56. Poglavlje—Ilije I Njegovi Sinovi

(Ovo poglavlje zasnovano je na l.Samuilovoj 2,12-36)

Ilije je bio sveštenik i sudija u Izrailju. Zauzimao je najviši i najodgovorniji položaj u Božjem narodu. Kao čovjek koga je Nebo izabralo da obavlja posvećene dužnosti sveštenika, kome je povjerilo najvišu sudijsku vlast u zemlji, služio je cijelom narodu kao primjer i imao veliki uticaj na sva izrailjska plemena. Iako je, međutim, bio postavljen da vlada narodom, nije uspijevao da upravlja svojom porodicom. Bio je popustljiv kao otac. Volio je mir i udobnost, pa se nije služio autoritetom da ispravlja zle navike i strasti svojih sinova. Umjesto da im se suprotstavlja ili da ih kažnjava, on se pokoravao njihovoj volji i dozvoljavao im da čine sve što hoće. Umjesto da vaspitanje svojih sinova smatra svojom najvažnijom dužnošću, potpuno ga je zanemario. Kao sveštenik i sudija u Izrailju bio je svjestan svoje dužnosti da obuzdava i vodi djecu koju mu je Bog povjerio. Ali, Ilije je ustuknuo pred tom dužnošću, jer bi to značilo da se mora usprotiviti volji svojih sinova, da ih mora kazniti, da im mora zabraniti. Zatvarajući oči pred strašnim posljedicama svog ponašanja, dozvoljavao je svojoj djeci da čine sve što žele, i tako zanemario njihovu pripremu da služe Bogu i ispunjavaju svoje životne dužnosti.SPP 504.1

Bog je rekao o Avramu: Jer znam da će zapovijediti sinovima svojim i domu svojemu nakon sebe da se drže puteva Gospodnjih i da čine što je pravo i dobro. (1. Mojsijeva 18,19) Međutim, Ilije je dozvolio da djeca upravljaju njime. Otac se pokorio svojoj djeci. Prokletstvo bezakonja moglo se jasno pratiti po pokvarenosti i zlu kojim je bilo obilježeno ponašanje njegovih sinova. Oni nisu pravilno ocijenili Božji karakter niti svetost Njegovog zakona. Služba u Svetilištu predstavljala im je samo zanimanje. Još u djetinjstvu su se navikli na Svetilište i na obrede u njemu; ali, umjesto da ih ispuni strahopoštovanjem, oni su izgubili svaki smisao za njegovu svetost i značenje. Otac se nije potrudio da ih navikne da poštuju njegov autoritet, nije ih ukoravao zbog nepoštovanja svečanih služ bi u Svetilištu; i kada su dorasli do muževnog doba, bili su zatrovani smrtonosnim plodovima nevjerovanja i buntovnosti.SPP 504.2

Iako potpuno nepripremljeni za službu, bili su postavljeni da kao sveštenici služe pred Bogom u Njegovom Svetilištu. Gospod je dao potpuno jasne i određene propise o postupanju sa žrtvama i prinosima, ali ovi nemoralni ljudi nepoštovanje autoriteta unijeli su i u obrednu službu, pa nisu poštovali ni pravila o žrtvama koje su morali svečano prinositi. Žrtve, koje su ukazivale na buduću Hristovu smrt, trebalo je da rasplamsaju vjeru u Otkupitelja koji će doći. Zato je bilo izuzetno važno strogo poštovanje svih Gospodnjih naredbi o njima. Zahvalne žrtve bile su poseban izraz zahvalnosti Bogu. Samo salo tih žrtava bilo je spaljivano na oltaru, određeni dio čuvan je za sveštenika, a najveći dio vraćan vlasniku da ga, sa svojim prijateljima, pojede za vrijeme svečane zahvalne gozbe. Tako su se svi zahvalno i vjerno mogli sjećati velike Žrtve koja će biti prinesena za grijehe cijeloga svijeta.SPP 505.1

Ilijevi sinovi su se, umjesto da poštuju svečani karakter ove simboličke službe, trudili jedino da je iskoriste za zadovoljavanje svojih prohtjeva. Nezadovoljni dijelom koji im je od zahvalnih žrtava pripadao, zahtjevali su i dodatak, a veliki broj ovakvih žrtava, koje su prinošene za vrijeme godišnjih svetkovina, pružao im je priliku da se obogate na račun naroda. Ne samo da su zahtjevali više nego što su imali pravo, već su odbijali čak i da sačekaju da se salo spali na oltaru kao žrtva Bogu. Bili su uporni u traženju djelova koji su im se svidjeli i prijetili da će ih uzeti silom ukoliko im ne budu predati.SPP 505.2

Ovakvim nepoštovanjem, sveštenici su vrlo brzo oduzeli obredima sveti i svečani karakter i narod je prestao da mari za prinos Gospodnji. Velika prava Žrtva, na koju su sve ove žrtve ukazivale, nije se više u njima prepoznavala. I grijeh onih mladića bješe vrlo velik pred Gospodom.SPP 505.3

Ovi nevjerni sveštenici prestupali su Božji zakon i obesvećivali svoju svetu službu svojim nemoralnim i sramnim običajima, ali su nastavljali da, svojim prisustvom, zagađuju Gospodnji šator od sastanka. Mnogi Izrailjci, kojima se gadilo ponašanje Ofnija i Finesa, prestali su da dolaze na mjesto za bogosluženje. Tako je i služba koju je Bog uspostavio bila prezrena i zanemarena zbog grijeha ovih nemoralnih ljudi, dok su se oni skloni grijehu još drskije ponašali. Bezbožnost, razuzdanost, čak i idolopoklonstvo preovladali su u velikoj mjeri.SPP 505.4

Ilijeva velika greška je bila što je svojim sinovima dozvolio da nastave svetu službu. Pokušavajući da ponašanje svojih sinova opravda postao je slijep za njihove grijehe, ali, kada su konačno prevršili mjeru, više nije mogao da zatvara oči pred njihovim zločinima. Kada se i narod počeo žaliti na njihovo nasilničko ponašanje, prvosveštenik se ražalostio i uznemirio. Više zaista nije mogao da ćuti. Njegovi sinovi, navikli da obraćaju pažnju jedino na svoje želje, ni sada se nisu obazirali ni na koga. Vidjeli su očev bol, ali njihova tvrda srca nisu bila dirnuta. Slušali su njegove mlake opomene, ali one nisu uticale na njih, niti su ih mogle navesti da promijene ponašanje, iako ih je upozoravao na posljedice njihovih grijeha. Da je Ilije pravedno postupio prema svojim pokvarenim sinovima, njima bi bila oduzeta sveštenička služba i bili bi kažnjeni smrću. Bojeći se zato da će ih izložiti javnoj sramoti i osudi, zadržao ih je na najsvetijim i najpovjerljivijim dužnostima. Dozvolio im je da svoj nemoral unose u svetu službu Bogu i da djelu istine tako nanesu ranu koja godinama neće zacijeliti. Međutim, pošto je sudija u Izrailju zanemario svoju dužnost, Bog je preuzeo slučaj.SPP 506.1

Tada dođe čovjek Božji Iliju i reče mu: ovako veli Gospod: ne javih li se domu oca tvojega kada bijahu u Misiru u kući Faraonovoj? I izabrah ga između svih plemena Izrailjevih sebi za sveštenika da prinosi žrtve na oltaru mojemu i da kadi kadom i nosi oplećak preda mnom i dadoh domu oca tvojega sve žrtve ognjene sinova Izrailjevih? Zašto gazite žrtvu moju i prinos moj, koje sam zapovijedio da se prinose u šatoru? I paziš sinove svoje većma nego mene, da se gojite prvinama svih prinosa Izrailja, naroda mojega? Zato Gospod Bog Izrailjev kaže: rekao sam dosta! Dom tvoj i dom oca tvojega služiće preda mnom do vijeka, ali kaže Gospod: neće biti tako, jer one ću poštovati koji mene poštuju, a koji mene preziru, biće prezreni... a sebi ću podignuti sveštenika vjerna, on će raditi po srcu mojemu i po duši mojoj; i sazidaću mu tvrd dom, i on će hoditi pred pomazanikom mojim vazda.SPP 506.2

Bog je optužio Ilija da mu je više stalo do sinova nego do Boga. Ilije je dozvolio da žrtva koju je Bog uspostavio na blagoslov Izrailju prije omrzne njegovom narodu nego da svoje sinove izloži sramoti zbog njihovog bezbožnog ponašanja. Oni koji iz slijepe ljubavi, zavedeni svojim naklonostima, dozvoljavaju djeci da zadovoljavaju svoje sebične želje i ne posluže se božanskim autoritetom da ukore grijeh i isprave zlo, pokazuju da više cijene svoju neposlušnu djecu nego Boga. Važnije im je ugađanje svojoj djeci od Gospoda, važnije nego da Njegovu službu sačuvaju od svake mrlje zla.SPP 506.3

Bog je Ilija, kao sveštenika i sudiju u Izrailju, proglasio odgovornim za moralno i vjersko stanje svoga naroda, i posebno za karakter njegovih sinova. Trebalo je prvo da pokuša da njihovu zloću obuzda blagim mjerama, i ako to ne bude dovoljno, da se obračuna sa zlom oštrijim mjerama. On je izazvao Gospodnje nezadovoljstvo ne ukoravajući grijeh i ne primjenjujući pravedne mjere protiv grešnika. Zato se Bog na njega nije mogao osloniti u težnji da sačuva Izrailj od iskvarenosti. Oni koji nemaju dovoljno hrabrosti da ukore zlo, ili zbog nemarnosti ili nezainteresovanosti ne ulažu ozbiljne napore da očiste svoju porodicu ili Božju crkvu, biće pozvani na odgovornost zbog zla izazvanog zanemarivanjem svoje dužnosti. Odgovorni smo za zlo koje smo mogli obuzdati u drugima svojim roditeljskim ili pastoralnim autoritetom kao i za djela koja smo sami počinili!SPP 507.1

Ilije nije upravljao svojim domom u skladu s pravilima koja je Bog propisao. Povodio se za razumom. Nježni otac previđao je greške i mane svojih sinova u njihovom djetinjstvu, zavaravajući se da će sami nadrasti svoje zle sklonosti. Mnogi i danas tako griješe. Smatraju da znaju bolji način da vaspitaju svoju djecu od onoga koji je Gospod objavio u svojoj Riječi. Podržavaju pogrešne sklonosti svoje djece, navodeći kao izgovor: Suviše su mali da bi bili kažnjeni! Pričekajmo da malo odrastu, onda ćemo moći s njima da razgovaramo! Tako se zlim navikama dozvoljava da ojačaju sve dok se ne pretvore u drugu prirodu. Djeca odrastaju bez ograničavanja, razvijajući karakterne osobine koje će im cijeloga života donositi prokletstvo i koje će lako prelaziti i na druge.SPP 507.2

Nema većeg prokletstva za dom od dozvole mladima da čine sve što žele. Kad roditelji ispunjavaju svaku želju svojoj djeci i popuštaju im i kad znaju da to nije dobro za njih, djeca vrlo brzo prestaju da poštuju takve roditelje, prestaju da poštuju božanski i ljudski autoritet i postaju zarobljenici sotone, prepuštajući se potpuno njegovoj volji. Uticaj nesređene porodice je vrlo širok i razorno djeluje na cijelo društvo. On se pretvara u poplavu zla koja razara domove, društvene zajednice i potkopava vlast.SPP 507.3

Ilije je zbog svog položaja imao mnogo veći uticaj od običnog čovjeka. Njegov porodični život oponašali su ljudi u cijelom Izrailju. Žalosne posljedice njegovog nemarnog, lakoumnog ponašanja pokazivale su se u hiljadama domova koji su se povodili za njegovim primjerom. Ako roditelji, koji tvrde da su religiozni, dozvoljavaju svojoj djeci da se loše ponašaju, Božja istina dobija loš glas. Najbolja proba hrišćanstva u nekom domu je vrsta karaktera koji se razvija pod njegovim uticajem. Djela govore glasnije od najizričitijih iskazivanja pobožnosti. Ukoliko oni koji sebe smatraju pobožnima, ne ulože ozbiljne, istrajne i bolne napore da izgrade sređene domove i tako posvjedoče u korist vjere u Boga, nego labavo upravljaju domom i popuštaju zlim željama svoje djece, ponašaju se slično Iliju, nanose sramotu Hristovom djelu i izazivaju propast i svoju i svoga doma. Međutim, koliko god da su posljedice roditeljske nemarnosti u bilo kojim okolnostima štetne, one su bar deset puta štetnije kada se pojave u porodicama učitelja u Izrailju. Kada takvi propuštaju da upravljaju svojim domom, svojim lošim primjerom navode mnoge na pogrešan put. Njihova krivica je veća od krivice drugih toliko koliko je njihov položaj viši od položaja drugih!SPP 508.1

Bog je obećao da će Aronov dom vječno hoditi pred Njim, ali uz uslove da se Aronovi potomci svim srcem posvete radu u Svetilištu, da budu na čast Bogu na svim svojim putevima, da ne služe sebiSPP 508.2

i da ne slijede svoje nemoralne sklonosti. Ilije i njegovi sinovi stavljeni su na probu i Gospod je ustanovio da su potpuno nedostojni uzvišenog dostojanstva sveštenika u Njegovoj službi. Zato je objavio: Neće biti tako! Nije mogao da im udijeli dobro koje je obećao, zato što su propustili da ispune svoj dio obaveze.SPP 508.3

Primjer onih koji su u svetoj službi treba da nadahne ljude poštovanjem prema Bogu i strahom da Ga ne uvrijede. Kada ljudi, koji umjesto Hrista (2. Korinćanima 5,20) objavljuju Božju poruku milosti i pomirenja, pod plaštom svoga svetog zvanja zadovoljavaju svoje sebične ili tjelesne želje, pretvaraju sebe u najuspješnija sotonina oruđa. Slično Ofniju i Finesu, navode ljude da ne mare za prilog Gospodnji. Oni neko vrijeme mogu da prikrivaju svoje zle puteve, ali kada se na kraju pokaže njihov pravi karakter, vjera ljudi doživljava udarac koji često potkopava njihovo povjerenje u religiju. Postaju nepovjerljivi prema svima koji iznose Božju riječ. Poruku pravog Hristovog sluge primaju se sa sumnjom. Stalno postavljaju pitanje: Neće li se pokazati da je i ovaj čovjek sličan onome koga smo smatrali tako svetim, a koji je bio tako iskvaren? Božja riječ tako gubi snagu da utiče na ljudska srca.SPP 508.4

Ilijev ukor sinovima sadrži i riječi svečanog i strašnog značenja, riječi o kojima bi trebalo dobro da razmisle svi koji su u svetoj službi: Kada čovek zgriješi čovjeku, sudiće mu sudija; ali, kada ko zgriješi Gospodu, ko će se moliti za njega? Da su svojim zločinima povrijedili samo svoje bližnje, sudija je mogao postići poravnanje dosuđujući nadoknadu i tražeći od krivaca da poprave ono što su učinili, pa bi tako mogli da budu pomilovani. Ili, ako bi bilo ustanovljeno da grijeh nisu namjerno učinili, neko je mogao da prinese žrtvu za grijeh umjesto njih. Međutim, njihovi grijesi bili su tako utkani u njihovu službu sveštenika Najvišega, u njihovo prinošenje žrtava za grijeh, da je Božje djelo bilo toliko obešćašćeno i osramoćeno u očima naroda da se nikakvo poravnanje nije moglo prihvatiti. Ni njihov otac, iako je obavljao prvosvešteničku službu, nije se usudio da posreduje za njih; nije ih mogao zaštititi od gnjeva svetoga Boga. Od svih grešnika, najkrivlji su oni koji navlače prezir na sredstva koja je Nebo odredilo za čovjekovo otkupljenje koji sami sebi ponovo raspinju i ruže sina Božjega. (Jevrejima 6,6)SPP 509.1