Jedinstvo u radu i rasuđivanju

Bog želi da njegov narod bude discipliniran, složan u radu, jedinstven u mislima i rasuđivanju. Ali da bi se to postiglo, ima mnogo da se učini. Tjelesno srce treba da bude pokoreno i promijenjeno. Bog želi da crkva Gospodnja bude uvijek njegov živi svjedok. Za to će biti potrebno da neki budu posavjetovani i ukoreni, a katkada će biti potrebno da budu oštro ukoreni, kako to bude slučaj iziskivao. Čujemo kako se neki žale: »O, ja sam tako osjetljiv, ne mogu da podnesem ni najmanji prijekor.« Kad bi ovi koji ovako govore kazali istinu, onda bi morali reći: »Ja sam tako svojevoljan, pun samopouzdanja i oholosti, da ne volim da me tko uči; ne volim da budem ukoren. Želim da se upravljam po svom ličnom mišljenju; imam pravo da vjerujem i govorim kako mi se sviđa.« Gospod ne želi da se mi odreknemo svoje ličnosti. Ali može li čovjek da prosudi dokle može da sačuva svoju nezavisnost?SZC 237.2

Petar savjetuje svoju braću ovim riječima: »Tako vi mladi slušajte starješine, a svi se slušajte među sobom, i stecite poniznost; jer se Bog ponositima suproti, a poniženima daje blagodat.« 1. Petr. 5, 5. Apostol Pavao, sa svoje strane, preporučuje kršćanima Filipe jedinstvo i poniznost: »Ako ima dakle koje poučenje u Kristu, ili ako ima koja utjeha ljubavi, ako ima koja zajednica duha, ako ima koje srce žalostivo i milostivo, ispunite moju radost, da jedno mislite, jednu ljubav imate, jednodušni i jednomisleni: ništa ne činite uz prkos ili za praznu slavu; nego poniznošću činite jedan drugoga većeg od sebe. Ne gledajte svaki za svoje, nego i za drugih. Jer ovo da se misli među vama što je i u Kristu Isusu.« Filip. 2, 1—5. Na drugom mjestu apostol Pavao savjetuje braću: »Ljubav da ne bude lažna. Mrzeći na zlo držite se dobra. Bratskom ljubavlju budite jedan k drugome ljubazni. Čašću jedan drugoga većeg činite.« Rimlj. 12, 9. 10. Pišući braći u Efezu on kaže: »Slušajući se među sobom u strahu Božjem.« Efež. 5, 21.SZC 238.1

Historija izraelskog naroda nas uči da je samoobmana najveća opasnost koja prijeti ljudima. Mnogi ljudi ne shvataju da su po prirodi grešni i da je potrebno da prime milost oproštenja. Oni hode u tami, izloženi iskušenjima i najvećim prijevarama. Oni su daleko od Boga, ali su veoma zadovoljni sa sobom, iako je njihovo vladanje mrsko Bogu. Takvi se uvijek protive Duhu Svetome, a naročito ukoravanju. Oni ne žele da ih tko uznemiruje. Katkada ih obuzme sebični strah i tada do-nose dobre odluke; katkada ih uznemiruje savjest i tada ispovijedaju svoje grijehe; ali oni nemaju dubljeg duhovnog iskustva, jer nisu zidali svoju kuću na vječnoj Stijeni. Ovakvi nikad ne uviđaju potrebu za jasnim i određenim svjedočanstvom. Oni ne uviđaju svu strahotu grijeha, jer ne hode u vidjelu kao što je Krist u vidjelu.SZC 238.2

Postoji i druga vrsta ljudi koji su imali veliko vidjelo i bili osvjedočeni u evanđeosku istinu. Oni su imali lično iskustvo o radu Svetoga Duha na njima. Ali mnogobrojna sotonina iskušenja su ih nadvladala. Oni ne cijene vidjelo koje im je Bog dao. Ne primaju opomene i ukore od Svetoga Duha. Oni su pod osuđenjem. Oni će uvijek biti protiv direktnog svjedočanstva jer ih ono osuđuje.SZC 238.3

Bog želi da njegov narod bude jedinstven, istih misli i istog rasuđivanja. To se ne će moći postići ako u crkvi ne bude jedno jasno, određeno i živo svjedočanstvo. Isusova je molitva bila da njegovi učenici budu jedno kao što je on jedno sa svojim Ocem. »Ne molim pak samo za njih, nego i za one koji uzvjeruju njihove riječi radi; da svi jedno budu, kao ti, Oče, što si u meni i ja u tebi; da i oni u nama jedno budu, da i svijet vjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si mi dao ja dadoh njima, da budu jedno kao mi što smo jedno; ja u njima i ti u meni: da budu sasvim u jedno, i da pozna svijet da si me ti poslao i da si imao ljubav k njima kao i k meni što si ljubav imao.« Ivan 17, 21—23.SZC 239.1