Loading...
Larger font
Smaller font
Copy
Print
Contents

Stvaranje, Patrijarsi I Proroci

 - Contents
  • Results
  • Related
  • Featured
No results found for: "undefined".
  • Weighted Relevancy
  • Content Sequence
  • Relevancy
  • Earliest First
  • Latest First
    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents

    30. Poglavlje—Svetilište I Službe U Njemu

    (Ovo poglavlje zasnovano je na 2.Mojsijevoj 25. do 40. i na 3.Mojsijevoj 4. do 16)

    Dok je bio na gori sa Gospodom, Mojsije je dobio zapovijest: Neka mi načine svetinju da među njima nastavam! Bila su mu data i podrobna uputstva o građenju Šatora za sastanke. Svojim otpadništvom Izrailjci su proigrali blagoslove božanske prisutnosti i za neko vrijeme odložili podizanje Svetilišta u kome će Bog boraviti među njima. Ali, kada su ponovo zadobili naklonost Neba, njihov veliki vođa nastavio je da ostvaruje božansku zapovijest.SPP 289.1

    Bog je izabrane ljude obdario posebnim sposobnostima i mudrošću da sagrade ovo sveto zdanje. Sam Gospod je Mojsiju dao planove šatora, sa posebnim uputstvima o njegovoj veličini i obliku, o materijalu koji će biti upotrijebljen, o svakom komadu namještaja koji će u njega biti unesen. Ovo sveto mjesto, koje su ljudi sagradili, trebalo je da bude prilika prave, obličje nebeske (Jevrejima 9,24.23) smanjena slika nebeskog Hrama u kome će Hristos, naš veliki Prvosveštenik, pošto bude prinio svoj život na žrtvu, obavljati posredničku službu za grešnike. Bog je Mojsiju na gori pokazao nebesko Svetilište i zapovijedio mu da sve načini prema nebeskom uzoru koji mu je bio pokazan. Sva ova uputstva Mojsije je vjerno zapisao i prenio narodnim starješinama.SPP 289.2

    Za građenje Svetilišta trebalo je obaviti velike i skupe pripreme; trebalo je obezbijediti veliku količinu dragocjenog i skupog materijala, međutim, Gospod je želio da prima samo dobrovoljne priloge. Od svakoga koji drage volje da uzmite prilog meni, glasila je Božja zapovijest, koju je Mojsije objavio narodu. Odanost Bogu i duh požrtvovanja, bili su prvi uslovi za pripremu mjesta u kome će boraviti Svevišnji.SPP 289.3

    Cio narod jednodušno se odazvao. I vratiše se, svaki kojega podiže srce njegovo i koga god duh pokrete dragovoljno, i donesoše prilog Gospodu za građenje šatora od sastanka i za svu službu u njemu i za haljine svete. Dolaziše ljudi i žene, ko god bješe dragovolj na srca i donosiše spone i oboce i prstenje i narukvice i svakojake nakite zlatne; i svaki donese prilog zlata Gospodu.SPP 289.4

    Ko god imaše porfire, skerleta, crvca, tankoga platna, kostreti, koža ovnujskih crveno obojenih i koža jazavčijih, svaki donošaše. I ko god prilagaše srebro ili mjed, donošaše u prilog Gospodu; i u koga god bješe drveta sitima, za svaku potrebu u službi, donošaše.SPP 290.1

    I sve žene vješte, predoše svojim rukama, i donosiše što napredoše za porfiru, skerlet, crvac i tanko platno. I sve žene koje podiže srce njihovo i koje bjehu vješte, predoše kostrijet.SPP 290.2

    A glavari donosiše kamenje onihovo i kamenje za ukivanje po oplećku i po naprsniku, i mirise i ulje za vidjelo i ulje za pomazanje i za kad mirisni. (2. Mojsijeva 35,23-28)SPP 290.3

    Dok je Svetilište građeno, sav narod stari i mladi, ljudi, žene i djeca nastavio je da donosi svoje priloge, sve dok stručnjaci, odgovorni za gradnju, nisu zaključili da imaju dovoljno, čak i više nego što im je potrebno. Mojsije je zato naredio da se objavi po cijelom logoru: Ni čovjek ni žena da ne donosi više priloga za svetinju! I zabrani se narodu da donosi. Izvještaj o gunđanju Izrailjaca i o izlivanju Božjih sudova na njih zbog njihovih grijeha, zapisan je kao opomena budućim naraštajima. Ali, trebalo bi da se ugledamo na njihovu odanost, njihovu revnost i velikodušnost. Svi oni kojima je na srcu služba Bogu, koji cijene blagoslove Njegove svete prisutnosti, pokazaće isti duh požrtvovanja prilikom podizanja doma u kome će se On sastajati s njima. Oni će željeti da Gospodu prinesu na dar najbolje što imaju. Dom, sagrađen Gospodu, ne smije da ostane u dugovima, jer se na taj način sramoti Njegovo ime. Svotu, dovoljnu da se dovrši djelo, trebalo bi da prilože oni koji velikodušno daju, tako da radnici, kao nekada graditelji Šatora od sastanka, mogu da kažu: Ni čovjek ni žena da ne donosi više priloga za svetinju!SPP 290.4

    Šator od sastanka bio je tako načinjen da su ga Izrailjci mogli rastaviti i nositi na svim svojim putovanjima. Bio je zato mali, ne duži od sedamnaest metara i pet i po metara širok i visok. Ipak, bila je to veličanstvena građevina. Za podizanje građevine i za njen namještaj bilo je upotrijebljeno bagremovo drvo, najmanje podložno truljenju od sveg drveća na Sinaju. Zidovi su se sastojali od uspravnih dasaka, koje su se oslanjale na srebrna postolja i bile učvršćene stubovima i spojene prečagama. Sve daske bile su presvučene zlatom, tako da se sticao utisak da je šator načinjen od masivnog zlata. Krov se sastojao od četiri sloja pokrova, najdonji od porfire i od skerleta i od crvca i od tankoga platna uzvedenoga, s heruvimima vješto vezenima; ostala tri od kostrijeti, ovčijih koža crveno obojenih, i od koža jazavičijih, tako poredanih da su pružale potpunu zaštitu. Unutrašnji prostor bio je podijeljen u dva odjeljenja bogatom, prekrasnom zavjesom, koja se oslanjala na zlatom presvučene stubove; sličan zastor zatvarao je i ulaz u prvo odjeljenje. Ovi zastori, kao i donji pokrov, koji je predstavljao plafon, bili su obojeni najdivnijim bojama, plavom, purpurnom, skerletnom, u prekrasnom rasporedu. Svuda po njima su zlatnim i srebrnim nitima bili izvezeni likovi heruvima, predstavnika anđeoskih četa koje učestvuju u službama u nebeskom Svetilištu, službenih duhova koji pomažu Božjem narodu na Zemlji.SPP 290.5

    Sveti šator bio je okružen otvorenim prostorom, trijemom, koji je bio ograđen zavjesama ili pomičnim zidovima od tankog platna, povezanim sa bronzanim stubovima. Ulaz je bio na istočnoj strani. Bio je zatvoren zavjesama od skupocjenog materijala i prekrasne umjetničke izrade, iako manje vrijedne od one u samom Svetilištu. Pošto su zavjese na trijemu dopirale do polovine zidova Svetilišta, narod je spolja jasno mogao da vidi Šator. U trijemu, odmah pored ulaza, nalazio se bronzani oltar za žrtve paljenice. Na tom oltaru prinošene su Gospodu sve žrtve paljenice, a njegovi rogovi škropljeni krvlju pomirenja. Između ovog oltara i ulaza u Svetilište stajala je umivaonica napravljena od bronze i ogledala koja su izrailjske žene dobrovoljno priložile Gospodu. U ovoj umivaonici sveštenici su prali ruke i noge kad god su ulazili u sveta odjeljenja ili prilazili oltaru da prinesu žrtve paljenice Gospodu.SPP 291.1

    U prvom odjeljenju, ili u Svetinji, nalazili su se sto s postavljenim hljebovima, svijećnjak i kadioni oltar. Sto sa postavljenim hljebovima stajao je na sjevernoj strani. Okovan čistim zlatom, na ivicama je nosio zlatan ukrasni vijenac. Na taj sto su sveštenici svake Subote stavljali po dvanaest hljebova, podijeljenih u dvije gomile, i škropili ih mirisnim kadom. Zamijenjene hljebove, pošto su smatrani svetim, mogli su da jedu samo sveštenici. Na južnoj strani bio je sedmokraki svijećnjak sa sedam žižaka. Njegovi kraci bili su ukrašeni ornamentima u obliku umjetnički oblikovanih cvjetova ljiljana, a cio svijećnjak bio je načinjen od jednog komada zlata. Pošto u šatoru nije bilo prozora, žišci nikada nisu bili istovremeno gašeni, već su svijetlili danju i noću. Neposredno ispred zastora koji je odvajao Svetinju od Svetinje nad svetinjama, mjesta neposredne Božje prisutnosti, stajao je zlatni kadioni oltar. Na ovom oltaru svakog jutra i svake večeri sveštenici su palili mirisni tamjan. Njegovi rogovi bili su pomazivani krvlju žrtava za grijeh, a on sam škropljen krvlju na veliki Dan pomirenja. Oganj na ovom oltaru zapalio je sam Bog, pa je zato pažljivo održavan kao sveti oganj. Danju i noću miris svetog kada širio se svetim prostorijama i raznosio po cijeloj okolini Šatora od sastanka.SPP 291.2

    Iza unutrašnjeg zastora nalazila se Svetinja nad svetinjama, središte simboličke službe pomirenja i posredovanja, koja je predstavljala vezu između Neba i Zemlje. U ovom odjeljenju nalazio se kovčeg, riznica od bagremovog drveta, iznutra i spolja okovana zlatom, s gornje strane oivičena zlatnim ukrasnim vijencem. U njoj su čuvane kamene ploče na kojima je sam Bog napisao tekst Deset zapovijesti. Riznica se zato nazivala kovčegom Božjeg svjedočanstva ili kovčegom zavjeta, pošto su Deset zapovijesti bile temelj zavjeta između Boga i Izrailja.SPP 292.1

    Poklopac svetog kovčega nazivao se prijestolom milosti. I on je bio načinjen od jednog komada zlata. Nadvisivala su ga dva heruvima od zlata, po jedan na svakoj strani. Po jedno krilo svakog anđela bilo je podignuto uvis, dok je drugim zaklanjao svoje tijelo (Jezekilj 1,11), u znak poštovanja i poniznosti. Položaj heruvima, okrenutih licem k licu, pogleda spuštenih prema kovčegu, predstavljao je strahopoštovanje koje nebeske čete ukazuju Božjem zakonu, ali i njihovu zainteresovanost za plan spasenja.SPP 292.2

    Iznad prijestola milosti nalazila se Šekina, mjesto na kojem se pokazivala Božja prisutnost; naime, s tog mjesta između heruvima, Bog je objavljivao svoju volju. Božanske poruke ponekad je prvosvešteniku prenosio glas koji se čuo iz oblaka. Ponekad je svjetlost padala na anđela s desne strane u znak potvrdnog odgovora ili prihvatanja, ili je sjenka kao oblak zaklanjala lijevog anđela da bi pokazala božansko neslaganje ili odbacivanje.SPP 292.3

    Božji zakon, koji je čuvan u kovčegu, bio je veliko mjerilo pravednosti i suda. Taj Zakon tražio je smrt prekršitelja; ali, iznad Zakona nalazio se prijesto milosti, na kome se pokazivala božanska prisutnost i sa koga je, zaslugom službe pomirenja, pokajanom grešniku dolazilo pomilovanje. I tako se u Hristovoj službi za naše otkupljenje, simbolički predstavljenoj službom u Svetilištu, srela milost i istina, poljubili se pravda i mir (Psalam 85,10).SPP 292.4

    Nema jezika koji bi mogao opisati slavu prizora koji su se mogli vidjeti u unutrašnjosti Svetilišta, zlatom obloženi zidovi koji su blještali sa zlatnog svijećnjaka, blistave nijanse boja bogato izvezenih zastora s njihovim sjajnim anđelima, kadioni oltar od iskričavog zlata; iza drugog zastora sveti kovčeg s njegovim tajanstvenim heruvimima, a iznad njega sveta Šekina, vidljivi dokaz božanske prisutnosti, a sve je to bilo samo blijedi odsjaj slave Božjeg Hrama na Nebu, velikog središta cjelokupnog nastojanja oko čovjekovog otkupljenja.SPP 293.1

    Gotovo pola godine trajala je izgradnja Šatora od sastanka. Kada je sve bilo završeno, Mojsije je pregledao rad graditelja, upoređujući ga s planom koji mu je bio pokazan na gori i sa uputstvima koja je primio od Boga. I pogleda Mojsije sve to djelo, i gle, načiniše ga kao što bješe zapovijedio Gospod, tako ga načiniše, i blagoslovi ih Mojsije. S posebnim zanimanjem izrailjsko mnoštvo okupljalo se da gleda svetu građevinu. Dok su zadovoljno posmatrali prizor, stub od oblaka nadnio se nad Svetilištem, spustio se i potpuno ga obuhvatio. Tada oblak pokri šator od sastanka i napuni se šator slave Božje. Bilo je to otkrivenje Božjeg veličanstva, pa neko vrijeme čak ni Mojsije nije mogao da uđe u Svetilište. Neobično uzbuđen, narod je primio znak da je djelo Njegovih ruku prihvaćeno. Nije bilo nikakvog glasnog izražavanja radosti niti klicanja. Svečano strahopoštovanje ispunjavalo je sva srca. Radost se pokazivala samo suzama radosnicama i tihim, prigušenim, ozbiljnim riječima zahvalnosti Bogu koji ih je udostojio da stanuje s njima.SPP 293.2

    Prema božanskom naređenju Levijevo pleme je bilo izdvojeno za službu u Svetilištu. U najranija vremena svaki čovjek je bio sveštenik u svom domu. U Avramovo doba sveštenička služba smatrana je nasljednim pravom najstarijeg sina. Sada, umjesto prvenaca iz cijelog Izrailja, Gospod je odabrao Levijevo pleme da služi u Svetilištu. Ova posebna počast bila je izraz Njegovog priznanja za njihovu vjernost, ne samo u pristajanju da služe Bogu, već i da izvrše Njegove sudove u trenutku kad je Izrailj otpao i počeo da služi zlatnom teletu. Sveštenička služba, međutim, bila je namijenjena isključivo Aronovoj porodici. Samo je Aronu i njegovim sinovima bilo dozvoljeno da služe pred Gospodom; ostatku plemena bilo je povjereno staranje o Šatoru za sastanke i njegovom namještaju. Leviti su mogli da pomažu sveštenicima u službi, ali nisu smjeli da prinose žrtve, pale kad ili pristupaju svetim stvarima dok nisu bile pokrivene.SPP 293.3

    U skladu sa njihovom službom, sveštenicima je bila propisana posebna odjeća. I načini svete haljine Aronu, bratu svojemu, na čast i diku, glasilo je Božje naređenje, upućeno Mojsiju. Odjeća običnog sveštenika bila je načinjena od bijelog lanenog platna, izatkana od jednog komada. Pružala se skoro do peta, oko struka stegnuta bijelim lanenim pojasom, koji je bio izvezen plavim, purpurnim i crvenim nitima. Laneni turban ili mitra, upotpunjavao je spoljašnju odjeću. Mojsiju je kod grma koji gori bilo naređeno da skine obuću, jer je tlo na kojem stoji sveto. Tako ni sveštenici nisu smjeli da ulaze u Svetilište obuveni. Čestice prašine na obući mogle su da oskrnave to sveto mjesto. Obuću je trebalo da ostave u trijemu i operu ruke i noge prije nego što uđu u Šator da obave službu ili da priđu oltaru da prinesu žrtve paljenice. Tako je stalno obnavljana pouka da se oni koji žele da stupe pred Gospoda moraju očistiti od svake prljavštine.SPP 294.1

    Prvosveštenikova odjeća bila je načinjena od skupocjenog materijala i u skladu s njegovim visokim položajem, umjetnički ukrašena. Osim bijele lanene haljine, nosio je i plavu dugu gornju odjeću, takođe izatkanu od jednog komada. Po obodu bila je ukrašena zlatnim zvoncima i šipcima od plavog, purpurnog i skerletnog materijala. Preko ovoga nosio je efod, oplećak, kraći komad odjeće u zlatnoj, plavoj, purpurnoj, skerletnoj i bijeloj boji, s donje strane vezan pojasom u istim bojama, prelijepo izvezenim. Oplećak je bio bez rukava, a na njegovim zlatom izvezenim naramenicama bila su učvršćena dva kamena oniksa s imenima svih dvanaest plemena Izrailjevih.SPP 294.2

    Iznad oplećka prvosveštenik je nosio naprsnik, najsvetiji dio svešteničke službene odjeće. Bio je načinjen od istog materijala kao i oplećak, u obliku četvorougla sa stranicama od pedlja, obješen o ramena plavom trakom koja se provlačila kroz zlatne prstenove. Duž ivica bilo je ugrađeno raznobojno drago kamenje, ono od koga je načinjeno dvanaest temelja Božjeg Grada. Na površini naprsnika nalazilo se dvanaest dragih kamenova, u zlatnim okovima, u nizovima od po četiri kamena, koji su, kao i oni na naramenicama, nosili imena izrailjskih plemena. Gospodnja naredba je glasila: I neka nosi Aron imena sinova Izrailjevih na naprsniku sudskom na srcu svom kada ulazi u svetinju za spomen pred Gospodom vazda. (2. Mojsijeva 28,29) Tako i Hristos, veliki Prvosveštenik, moleći se pred Ocem za grešnike i pozivajući se na zasluge svoje krvi, nosi na svom srcu ime svake pokajničke, vjerne duše. Psalmista kaže: Ja sam nesrećan i ništ, neka se Gospod postara za me! (Psalam 40,17)SPP 294.3

    S desne i lijeve strane naprsnika nalazila su se dva velika draga kamena blistavog sjaja, poznata pod imenom Urim i Tumim. Preko njih se prvosvešteniku otkrivala Božja volja. Kada su pred Gospoda bila iznošena pitanja koja su zahtijevala odgovore, svjetlosnim krugom oko dragog kamena na desnoj strani On je izražavao svoje božansko odobravanje ili saglasnost, dok je sjenka koja je pokrivala kamen na lijevoj strani bila znak Njegovog božanskog neslaganja ili neodobravanja.SPP 295.1

    Prvosveštenikovu mitru predstavlja, u stvari, bijeli laneni turban na kome je plavom trakom bila pričvršćena zlatna pločica s natpisom: Svetinja Gospodu. Sve što je bilo u vezi s odjećom i ponašanjem sveštenika trebalo je da kod vjernika probudi svijest o Božjoj svetosti, o svetosti Njegovog bogosluženja, o čistoti koja se zahtijeva od onih koji dolaze pred Njega.SPP 295.2

    I samo Svetilište i služba sveštenika trebalo je da služe obličju i sjenu nebeskih stvari. (Jevrejima 8,5) Prema tome, sve je bilo veoma važno. Gospod je, preko Mojsija, dao vrlo jasna i izričita uputstva o svakoj pojedinosti ove simboličke službe. Službe u Svetilištu sastojale su se od dva dijela od svakodnevne i godišnje službe. Svakodnevna služba obavljana je kod oltara za žrtve paljenice u trijemu šatora za sastanke i u svetinji, a godišnja služba obavljana je u Svetinji nad svetinjama.SPP 295.3

    Nijedan smrtnik osim prvosveštenika nije smio da pogleda u unutrašnjost Svetinje nad svetinjama. Samo jednom godišnje sveštenik je smio da uđe u tu prostoriju i to poslije najpažljivije i najsvečanije pripreme. Drhteći izlazio je pred Gospoda, a narod je u pobožnoj tišini očekivao njegov povratak, od srca upućujući iskrene molitve Bogu da im udijeli svoj božanski blagoslov. Pred prijestolom milosti prvosveštenik je obavljao službu pomirenja za Izrailj, a u oblaku slave, Bog se sretao s njim. Ukoliko bi se zadržao duže nego što je očekivano, srca su im drhtala od straha, da nije, zbog njihovih ili svojih grehova, poginuo od sjaja Božje slave.SPP 295.4

    Svakodnevnu službu činilo je prinošenje jutarnje i večernje žrtve paljenice, prinošenje svetog kada na zlatnom kadionom oltaru, i posebne žrtve za grehove pojedinaca. Zatim, bilo je i žrtava koje su prinošene za subote, mladine i posebne praznike.SPP 296.1

    Svakog jutra i svake večeri jednogodišnje jagnje bilo je prinošeno na oltaru s odgovarajućim jestivnim žrtvama, simbolički predstavljajući svakodnevno posvećivanje cijelog naroda Gospodu, i njegovu stalnu zavisnost od Hristove krvi pomirenja. Bog je izričito naredio da svaka žrtva, prinesena za vrijeme službi u Svetilištu, mora da bude zdrava i bez mane (2. Mojsijeva 12,5). Sveštenici su morali da pregledaju svaku životinju određenu za žrtvu i odbiju svaku kod koje bi ustanovili neki nedostatak. Samo je žrtva bez mane mogla da bude simbol savršene neporočnosti Onoga koji će prinijeti sebe kao bezazleno i prečisto Jagnje. (1. Petrova 1,19) Apostol Pavle ukazuje na takvu žrtvu kao na sliku onoga što Hristovi sljedbenici treba da postanu. On kaže: Molim vas, dakle, braćo, milosti Božje radi, da date tjelesa svoja u žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu; to da bude vaše duhovno bogomoljstvo. (Rimljanima 12,1) Mi treba da posvetimo sebe u službi Bogu i da se trudimo da naša žrtva bude što savršenija. Bogu će biti ugodno samo najbolje od onoga što Mu možemo pružiti. Oni koji vole Boga od srca, željeće da Mu pruže najbolju životnu službu i stalno se truditi da sve snage svoga bića usklade sa zakonima koji će ojačati njihovu sposobnost da izvršavaju Njegovu volju.SPP 296.2

    Prilikom prinošenja mirisnog kada, sveštenik se nalazio neposrednije u Božjoj prisutnosti nego za vrijeme bilo kojeg drugog dijela svakodnevne službe. Pošto zastor koji je razdvajao Svetinju od Svetinje nad svetinjama nije dopirao do vrha Šatora od sastanka, Božja slava, koja se pokazivala iznad prijestola milosti, mogla se djelimično vidjeti i iz prvog odjeljenja. Kada je sveštenik prinosio kad pred Gospoda, gledao je prema kovčegu; kada se uzdizao oblak mirisnog kada, božanska slava se spuštala na prijesto milosti i ispunjavala Svetinju nad svetinjama, ali je često toliko ispunjavala obe prostorije da je sveštenik morao da se povlači sve do ulaza u Šator od sastanka. I kao što je u ovoj simboličkoj službi sveštenik u vjeri gledao prema prijestolu milosti koji nije mogao da vidi, tako danas Božji narod treba da upućuje svoje molitve Hristu, svom Prvosvešteniku, koji, nevidljiv za ljudsko oko, obavlja službu pomirenja za njih u nebeskom Svetilištu.SPP 296.3

    Mirisni kad, koji se uzdizao s molitvama Izrailja, predstavljao je zasluge i posredovanje Isusa Hrista, Njegovu savršenu pravednost, koja će se vjerom uračunati Njegovom narodu i koja jedina može učiniti da služba grešnih bića postane ugodna Bogu. Ispred ulaza u Svetinju nad svetinjama stajao je oltar stalne službe posredovanja, a ispred ulaza u Svetinju oltar stalne službe pomirenja. Pred Boga su mogli izlaziti s krvlju ili s kadom simbolima koji su ukazivali na velikog Posrednika, preko koga se grešnici mogu približiti Gospodu, Jedinom koji duši koja vjeruje i koja se kaje, može osigurati milost i spasenje.SPP 297.1

    Kada su sveštenici svakoga jutra i večeri ulazili u Svetinju da kade, svakodnevna žrtva već je bila spremna za prinošenje na oltaru za žrtve paljenice u trijemu Svetilišta. Bilo je to vrijeme kada su vjernici bili najdublje zainteresovani da se okupe oko Šatora od sastanka. Prije nego što bi se uz posredovanje sveštenika našli u Božjoj prisutnosti, morali su ozbiljno da ispituju svoja srca i priznaju svoje grijehe. Lica okrenutih prema Svetilištu, sjedinjavali bi se u tihoj molitvi. Tako su se njihove molitve uzdizale Bogu, zajedno s oblakom mirisnog kada, dok su se u vjeri oslanjali na zasluge obećanog Spasitelja, simbolično predstavljenog službom pomirenja. Vrijeme određeno za jutarnju i večernju žrtvu smatrano je svetim vremenom, pa je u cijelom jevrejskom narodu poštovano kao vrijeme bogosluženja. Kada su Jevreji kasnije bili rasijani kao prognanici po dalekim zemljama, uvijek su u to vrijeme okretali lice prema Jerusalimu i upućivali svoje molitve Bogu Izrailjevu. U ovom običaju hrišćani mogu da nađu uzor za svoje jutarnje i večernje molitve. Iako Bog osuđuje formalističke običaje i ceremonije, kojima nedostaje duh pravog bogosluženja, s velikim zadovoljstvom gleda na one koji Ga vole i koji se ujutro i uveče saginju pred Njim tražeći oproštaj za grijehe i upućujući Mu svoje molbe da dobiju neophodne blagoslove.SPP 297.2

    Postavljeni hljebovi su neprestano čuvani pred Gospodom kao trajna žrtva. Na taj način i oni su postajali dio svakodnevne službe. Postavljeni hljebovi nazivani su i hljebovi prisutnosti, jer su se stalno nalazili pred Gospodom. Oni su predstavljali priznanje da čovjek zavisi od Boga, da od Njega dobija i tjelesnu i duhovnu hranu, i da je može dobiti samo Hristovim posredovanjem. Bog je uSPP 298.1

    pustinji hranio Izrailj hljebom sa neba; ali su se oni i dalje hranili od Njegovog obilja, i tjelesnom hranom i duhovnim blagoslovima. I mana i postavljeni hljebovi ukazivali su na Hrista, živi Hljeb, koji se uvijek nalazi pred Bogom za nas. On sam je rekao: Ja sam hljeb živi koji siđe s neba. (Jovan 6,48-51) Mirisni kad je stavljan na hljebove. Kada su hljebovi bili uklanjani svake Subote da bi bili zamijenjeni svježim, mirisni kad je paljen na oltaru u znak sjećanja pred Bogom. Najvažniji dio svakodnevne službe bili su obredi namjenjeni potrebama pojedinaca. Pokajnik je donosio svoju žrtvu na vrata Šatora od sastanka i stavljajući ruku na glavu žrtvi, priznavao svoje prestupe. Tako je svoje grehove simbolično prenosio na nevinu žrtvu. Zatim je sam morao da zakolje žrtvu, a sveštenik je njenu krv unosio u Svetinju i škropio prema zastoru, iza kojeg se nalazio kovčeg u kome je čuvan Zakon koji je grešnik prekršio. Ovom ceremonijom, preko krvi, grijeh je simbolično prenošen u Svetinju. U nekim slučajevima, krv nije prenošena u SvetinjuVidi: Dodatak, primjedba 6!4, ali je sveštenik tada jeo meso žrtve, prema pravilu koje je Mojsije dao sinovima Aronovim, rekavši: Dade vam je Gospod da biste nosili grehove svega zbora! (3. Mojsijeva 10,17) Obe ceremonije su simbolično predstavljale prenošenje grijeha sa pokajnika na Svetilište.SPP 298.2

    To je bilo djelo koje je obavljano iz dana u dan, cijele godine. Pošto su se grehovi Izrailja na taj način prenosili na Svetilište, sveta mjesta postajala su nečista i moralo se obaviti posebno djelo da bi se uklonili nagomilani grehovi. Bog je zapovijedio da se služba pomirenja obavi posebno za svako odeljenje Svetilišta i za oltar, da bi se tako očistili i posvetili od nečistota sinova Izrailjevih. (3. Mojsijeva 16,19)SPP 298.3

    Jednom godišnje, na veliki Dan pomirenja, prvosveštenik je ulazio u Svetinju nad svetinjama da obavi obred čišćenja Svetilišta. Djelo koje je tada obavljano zaokruživalo je godišnji krug ceremonijalnih službi.SPP 298.4

    Na Dan pomirenja dva jarca bila su dovođena pred vrata Šatora od sastanka i tu je za njih bacana kocka, jedan ždrijeb Gospodu, a drugi ždrijeb Azazelu. Jarac na koga bi pao prvi žrijeb, morao je da bude zaklan i prinesen na žrtvu za grehove naroda. Sveštenik je njegovu krv unosio iza zastora i njome škropio prijesto milosti. I tako će očistiti svetinju od nečistota sinova Izrailjevih i od prestupa njihovih u svim grehovima njihovim; tako će učiniti i u šatoru od sastanka, koji je među njima usred nečistota njihovih.SPP 299.1

    I metnuvši Aron obje ruke svoje na glavu jarca živoga, neka ispovijedi nad njime sva bezakonja sinova Izrailjevih i sve prestupe njihove u svim grehovima njihovim, i metnuvši ih na glavu jarcu neka ga da čovjeku spremnom da ga istjera u pustinju. I jarac će odnijeti na sebi sva bezakonja njihova u pustinju. Sve dok jarac nije bio odveden u pustinju, narod se nije smatrao oslobođenim od tereta svojih grijeha. Svaki čovjek je morao da muči dušu svoju dok se obavljalo djelo pomirenja. Svi poslovi su prekidani, i cio skup sinova Izrailjevih taj dan provodio je u svečanoj poniznosti pred Bogom, uz molitve, post i duboko preispitivanje srca.SPP 299.2

    Godišnja služba otkrivala je narodu važne istine o djelu pomirenja. Žrtve za grijeh, prinošene preko cijele godine, simbolički su zamjenjivale grešnika; ali krv žrtve nije mogla da donese potpuno pomirenje za grijeh. Ona je bila samo sredstvo preko koga je grijeh prenošen u Svetinju. Prinošenjem krvi, grešnik se pokoravao autoritetu Zakona, priznavao krivicu za svoj prestup i izražavao vjeru u Onoga koji će preuzeti grehove svijeta; ali još nije bio potpuno oslobođen od osude Zakona. Na Dan pomirenja, Prvosveštenik je, pošto je prinio žrtvu za cio skup, s krvlju ulazio u Svetinju nad svetinjama i njome škropio prijesto milosti, iznad tabli zakona. Na taj način bili su zadovoljeni zahtjevi Zakona koji je tražio smrt grešnika. Zatim je prvosveštenik, u ulozi posrednika, preuzimao grijehe na sebe, pa je izlazeći iz Svetilišta, nosio teret krivice cijelog Izrailja. Na vratima Šatora od sastanka polagao bi ruke na glavu jarca za Azazela i ispovijedao nad njim sva bezakonja sinova Izrailjevih i sve prestupe njihove u svim grehovima njihovim i metnuvši ih na glavu jarca. I kada je jarac koji je nosio grehove bio odveden, smatrano je da su oni zauvijek uklonjeni iz naroda. Takva je bila služba obavljana kao obličje i sjen nebeskih stvari. (Jevrejima 8,5)SPP 299.3

    Kao što je već bilo rečeno, Mojsije je sagradio zemaljsko Svetilište prema slici koja mu je bila pokazana na gori. Bila je to prilika za sadašnje vrijeme u koje se prinose dari i žrtve, njegova dva sveta odjeljenja bila su samo obličja nebeskih; jer je Hristos, naš Prvosveštenik, sluga svetinjama i istinitoj skiniji, koju načini Gospod, a ne čovjek. (Jevrejima 9,9.23; 8,2) Kada je u viđenju dobio priliku da vidi Božji Hram na nebesima, Jovan je ugledao sedam žižaka ognjenih, koji gorahu pred prijestolom. Vidio je i anđela koji imaše kadionicu zlatnu, i bješe mu dano mnogo tamjana da da molitvama svih svetih na oltar zlatni pred prijestolom. (Otkrivenje 4,5; 8,3) Ovde je proroku bilo dozvoljeno da pogleda u prvo odeljenje Svetilišta na nebesima; tu je vidio sedam žižaka ognjenih i zlatni oltar, koje su u zemaljskom Svetilištu predstavljali zlatni sedmokraki svijećnjak i zlatni kadioni oltar. I ponovo, otvori se crkva Božja na nebu (Otkrivenje 11,19), i sada je mogao da pogleda iza unutrašnje zavjese, u Svetinju nad svetinjama. Tu je vidio kovčeg zavjeta njegova. (Otkrivenje 11,19) Ovaj kovčeg je na Zemlji bio predstavljen svetim kovčegom, koji je Mojsije načinio da se u njemu čuva Božji zakon.SPP 300.1

    Mojsije je načinio zemaljsko Svetilište prema slici koja mu je bila pokazana. Pavle izjavljuje da su skinija i svi sudovi službeni bili samo obličja nebeskih. (Dela 7,44; Jevrejima 9,21.23) Jovan naglašava da je vidio Svetilište na Nebu. To Svetilište, u kome Isus služi, predstavlja veliki nebeski original, dok je Svetilište, koje je Mojsije načinio, bilo samo kopija.SPP 300.2

    Nebeski Hram, boravište Cara nad carevima, u kojem tisuća tisuća služi Njemu, a deset tisuća po deset tisuća stoji pred Njim (Danilo 7,10), ispunjen je slavom s nebeskog prijestola, u kome serafimi, njegovi blistavi stražari, iz poštovanja zaklanjaju svoja lica nijedna zemaljska građevina ne može se izjednačiti sa svom njegovom veličinom i slavom. Međutim, velike istine o nebeskom Svetilištu i o velikom djelu koje se u njemu obavlja za čovjekovo otkupljenje, trebalo je da budu predstavljene zemaljskim Svetilištem i njegovim službama.SPP 300.3

    Poslije svoga vaznesenja, naš Spasitelj trebalo je da započne svoje djelo kao naš veliki Prvosveštenik. Pavle kaže: Jer Hristos ne uđe u rukotvorenu svetinju, koja je prilika prave, nego u samo Nebo, da se pokaže sam pred licem Božjim za nas. (Jevrejima 9,24) I kao što se Isusovo djelo sastojalo od dva uzvišena djela, od kojih je svako trajalo određeno vrijeme i obavljano u određenom odjeljenju nebeskog Hrama, tako se i simbolička služba sastojala od dva dijela, svakodnevne i godišnje službe, i svakoj od njih bilo je posvećeno određeno odjeljenje u Šatoru od sastanka.SPP 301.1

    Kao što se Hristos posle svog vaznesenja pojavio u Božjoj prisutnosti da se zaslugama svoje krvi zauzme za pokajane vjernike, tako je i sveštenik u toku svakodnevne službe u Svetinji krvlju žrtve posredovao za grešnika.SPP 301.2

    Hristova krv, iako je oslobađala pokajanog grešnika od osude Zakona, nije mogla da izbriše njegov grijeh; on će ostati zapisan u knjigama u Svetilištu sve do dana konačnog pomirenja. Tako je i u simboličkoj službi krv žrtve za grijeh, oslobađala pokajnika od grijeha, ali on je ostajao u Svetilištu sve do Dana pomirenja.SPP 301.3

    U veliki dan konačnog obračuna, knjige se otvoriše... i sud primiše mrtvaci, kao što je napisano u knjigama, po djelima svojim. (Otkrivenje 20,12) I onda će, zaslugom Hristove krvi pomirenja, iz nebeskih knjiga biti izbrisani grehovi svih onih koji su se stvarno pokajali. Tako će se Svetilište očistiti, odnosno osloboditi izvještaja o grijehu. U simboličkoj službi, ovo veliko djelo pomirenja ili brisanja grijeha, bilo je predstavljeno službama na Dan pomirenja čišćenjem zemaljskog Svetilišta. To djelo uklanjanja grijeha kojima je Svetilište bilo okaljano obavljano je zaslugom krvi žrtve za grijeh.SPP 301.4

    Kao što će prilikom konačnog pomirenja grehovi istinskih pokajnika biti izbrisani iz nebeskih izvještaja, da se više nikada ne spomenu niti vrate u sjećanje, tako su u simboličkoj službi grehovi naroda bili odnošeni u pustinju, zauvijek uklanjani iz skupa Izrailjeva.SPP 301.5

    Pošto je sotona začetnik svakog grijeha, neposredni podstrekač na sve grijehe koji su izazvali smrt Božjeg Sina, pravednost zahtjeva da on pretrpi i konačnu kaznu. Hristovo djelo otkupljenja ljudi i čišćenja svemira od grijeha, biće završeno uklanjanjem grijeha iz nebeskog Svetilišta, prenošenjem grijeha na sotonu koji će podnijeti konačnu kaznu. Tako se u simboličkoj službi godišnji ciklus službi završavao čišćenjem Svetilišta i ispovedanjem grijeha nad glavom jarca za Azazela.SPP 301.6

    Tako su uz pomoć službi u Šatoru od sastanka, i kasnije u Hramu koji je zauzeo njegovo mjesto, narodu svakoga dana bile otkrivane velike istine o Hristovoj smrti i posredničkoj službi. Jednoga dana u godini, misli naroda bile su upućivane u budućnost, prema završnim događajima u velikoj borbi između Hrista i sotone, prema čišćenju svemira od grijeha i grešnika.SPP 302.1

    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents