Srdačno podupiranje crkve

Svaki vjernik trebalo bi da bude cijelim srcem privezan uz crkvu. Njen napredak treba da bude njegov prvi interes. Ako on ne osjeća svetu obavezu da svojom vezom sa crkvom bude njoj na blagoslov, a ne da traži svoju ličnu korist, onda će biti bolje da crkva bude bez njega. Svatko od nas može nešto učiniti za Božju stvar. Mnogi kršćani troše velike svote novca na nepotrebni raskoš; oni ugađaju svojim prohtjevima, a smatraju velikim teretom da svojim sredstvima podupiru crkvu. Žele da primaju sve njene blagoslove, ali drugima prepuštaju da plaćaju njene troškove.SZC 297.3

Oni koji uistinu žele da unaprijede Božje djelo ne će oklijevati da u nj ulažu svoj novac svaki put kada je to potrebno. Oni takođe treba da osjećaju svečanu odgovornost da u svom životu otkriju Kristovu nauku, a to će pokazati time što će živjeti u miru sa drugima i raditi u savršenom skladu sa svojom braćom. Oni će svoje lično mišljenje potčiniti sudu crkve. Mnogi žive samo za sebe. Oni gledaju na sebe sa samozadovolj-stvom, laskaju sebi da su bez mane, a ustvari ništa ne čine za Boga i žive u direktnoj suprotnosti sa njegovom voljom. Držanje vanjskih obreda ne može nikada zadovoljiti duboke potrebe duše. Priznati Krista ustima nije dovoljno da bi se čovjek mogao održati na dan suda. Potrebno je potpuno povjerenje u Boga, djetinjsko povjerenje u njegova obećanja i potpuno posvećenje njegovoj volji.SZC 298.1

Bog je uvijek vodio svoju djecu kroz peć nevolje da bi okušao njihovu vjernost i čvrstinu, i da bi ih očistio od svakog bezakonja. Pošto su Abraham i njegov sin podnijeli najveću probu na koju su mogli da budu stavljeni, Bog je progovorio Abrahamu preko svog anđela: »Sada poznah da se bojiš Boga, kad nijesi požalio sina svojega, jedinca svojega mene radi.« 1. Mojs. 22, 12. Ovaj veliki čin vjere čini da Abrahamov karakter sjaji naročitim sjajem. On nam pokazuje njegovo potpuno po-vjerenje u Boga, od koga nije ništa ustezao, čak ni svog sina obećanja.SZC 298.2

Mi nemamo ništa odviše skupocjeno što ne bi trebalo da damo Isusu. Ako mu vratimo sredstva koja nam je povjerio na čuvanje, on će nam više povjeriti. Svaki trud uložen za njega bit će nagrađen i svaka dužnost koju smo ispunili u njegovo ime doprinijet će našoj sreći. Bog je dao svog milog Sina da strada na križu da bi svi koji u nj vjeruju postali jedno kroz njegovo ime. Kad je Krist pristao na tako veliku žrtvu da bi spasio ljude i doveo ih jedinstvu — kao što je On jedno s Ocem, — koja žrtva je prevelika za njegove sljedbenike da bi očuvali to jedinstvo?SZC 298.3