Trčanje u nebeskoj trci

»Ne znate li da oni što trče na trku, svi trče, a jedan dobije dar? Tako trčite da dobijete. Svaki pak koji se bori od svega se uzdržava: oni dakle da dobiju raspadljiv vijenac, a mi neraspadljiv. Ja dakle tako trčim, ne kao na nepouzdano; tako se borim, ne kao onaj koji bije vjetar; nego morim tijelo svoje i trudim da kako sam drugima propovijedajući izbačen ne budem.« 1. Kor. 9, 24—27. Oni koji su trčali na trkalištu da bi dobili lovorov vijenac pobjede bili su u svemu umjereni da bi njihovi mišići, mozak i svi dijelovi tijela bili u najboljoj formi za trčanje. Da nisu bili umjereni u svemu, ne bi imali onu ela stičnost koja je plod umjerenosti. Umjerenost nam omogućava da možemo uspješnije trčati i da smo sigurniji u pobjedu.SZC 119.1

Ali usprkos sveg njihovog odricanja, svih njihovih napora da se podvrgnu pažljivoj dijeti da bi bili u najboljem stanju za trku, ovi zemaljski trkači ipak trče na nesigurno. Svi oni mogu da se trude što najviše mogu, a ipak da ne dobiju znak pobjede, jer je drugi uspio da ih malo preteče i primi nagradu. Samo jedan prima nagradu. Ali u nebeskoj trci možemo svi trčati i svi dobiti nagradu. U tom pogledu nema neizvjesnosti. Treba da se obučemo u nebesku milost, da upravimo pogled na nebesku krunu i da uvijek imamo pred očima nebeski Uzor, Čovjeka bola, koji je navikao na stradanje. Uvijek treba da mislimo na ponizan život i život odricanja našeg božanskog Spasitelja. Ako nastojimo da njega slijedimo, imajući uvijek oči uprte na vijenac pobjede, moći ćemo sigurno trčati, znajući da ćemo sigurno dobiti nagradu, ako činimo sve što možemo.SZC 120.1

Ljudi se podvrgavaju odricanju i disciplini da bi mogli trčati i dobiti raspadljiv vijenac, koji Će trajati samo jedan dan i koji je bio znak časti ukazane od strane smrtnika. Ali mi imamo da trčimo u trci na kraju koje nas čeka kruna besmrtnosti i vječni život. Da, nas čeka daleko veća slava kao nagrada kad trka bude završena. Mi ćemo dobiti »neraspadljiv« vijenac, kaže apostol. Ako oni koji trče u ovozemaljskoj trci nameću sebi sve vrste odricanja da bi dobili propadljiv vijenac, koliko više treba da to činimo mi, koji očekujemo neraspadljiv vijenac, vječnu krunu slave i život koji se može mjeriti sa Božjim životom? Kad imamo ovaj veliki cilj pred sobom, ne možemo li »s trpljenjem da trčimo u bitku koja nam je određena, gledajući na Začetnika i Izvršitelja vjere?« Jevr. 12, 1. 2. Spasitelj nam je pokazao put i obilježio ga je svojim tragovima. S njime možemo i mi steći iskustvo samoodricanja i stradanja i ići putem koji je on obilježio svojom krvlju.SZC 120.2

»Ja dakle tako trčim, ne kao na nepouzdano; tako se borim, ne kao onaj koji bije vjetar. Nego morim svoje tijelo i potčinjavam ga.« 1. Kor. 9, 26. 27. To je što treba da čini svaki čovjek, svaka žena i svako dijete. Sotona stalno pokušava da zavlada našim tijelom i duhom. Ali Krist nas je otkupio, i mi smo njegovo vlasništvo. Sada treba da radimo u jedinstvu s Kristom, u jedinstvu sa svetim anđelima koji su poslani da nam služe. Naša je dužnost da »morimo tijelo i da ga potčinjavamo«. Ako to ne budemo činili, izgubit ćemo vječni život i krunu besmrtnosti. Ipak neki će kazati: »Šta se koga tiče šta ja jedem ili šta pijem?« Ja sam pokazala kakav odnos postoji između vašeg načina života i onih koji vas okružuju. Vi ste vidjeli da vaš način života utječe na vašu porodicu i na izgradnju karaktera vaše djece.SZC 120.3