vode, dunuše vetrovi i napadoše na tu kuću, ali ona ne pade, jer bješe utemeljena na kamenu”.IZ 93.3