38. Poglavlje—Putovanje Oko Edoma

(Ovo poglavlje zasnovano je na 4.Mojsijevoj 20,14-29. i 21,1-9)

Izrailjski logor kod Kadisa nalazio se blizu granica Edoma. Mojsije i narod žarko su željeli da putem koji je vodio kroz tu državu stignu do Obećane zemlje. I kao što im je Bog rekao, uputili su poruku edomskom vladaru:SPP 363.1

Ovako kaže brat tvoj Izrailj: ti znaš sve nevolje koje nas snađoše, kako naši oci siđoše u Misir i kako bijasmo u Misiru dugo vremena i kako Misirci zlo činiše nama i ocima našim. I vikasmo ka Gospodu i Gospod ču glas naš, i posla anđela koji nas izvede iz Misira i evo smo u Kadisu, gradu na tvojoj međi. Pusti nas da prođemo kroz tvoju zemlju, nećemo ići preko polja ni preko vinograda, niti ćemo piti vodu iz tvojega studenca, ići ćemo carskim drumom, nećemo svrtati ni nadesno ni nalijevo, dok ne pređemo među tvoju.SPP 363.2

Ovaj učtivi zahtjev bio je odbijen, ali upućena je i prijetnja: Ne idi preko moje zemlje da ne izađem s mačem preda te! Iznenađeni ovim odbijanjem, vođe Izrailja su vladaru uputile novi zahtjev, dodajući obećanje: Ići ćemo utrenikom, i ako se napijemo vode tvoje, mi ili stoka naša, platićemo je; ništa više, samo da pešice prođemo!SPP 363.3

Nećete proći, glasio je odgovor. Naoružane čete Edomljana već su bile postavljene na teškim prevojima, tako da je svako miroljubivo napredovanje bilo onemogućeno, a Jevrejima je bilo zabranjeno da se posluže silom. Morali su da krenu na dugo putovanje oko edomske zemlje.SPP 363.4

Da se narod, kada se našao u nevolji, pouzdao u Boga, zapovjednik Gospodnje vojske bi ih proveo kroz Edom, a stanovnici te zemlje bi se uplašili, tako da bi se umjesto neprijateljski, ljubazno ponašali. Izrailjci, međutim, nisu odmah poslušali Božji nalog, i dok su prigovarali i gunđali, zlatna prilika je prošla. Kada su konačno bili spremni da svoj zahtjev upute vladaru, bili su odbijeni. Još od vremena kada su napustili Egipat, sotona se istrajno trudio da na njihovom putu nagomila prepreke i iskušenja, tako da ne uspiju da naslijede Hanan. Svojim nevjerovanjem oni su mu često pružali priliku da se odupre Božjim namjerama.SPP 363.5

Važno je vjerovati Božjoj riječi i izvršavati je, dok još Njegovi anđeli čekaju da rade za nas. Zli anđeli su spremni da otežaju svaki korak u našem napredovanju. Kada Božje proviđenje pozove Božju djecu da krenu naprijed, kada je On spreman da učini velika djela za njih, sotona ih iskušava da ožaloste Gospoda svojim oklijevanjem i odlaganjem; on se trudi da među njima raspiri neslogu, da ih navede na gunđanje ili nevjerovanje i da im tako oduzme blagoslove koje Bog želi da im pokloni. Božje sluge treba da budu kao budni stražari, koji su uvijek spremni da krenu napred istom brzinom kojom im Božje proviđenje otvara vrata. Svako odlaganje pružilo bi sotoni priliku da radi na njihovom porazu.SPP 364.1

Gospod je rekao, kada je Mojsiju davao prva uputstva o prolazu kroz Edom, da će se Edomljani uplašiti Izrailjaca. Međutim, odmah im je zabranio da iskoriste priliku. Iako će Božja sila biti na strani Izrailjaca, iako će uplašeni Edomljani predstavljati tako lak plijen, Jevreji upravo zato nisu smjeli da ih napadaju. Zapovijest je glasila: Ali se i vi dobro čuvajte! Nemojte zametati boja s njima, jer vam neću dati zemlje njihove ni stope, jer sam dao Isavu goru Sir u nasljedstvo! (5. Mojsijeva 2,4.5) Edomljani su bili Avramovi i Isakovi potomci, i upravo zbog ovih svojih slugu Bog je ukazao milost sinovima Isavovim. Dao im je goru Sir u nasljedstvo i niko ih nije smio uznemiravati ukoliko zbog svojih grehova ne budu izvan domašaja božanske milosti. Jevrejima je bilo naređeno da oduzmu zemlju stanovnicima Hanana i da ih potpuno istrijebe, jer su prepunili čašu svoga bezakonja; međutim, za Edomljane je još trajalo vrijeme milosti i zato su morali milostivo da postupaju prema njima. Bogu je mila milost, i On iskazuje saučešće prije nego što izlije svoje sudove. On je rekao Izrailjcima da poštede stanovnike Edoma prije nego što im je zapovijedio da istrijebe stanovnike Hanana.SPP 364.2

Preci Edomljana i Izrailjaca bili su braća, pa je trebalo da bratska ljubaznost i uslužnost vladaju među njima. Izrailjcima je bilo zabranjeno, tada i ubuduće, da se osvete zbog odbijanja dozvole za prolaz kroz zemlju. Nisu smjeli očekivati da će ikada imati ijedan dio edomske zemlje. Pošto su Izrailjci bili Božji izabrani i blagosloveni narod, morali su poštovati i sva ograničenja koja im je On propisao. Bog im je obećao prekrasno nasljedstvo, ali nisu smjeli da misle da samo oni imaju pravo na zemlju i da zato iz nje mogu istjerati sve ostale. Bilo im je rečeno da u ophođenju prema Edomcima moraju paziti da im ne učine neku nepravdu. Trebalo je da trguju s njima, da od njih kupuju neohodne zalihe i da odmah plaćaju sve što budu uzeli. Da bi ih ohrabrio da se oslone na Njega i da vjeruju Njegovoj riječi, Bog je rekao Izrailjcima: Jer te je Gospod Bog tvoj blagoslovio... i ništa ti nije nedostajalo! (5. Mojsijeva 2,7) Nisu morali da zavise od Edomljana, jer je na njihovoj strani bio Bog koji je obilno nudio milost. Nisu smjeli da pokušavaju, ni silom ni prevarom, da steknu ništa od onoga što je pripadalo Edomljanima, već su se morali truditi da uvijek primjenjuju pravilo Božjeg zakona: Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe!SPP 364.3

Da su prošli kroz Edom kako je Bog namjeravao, prolaz bi poslužio na blagoslov, ne samo njima, već i stanovnicima te zemlje, jer bi im pružio priliku da se upoznaju s Božjim narodom i pravim bogosluženjem i vide da Bog Jakovljev blagosilja one koji Ga vole i koji Ga se boje. Međutim, sve je to onemogućilo njihovo nevjerovanje. Bog je narodu dao vodu, odgovarajući na njegov poziv, ali je dozvolio da i njegovo nevjerovanje bude pravedno kažnjeno. Ponovo su morali da pređu preko pustinje i da svoju žeđ gase na čudesnom izvoru koji im, da su se pouzdali u Boga, više ne bi bio potreban.SPP 365.1

Tako su se čete Izrailjeve ponovo krenule prema jugu i pošle preko neplodne pustoši, koja im je izgledala još strašnija posle zelenih proplanaka među dolinama i brežuljcima Edoma. U planinskom lancu koji je nadvisivao ovu sumornu pustinju isticala se gora Or. Na njenom vrhu trebalo je da umre Aron i da tu bude sahranjen. Kada su Izrailjci stigli u podnožje planine, Mojsiju je bila upućena Božja zapovijest:SPP 365.2

Uzmi Arona i Eleazara, sina njegova, i izvedi ih na goru Or. I svuci Aronu haljine njegove i obuci ih Eleazaru, sinu njegovu, pa će se Aron pribrati i umrijeti ondje.SPP 365.3

Ova dva ostarjela čovjeka, zajedno sa svojim mlađim pratiocem, naporno su se penjali uz padinu sve do vrha. Mojsijeva i Aronova kosa bile su bijele od stotinu i dvadeset zima. Njihov dugi i uzbudljivi život bio je obilježen najtežim nevoljama i najvećim častima koje su ikada ukazane čovjeku. Bili su to ljudi velikih prirodnih sposobnosti. Zajedništvo sa Svemogućim razvilo je, usavršilo i oplemenilo sve njihove snage. Život im je protekao u nesebičnom radu za Boga i bližnje; njihova lica svjedočila su o velikoj umnoj snazi, čvrstini i plemenitosti namjera, ali i o snazi njihovih osjećanja.SPP 365.4

Mnogo godina Mojsije i Aron bili su jedan uz drugog u svim poslovima i brigama. Zajednički su savladavali bezbrojne opasnosti i dijelili izvanredne Božje blagoslove, ali približilo se vrijeme rastanka. Koračali su veoma sporo, jer im je bio dragocjen svaki zajednički trenutak. Uspon je bio strm i naporan; za vrijeme čestih predaha razgovarali su o prošlosti i budućnosti. Pred njima, koliko je pogled dopirao, širila se pustinja kojom su lutali. U ravnici, u podnožju planine, bile su ulogorene bezbrojne čete Izrailjaca, kojima su ovi izabrani ljudi posvetili najbolji dio svoga života. Do njihovog dobra bilo im je toliko stalo i za njih su prinijeli bezbrojne, velike žrtve. Negdje iza edomskih planina pružao se put koji je vodio prema Obećanoj zemlji zemlji u čijim blagoslovima Mojsije i Aron neće uživati. U njihovim srcima nije bilo buntovnih osjećanja, nijedan izraz nezadovoljstva nije se oteo sa njihovih usana; ipak, svečana potištenost ogledala se na njihovim licima, dok su razgovarali o onome što im je uskratilo pravo na nasljedstvo njihovih otaca.SPP 366.1

Aronovo djelo za Izrailj bilo je završeno. Četrdeset godina prije ovog trenutka, kad je imao osamdeset i tri godine, Bog ga je pozvao da se ujedini s Mojsijem u izvršavanju njegove velike i važne misije. Sarađivao je sa svojim bratom prilikom izlaska sinova Izrailjevih iz Egipta. Pridržavao je ruke velikog vođe, dok su se jevrejske čete borile protiv Amaličana. Bilo mu je dozvoljeno da izađe na brdo Sinaj, da se nađe na mjestu Božje prisutnosti i da vidi Božju slavu. Gospod je Aronovoj porodici povjerio svešteničku službu, a njemu je ukazao čast da bude svečano rukopoložen za svetu dužnost prvosveštenika. Podržao ga je u njegovoj svetoj dužnosti strašnim izlivanjem božanskih sudova prilikom uništenja Koreja i njegove družine. Upravo je Aronovim posredovanjem taj pomor bio zaustavljen. Kada su dvojica njegovih sinova bila ubijena zbog nepoštovanja Božje izričite zapovijesti, nije se pobunio, čak ni gunđao. Ipak je izvještaj o njegovom plemenitom životu bio uprljan. Aron je učinio veliki grijeh kada je popustio zahtjevima naroda i načinio zlatno tele na Sinaju; i još jednom, kada se ujedinio s Marijom protiv Mojsija. Zajedno s Mojsijem uvrijedio je Boga kod Kadisa, kada nije poslušao naredbu da progovori stijeni da da vodu.SPP 366.2

Bog je namjeravao da ova dvojica velikih vođa Njegovog naroda predstavljaju Hrista. Aron je nosio imena plemena Izrailjevih na svojim plećima. Prenosio je narodu Božju volju. Ulazio je u Svetinju nad svetinjama na Dan pomirenja, ne bez krvi, kao posrednik svega Izrailja. Izlazio je poslije toga da blagoslovi skup, kao što će i Hristos, kada bude dovršio djelo posredovanja za svoj narod, izaći da blagoslovi one koji Ga čekaju. Upravo je zbog uzvišenog karaktera ove svete službe koja predstavlja djelo našeg Prvosveštenika, Aronov grijeh kod Kadesa bio tako veliki.SPP 367.1

Duboko ožalošćen, Mojsije je skinuo s Arona svetu odeću i obukao Eleazaru koji je tako, po Božjem određenju, postao njegov nasljednik. Zbog svog grijeha kod Kadisa, Aronu je bila uskraćena prednost da službu prvosveštenika obavlja i u Hananu da prinese prvu žrtvu u toj dobroj zemlji i tako posveti nasljedstvo Izrailja. Trebalo je, s druge strane, da Mojsije nastavi da obavlja svoje dužnosti vođe naroda sve do samih granica Hanana. Trebalo je da se nađe nadomak Obećane zemlje, ali da ne uđe u nju. Da su ova dvojica Božjih slugu, kada su se našli pred stijenom u Kadisu, bez gunđanja izdržali probu, kako bi drugačija bila njihova budućnost! Zlo djelo se nikad ne može poništiti. Može se dogoditi da cijelo životno djelo neće moći nadoknaditi ono što je bilo izgubljeno u jednom trenutku iskušenja ili čak nepromišljenosti.SPP 367.2

Odlazak iz logora dvojice velikih vođa kao i činjenica da su otišli u pratnji Eleazara, koji će, kao što je bilo dobro poznato, naslijediti Arona u svetoj službi, naveo je ljude da počnu da strahuju i željno očekuju njihov povratak. Dok su, posmatrali nepregledno mnoštvo naroda, ljudi su shvatili da su skoro svi odrasli Izrailjci, koji su izašli iz Egipta, pomrli u pustinji. Sjetivši se osude koja je bila izrečena Mojsiju i Aronu, predosjećali su da će se dogoditi neko zlo. One koji su uspjeli da naslute svrhu ovog tajanstvenog odlaska na vrh gore Or, mučila je briga za vođe i gorke uspomene i samooptuživanja. Konačno su prepoznali prilike Mojsija i Eleazara, vidjeli su ih kako se polako spuštaju niz planinu, ali Arona nije bilo. Na Eleazaru je bila sveštenička odjeća, koja je ukazivala da je naslijedio oca u svetoj službi. Kada se ožalošćeni narod okupio oko svojih vođa, Mojsije je izjavio da je Aron umro na njegovim rukama na gori Or i da su ga tamo sahranili. Plač i jadikovanje začulo se iz cijelog skupa, jer su svi voljeli Arona, iako su mu često pričinjavali bol. I plaka sav zbor Izrailjev za Aronom trideset dana.SPP 367.3

O sahrani prvosveštenika u Izrailju u Pismu je ostao samo jednostavan zapis: Onde umrije Aron i onde bi pogreben. (5. Mojsijeva 10,6) Kakve li oštre razlike između običaja našeg vremena i te sahrane, obavljene u skladu s izričitim Božjim naredbama! U savremeno doba pogrebne ceremonije prilikom sahrane ljudi na visokim položajima često se pretvaraju u hvalisave i rasipničke predstave. Kad je umro Aron, jedan od najslavnijih ljudi svih vremena, samo su dvojica od njegovih najbližih prijatelja prisustvovala njegovoj smrti i sahranila ga. Taj usamljeni grob na gori Oru zauvijek je ostao sakriven od pogleda Izrailjaca. Bog se ne proslavlja velikim ceremonijama koje se tako često obavljaju nad umrlima, kao ni velike svote koje se rasipaju da bi se njihova tijela vratila u prah.SPP 368.1

Svi su žalili za Aronom, ali niko nije tako duboko osjećao gubitak tog velikog čovjeka kao Mojsije. Aronova smrt bolno ga je podsjetila da je i njegov kraj veoma blizu, ali, koliko god da je vrijeme njegovog ostanka na Zemlji bilo kratko, duboko je osjećao da mu nedostaje stalni pratilac onaj s kojim se toliko godina zajedno radovao i tugovao, nadao i strahovao. Mojsije je sada morao da nastavi svoje djelo sam, ali znao je da je Bog njegov Prijatelj, pa se još snažnije oslonio na Njega.SPP 368.2

Izrailjci su, ubrzo poslije odlaska s planine Or, pretrpjeli poraz u sukobu s Hananejom, jednim hananejskim vladarom. Međutim, kada su iskreno zatražili Božju pomoć, Bog im je dao snage da razbiju svoje neprijatelje. Ova pobjeda, umjesto da narod nadahne zahvalnošću i navede da osjeti zavisnost od Boga, doprinijela je da ljudi postanu hvalisavi i samopouzdani. Sada su bili nezadovoljni što izrailjskim četama nije bilo dozvoljeno da krenu u osvajanje Hanana još prije četrdeset godina, neposredno poslije pobune prilikom izvještaja uhoda. Svoje dugo bavljenje u pustinji proglasili su nepotrebnim odlaganjem, smatrajući da su tada mogli poraziti svoje neprijatelje isto tako lako kao i sada.SPP 368.3

Dok su nastavljali da se kreću prema jugu, put ih je vodio kroz vrelu, pješčanu dolinu, u kojoj nije bilo ni hlada ni vegetacije. Putovanje im se činilo dugim i zamornim, jer su bili umorni i žedni, i ponovo su pali na ispitu vjere i strpljenja. Stalno razmišljajući o mračnoj strani svoga iskustva, sve više su se udaljavali od Boga. Gubili su iz vida činjenicu da su samo zbog svog gunđanja kod Kadisa, kad je voda prestala da teče, morali da krenu zaobilaznim putem oko Edoma. Bog je imao mnogo povoljnije planove s njima. Njihova srca trebalo je da budu ispunjena zahvalnošću prema Onome koji im je odredio tako blagu kaznu za njihov grijeh. Ali, umjesto toga, zavaravali su sami sebe da su već mogli biti u Obećanoj zemlji da ih Bog i Mojsije nisu spriječili. Pošto su sami izazivali nevolje, pošto su svoju budućnost učinili mnogo težom od one koju im je Bog namjenio, za sve svoje teškoće optužili su Njega. Gorko su razmišljali o načinu na koji je Bog postupao prema njima, tako da su na kraju postali potpuno nezadovoljni. I Egipat im se učinio blistavijim i poželjnijim od ove slobode i zemlje u koju ih je Bog vodio.SPP 369.1

Nezadovoljni Izrailjci počeli su da nalaze mane čak i svojim blagoslovima. I vikaše narod na Boga i na Mojsija: zašto nas izvedoste iz Misira da izginemo u ovoj pustinji? Jer nema ni hljeba ni vode, a ovaj se nikakvi hljeb već ogadio duši našoj!SPP 369.2

Mojsije je Izrailjcima tačno prikazao njihov veliki grijeh. Samo ih je Božja moć sačuvala, dok ih je vodio preko pustinje, velike i strašne, u kojoj žive zmije vatrene i skorpije, u kojoj je suša i nema vode. (5. Mojsijeva 8,15) Svakoga dana su na svojim putovanjima održavani čudom Božje milosti. Na svim putevima kojima ih je Bog vodio nalazili su vode da osvježe žedne, hljeba s neba da zadovolje svoju glad, mir i sigurnost u zaklonu stuba od oblaka danju i stuba od ognja noću. Anđeli su im pomagali, dok su se penjali prema stjenovitim vrhovima ili koračali neravnim pustinjskim stazama. Uprkos svim nevoljama i teškoćama kroz koje su prolazili, nije bilo iznemoglih među njima. Noge im nisu oticale od dugih putovanja, niti im se odjeća istrošila. Bog je pred njima krotio krvožedne grabljive zvijeri i otrovne gmizavce u šumama i pustinjama. Ako uprkos svim ovim dokazima Njegove ljubavi narod bude nastavio da se žali, Gospod će mu uskratiti zaštitu sve dok ne bude naučio da cijeni Njegovo milostivo staranje i ne bude Mu se vratio kao pokajnik ponizna srca.SPP 369.3

Pošto su neprestano uživali zaštitu božanske snage, nisu ni bili svjesni bezbrojnih opasnosti koje su ih okružavale. U svojoj nezahvalnosti i u svom nevjerovanju stalno su izazivali smrt, i Gospod je sada dozvolio da se smrt pojavi. Otrovne zmije koje su živjele u pustinji nazivali su vatrenim zmijama zbog strašnih posljedica njihovih ujeda koji su izazivali teška zapaljenja i brzu smrt. Kada je Božja zaštitnička ruka bila podignuta sa Izrailja, veliki broj ljudi bio je izložen napadu ovih otrovnih životinja.SPP 370.1

Tako je u logoru zavladao užas, praćen neredima. U gotovo svim šatorima poneko je umirao ili je već bilo mrtvih. Niko više nije bio siguran. Tišinu noći često su narušavali krici koji su svjedočili o novoj žrtvi. Svi su se trudili da pomognu patnicima ili su očajnički pokušavali da zaštite one koji još nisu bili pogođeni. Međutim, više se nije čulo gunđanje. Njihove nekadašnje teškoće i patnje bile su nedostojne spomena u poređenju sa ovim stradanjima.SPP 370.2

Sada su se ponizili pred Gospodom. Pristupili su Mojsiju, priznali svoje greške i iznijeli svoje molbe. Kazali su: Zgriješismo što vikasmo na Gospoda i na tebe! Malo pre toga, optuživali su ga da je njihov najžešći neprijatelj, uzrok svih njihovih muka i nevolja. Ali, dok su još riječi bile na njihovim usnama, postali su svjesni da su optužbe lažne; i čim se pojavila stvarna nevolja potrčali su k njemu kao jedinome koji može da posreduje pred Bogom za njih. Uzvikivali su: Moli se Bogu da ukloni zmije od nas!SPP 370.3

Bog je naložio Mojsiju da načini zmiju od bronze, po ugledu na živu, i da je podigne usred naroda. Bilo mu je rečeno da svi koje su otrovnice ujele i koji samo pogledaju prema ovoj zmiji mogu se izbaviti od smrti. On je to i učinio. Po cijelom logoru proširila se radosna vijest da bolesnici koje su zmije ujele mogu pogledati prema bronzanoj zmiji i ozdraviće. Do tada su mnogi već pomrli. Kad je Mojsije konačno podigao zmiju i pričvrstio je na drveni stub, neki nisu mogli da povjeruju da im samo pogled na taj metalni lik može donijeti zdravlje. Takvi su i pomrli u svom nevjerovanju. Ipak, bilo je mnogo onih koji su imali vjeru u sredstvo koje im je Bog ponudio. Očevi, majke, braća i sestre toplo su se zauzeli da svojim napaćenim prijateljima na samrti omoguće da usmjere svoj zamućeni pogled prema zmiji. I kada su takvi, iako slabi i na pragu smrti, samo jednom pogledali, bili su potpuno izliječeni.SPP 370.4

Narod je dobro znao da bronzana zmija nema nikakvu snagu da izazove takvu promjenu u onima koji su je pogledali. Moć isceljenja pripadala je jedino Bogu. On je u svojoj mudrosti izabrao ovaj način da pokaže svoju moć. Ovim jednostavnim sredstvom postigao je da narod shvati da je zbog svojih grehova upao u ovu nevolju i da se uvjeri da oni koji slušaju Boga nemaju razloga da se plaše, jer ih On štiti.SPP 371.1

Podizanje bronzane zmije trebalo je da prenese Izrailjcima važnu pouku. Oni sami nisu bili sposobni da spase sebe od smrtonosnog djelovanja otrova u svojim ranama. Samo je Bog mogao da ih izliječi. Od njih je traženo da jedino pokažu vjeru u sredstvo koje im je dao. Trebalo je da pogledaju da bi živjeli. Bogu se može ugoditi samo vjerom, a oni su gledajući u zmiju pokazivali svoju vjeru. Znali su da zmija nema nikakvih zasluga za njihovo ozdravljenje, već da predstavlja simbol Isusa Hrista, pa im je tako bila objašnjena neophodnost vjerovanja u Njegove zasluge. Do tada su mnogi prinosili žrtve Bogu i smatrali da su na taj način dovoljno okajali svoje grijehe. Nisu se oslanjali na Otkupitelja koji će doći i koga su te žrtve predstavljale kao simbol. Gospod ih je učio da njihove žrtve, same po sebi, nemaju ni snage ni zasluga ništa više od bronzane zmije, već da, kao i ona, njihove misli treba da usmjeri na Hrista, veliku Žrtvu za grijeh.SPP 371.2

I kao što Mojsije podiže zmiju u pustinji tako je trebalo da se Sin čovečji podigne da nijedan koji ga vjeruje ne pogine nego da ima život vječni. (Jovan 3,14.15) Svi koji su ikada živjeli na Zemlji osjetili su smrtonosni ujed stare zmije, koja se zove đavo i sotona. (Otkrivenje 12,9) Smrtonosne posljedice grijeha mogu se ukloniti jedino sredstvom koje je Bog dao. Izrailjci su spasavali živote gledajući prema podignutoj zmiji. Ovim pogledom izražavali su vjeru. Živjeli su zato što su vjerovali Božjoj riječi i oslanjali se na sredstvo koje im je ponuđeno za ozdravljenje. Tako i grešnik mora da pogleda na Hrista da bi živio. On dobija oproštenje vjerom u Hristovu žrtvu pomirenja. Za razliku od nepokretnog i mrtvog simbola, Hristos ima zasluge, ima moć da izliječi pokajanog grešnika.SPP 371.3

Iako grešnik ne može da spasi sebe, ipak treba da učini nešto da bi se spasio. Hristos kaže: Koji dolazi k meni, neću ga istjerati napolje! (Jovan 6,37) Mi moramo doći k Njemu; i kada se pokajemo zbog svojih grehova, moramo vjerovati da nas On prihvata i da nam je oprostio. Vera je dar od Boga, ali moć da je izrazimo pripada nama. Vjera je ruka kojom se duša hvata za Božju ponudu blagodati i milosti.SPP 372.1

Ništa osim Hristove pravednosti ne može nam obezbijediti pravo na bilo koji blagoslov zavjeta milosti. Mnogi su dugo čeznuli za tim blagoslovima, pokušavajući da ih steknu, ali ih nisu primili zato što su smatrali da mogu učiniti nešto da budu dostojni da ih prime. Nisu skrenuli pogled sa sebe, ni shvatili da im je Isus dovoljan za spasenje. Ne smijemo misliti da se svojim zaslugama možemo spasiti; Hristos je naša jedina nada u spasenje. Jer nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mi mogli spasti. (Djela 4,12)SPP 372.2

Kada se potpuno pouzdamo u Boga, kada se oslonimo na zasluge Isusa kao Spasitelja koji oprašta grijehe, primićemo svaku pomoć koju poželimo. Međutim, neka niko ne misli da ima snage da samoga sebe spase. Isus je umro za nas upravo zato što smo bespomoćni da to učinimo. U Njemu je naša nada, naše opravdanje, naša pravednost. Kada postanemo svjesni svoje grešnosti, ne smijemo očajavati, misliti da nemamo Spasitelja ili da On ne pomišlja da nam ukaže milost. Upravo sada, u ovom trenutku, On nas poziva da u svojoj bespomoćnosti dođemo k Njemu i da se spasimo.SPP 372.3

Mnogi Izrailjci nisu prepoznali pomoć u sredstvu koje im je Nebo ponudilo. Mrtvi i na samrti ležali su svuda oko njih, znali su da je bez Božje pomoći njihova sudbina zapečaćena; ali, nastavili su da oplakuju svoje rane, svoje boli, svoju sigurnu smrt, sve dok im nije ponestalo snage, dok im pogled nije postao staklast, iako su mogli biti odmah izliječeni. Kad postanemo svjesni svojih potreba, ne smijemo trošiti svoje snage da plačemo nad njima. Iako shvatamo svoju bespomoćnost bez Hrista, ne smijemo se prepustiti obeshrabrenju, već se osloniti na zasluge svog raspetog i vaskrslog Spasitelja. Gledaj i živi! Isus nam je dao svoju riječ da će spasiti sve koji dolaze k Njemu. Iako će milioni onih kojima je neophodno ozdravljenje odbaciti milost koju On nudi, nijedan od onih koji se pouzdaju u Njegove zasluge neće biti prepušten propasti.SPP 372.4

Mnogi su nespremni da prihvate Hristovu ponudu sve dok im ne bude objašnjena cjelokupna tajna plana spasenja. Odbijaju da gledaju s vjerom, iako uviđaju da su već hiljade gledale i osjetile djelotvornost posmatranja Hristovog krsta. Mnogi lutaju lavirintima filozofije u potrazi za razlozima i dokazima koje nikada neće naći, istovremeno odbijajući dokaze koje im je Bog u svojoj dobroti pružio. Odbijaju da hode u svjetlosti Sunca pravednosti sve dok ne dobiju objašnjenje zašto ono sija. Niko ko istraje u ovakvom ponašanju nikada neće upoznati istinu. Bog nikada neće ukloniti sve povode za sumnju. On nam daje dovoljno dokaza da na njima utemeljimo svoju vjeru, ali, ako ih ne prihvatimo, naš um ostaće u tami. Da su oni koje su otrovnice ujele, nastavili da sumnjaju i da se raspituju prije nego što pristanu da pogledaju, bili bi izgubljeni. Naša dužnost je da prvo pogledamo, a pogled vjere donijeće nam život.SPP 373.1