Loading...
Larger font
Smaller font
Copy
Print
Contents

Stvaranje, Patrijarsi I Proroci

 - Contents
  • Results
  • Related
  • Featured
No results found for: "undefined".
  • Weighted Relevancy
  • Content Sequence
  • Relevancy
  • Earliest First
  • Latest First
    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents

    36. Poglavlje—U Pustinji

    Skoro četrdeset godina sinovi Izrailjevi nestaju s vidika i lutaju pustinjskim prostranstvima. Mojsije kaže: A vremena za koje idosmo od Kadis-Varne pa dokle prijeđosmo preko potoka Zareda, bješe trideset i osam godina, dokle ne izumre u okolu sav onaj naraštaj, ljudi za vojsku, kao što im se bješe zakleo Gospod. Jer i ruka Gospodnja bješe protiv njih, potirući ih iz okola dokle ne pomriješe. (5. Mojsijeva 2,14.15)SPP 349.1

    U to vrijeme narod je bio stalno podsjećan da se nalazi pod Božjim prokletstvom. Prilikom pobune kod Kadisa, Izrailjci su odbacili Boga i Bog je zato privremeno odbacio njih. Pošto su se pokazali nevjerni Božjem zavjetu, bio im je uskraćen znak zavjeta, obred obrezanja. Svojom željom da se vrate u zemlju svoga robovanja pokazali su se nedostojnim slobode, ali i praznika Pashe, koji je bio uveden kao uspomena na oslobođenje iz okova, pa ga nisu mogli svetkovati.SPP 349.2

    Ipak, obavljanje službe u Svetilištu svjedočilo je da Bog nije potpuno odbacio svoj narod. Njegovo proviđenje je i dalje zadovoljavalo potrebe njegove djece. Govoreći o danima lutanja kroz pustinju, Mojsije kaže: Jer te je Gospod Bog tvoj blagoslovio u svakom poslu ruku tvojih! I On zna put tvoj po ovoj velikoj pustinji i ovo četrdeset godina bješe s tobom Gospod Bog tvoj, i ništa ti nije nedostajalo. Levitska himna, koju je zabilježio Nemija, nadahnuto opisuje kako se Bog starao o Izrailju, čak i za vrijeme tih godina odbacivanja i progonstva: Ni onda ih radi velike milosti svoje nisi ostavio u pustinji, stub od oblaka nije odstupao od njih danju vodeći ih putem, niti stub ognjeni noću svijetleći im putem kojim će ići. I dao si im dobri duh svoj da ih urazumljuje i mane svoje nisi ustegao od usta njihovih, i vode si im davao u žeđi njihovoj. I četrdeset godina hranio si ih u pustinji... odijelo im ne oveća i noge im ne otekoše. (Nemija 9,19-21)SPP 349.3

    Lutanje pustinjom nije trebalo da bude samo kazna namijenjena buntovnicima i nezadovoljnicima, već i prilika sljedećem naraštaju da se pripremi za ulazak u Obećanu zemlju. Mojsije je to i naglasio: Zato poznaj u srcu svom da te Gospod Bog tvoj gaji kao što čovjek gaji svoje dijete, da bi te namučio i iskušao da se zna šta ti je u srcu, hoćeš li držati zapovijesti njegove ili nećeš. ... I glađu te morio, ali te je opet hranio manom, za koju ti nisi znao ni oci tvoji, da bi ti pokazao da čovjek ne živi o samom hljebu nego o svemu što izlazi iz usta Gospodnjih. (5. Mojsijeva 8,5.2.3)SPP 349.4

    Nađe ga u zemlji pustoj, na mjestu strašnu gdje buči pustoš; vodi ga unaokolo, uči ga i čuva kao zenicu oka svojega. U svakoj tuzi njihovoj on bješe tužan, i anđeo koji je pred njime spase ih. Ljubavi svoje radi i milosti svoje radi on ih izbavi, i podiže ih i nosi ih sve vrijeme. (5. Mojsijeva 32,10; Isaija 63,9)SPP 350.1

    Ipak, o njihovom životu u pustinji sačuvani su jedino izvještaji koji govore o njihovim pobunama protiv Boga. Korejeva pobuna prouzrokovala je uništenje četrnaest hiljada Izrailjaca. Bilo je i drugih pojedinačnih slučajeva u kojima je izražen isti duh prezira prema Božjem autoritetu.SPP 350.2

    Jednom je sin neke Izrailjke i jednog Egipćanina, pripadnik mješovitog mnoštva koje je zajedno sa Izrailjem izašlo iz Egipta, napustio svoj deo logora i prešao u dio namijenjen Izrailjcima, prisvajajući pravo da tu podigne svoj šator. Prema Božjem zakonu, to mu je bilo uskraćeno, jer su potomci Egipćana sve do trećeg koljena bili isključeni iz skupa Izrailjaca. Nastala je rasprava između njega i nekog Izrailjca i kada je predmet stigao pred sudije, prestupnik je izgubio spor.SPP 350.3

    Ljut zbog te odluke, počeo je da vrijeđa sudije i, zaslijepljen bijesom, pohulio je i na Božje ime. Smjesta su ga izveli pred Mojsija. Postojala je zapovijest: Ko opsuje oca svojega ili majku svoju, da se pogubi. (2. Mojsijeva 21,17); ali nije bilo nikakve odredbe koja bi pokrivala ovaj slučaj. Zločin je bio tako strašan da su osjetili da moraju zatražiti posebna uputstva od Boga. Čovjek je bio stavljen u pritvor sve dok Gospodnja volja nije bila otkrivena. Sam Bog je izrekao presudu; prema Božjoj odluci bogohulnik je bio izveden iz logora i kamenovan. Oni koji su bili očevici njegovog grijeha stavili su svoje ruke na njegovu glavu i tako svečano posvjedočili da su optužbe protiv njega istinite. Zatim su sami bacili prvo kamenje, a okupljeni narod se kasnije pridružio izvršenju presude.SPP 350.4

    Poslije toga je bio objavljen zakon koji je rješavao slične krivice: A sinovima Izrailjevim kaži i reci: ko bi god pohulio na Boga svojega, nosiće grijeh svoj. Ko bi ružio ime Gospodnje, da se pogubi, sav narod da ga zaspe kamenjem, i došljak i domorodac koji bi ružio ime Gospodnje, da se pogubi. (3. Mojsijeva 24,15.16)SPP 351.1

    Ima ljudi koji će posumnjati u Božju ljubav i u opravdanost izricanja tako teške kazne za riječi izrečene u gnjevu, u trenucima u kojima je čovjek potpuno izgubio vlast nad sobom. Ali, upravo ljubav i pravednost zahtijevaju da se riječi, natopljene mržnjom prema Bogu, javno proglase velikim grijehom. Kazna izrečena prvom prestupniku, treba da posluži kao opomena ostalima, da se Božje ime mora poštovati. Međutim, da je grijeh ovog čovjeka prošao bez kazne i drugi bi se izopačili; pa bi na kraju mnogi životi bili izgubljeni.SPP 351.2

    Izmiješano mnoštvo, koje je zajedno sa Izrailjcima izašlo iz Egipta, predstavljalo je izvor stalnih nevolja i iskušenja. Njegovi pripadnici govorili su da su odbacili idolopoklonstvo i da služe pravom Bogu; ali je njihovo rano vaspitanje i obučavanje oblikovalo njihov karakter i njihove navike, tako da su u većoj ili manjoj mjeri bili skloni idolopoklonstvu i nepoštovanju Boga. Oni su najčešće prvi započinjali svađe i prvi se tužili, tako da su na kraju sav logor ispunili svojim neznabožačkim navikama i gunđanjem protiv Boga.SPP 351.3

    Ubrzo poslije povratka u pustinju dogodio se poseban slučaj kršenja zapovijesti o Suboti, koji je, uzimajući u obzir okolnosti, bio svrstan među izuzetne prestupe. Gospodnja izjava da će oduzeti nasljedstvo Izrailju razjarila je neke buntovne duhove. Jedan Izrailjac, ljutit što je isključen iz Hanana, usudio se da otvoreno prekrši četvrtu zapovijest, pa je pošao da sakuplja granje u Subotu. Za vrijeme boravka u pustinji paljenje vatre sedmog dana bilo je izričito zabranjeno. Ova zabrana nije se odnosila na hanansku zemlju u kojoj će uslijed oštre klime vatra često biti neophodna; ali u pustinji niko se nije morao grijati kraj vatre. Djelo ovog čovjeka predstavljalo je samovoljan i namjeran prekršaj četvrte zapovijesti, grijeh, učinjen ne zbog nepromišljenosti ili neznanja, već zbog drskog, izazovnog zanemarivanja Božje volje.SPP 351.4

    Bio je zatečen na djelu i izveden pred Mojsija. Već je bilo objavljeno da će prekršioci Subote biti kažnjeni smrću, ali još nije bilo rečeno kako se kazna mora izvršiti. Mojsije je slučaj iznio pred Gospoda i dobio je sljedeće uputstvo: Neka se pogubi taj čovjek, neka ga zaspe kamenjem sav zbor iza okola! (4. Mojsijeva 15,35) Grijesi bogohuljenja i namjernog kršenja svetosti Subote bili su kažnjeni istom kaznom, jer su predstavljali izražavanje istog prezira prema Božjem autoritetu.SPP 351.5

    U naše vrijeme ima mnogo onih koji dan odmora, uspomenu na stvaranje, odbacuju kao jevrejsku instituciju, iako istovremeno tvrde da bi se kršenje ove zapovijesti, ukoliko bi se ona morala poštovati, trebalo kažnjavati smrću; međutim, upravo smo ustanovili da se za bogohuljenje propisivala ista kazna kao i za nepoštovanje Subote. Možemo li, onda, zaključiti da se i treća zapovijest može odbaciti, jer se odnosi jedino na Jevreje? Međutim, ovakvo dokazivanje na temelju smrtne kazne, moglo bi se primjeniti na treću i na petu i na skoro svaku od Deset zapovijesti, a ne samo na četvrtu. Iako Bog danas svako kršenje svoga Zakona ne kažnjava zemaljskim kaznama, Njegova Reč ipak izjavljuje da je kazna za grijeh smrt; i da će se na završnom suđenju ustanoviti da je smrt namjenjena svima koji krše Njegove svete propise.SPP 352.1

    Za vrijeme svih četrdeset godina u pustinji, čudo padanja mane je svake sedmice podsjećalo narod na svetu obavezu svetkovanja Subote. Ali, čak ni to Izrailjce nije navelo na poslušnost. Iako se nisu usuđivali da tako otvoreno i drsko krše zapovijesti kao Izrailjac, koji je bio primjerno kažnjen, ipak su bili vrlo nemarni u poštovanju četvrte zapovijesti. Bog im je objavio preko svog proroka: Subote moje grdno oskvrniše! (Jezekilj 20,13-24) Ovaj grijeh je spomenut među razlozima zbog kojih je prvi naraštaj bio isključen iz Obećane zemlje. Ipak, njihova djeca nisu razumjela pouku. Za vrijeme lutanja kroz pustinju toliko su zanemarivala svetkovanje Subote da je Bog, iako ih nije spriječio da uđu u Hanan, ipak izjavio da će ih poslije ulaska u zemlju obećanja rasijati među neznabošcima.SPP 352.2

    Iz Kadisa sinovi Izrailjevi krenuli su opet u pustinju; a kada se vrijeme njihovog boravka u pustinji navršilo, dođoše u pustinju Sinsku, prvoga mjeseca, i stade narod u Kadisu. (4. Mojsijeva 20,1)SPP 352.3

    U ovom mjestu umrla je Marija i tu je bila sahranjena. Od radosnih trenutaka na obalama Crvenog mora, kada joj se cijeli Izrailj pridružio da pjesmom i igranjem proslavi Gospodnju pobjedu, pa do groba u pustinji u kome se završilo njeno lutanje Marija je svojim životnim putem predstavila sudbinu miliona ljudi koji su s velikim nadama izašli iz Egipta. Grijeh je odgurnuo s njihovih usana čašu blagoslova. Hoće li makar sljedeći naraštaj razumjeti pouku?SPP 352.4

    Preko svega toga još grij ešiše i ne vjerovaše čudesima nj egovim... kada ih ubijaše onda pritecahu k njemu i obraćahu se i iskahu Boga. I pominjahu da je Bog odbrana njihova i Višnji izbavitelj njihov. (Psalam 78,32-35) Ipak, nisu se vraćali Bogu s iskrenim namjerama. Iako su, kada su ih napadali neprijatelji, tražili pomoć od Onoga, koji ih je jedini mogao izbaviti, srce njihovo ne bješe njemu vjerno, i ne bijahu tvrdi u zavjetu njegovu. Ali on bješe milostiv, i pokrivaše grijeh, i ne pomori ih. Često ustavljaše gnjev svoj... Opominjaše se da su tjelo, vjetar, koji prolazi i ne vraća se. (Psalam 78,37-39)SPP 353.1

    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents