48. Poglavlje—Podjela Hanana

(Ovo poglavlje zasnovano je na Knjizi Isusa Navina 10,40-43; 11; 14-22)

Poslije pobjede kod Vetorona brzo je osvojen i južni dio Hanana. Tako pobi Isus svu zemlju, gore i južnu stranu i ravnice i doline... a sve careve i zemlju njihovu uze Isus ujedanput, jer Gospod Bog Izrailjev vojevaše za Izrailja. Potom se vrati Isus i sav Izrailj s njime u oko u Galgal.SPP 441.1

Plemena u sjevernoj Palestini, uplašena uspjehom izrailjskih četa, stupila su u savez protiv njih. Na čelu ovog saveza bio je Javin, asorski vladar, koji je upravljao teritorijom zapadno od jezera Merom. I izidoše oni i sva vojska njihova s njima. Ova vojska je bila mnogo veća od bilo koje s kojom se Izrailj do tada sukobio u Hananu, mnogi narod kao pijesak na brijegu morskom i konji i kola mnoga veoma. Svi ti carevi dogovoriše se i dođoše i stadoše zajedno u oko na vodi Meromu da udare na Izrailja. I ponovo je Isus Navin primio ohrabrujuću poruku: Ne boj ih se, jer sjutra u ovo doba ja ću učiniti te će svi biti pobijeni pred Izrailjem!SPP 441.2

U blizini jezera Merom on je napao logor saveznika i potpuno razbio njihove snage. I Gospod ih dade u ruke Izrailju, te ih razbiše i tjeraše... i tako ih pobiše da ne ostaviše nijednoga živa. Bojna kola i konje, kojima su se Hananci toliko hvalisali, Izrailjci nisu smjeli da uzmu. Na Božju zapovijest kola su bila spaljena, a konji onesposobljeni, tako da se više nisu mogli upotrijebiti u ratu. Izrailjci se nisu smjeli pouzdati u bojna kola ili u konje, već u ime Gospoda, Boga svojega.SPP 441.3

Jedan po jedan gradovi su bili osvajani, a Asor, glavno uporište saveza, bio je spaljen. Rat je trajao još nekoliko godina, ali je na njegovom kraju Isus Navin imao u svojoj vlasti cio Hanan. I zemlja počinu od rata.SPP 441.4

Međutim, iako je hananejska moć bila slomljena, Hananeji nisu bili potpuno izbačeni iz zemlje. Na zapadu su Filisteji i dalje držali plodnu ravnicu duž morske obale, dok se na sjeveru od Izrailjaca pružala teritorija koja je pripadala Sidonjanima. I Livan je bio u njihovoj vlasti. Na jugu, prema Egiptu, zemlja je bila još u rukama neprijatelja Izrailja.SPP 441.5

Ipak, Isus Navin nije trebalo da nastavi rat. Jedno drugo djelo očekivalo je velikog vođu prije nego što drugome prepusti zapovjedništvo nad Izrailjem. Cijela zemlja, i djelovi koji su već bili osvojeni i oni koje je tek trebalo zauzeti, morala je biti podijeljena među plemenima. Svako pleme imalo bi onda dužnost da potpuno osvoji zemlju koju je dobilo u nasljedstvo. Ukoliko se narod bude pokazao vjernim Bogu, On će istjerati svoje neprijatelje pred sobom. Bog je čak obećao da će im dati i veće nasljedstvo ako budu održali Njegov zavjet.SPP 442.1

Podjela zemlje bila je povjerena Isusu Navinu, prvosvešteniku Eleazaru, i plemenskim glavarima, ali je položaj svakog plemena bio određivan kockom. Sam Mojsije je utvrdio granice zemlje koju treba podijeliti među plemenima kada jednom budu zauzeli Hanan i postavio je po jednog kneza iz svakog plemena koji će se starati o raspodjeli. Levijevo pleme, posvećeno službi u Svetilištu, nije učestvovalo u raspodjeli, ali je četrdeset i osam gradova u različitim krajevima zemlje bilo dodijeljeno Levitima kao nasljedstvo.SPP 442.2

Prije nego što je započela raspodjela zemlje, Halev, je praćen poglavarima iz svoga plemena, izašao je s posebnim zahtjevom. Ne računajući Isusa Navina, on je sada bio najstariji čovjek u Izrailju. Halev i Isus Navin su jedini među uhodama podnijeli dobar izvještaj o Zemlji obećanja, jedini su hrabrili narod da krene i da je zauzme u ime Gospodnje. Halev je sada podsjetio Isusa Navina na obećanje koje mu je tada bilo dato kao nagrada za njegovu vjernost: Zaista, zemlja po kojoj si hodio nogama svojim dopašće tebi u nasljedstvo i sinovima tvojim do vijeka, jer si se sasvim držao Gospoda Boga svojega! Zatražio je da mu Hevron bude predat u nasljedstvo. Tu su mnogo godina imali svoj dom Avram, Isak i Jakov i tu, u pećini u Makpeli, bili su sahranjeni. U Hevronu su boravili strašni Enakimi, čija je visina uplašila uhode, a preko njih obeshrabrila i cijeli Izrailj. Halev je upravo to mjesto uzdajući se u Božju snagu, izabrao za svoje nasljedstvo.SPP 442.3

Rekao je: Eto, sačuva me Gospod u životu, kao što je rekao, ima već četrdeset i pet godina kako to reče Gospod Bog Mojsiju... ima mi danas osamdeset i pet godina. I danas sam još krepak, kao što sam bio kada me je Mojsije slao; krjepost mi je i sada onakva kakva je bila onda za boj i da odlazim i dolazim. Zato, daj mi sada ovu goru, za koju je govorio Gospod u onaj dan, jer si čuo u onaj dan da su ondje Enakimi i gradovi veliki i tvrdi; da ako bude Gospod sa mnom, te ih istjeram, kao što je Gospod kazao. Ovaj zahtjev podržali su i svi glavari iz Judinog plemena. Sam Halev, pošto ga je pleme izabralo da dijeli zemlju, odlučio je da uz podršku tih ljudi iznese svoj zahtjev da ne bi izgledalo kao da se svojim položajem sebično služi u svoju korist.SPP 442.4

Njegov zahtjev odmah je bio prihvaćen. Nikom drugom se osvajanje tog divovskog uporišta nije moglo povjeriti s toliko sigurnosti. I Isus ga blagoslovi i dade Hevron Halevu, sinu Jefonijinu, u nasljedstvo, jer se jednako držao Gospoda Boga Izrailjeva. Halevova vjera je i sada bila isto toliko velika kao i onda kada je njegovo svjedočenje bilo suprotno zlom izvještaju ostalih uhoda. On je vjerovao Gospodnjem obećanju da će svome narodu dati u nasljedstvo Hanan, i u toj vjeri jednako se držao Gospoda. Zajedno s narodom izdržao je dugo lutanje kroz pustinju, dijeleći zbog krivaca njihova razočaranja i njihove terete; ipak nikada se nije žalio, već je uzdizao Božju milost koja ga je čuvala u pustinji dok su njegova braća stradala. Usred svih tih teškoća, opasnosti i nevolja kojima je obilovalo lutanje kroz pustinju, u toku godina rata posle ulaska u Hanan, Gospod ga je sačuvao, tako da mu ni sada, kada je već prešao osamdesetu, snaga nije oslabila. On za sebe nije tražio zemlju koja je već bila osvojena, već mjesto koje su uhode, više od svih drugih, proglasile neosvojivim. Uz Božju pomoć, on će iščupati ova utvrđenja iz ruku onih istih divova pred čijom je snagom pokleknula vjera Izrailjeva. Halevov zahtjev nije bio nadahnut željom za častima ili slavom. Hrabri stari ratnik želio je da svom narodu pruži primjer koji će poslužiti na čast Bogu, primjer kojim će ohrabriti plemena da potpuno osvoje zemlju koju su njihovi očevi proglasili neosvojivom.SPP 443.1

Halev je dobio nasljedstvo za kojim je čeznuo četrdeset godina i, uzdajući se da će Gospod biti s njim, izagna odatle tri sina Enakova. Kada je sebi i svom domu osigurao nasljedstvo, revnost ga nije napustila; nije sio da uživa u svom imanju, već je krenuo u nova osvajanja za dobro svoga naroda i na Božju slavu.SPP 443.2

Kukavice i buntovnici izginuli su u pustinji, dok su pravedne uhode doživjele da jedu roda s potoka Eshola. Nevjerni su dočekali da se njihova strahovanja obistine. Uprkos Božjem obećanju izjavili su da se Hanan ne može dobiti u nasljedstvo, pa ga nisu ni dobili. Međutim, oni koji su se uzdali u Boga i nisu gledali na teškoće s kojima će se suočiti, već na silu svog svemoćnog Pomoćnika, ušli su u tu dobru zemlju. Upravo su vjerom starozavjetni velikani pobijedili carstva... utekli od oštrice mača, ojačali od nemoći, postali jaki u bitkama, rastjerali vojske tuđe. (Jevrejima 11,33.34) I vjera je naša ova pobjeda koja pobijedi svijet! (1. Jovanova 5,4)SPP 443.3

Drugi zahtjev u vezi sa podjelom zemlje otkrio je duh koji se veoma razlikovao od Halevovog. Postavili su ga Josifovi potomci, pripadnici Jefremovog plemena i polovine Manasijinog plemena. Uzimajući u obzir svoju mnogobrojnost, ova plemena su zahtijevala dvostruko veću teritoriju. Dio koji im je bio dodijeljen obuhvatao je najbogatije krajeve u zemlji, uključujući i plodnu Saronsku dolinu; ali su glavni gradovi u toj dolini još bili u rukama Hananejaca, pa su plemena ustuknula pred naporima i opasnostima osvajanja svojih nasljedstava i zatražila dodatne teritorije u krajevima koji su već bili osvojeni. Jefremovo pleme je spadalo među najmnogobrojnija u Izrailju, osim toga, u njega se ubrajao i sam Isus Navin, pa su njegovi pripadnici smatrali sasvim prirodnim da im se ukažu posebne prednosti. Izjavili su: Zašto si nam dao u nasljedstvo jedan dio i jedno uže kada je nas množina? Ali nesalomivi vođa nije odstupio od načela stroge pravednosti.SPP 444.1

Odgovorio je: Kada vas je množina, idite u šumu i onde okrčite sebi u zemlji Ferezejskoj i Rafajskoj, ako vam je tijesna gora Jefremova.SPP 444.2

Riječi koje su sada izgovorili otkrile su pravi razlog njihove pritužbe. Nisu imali dovoljno hrabrosti i vjere da istjeraju Hananeje. Kazali su: Neće nam biti dosta ova gora, a svi Hananeji koji žive u dolini imaju gvozdena kola!SPP 444.3

Sila Boga Izrailjeva bila je obećana Njegovom narodu i da su pripadnici Jefremovog plemena imali Halevovu hrabrost i njegovu vjeru, nikakav neprijatelj ne bi se mogao održati pred njima. Njihovu očiglednu želju da izbjegnu teškoće i opasnosti, Isus Navin oštro je osudio. Rekao im je: Velik si narod i silan si, nećeš imati jednoga dijela. Nego gora neka bude tvoja, ako je šuma, isjeci je, pa ćeš imati međe njene; jer ćeš izagnati Hananeje, ako i imaju gvozdena kola, ako i jesu jaki. Tako su njihovi vlastiti dokazi bili upotrijebljeni protiv njih. Pošto su veliki narod, kao što tvrde, potpuno su sposobni da se postaraju za sebe, kao što su učinila i njihova braća. Uz Božju pomoć, nemaju razloga da se plaše gvozdenih bojnih kola.SPP 444.4

Sve do tada, u Galgalu se nalazilo upravno sjedište naroda, pa je tu bilo i Svetilište. Međutim, sada je trebalo da se Svetilište preseli u mjesto koje će mu služiti kao stalno boravište. To je bio Silom, gradić u okviru Jefremovog nasljedstva. Nalazio se u središnjem dijelu zemlje i sva plemena su se lako mogla okupljati u njemu. Ovaj dio zemlje bio je potpuno oslobođen od neprijatelja, tako da niko nije mogao da uznemirava vjernike. I sabra se sav zbor sinova Izrailjevih u Silom i ondje namjestiše šator od sastanka. Plemena koja su još logorovala u Galgalu, kada je Svetilište premještano, krenula su za njim i podigla svoje šatore u blizini Siloma. Tu su ostala sve dok se nisu raselila svako na svoje nasljedstvo.SPP 445.1

Kovčeg je ostao u Silomu tri stotine godina, sve dok, zbog grijeha Ilijevih sinova, nije pao u ruke Filistejima, koji su opustošili grad. Kovčeg se više nikada nije vratio u tamošnji Šator od sastanka, službe u Svetilištu su konačno bile preseljene u jerusalimski hram i Silom je pao u zaborav. Samo razvaline označavaju mjesto u kome je nekada stajao. Mnogo kasnije, njegova sudbina poslužila je kao opomena Jerusalimu. Gospod je objavio preko proroka Jeremije: Nego idite sada na moje mjesto, koje je bilo u Silomu, gdje namjestih ime svoje ispočetka, i vidite šta sam mu učinio za zloću naroda svojega Izrailja... zato ću učiniti tome domu, koji se zove mojim imenom, u koji se vi uzdate, i ovome mjestu, koje dadoh vama i ocima vašim, kao što sam učinio Silomu. (Jeremija 7,12-14)SPP 445.2

A kada podijeliše zemlju po međama njenim i kada je svako pleme dobilo svoj dio, Isus Navin je iznio svoj zahtjev. I njemu je, kao i Halevu, bilo dato posebno obećanje o nasljedstvu; ipak, nije tražio neku prostranu oblast, već samo jedan grad. Dadoše mu grad koji zaiska... i on sagradi grad i naseli se u njemu. Novi grad je dobio ime Tamnat-Sarah, Dio koji je preostao, u znak stalnog podsjećanja na plemeniti karakter i nesebičan duh pobjednika, koji je, umjesto da bude prvi koji će iskoristiti plodove pobjede, odložio svoj zahtjev sve dok i najskromniji u narodu nije dobio svoj dio.SPP 445.3

Šest gradova, dodijeljenih Levitima po tri sa svake strane Jordana bilo je odvojeno za gradove utočišta, u koje bi ubice mogle pobjeći da se sklone. Ovi gradovi odvojeni su po Mojsijevom naređenju: Odvojte gradove za utočište da u njih uteče krvnik koji ubije koga nehotice. I ti će vam gradovi biti utočišta od osvetnika da ne pogine krvnik dokle ne stane na sud pred zbor. (4. Mojsijeva 35,11.12) Ova milosrdna odredba predstavljala je neophodnu mjeru kada se uzme u obzir postojanje prastarog običaja privatne osvete, po kome je dužnost da kazni ubicu pripadala najbližem rođaku ili nasljedniku poginuloga. Kada je krivica bila očigledna nije bilo neophodno čekati odluku suda. Osvetnik je mogao da progoni ubicu i da ga ubije gdje god ga pronađe. Gospod nije mislio da u to vrijeme treba da ukine taj običaj, ali postarao se da zaštiti one koji su nenamjerno drugome oduzeli život.SPP 446.1

Gradovi za utočište bili su tako raspoređeni da su se nalazili na udaljenosti od pola dana puta od svakog dijela zemlje. Drumovi koji su vodili prema njima bili su uvijek dobro održavani; duž cijelog puta bili su podignuti znakovi na kojima je riječ utočište bila napisana jasnim, krupnim slovima, da bjegunac ni jednog trenutka nije morao da se zadržava. Svaki čovjek Jevrejin, stranac ili došljak mogao je da iskoristi ovu prednost. Ali, iako se nevini nisu smjeli brzopleto ubijati, ni krivci nisu mogli izbjeći kaznu. Slučaj svakog bjegunca morao je da bude pošteno ispitan pred odgovarajućim vlastima i samo su oni koji su proglašeni nevinima za nenamjerno ubistvo, mogli uživati zaštitu grada za utočište. Krivci su bili predavani osvetnicima. Oni koji su dobili pravo na zaštitu mogli su je uživati jedino pod uslovom da ostanu u gradu za utočište. Ukoliko bi izašli iz propisanih granica i ako bi ih pronašao osvetnik, životom bi plaćali nepoštovanje Gospodnjih odredaba. Međutim, poslije smrti prvosveštenika, svi koji su potražili zaklon u gradovima za utočište mogli su se slobodno vratiti na svoje posjede.SPP 446.2

Prilikom suđenja za ubistvo, optuženi nije mogao biti osuđen na temelju iskaza jednog svjedoka, čak ni ako su sve okolnosti govorile protiv njega. Gospod je tražio: Ako neko ubije čovjeka, oduzeće se život ubici po iskazu svjedoka. Jedan svjedok nije dosta da se neko osudi na smrt. (4. Mojsijeva 35,30. Bakotić) Lično je Hristos Mojsiju dao ova pravila za Izrailj. Kada se nalazio sa svojim učenicima na Zemlji, kada ih je učio kako da postupaju prema onima koji su pogriješili, Veliki Učitelj ponovio je pravilo da svjedočenje jednog čovjeka nije dovoljno da se neko oslobodi ili osudi. Mišljenje ili gledište jednog čovjeka ne može rješavati sporna pitanja. U svim tim slučajevima, moraju se udružiti dvojica ili trojica i zajednički snositi odgovornost, da sve riječi ostanu na ustima dva ili tri svjedoka. (Matej 18,16)SPP 446.3

Ako bi se dokazalo da je optuženi kome se sudi za ubistvo zaista kriv, nije se mogao izbaviti nikakvim posredovanjem ili otkupninom. Ko prolije krv čovjekovu, njegovu će krv proliti čovjek. (1. Mojsijeva 9,6) Ne uzimajte otkupa za krvnika, koji zasluži smrt, nego neka se pogubi. Bog je zapovijedio: A zemlja se ne može očistiti od krvi koja se prolije na nju drukčije nego krvlju onoga koji je prolije. Ako bi ko navalice ustao na bližnjega svojega da ga ubije iz prevare, odvuci ga i od oltara mojega da se pogubi. (4. Mojsijeva 35,31.33; 2. Mojsijeva 21,14) Sigurnost i neporočnost naroda zahtijevala je da se grijeh ubistva oštro kažnjava. Ljudski život, koji samo Bog može dati, mora se čuvati kao svetinja.SPP 447.1

Gradovi za utočište, koje je nekadašnji Božji narod odredio, bili su simbol utočišta koje nam je osigurano u Hristu. Isti milostivi Spasitelj, koji je odredio te gradove kao privremena utočišta, osigurao je, prolivajući svoju krv, sigurno utočište prestupnicima Božjeg zakona, utočište u koje mogu pobjeći da bi se sklonili od druge smrti. Nikakva sila iz Njegove ruke ne može oteti onoga koji je od Njega zatražio milost. Nikakva, dakle, sada nema osuđenja onima koji su u Hristu Isusu! Ko će osuditi? Hristos Isus, koji umre, pa još i vaskrse, koji je s desne strane Bogu i moli se za nas da bismo imali jaku utjehu mi koji smo pribjegli da se uhvatimo za nadu koja nam je data? (Rimljanima 8,1.34; Jevrejima 6,18)SPP 447.2

Onaj koji je bježao u grad za utočište nije smio da oklijeva. Ostavljao je i porodicu i radno mjesto. Nije imao vremena da se pozdravlja sa svojim milima i dragima. Njegov život bio je na kocki, i svaki drugi interes morao je da bude podređen tom jednom cilju da stigne na sigurno mjesto. Umor je bio zaboravljen, na teškoće nije obraćao pažnju. Nije se usuđivao ni za trenutak da uspori korake sve dok se ne bi našao u sjenci gradskih zidina.SPP 447.3

Grešnik je izložen vječnoj smrti sve dok ne nađe utočište u Hristu; i kao što su oklijevanje i nemar bjeguncu mogli uskratiti jedinu mogućnost da ostane živ, tako i odlaganje i ravnodušnost mogu donijeti propast duši. Sotona, veliki protivnik, svakog prestupnika Božjeg svetog zakona prati u stopu, i onaj ko nije svjestan opasnosti koja mu prijeti i ko se ozbiljno ne potrudi da nađe utočište u vječnom zaklonu, pašće u ruke svom zatiraču.SPP 448.1

Bjegunac koji bi se u ma koje vrijeme našao izvan zidina grada za utočište mogao je da pogine od osvetničke ruke. Tako su ljudi učili da se drže metoda koje je Beskrajna mudrost odredila za njihovu sigurnost. Isto tako, nije dovoljno da grešnik samo vjeruje u Hrista za oproštenje grijeha; on mora, vjerom i poslušnošću, da nastava u Njemu. Jer kada mi griješimo navalice pošto smo primili poznanje istine, nema više žrtve za grijehe, nego strašno čekanje suda i revnost ognja koji će da pojede one koji se suprote. (Jevrejima 10,26.27)SPP 448.2

Dva plemena Izrailjeva, Gad i Ruvim, zajedno s polovinom plemena Manasijina, zatražila su svoje nasljedstvo prije prelaska preko Jordana. Za pastirska plemena, prostrane visoravni i bogate šume Galada i Vasana, s ogromnim pašnjacima za krupnu i sitnu stoku, imale su prednosti koje se nisu mogle naći ni u samom Hananu. Zato su ova dva i po plemena, željeći da se tu nastane, obećala ostalima da će opremiti odgovarajući broj naoružanih vojnika i poslati ih sa braćom svojom preko Jordana da se bore u njihovim bitkama sve dok i oni ne dobiju svoje nasljedstvo. Ovu obavezu vjerno su ispunili. Kada je deset plemena ušlo u Hanan, pređoše i sinovi Ruvimovi i sinovi Gadovi i polovina plemena Manasijina pod oružjem pred sinovima Izrailjevim, kao što im bješe kazao Mojsije. Oko četrdeset tisuća naoružanih pređoše pred Gospodom preko Jordana u polje jerihonsko. (Isus Navin 4,12.13) Godinama su se hrabro borili zajedno sa braćom. Došlo je vrijeme da se vrate u zemlju koju su naslijedili. Pošto su se zajedno sa svojom braćom borili, dijelili su i plijen, pa su se vratili kući s velikim blagom... sa stokom vrlo mnogom, sa srebrom i zlatom i bronzom i gvožđem i odjelom. Bilo je određeno da sav plijen podijele s onima koji su ostali da čuvaju porodice i stada.SPP 448.3

Ovi ljudi trebalo je da žive daleko od Gospodnjeg Svetilišta, pa je Isus Navin zabrinuto posmatrao njihov odlazak, znajući koliko će za vrijeme njihovog usamljeničkog i lutalačkog života biti teška iskušenja da prihvate običaje neznabožačkih plemena koja su živjela uz njihove granice.SPP 448.4

I dok su Isusa Navina i ostale starješine još mučile mračne slutnje, do njih su stigle neke neobične vijesti. Pored Jordana, u blizini mjesta na kome su Izrailjci čudesno prešli rijeku, dva i po plemena su podigla veliki oltar, vrlo sličan oltaru za žrtve paljenice u Silomu. Božji zakon je zabranjivao, pod prijetnjom smrtne kazne, bilo kakvo bogosluženje osim onoga u Svetilištu. Ako su s takvim ciljem podigli oltar, on će, ukoliko bude dozvoljeno da ostane, svakako odvesti narod od prave vjere.SPP 449.1

Predstavnici naroda su se okupili u Silomu i u svom uzbuđenju i ozlojeđenosti predložili da se protiv prestupnika odmah povede rat. Međutim, na predlog smirenijih bilo je odlučeno da se prvo pošalje izaslanstvo koje će od dva i po plemena zatražiti objašnjenje. Deset knezova, po jedan iz svakog plemena, trebalo je da pođu. Na čelu poslanstva bio je Fines koji se kod Fegora istakao svojom revnošću.SPP 449.2

Dva i po plemena su, svakako, pogriješila što su se bez objašnjenja upustila u poduhvat koji je izazvao tako ozbiljne sumnje. Izaslanici, unaprijed proglašavajući svoju braću za krivce, uputili su im vrlo oštre prekore. Optužili su ih da se podižu protiv Gospoda i pozvali da se sjete kazni koje su zadesile Izrailja kada je pristao za Valfegorom. Fines je u ime cijeloga Izrailja, izjavio sinovima Gadovim i Ruvimovim da su, ukoliko ne žele da žive u toj zemlju bez oltara za žrtve paljenice, pozvani da se pridruže svojoj braći s druge strane rijeke i da s njima dijele njihova imanja i ostale prednosti.SPP 449.3

Odgovarajući, optuženi su objasnili da oltar nije podignut da bi se na njemu prinosile žrtve, već jednostavno da služi kao podsjetnik da su i oni, iako odvojeni rijekom, iste vjere kao i njihova braća u Hananu. Plašili su se da će u budućnosti njihova djeca biti isključena iz Svetilišta i da neće imati dijela s ostalim Izrailjem. I tada će ovaj oltar, podignut po ugledu na Gospodnji oltar u Silomu, posvjedočiti da su i njegovi graditelji sluge živoga Boga.SPP 449.4

Radosni, izaslanici su prihvatili ovo objašnjenje i odmah krenuli da onima koji su ih poslali prenesu poruku. Sve ratničke namjere bile su odbačene i narod se sjedinio u slavljenju i hvaljenju Boga.SPP 449.5

Sinovi Gadovi i Ruvimovi sada su na svoj oltar stavili natpis kojim su objasnili njegovu namjenu: Svjedok je među nama da je Gospod Bog. Tako su pokušali da spriječe nerazumijevanje i uklone sve što bi ih moglo dovesti u iskušenje.SPP 450.1

Često se događa da se ozbiljne teškoće pojavljuju zbog običnih nesporazuma, čak i među onima koji postupaju s najboljim namerama! I kako ozbiljne, čak sudbonosne posljedice mogu nastati ako se tada ne pokaže dovoljno strpljenja i ljubaznosti! Pripadnici deset plemena sjetili su se kako ih je u Ahanovom slučaju Bog ukorio zbog nedostatka budnosti i revnosti da otkriju grijeh u svojoj sredini. Sada su riješili da djeluju odmah i odlučno; ali, trudeći se da izbegnu prvu grešku, otišli su u drugu krajnost. Umjesto da se ljubazno raspitaju i saznaju činjenice, ustali su na braću i zasuli ih ukorima i osudama. Da su sinovi Gadovi i Ruvimovi odgovorili na isti način, sigurno bi zaratili. Iako je važno, s jedne strane, izbjeći svaku nemarnost u postupanju prema grijehu, isto je tako važno, s druge strane, čuvati se grubih osuda i neosnovanih sumnjičenja.SPP 450.2

Iako su vrlo osjetljivi i na najmanje prijekore, kada je reč o njihovim postupcima, mnogi preoštro postupaju prema onima za koje smatraju da su na pogrešnom putu. Niko nikada nije vraćen sa lošeg puta ukorima i prigovorima; ali su mnogi na taj način još više udaljeni od pravoga puta i navedeni da svoje srce učine tvrdim za svaki pokušaj osvjedočavanja. Ljubaznim i uslužnim duhom, strpljivo, možemo spasti zalutaloga i pokriti mnoštvo grijeha.SPP 450.3

Mudrost sinova Ruvimovih i njihovih prijatelja dostojna je podražavanja. Dok su se iskreno trudili da podrže razvoj istinske religioznosti, bili su pogrešno shvaćeni i surovo napadnuti; a ipak nisu negodovali. Strpljivo su saslušali optužbe svoje braće prije nego što su pokušali da se brane; a onda su pažljivo objasnili svoje pobude i dokazali svoju nevinost. Tako je prijateljski riješen problem koji je mogao imati ozbiljne posljedice.SPP 450.4

Oni koji su u pravu mogu sebi dozvoliti da ostanu smireni i puni obzira, čak i onda kada su izloženi lažnim optužbama. Bog zna pravo stanje onoga što su ljudi pogrešno shvatili i protumačili i zato Mu s povjerenjem možemo predati svoj slučaj. On će isto tako sigurno odbraniti one koji se oslone na Njega kao što je istražio Ahanovu krivicu. Oni koje pokreće Hristov duh biće ispunjeni ljubavlju koja je milokrvna i dugo trpi.SPP 450.5

Bog želi da među pripadnicima Njegovog naroda vladaju jedinstvo i bratska ljubav. Hristos se neposredno prije raspeća molio da Njegovi učenici budu jedno kao što je On jedno sa svojim Ocem, tako da i svijet može vjerovati da ga je Bog poslao. Ova vrlo dirljiva, prekrasna molitva odnosi se na sve vjekove, pa čak i na naše dane; jer je On rekao: Ne molim se pak samo za njih, nego i za one koji me uzvjeruju njihove riječi radi! (Jovan 17,20) Iako ne smijemo žrtvovati ni jedno jedino načelo istine, stanje jedinstva neprekidno mora biti naš cilj. To će biti dokaz da smo Hristovi učenici. Isus je rekao: Po tome će svi poznati da ste moji učenici ako uzimate ljubav među sobom. (Jovan 13,35) I apostol Petar poziva Crkvu: A najposlije budite svi složni, žalostivi, bratoljubivi, milostivi, ponizni. Ne vraćajte zla za zlo, ni psovke za psovku, nego nasuprot tome blagosiljajte, znajući da ste na to pozvani da naslijedite blagoslov. (1. Petrova 3,8.9)SPP 451.1