Loading...
Larger font
Smaller font
Copy
Print
Contents

Stvaranje, Patrijarsi I Proroci

 - Contents
  • Results
  • Related
  • Featured
No results found for: "undefined".
  • Weighted Relevancy
  • Content Sequence
  • Relevancy
  • Earliest First
  • Latest First
    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents

    18. Poglavlje—Noć Borbe

    (Ovo poglavlje zasnovano je na 1. Mojsijevoj 32. i 33)

    Iako je iz Padan-Arama pošao po božanskoj naredbi, mnoge zle slutnje progonile su Jakova, kada se ponovo našao na putu kojim je kao bjegunac prolazio dvadeset godina prije toga. Stalno mu je pred očima bio njegov grijeh, nije mogao da zaboravi kako je prevario oca. Znao je da je njegovo dugogodišnje izgnanstvo neposredna posljedica tog grijeha, o tome je mislio dan i noć, muke na koje ga je stavljala griža savjesti zagorčavale su mu putovanje. Kada su se u daljini pojavili brežuljci njegove rodne zemlje, srce patrijarhovo bilo je duboko uzbuđeno. Cijela prošlost živo mu je bila pred očima. Zajedno sa sjećanjima na učinjeni grijeh, javila se i uspomena na dokaze Božje naklonosti i na obećanja o božanskoj pomoći i vođstvu.SPP 160.1

    Kako se približavao kraju puta, tako su ga misli na Isava ispunjavale sve mračnijim predosjećanjima. Poslije Jakovljevog odlaska, Isav je proglasio sebe jedinim nasljednikom očevog imanja. Vijest o Jakovljevom dolasku mogla je kod njega izazvati strah da mlađi brat dolazi da zatraži svoj dio nasljedstva. Ukoliko bi se odlučio na to, Isav je bio u stanju da Jakovu nanese veliku štetu. Na nasilje ga nije mogla nagnati ne samo želja za osvetom, već i težnja da osigura nesmetano uživanje bogatstva na koje je već tako dugo gledao kao na svoje.SPP 160.2

    Gospod je ponovo pružio Jakovu dokaz svog božanskog staranja. Dok je prolazio južno od gore Galada, činilo se kao da dve čete nebeskih anđela kao zaštita idu ispred i iza njega, krećući se zajedno s njegovom povorkom. Jakov se sjetio vizije kod Vetilja od prije mnogo vremena i njegovo zabrinuto srce se ohrabrilo, kada je dobio dokaz da će Božji vjesnici, koji su mu ulili nadu i odvažnost prilikom odlaska iz Hanana, ponovo biti zaštitnici prilikom povratka. Zato je rekao: »Ovo je oko Božji, i prozva ono mjesto Mahanaim”, što znači, Dvije čete ili Dva logora.SPP 160.3

    Ipak, Jakov je osjetio da i sam nešto mora da učini za svoju sigurnost. Zato je poslao glasnike s pomirljivim porukama i pozdravima svom bratu. Odabrao je i tačne riječi kojima treba da se obrate Isavu. Prije rođenja blizanaca bilo je prorečeno da će stariji služiti mlađem. U slučaju da sjećanje na te riječi još progoni Isava, Jakov je naredio svojim slugama, koje je slao »gospodaru svojemu Isavu” da ga pozdrave u ime »sluge njegovog Jakova« i da tako uklone strah da se on, bijedni prognanik, vraća da zahtjeva dio očevog nasljedstva. Vrlo pažljivo sročio je svoju poruku: »Imam volova i magaraca, ovaca i sluga i sluškinja, i poslah da javim tebi, gospodaru svojemu, eda bih našao milost pred tobom!”SPP 160.4

    Međutim, sluge su se vratile s viješću da se Isav približava s četiri stotine ljudi i da nije poslao nikakav odgovor na prijateljsku poruku. Izgledalo je da dolazi da bi se osvetio. Užas je zavladao u logoru. »A Jakov se uplaši vrlo i zabrinu se.” Nije više mogao natrag, a plašio se da ide naprijed. Njegovi ljudi, nenaoružani i bespomoćni, bili su potpuno nespremni za oružanu borbu. Zato ih je podijelio na dvije grupe, nadajući se da će bar jedna uspjeti da pobjegne, ako druga bude napadnuta. Iz svojih velikih stada izabrao je i poslao velikodušne darove Isavu, prateći ih prijateljskim porukama. Učinio je sve da popravi zlo koje je učinio bratu i spriječi opasnost koja mu je prijetila, a onda je ponizno i pokajnički zatražio božansku zaštitu: »Bože... koji si mi kazao: vrati se u zemlju svoju i u rod svoj, i ja ću ti biti dobrotvor! Nisam vrijedan tolike milosti i tolike vjere što si učinio sluzi svojemu, jer samo sa štapom svojim pređoh preko Jordana, a sada sam gospodar od dvije čete. Izbavi me iz ruke brata mojega, iz ruke Isavove, jer se bojim da ne dođe i da ne ubije mene i majku s djecom!«SPP 161.1

    Upravo tada su stigli do potoka Javoka i pošto se noć spuštala, Jakov je prebacio svoju porodicu preko gaza na drugu obalu, dok je on sam ostao na ovoj strani. Odlučio je da noć provede u molitvi i želio je da bude sam sa Bogom. Bog je mogao da omekša srce Isavu. I On je bio jedina patrijarhova nada.SPP 161.2

    Sve to dešavalo se na usamljenom, planinskom području, punom divljih zvjeri i kojim su se kretali razbojnici i ubice. Sam i nezaštićen, Jakov se u dubokom očajanju bacio na zemlju. Bila je već ponoć. Sve što mu je u životu bilo drago, nalazilo se daleko od njega, izloženo opasnosti i smrti. Najstrašnija od svega bila mu je pomisao da je svojim grijehom navukao ovu opasnost na ta nevina bića. Usrdno i sa suzama uputio je svoju molitvu Bogu. Iznenada je osjetio snažnu ruku na svojim plećima. Pomislio je da neki neprijatelj ugrožava Njegov život, pa je pokušao da se istrgne iz zagrljaja svog napadača. U tami dva borca su se trudila da steknu prednost nad protivnikom. Nije se čula nijedna riječ, ali je Jakov ulagao krajnje napore i nijednog trenutka nije prestajao da pruža otpor. Dok se tako borio za svoj život, svijest o krivici tištala mu je dušu, pred očima su mu bili grijesi, koji su ga odvajali od Boga. Ali, u toj velikoj nevolji sjetio se Božjeg obećanja i cijelim srcem zatražio je Njegovu milost. Borba je nastavljena skoro do zore, kada je stranac stavio svoj prst na Jakovljevu butinu i time ga potpuno onesposobio. Patrijarh je tek tada prepoznao svoga protivnika. Shvatio je da se sukobio s nebeskim vjesnikom i da mu zato ni nadljudski napori nisu mogli osigurati pobjedu. Bio je to Hristos, »Anđeo zavjeta”, koji se sada otkrio Jakovu. Patrijarh je bio nemoćan, osjećao je neizdržive bolove, ali njegov zahvat nije popuštao. Pun pokajanja i slomljen, čvrsto se držao Anđela, »plakao i molio mu se« (Osija 12,4), tražeći blagoslov. Morao je da bude siguran da mu je grijeh oprošten. Fizički bol nije bio dovoljan da mu skrene misli od tog cilja. Njegova odlučnost bivala je sve čvršća, njegova vjera sve jača i istrajnija, što je borba duže trajala. Anđeo je pokušao da se oslobodi, tražio je od Jakova: »Pusti me, zora je!” Jakov je odgovorio: »Neću te pustiti dok me ne blagosloviš!« Da se sada radilo o hvalisavoj, drskoj samouvjerenosti, Jakov bi smjesta bio uništen; međutim, bile su to riječi čovjeka koji priznaje svoju nedostojnost, a ipak se uzda u Boga, siguran da će On ostati vjeran svom zavjetu.SPP 161.3

    Jakov se »u sili svojoj borio s Bogom”. (Osija 12,4) Poniznošću, pokajanjem i predanjem, ovaj grešni smrtnik odolio je Veličanstvu Neba. On se svojom drhtavom rukom uhvatio za Božja obećanja i srce Beskrajne ljubavi nije moglo da odbije grešnikov vapaj.SPP 162.1

    Zabluda koja je navela Jakova da prevarom stekne pravo prvenaštva bila mu je sada potpuno jasna. Nije se pouzdao u Božja obećanja, već je pokušao da svojim naporima postigne ono što bi Bog učinio u svoje vrijeme i na svoj način. Kao znak da mu je grijeh oprošten, umjesto imena koje je podsjećalo na njegov grijeh dobio je novo, koje je podsjećalo na njegovu pobjedu. Anđeo je rekao: »Od sada se nećeš zvati Jakov, nego Izrailj, jer si se junački borio s Bogom i ljudima i odolio si!”SPP 162.2

    Jakov je primio blagoslov za kojim je čeznula njegova duša. Bio mu je oprošten grijeh koji je brata istisnuo, a oca prevario. Najteži trenuci u njegovom životu preselili su se u prošlost. Sumnja, zbunjenost i griža savjesti zagorčavali su njegovo postojanje, ali sada se sve promijenilo; godilo mu je saznanje da se pomio s Bogom. Jakov se više nije plašio susreta s bratom. Bog, koji mu je oprostio grijeh, mogao je da pokrene i Isavovo srce da prihvati njegovu poniznost i njegovo pokajanje.SPP 163.1

    Dok se Jakov borio s Anđelom, drugi nebeski vjesnik je bio poslan Isavu. U snu, Isav je pratio svoga brata koji je dvadeset godina proveo kao prognanik iz očevog doma, bio je svjedok njegovog bola kada je čuo za majčinu smrt, vidio je da ga okružuju čete Božje vojske. Ispričao je san svojim vojnicima i zapovijedio im da Jakovu ne čine nikakvo zlo, jer je s njime Bog njegovog oca.SPP 163.2

    Dvije povorke konačno su se približile jedna drugoj; pustinjski poglavica na čelu svojih ratnika, i Jakov sa svojim ženama i djecom, okružen pastirima i sluškinjama i praćen nepreglednim stadima krupne i sitne stoke. Oslanjajući se na svoj štap, patrijarh je izašao u susret četi vojnika. Bio je blijed i iznemogao od nedavne borbe, hodao je polako i naporno, zaustavljajući se na svakom koraku; ali je njegovo lice zračilo radošću i mirom.SPP 163.3

    Ugledavši iznemoglog paćenika, »Isav istrča pred njega, i pade mu oko vrata, i cjeliva ga i obojica se zaplakaše«. Dok su posmatrali ovaj prizor, čak su i srca Isavovih surovih vojnika bila dirnuta. Iako im je ispričao svoj san, nisu mogli da objasne promjenu u ponašanju svog zapovjednika. Iako su bili svjedoci patrijarhove nemoći, nisu ni pomišljali da se upravo u njegovoj slabosti krije njegova snaga.SPP 163.4

    U noći svoje muke na Javoku, kada mu je izgledalo da se suočio sa smrću, Jakov je shvatio koliko je uzaludno očekivati pomoć od ljudi, koliko je nerazumno uzdati se u ljudsku snagu. Vidio je da pomoć može dobiti jedino od Onoga protiv koga je tako teško griješio. Nemoćan i nedostojan, pozivao se na Božje obećanje da će biti milostiv grešniku koji se kaje. To obećanje je bilo temelj njegove sigurnosti da će mu Bog oprostiti i da će ga primiti. Prije će nebo i Zemlja proći, nego što će Njegova riječ iznevjeriti. Ta izvjesnost ga je održavala za vrijeme tog strašnog sukoba.SPP 163.5

    Jakovljevo iskustvo iz te noći sukoba i muka predstavlja probu kroz koju će Božji narod morati da prođe neposredno prije Hristovog drugog dolaska. Prorok Jeremija, kome je u svetoj viziji bilo pokazano to vrijeme, kaže: »Čusmo viku od prepadanja, straha, a mira nema... u svih se promijenila lica i poblijedila. Jaoh! jer je veliki ovaj dan, nije bilo takvoga, i vrijeme je muke Jakovljeve, ipak će se izbaviti iz nje!« (Jeremija 30,5-7)SPP 164.1

    Kada Hristos bude prestao da posreduje za čovjeka, počeće ovo vrijeme nevolje. Tada će već biti odlučen slučaj svake duše i više neće biti krvi pomirenja koja čisti od grijeha. Kada Hristos bude napustio svoju službu čovjekovog Posrednika pred Bogom, biće objavljena svečana izjava: »Ko čini nepravdu, neka još čini nepravdu; i ko je pogan, neka se još pogani; i ko je pravedan, neka još čini pravdu i ko je svet neka se još sveti.« (Otkrivenje 22,11) Tada će Božji Duh, koji je zadržavao događaje, biti povučen sa Zemlje. Kao što je Jakovu Njegov gnjevni brat prijetio smrću, tako će i pripadnici Božjeg naroda biti u opasnosti od bezakonika koji će pokušavati da ih unište. I kao što se patrijarh cijele noći borio da bi se izbavio iz Isavove ruke, tako će i pravednici vikati Bogu dan i noć, tražeći izbavljenje od neprijatelja koji ih okružuju.SPP 164.2

    Sotona je optuživao Jakova pred Božjim anđelima, tvrdeći da ima pravo da ga uništi zbog njegovog grijeha; on je uticao na Isava da krene na svog brata; u dugoj noći patrijarhove borbe, on se trudio da mu nametne osjećanje krivice da bi ga obeshrabrio i naveo da izgubi povjerenje u Boga. Kada se Jakov u svojoj muci uhvatio za Anđela, kada je sa suzama u očima zavapio k Njemu; da bi ispitao njegovu vjeru, nebeski Vjesnik ga je podsjetio na grijeh i pokušao da se odvoji od njega. Jakov, međutim, nije dozvolio da bude odbačen. Znao je da je Bog milostiv, pa se oslonio na Njegovu milost. Ukazao je na svoje pokajanje i tražio da bude izbavljen. Dok je razmatrao svoj život, skoro je počeo da očajava, ali se čvrsto uhvatio za Anđela i usrdno i bolno vapio sve dok njegova molitva nije bila uslišena.SPP 164.3

    Takvo će biti iskustvo i Božje djece u njihovoj konačnoj borbi sa silama zla. Bog će provjeravati njihovu vjeru, izdržljivost, njihovo povjerenje u Njegovu silu da ih izbavi. Sotona će pokušavati da ih uplaši namećući im misao da je njihov slučaj beznadežan; da su njihovi grijesi suviše veliki da bi mogli da budu oprošteni. Oni će biti duboko svjesni svojih nedostataka, pa će razmatrajući svoj život gotovo izgubiti nadu. Ali, sjećajući se veličine Božje milosti, i svog iskrenog pokajanja, oni će se pozvati na Njegova obećanja koja je preko Hrista dao bespomoćnim pokajnicima. Njihova vjera neće oslabiti zato što njihove molitve neće biti odmah uslišene. Oni će se uhvatiti za Božju snagu, kao što se Jakov uhvatio na Anđela, i njihova duša govoriće: »Neću te pustiti dok me ne blagosloviš!«SPP 164.4

    Da se Jakov nije pokajao za svoj grijeh u kome je prevarom stekao pravo prvenaštva, Bog ne bi uslišio njegovu molitvu niti bi milostivo sačuvao njegov život. Tako će biti i u vrijeme nevolje. Kada bi pripadnici Božjeg naroda u to vrijeme imali neke nepriznate grijehe, kojih bi se sjetili u trenutku straha i teskobe, bili bi savladani; očajanje bi potkopalo njihovu vjeru i ne bi imali smjelosti da se mole Bogu za izbavljenje. Međutim, iako će biti duboko svjesni svoje nedostojnosti, neće se sjetiti nijednog svog prikrivenog bezakonja. Njihovi grijesi biće izbrisani Hristovom krvlju pomirenja i neće im se više vraćati u sjećanje.SPP 165.1

    Sotona mnoge navodi da vjeruju da će Bog olako preći preko njihovog nevjerstva u manje važnim životnim pitanjima; ali, svojim postupcima prema Jakovu, Gospod je pokazao da ne može odobriti ni podnijeti grijeh. Sve one koji pokušavaju da opravdaju ili prikriju svoje grijehe, koji dozvoljavaju da u nebeskim knjigama ostanu zapisani kao nepriznati i neoprošteni, sotona će savladati. Što je uzvišenije njihovo ispovjedanje vjere, što je časniji položaj koji zauzimaju, to je strašnije njihovo ponašanje u Božjim očima i sigurniji uspjeh njihovog velikog protivnika.SPP 165.2

    Jakovljev slučaj, međutim, dokaz je da Bog neće odbaciti one koji su prevarom bili navedeni na grijeh, ali su se vratili Njemu s iskrenim pokajanjem. Upravo je predajom sebe i istinskom vjerom Jakov zadobio ono što je propustio da zadobije boreći se svojom snagom. Bog je poučio svog slugu da mu samo Božja sila i milost mogu obezbijediti blagoslove za kojima je težio. Tako će biti i sa onima koji žive u posljednje dane. Kada ih okruže opasnosti, kada očajanje obuzme njihovu dušu, moraće da se potpuno oslone na zasluge službe pomirenja. Mi sami za sebe ne možemo ništa učiniti. U svoj svojoj bespomoćnoj nedostojnosti moramo se osloniti na zasluge razapetog i vaskrslog Spasitelja. Niko nikad neće propasti ako se bude tako ponašao. Dugi, crni niz naših prestupa nalazi se pred očima Beskonačnoga. Spisak je potpun; nijedno naše bezakonje nije zaboravljeno. Ali, Onaj koji je čuo vapaj svojih slugu u prošlosti, čuće i molitve vjere i oprostiti naša bezakonja. On je to obećao i On će ispuniti svoju riječ.SPP 165.3

    Jakov je pobjedio zato što je bio istrajan i odlučan. Njegovo iskustvo svjedoči o snazi istrajne molitve. Upravo sada moramo da naučimo lekciju o uspješnoj molitvi, o nepokolebljivoj vjeri. Najveće pobjede Hristove Crkve ili hrišćanina pojedinačno nisu one koje su postignute sposobnostima ili obrazovanjem, bogatstvom ili naklonošću čovjeka. To su pobjede koje su postignute u Božjoj prijemnoj dvorani, kada se iskrena, usrdna vjera hvata za moćnu i silnu Božju ruku.SPP 166.1

    Ko nije spreman da odbaci svaki grijeh i da usrdno traži Božji blagoslov, neće ga ni dobiti. Međutim, svi oni koji se oslone na Božja obećanja, kao što je to učinio Jakov, koji budu isto tako ozbiljni i istrajni kao što je on bio, uspjeće kao što je on uspio. »Akamoli Bog neće odbraniti izabranih svojih koji ga mole dan i noć? Kažem vam da će ih odbraniti brzo.” (Luka 18,7.8)SPP 166.2

    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents