21. Poglavlje—Josif I Njegova Braća

(Ovo poglavlje zasnovano je na 1. Mojsijevoj 41,54-56; 42. do 50)

Čim su nastupile rodne godine počele su i pripreme za predstojeće gladne godine. Pod Josifovom upravom, po cijeloj egipatskoj zemlji podignute su velike žitnice i preduzete sve neophodne mjere da se sačuvaju viškovi koji će preostati od očekivanih bogatih žetvi. Isti postupak primjenjivan je tokom svih sedam godina izobilja, sve dok količinu pšenice u žitnicama više niko nije mogao da izračuna.SPP 183.1

A onda je nastupilo sedam sušnih godina, kao što je Josif prorekao. I bješe glad u svim zemljama, a po svoj zemlji Misirskoj bješe hljeba. Ali, najposlije nasta glad i po svoj zemlji Misirskoj, i narod povika k Faraonu za hljeb, a Faraon reče svima Misircima: idite k Josifu, pa što vam on kaže ono činite! I kada glad bješe po svoj zemlji, otvori Josif sve žitnice i prodavaše Misircima.SPP 183.2

Glad je zahvatila i Hanansku zemlju i žestoko se osjećala u onom kraju u kome je živio Jakov. Čuvši za bogate zalihe koje je prikupio egipatski vladar, deset Jakovljevih sinova krenuli su u tu zemlju da kupe žita. Kad su stigli, bili su upućeni na carevog zamjenika i zajedno sa ostalim moliocima izašli su da se predstave upravitelju zemlje. I braća Josifova došavši pokloniše mu se licem do zemlje. Josif, dakle, pozna braću svoju, ali oni njega ne poznaše. Njegovo jevrejsko ime bilo je zamijenjeno imenom koje je dobio od cara, a on, prvi carev doglavnik jedva da ih je mogao podsjetiti na momčića koga su prodali Ismailjcima. Kada je Josif ugledao braću kako se saginju i klanjaju, sjetio se svojih snova, a prizori iz prošlosti živo su mu se vratili u sjećanje. Posmatrajući grupu, svojim oštrim pogledom odmah je otkrio da Venijamina nema među njima. Da nije i on pao kao žrtva izdajničke surovosti ovih grubih ljudi? Odlučio je da sazna istinu. Obratio im se strogo: Vi ste uhode! Došli ste da vidite gdje je zemlja slaba!SPP 183.3

Odgovorili su mu: Nismo, gospodaru, nego sluge tvoje dođoše da kupe hrane! Mi smo svi sinovi jednoga čovjeka, pošteni ljudi, nikada nisu sluge tvoje bile uhode! Poželio je da otkrije da li još gaje isti oholi duh kojim su bili prožeti kada je on bio s njima, i da dobije neko obavještenje o svom domu; ali dobro je znao kako prevarljive mogu da budu njihove izjave. Ponovio je optužbu, a oni su odgovorili: Nas je bilo dvanaest braće, sluga tvojih, sinova jednoga čovjeka u zemlji Hananskoj; i eno, najmlađi je danas kod oca našega, a jednoga nema više!SPP 183.4

Izražavajući sumnju u istinitost njihove priče, i dalje ih proglašavajući uhodama, upravitelj je izjavio da će ih provjeriti tako što će morati da ostanu u Egiptu, dok će jedan od njih morati da se vrati i dovede svoga najmlađega brata. Ukoliko ne budu pristali, prema njima će se odmah postupiti kao prema uhodama. Međutim, Jakovljevi sinovi nisu mogli da prihvate taj predlog, jer bi vrijeme potrebno za njegovo ostvarenje ostavilo njihove porodice bez hrane; a koji bi se među njima odvažio da krene na putovanje sam, ostavljajući braću u tamnici? Kako bi u takvim okolnostima mogao da izađe ocu pred oči? Vjerovali su da će svi biti pogubljeni ili pretvoreni u robove; a ako dovedu i Venijamina, biće to samo zato da podijeli njihovu sudbinu. Odlučili su da ostanu i trpe zajedno, umjesto da svom ocu nanesu novi bol, izlažući ga gubitku jedinog preostalog sina. U skladu s tom odlukom bili su bačeni u tamnicu i tamo su ostali tri dana.SPP 184.1

Dok je Josif bio odvojen od svoje braće, promijenio se karakter Jakovljevih sinova. Nekada su to bili zavidljivi, neobuzdani, lukavi, surovi i osvetoljubivi ljudi, ali sada, stavljeni na probu, pokazali su da mogu biti nesebični, vjerni jedni drugima, odani svome ocu, da se, iako ljudi u srednjim godinama, spremno pokoravaju njegovom autoritetu.SPP 184.2

Tri dana u egipatskoj tamnici braća su provela u gorkom razmišljanju o svojim grijesima iz prošlosti. Ukoliko ne budu doveli Venijamina, tako im se činilo, sigurno će biti osuđeni kao uhode, a nisu se mogli nadati da će nagovoriti oca da se rastane od njega. Trećeg dana Josif je zapovijedio da braću izvedu pred njega. Nije se usuđivao da ih duže zadržava. Ocu i preostalim članovima porodice sigurno je već ponestajalo hrane. Zato im je rekao: Ako ste radi životu, ovo učinite, jer se i ja Boga bojim. Ako ste pošteni ljudi, jedan brat između vas neka ostane u tamnici, a vi idite i odnesite žita koliko treba porodicama vašim. Pa onda dovedite k meni najmlađega brata svojega da se posvjedoče riječi vaše i da ne izginete! Prihvatili su ovaj predlog, iako su govorili da ima malo nade da će otac pustiti Venijamina da pođe s njima. Josif im se obraćao preko tumača i oni su, misleći da ih namjesnik nikako ne može razumjeti, pred njim slobodno međusobno razgovarali. Optuživali su sami sebe zbog ponašanja prema Josifu: Doista se ogriješismo o brata svojega, jer vidjesmo muku duše njegove kada nam se moljaše, pa ga se oglušismo; zato dođe na nas ova muka! Ruvim, koji je načinio plan da ga izbavi u Dotaimu, dodao je: Nisam li vam govorio, nemojte se griješiti o dijete, ali me ne poslušaste? I zato se evo traži od nas krv njegova! Slušajući ovaj razgovor, Josif nije mogao da savlada svoja osjećanja, pa je izašao da se isplače. Kada se vratio, zapovijedio je da pred njima vežu Simeuna i da ga odvedu u tamnicu. Prilikom surovog postupanja braće, Simeun je bio podstekač i glavni učesnik, pa ga je zato izabrao.SPP 184.3

Prije nego što je dozvolio braći da odu, Josif je izdao uputstvo da im se naspe dovoljno žita i da se svakome od njih u vrh vreće potajno stavi i novac kojim je žito bilo plaćeno. Osim toga, naredioSPP 185.1

je da se i njihovim tovarnim životinjama osigura dovoljno hrane za put. Na putu je jedan od njih, otvorivši vreću, iznenađeno ustanovio da se u njoj nalazi i njegova vrećica sa srebrom. Kada je to kazao braći, preplašili su se i zbunili, pa su kazali jedni drugima: Šta nam to učini Bog, treba li da vraćanje novca smatraju povoljnim znakom od Gospoda ili je On to dozvolio da bi ih kaznio za njihove grijehe i uvalio u još veću nevolju? Složili su se da je Bog vidio njihov grijeh i da ih zato sada kažnjava.SPP 185.2

Jakov je željno očekivao povratak svojih sinova. Kada su stigli, svi su se uzbuđeno okupili oko njih, dok su oni pričali ocu šta im se sve događalo na putu. Strah i zabrinutost ispunili su svako srce. Ponašanje egipatskog upravitelja pokazivalo je da ima neke zle namjere prema njima, a strah se pojačao kada su otvorili vreće i u svakoj pronašli svoj novac. Ispunjen očajanjem, stari otac je povikao: Potrste mi djecu; Josifa nema, Simeuna nema, pa hoćete i Venijamina da mi uzmete; sve se skupilo na mene! Ruvim je odgovorio: Dva sina moja ubij ako ti ga ne dovedem natrag; daj ga u moje ruke i ja ću ti ga opet dovesti! Ove prenagljene riječi nisu mogle da smire Jakova. Njegov je odgovor glasio: Neće ići sin moj s vama, jer je brat njegov umro i on osta sam, pa ako bi ga zadesilo kakvo zlo na putu na koji ćete ići, svalili biste me stara s tugom u grob!SPP 185.3

Međutim, suša je trajala, a zalihe žita, koje su donijeli iz Egipta uskoro su se približile kraju. Jakovljevi sinovi bili su svjesni da se bez Venijamina ne smiju vraćati u Egipat. Znajući da neće moći promijeniti očevu odluku, tiho su čekali da se problem nekako riješi. Sve dublje i dublje nad logorom su se navlačile prijeteće sjenke gladi; po zabrinutim licima svih pripadnika plemena starac je mogao da vidi da je nestašica pred vratima. Zato je rekao: Idite opet i kupite nam malo hrane!SPP 186.1

Juda je odgovorio: Tvrdo nam se zarekao onaj čovjek govoreći: nećete vidjeti lica mojega ako ne bude s vama brat vaš. Ako ćeš pustiti s nama brata našega, ići ćemo i kupićemo ti hrane. Ako li nećeš pustiti, nećemo ići, jer nam je kazao onaj čovjek: nećete vidjeti lica mojega, ako ne bude s vama brat vaš! Vidjeći da se otac počeo kolebati, dodao je: Pusti dijete sa mnom, pa ćemo se podignuti i otići, da ostanemo živi i da ne pomremo i mi i ti i naša djeca. Ponudio je sebe u zalog za brata, obećao da će nositi vječnu sramotu, ako ne uspije da Venijamina vrati ocu.SPP 186.2

Jakov više nije mogao da uskraćuje svoje odobrenje, pa je naredio sinovima da se spreme za put. Naredio im je da upravitelju ponesu darove koje je glađu opustošena zemlja još mogla da pruži, malo tamjana i malo meda, mirisavog korenja i smirne, urmi i smokava, kao i dvostruku količinu novca. Dodao je: I uzmite brata svojega, pa ustanite i idite opet onom čovjeku! Kada su sinovi bili spremni da krenu na svoje neizvjesno putovanje, stari otac je ustao i podigavši ruke prema nebu izgovorio molitvu: Bog svemogući da vam da da nađete milost u onoga čovjeka, da vam pusti brata vašega drugoga i Venijamina! Ako li ostanem bez djece, neka ostanem bez djece!SPP 186.3

Ponovo su krenuli u Egipat i pokazali se pred Josifom. Kada je ugledao Venijamina, sina svoje majke, Josif je bio uzbuđen. Ipak, prikrio je svoja osjećanja, naredio da ih odvedu njegovoj kući i pripreme da ručaju s njim. Kada su ih poveli prema namjesnikovoj palati, braća su se uplašila da će biti pozvani na odgovornost zbog novca koji su pronašli u svojim vrećama. Pomislili su da je namjerno bio stavljen da bi poslužio kao izgovor da budu pretvoreni u robove. U svojoj nevolji obratili su se upravitelju palate, ispričali mu okolnosti pod kojima su došli u Egipat; i da bi dokazali svoju nevinost, obavijestili ga da su donijeli novac pronađen u vrećama, kao i novac da kupe hrane, a zatim su dodali: Ne znamo ko nam metnu novce naše u vreće! Čovjek im je odgovorio: Budite mirni i ne bojte se, Bog vaš i Bog oca vašega metnuo je blago u vreće vaše; novci su vaši bili u mene! Njihova strahovanja su nestala i kada im se još pridružio i Simeun, koji je bio pušten iz tamnice, osjetili su da je Bog zaista bio milostiv prema njima.SPP 186.4

Kada se namjesnik ponovo sreo s njima, ponudili su mu svoje darove i ponizno se poklonili do zemlje. Josif se ponovo sjetio svojih snova i pošto je pozdravio svoje goste, požurio je da ih upita: Kako je otac vaš stari za kojega mi govoriste? Da li je još živ? Dobro je sluga tvoj, otac naš, još je živ, odgovorili su mu, ponovo se ponizno klanjajući. Zatim su se njegove oči zaustavile na Venijaminu. Upitao je: Je li vam to najmlađi brat vaš za kojega mi govoriste? Bog da ti bude milostiv, sinko, ali, savladan nježnim osjećanjima, nije mogao da izgovori više ni riječi. I ušavši u jednu sobu, plaka ondje.SPP 187.1

Pošto je ponovo ovladao sobom, vratio se, pa su svi zajedno pošli na gozbu. Društveni propisi zabranjivali su Egipćanima da za istim stolom jedu s pripadnicima drugih naroda. Jakovljevi sinovi su zato imali poseban sto, dok je namjesnik, zahvaljujući svom visokom položaju, jeo sam. I ostali Egipćani dobili su posebne stolove. Kada su svi zauzeli svoja mjesta, braća su iznenađeno ustanovila da im je redoslijed mjesta bio određen prema starješinstvu. Josifje uzimajući ispred sebe slao njima, i Venijaminu dopade pet puta više nego drugima. Ovim pokazivanjem naklonosti prema Venijaminu želio je da ustanovi da li braća prema najmlađem bratu gaje istu zavist i mržnju kakvu su nekada gajili prema njemu. Pretpostavljajući da Josif ne razumije njihov jezik, braća su slobodno razgovarala, tako je imao izvanrednu priliku da sazna njihova prava osjećanja. Međutim, želio je da ih još bolje iskuša, pa je prije njihovog odlaska naredio da se u vreću najmlađega potajno stavi njegova srebrna čaša.SPP 187.2

Braća su radosno krenula kući. Simeun i Venijamin bili su s njima, tovarne životinje su nosile vreće pune žita i svi su mislili da su izbjegli opasnosti koje su im prijetile sa svih strana. Međutim, jedva su uspjeli da stignu do predgrađa kada ih je zaustavio namjesnikov upravitelj palate, izogovorivši nemilosrdnu optužbu: Zašto vraćate zlo za dobro? Nije li to čaša iz koje pijaše moj gospodar? I neće li po njoj zacijelo poznati kakvi ste? Zlo ste radili što ste to učinili! Smatrano je da nestali pehar ima sposobnost da otkrije svaku otrovnu materiju koja bi bila stavljena u njega. U ono vrijeme pehari ove vrste bili su visoko cijenjeni kao zaštita od ubistva trovanjem.SPP 187.3

Na upraviteljeve optužbe putnici su odgovorili: Zašto govoriš, gospodaru, takve riječi? Sačuvaj Bože da sluge tvoje učine takvo što. Eto smo ti donijeli natrag iz zemlje Hananske novce koje nađosmo odozgo u vrećama svojim, pa kako bismo ukrali iz kuće gospodara tvojega srebro ili zlato? U kojega se između sluga tvojih nađe, onaj neka pogine, i svrh svega mi ćemo biti robovi gospodaru tvojemu.SPP 188.1

Neka bude kako rekoste; ali u koga se nađe, onaj da mi bude rob, a vi ostali nećete biti krivi!SPP 188.2

Potraga je odmah počela. I brže poskidaše svi na zemlju vreće svoje. Upravitelj je pretražio svaku, počevši od Ruvimove, pa redom dalje, sve do vreće najmlađega. Pehar je pronađen u Venijaminovoj vreći.SPP 188.3

Braća su razderala svoje plaštove u znak krajnje žalosti i polako su se vratili u grad. Prema njihovom obećanju, Venijamin je bio osuđen da život provede kao rob. Dopratili su upravitelja do palate i kada su ustanovili da je namjesnik još tu, bacili su se ničice pred njim na zemlju. Što ste to učinili? Zar niste znali da čovjek kao što sam ja može zacijelo doznati? (1. Mojsijeva 44,15), rekao im je on. Josif je namjeravao da ih navede da priznaju svoj grijeh. On nikada nije tvrdio da ima dar da pogađa, ali je sada želio da povjeruju da zaista ima sposobnost da otkriva tajne iz njihovog života.SPP 188.4

Juda je odgovorio: Šta da ti rečemo, gospodaru? Šta da govorimo? Kako li da se pravdamo? Bog je otkrio zločinstvo tvojih slugu. Evo, mi smo svi robovi tvoji, gospodaru, i mi i ovaj u koga se našla čaša!SPP 188.5

Bože sačuvaj! Neću ja to, u koga se našla čaša on neka mi bude rob, a vi idite s mirom ocu svojemu, glasio je odgovor.SPP 188.6

Obuzet dubokim očajanjem, Juda je sada izašao pred namjesnika i uzviknuo: Čuj me, gospodaru! Dopusti da progovori sluga tvoj gospodaru svojemu i neka se gnjev tvoj ne raspali na slugu tvojega, jer si ti kao sam Faraon! Dirljivom rječitošću počeo je da opisuje tugu koju je njihov otac osjećao posle gubitka Josifa i oklijevanje s kojim je dozvolio da Venijamin pođe s njima u Egipat, jer je jedini preostali sin svoje majke Rahilje, koju je Jakov tako mnogo volio. Zatim je dodao: Pa sada da odem sluzi tvojemu, ocu svojemu, a ovo dijete da ne bude s nama, kako je duša onoga vezana za dušu ovoga, umrijeće kada vidi da nema djeteta, te će sluge tvoje svaliti staroga slugu tvojega i oca svojega s tugom u grob. A tvoj se sluga podjemčio za dijete ocu svojemu rekavši: ako ti ga ne dovedem natrag da sam kriv ocu svojemu dovijeka. Zato neka sluga tvoj ostane umjesto djeteta i bude rob gospodaru mojemu, a dijete neka ide s braćom svojom! Jer kako bih se vratio ocu svojemu bez djeteta da gledam jade koji bi mi oca zadesili?SPP 188.7

Josif je bio zadovoljan. Vidio je kod svoje braće pravo pokajanje. Kad je čuo Judin plemeniti predlog, zapovijedio je da prostoriju napuste svi, osim ovih ljudi; a onda je, glasno plačući, uzviknuo: Ja sam Josif, je li mi otac još živ?SPP 189.1

Braća su stajala kao okamenjena, zanijemila od straha i iznenađenja. Vladar Egipta je njihov brat Josif, kome su zavidjeli, koga su htjeli da ubiju, koga su konačno prodali kao roba! Sve zlo koje su mu učinili vratilo im se u sjećanje. Sjetili su se kako su prezirali njegove snove i kako su se trudili da spriječe njihovo ispunjenje. A ipak, i sami su učestvovali u ostvarenju tih snova; pa će on sada, kada su potpuno u njegovoj vlasti, svakako odlučiti da im se osveti za sva zla koja je pretrpio.SPP 189.2

Videći njihovu zbunjenost, ljubazno im je rekao: Pristupite bliže k meni! Kada su mu prišli, nastavio je: Ja sam Josif, brat vaš, kojega prodadoste u Misir. A sada, nemojte žaliti niti se kajati što me prodadoste ovamo, jer Bog mene posla pred vama radi života vašega! Osjećajući da su već dovoljno prepatili zbog surovosti prema njemu, plemenito je pokušao da odagna njihov strah i umanji gorčinu njihovog samooptuživanja.SPP 189.3

Jer je već dvije godine dana glad u zemlji, a biće još pet godina, kada neće biti ni oranja ni žetve. A Bog me posla pred vama da vas sačuva na zemlji i da vam izbavi život izbavljanjem prevelikim. I tako, niste me vi opravili ovamo nego sam Bog, koji me postavi ocem Faraonu i gospodarem od svega doma njegova i starješinom nad svom zemljom Misirskom. Vratite se brže ocu mojemu i kažite mu: ovako veli sin tvoj Josif: Bog me je postavio gospodarem svemu Misiru, hodi k meni, nemoj oklijevati! Sjedjećeš u zemlji Gesemskoj i bićeš blizu mene, ti i sinovi tvoji i sinovi sinova tvojih i ovce tvoje i goveda tvoja i sve što je god tvoje. I ja ću te hraniti ondje, jer će još pet godina biti glad, da ne pogineš od gladi, ti i dom tvoj, i što je god tvoje. A eto vidite očima svojim, i brat moj Venijamin očima svojim, da vam ja iz usta govorim. Tada pade oko vrata Venijaminu, bratu svojemu, i plaka. I Venijamin plaka 0 vratu njegovu. I izljubi svu braću svoju i isplaka se nad njima. Potom se braća njegova razgovarahu s njime. Ponizno su priznali svoj grijeh i zatražili njegovo oproštenje. Dugo su patili od nemira i kajanja, a sada su se radovali što je živ.SPP 189.4

Vijest o tom događaju brzo je doprla do carske palate. Faraon je, željan da pokaže koliko je zahvalan Josifu, potvrdio namjesnikov poziv porodici, obećavši: Daću vam najbolje što ima u zemlji Misirskoj! Braća su krenula na put, obilno snabdjevena zalihama i kolima i svim što je bilo neophodno da se porodica i sluge presele u Egipat. Venijaminu je Josif dao više dragocjenih darova nego ostalima. A onda, zabrinut da će se braća usput prepirati, rekao im je prije polaska: Nemojte se koriti putem!SPP 190.1

Jakovljevi sinovi vratili su se ocu s radosnom porukom: Još je živ Josif, i zapovijeda nad svom zemljom Misirskom! Starac je ostao bez riječi, nije mogao da vjeruje onome što je čuo; ali, kada je vidio dugu kolonu kola i natovarenih životinja i kada se uvjerio da je Venijamin opet s njim, povjerovao je i pun radosti uskliknuo: Dosta mi je kada je još živ sin moj Josif, idem da ga vidim dokle nisam umro!SPP 190.2

Jakovljevim sinovima je sada preostalo da pretrpe još jedno poniženje. Priznali su svome ocu prevaru i surovost kojom su prije tako mnogo godina zagorčali život i njemu i sebi. Jakov nikada nije ni pomislio da su bili sposobni da učine tako nisko djelo, ali je vidio da je sve izašlo na dobro, pa je oprostio svojoj zalutaloj djeci i dao im svoj blagoslov.SPP 190.3

Otac je sa svojim sinovima i njihovim porodicama, njihovom sitnom i krupnom stokom i mnogobrojnim slugama, uskoro krenuo prema Egiptu. Putovali su radosna srca. Kada su stigli do Virsaveje, patrijarh je prinio žrtve zahvalnice i zatražio od Gospoda obećanje da će biti s njima. U noćnoj viziji, čuo je božansku poruku: Ne boj se otići u Misir, jer ću ondje načiniti od tebe narod velik. Ja ću ići s tobom u Misir, i ja ću te odvesti onamo!SPP 190.4

Obećanje: Ne boj se otići u Misir, jer ću ondje načiniti od tebe narod velik, bilo je značajno. Avramu je bilo obećano potomstvo bezbrojno kao što su zvijezde bezbrojne, ali sve do tada izabrani narod vrlo sporo se uvećavao. Osim toga, Hananska zemlja u tom trenutku nije nudila nikakvu mogućnost za nastajanje naroda kako je proročanstvo najavljivalo. Bila je pod vlašću moćnih neznabožačkih plemena i nije im se mogla oduzeti sve do četvrtog koljena. Ako bi trebalo da Izrailjevi potomci ovdje postanu mnogobrojan narod, morali bi ili da istjeraju njene stanovnike iz zemlje ili da se pomiješaju s njima. Ono prvo, prema božanskom određenju, nisu mogli učiniti, a drugo, da se pomiješaju s Hanancima, izložilo bi ih opasnosti da budu navedeni na idolopoklonstvo. Egipat im je nudio sve uslove za ispunjenje božanske namjere. Dio zemlje, dobro navodnjen i plodan, bio im je na raspolaganju, pružajući im sve mogućnosti za brzo umnožavanje. Odbojnost, s kojom su morali da se suoče u Egiptu zbog svog zanimanja: jer su Misircima svi pastiri nečisti, omogućavala im je da ostanu izdvojeni i posebni kao narod, štitila ih je od učestvovanja u idopoklonstvu Egipćana.SPP 191.1

Stigavši u Egipat, produžili su odmah u Gesem. Tamo se uputio i Josif u svojim svečanim kolima, praćen kneževskom pratnjom. Zaboravio je sjaj svoje okoline i dostojanstvo svoga položaja, samo jedna misao ispunjavala je njegov um, jedna želja grijala je njegovo srce. Kada je ugledao putnike koji su se približavali, ljubav, čiju je čežnju morao da suzbija toliko godina, sada se više nije mogla obuzdati. Skočio je sa svojih kola i požurio da izrazi dobrodošlicu svome ocu. I kada ga vidje Jakov, pade mu oko vrata, i plaka dugo o vratu njegovu. I reče Izrailj Josifu: sada ne marim umrijeti kada sam te vidio da si još živ!SPP 191.2

Josif je poveo petoricu svoje braće da ih predstavi faraonu i da od njega dobije pismenu darovnicu za zemlju u kojoj će od tada živjeti. Zahvalnost koju je osjećao prema svom prvom namjesniku mogla je da navede vladara da im učini čast i da ih postavi na visoke položaje u zemlji; ali je Josif, uvek vjeran Gospodu, pokušao da sačuva svoju braću od iskušenja kojima bi bila izložena na neznabožačkom dvoru. Rekao im je da caru, kada ih bude pitao, otvoreno kažu čime se bave. Jakovljevi sinovi poslušali su ovaj savjet, pa su odgovorili da će samo neko vrijeme boraviti u zemlji i da se neće u njoj stalno nastaniti. Na taj način osigurali su sebi pravo da odu iz Egipta kad god to zažele. Car im je odredio boravište, kao što je već bilo ponuđeno, na najboljem mjestu u ovoj zemlji, u pokrajini Gesem.SPP 191.3

Nije dugo potrajalo, a Josif je i svoga oca izveo pred faraona. Patrijarh se u carskim dvorima osjećao kao stranac; međutim, okružen veličanstvenim prirodnim ljepotama, on je razgovarao s moćnijim Vladarom; pa je sada, svjestan svoje nadmoćnosti, podigao ruke i blagoslovio faraona.SPP 192.1

Jakov je prvi put pozdravljajući Josifa, izjavio da bi sada, kada su njegove dugodišnje tuge i muke dobile tako srećan završetak, bio spreman i da umre. Međutim, proveo je još sedamnaest godina u spokojnom zaklonu u Gesemu. Ove godine predstavljale su radosnu suprotnost prethodnim. Na svojim sinovima je zapažao dokaze istinskog pokajanja; vidio je da sve okolnosti ukazuju na to da će se njegova porodica razviti u veliki narod; u vjeri se držao sigurnog obećanja da će se jednom njegovi potomci nastaniti u Hananu. On sam bio je okružen ljubavlju i pažnjom koje je mogao da mu pruži prvi velikodostojnik Egipta; srećan što se nalazi uz svog davno izgubljenog sina, spokojno i mirno pošao je na počinak.SPP 192.2

Kada je osjetio da mu se smrt približava, poslao je po Josifa. Čvrsto se oslanjajući na obećanje o dobijanju Hanana, rekao je: Učini mi milost i vjeru, nemoj me pogrepsti u Misiru, nego neka ležim kod otaca svojih i ti me odnesi iz Misira i pogrebi me u grobu njihovu! Josif je obećao da će tako učiniti, ali Jakov time nije bio zadovoljan; iznudio je i svečanu zakletvu da će ga položiti pored njegovih otaca u pećini u Makpeli.SPP 192.3

Još jedno pitanje zahtijevalo je posebnu pažnju. Josifovi sinovi trebalo je da se službeno ubroje među sinove Izrailjeve. Dolazeći na poslednji razgovor sa ocem, Josif je poveo i svoje sinove Jefrema i Manasiju. Ova dva mladića su preko svoje majke bila uključena u najviši red egipatskog sveštenstva; položaj njihovog oca otvarao im je pristup bogatstvu i časti, ukoliko odluče da se priključe Egipćanima. Međutim, Josif je želio da se oni povežu sa svojim pravim narodom. Izrazio je svoju vjeru da se zavjetno obećanje odnosi i na njegove sinove, ukoliko odbace sve časti koje im nudi egipatski dvor i svoju sudbinu povežu s prezrenim pastirskim plemenima, kojima su bile povjerene božanske riječi proroštva.SPP 192.4

Jakov je izjavio: Dva sina tvoja, što ti se rodiše u zemlji Misirskoj prije nego što dođoh k tebi u Misir, moji su, Jefrem i Manasija, kao i Ruvim i Simeun, neka budu moji! Trebalo je da budu usvojeni kao njegovi sinovi i tako postanu poglavari u posebnim plemenima. Tako je jedno od prava prvenaštva, koje je Ruvim proigrao, pripalo Josifu pravo da ima dvostruki dio u Izrailju.SPP 193.1

Jakovljeve oči oslabile su od starosti i zato nije znao da su dvojica mladića kraj njega; međutim, sada je, zapazivši obrise njihovih likova u blizini, zapitao: Ko su ovi? Dobivši odgovor, zatražio je: Dovedi ih k meni da ih blagoslovim! Kada su mu pristupili, patrijarh ih je zagrlio i poljubio, a zatim je svečano stavio svoje ruke na njihove glave da im izrekne blagoslov. Bila je to molitva: Bog, kojemu su svagda ugađali oci moji Avram i Isak, Bog, koji me je hranio otkako sam postao do današnjega dana, Anđeo koji me je izbavljao od svakoga zla, da blagoslovi djecu ovu! Sada nije pokazao duh samopouzdanja, nije se oslanjao na ljudsku silu ili lukavstvo. Bog je bio njegov Čuvar i njegova Podrška. Nije se žalio na teške dane u prošlosti. Iskušenja i žalosti nije više proglašavao svojim neprijateljima. U sjećanju je sačuvao samo Božju milost i dobrotu koje su ga pratile čitavog života.SPP 193.2

Kada je izrekao blagoslov, Jakov je svom sinu obećao ostavljajući budućim naraštajima u toku svih godina robovanja i tuge ovo svjedočanstvo svoje vjere. Evo, ja ću skoro umrijeti, ali će Bog biti s vama i odvešće vas opet u zemlju otaca vaših!SPP 193.3

Na kraju su se svi Jakovljevi sinovi okupili oko njegove samrtničke postelje. Jakov je sazvao svoje sinove i rekao im: Skupite se i poslušajte, sinovi Jakovljevi, poslušajte Izrailja, oca svojega; skupite se da vam javim šta će vam biti do posljetka! Obuzet strahovanjem, često je razmišljao o njihovoj budućnosti, pokušavao je da zamisli tok istorije različitih plemena. I sada, dok su njegova djeca čekala da prime njegov poslednji blagoslov, Duh koji ga je nadahnuo počinuo je na njemu i pred njegovim očima stajala je proročka slika bu dućnosti njegovih potomaka. Jedno za drugim bila su spomenuta imena njegovih sinova, opisan karakter svakog od njih i ukratko prorečena budućnost njegovog plemena.SPP 193.4

Ruvime, ti si prvenac moj,
Krijepost moja i početak sile moje,
Prvi gospodstvom i prvi snagom!SPP 194.1

Tako je otac opisao položaj na kome je morao da bude Ruvim kao prvorođeni sin; ali, njegov strašni grijeh u Ederu učinio ga je nedostojnim blagoslova prvenaštva. Jakov je nastavio:SPP 194.2

Navro si kao voda,
Nećeš biti prvi!SPP 194.3

Sveštenstvo je bilo dodijeljeno Leviju, carstvo i mesijansko obećanje Judi, a dvostruki dio nasljedstva Josifu. Ruvimovo pleme nikad nije uživalo neki ugled u Izrailju; nije bilo ni tako brojno kao Judino, Josifovo ili Danovo, a među prvima je bilo odvedeno u ropstvo.SPP 194.4

Posle Ruvima po starješinstvu su dolazili Simeun i Levije. Oni su se sjedinili u surovosti prema Sihemljanima, a bili su i najodgovorniji za prodaju Josifa. O njima je bilo rečeno:SPP 194.5

Razdijeliću ih po Jakovu,
Rasuću ih po Izrailju.SPP 194.6

Prilikom brojanja Izrailja, neposredno prije ulaska u Hanan, Simeunovo pleme je bilo najmanje. Mojsije, izgovarajući svoj poslednji blagoslov, uopšte nije spomenuo Simeuna. Prilikom naseljavanja Hanana, ovo pleme je dobilo samo mali dio Judinog nasljedstva, a one porodice koje su kasnije postale moćne, osnovale su kolonije i naselile se izvan granica Svete zemlje. Ni Levije nije dobio nasljedstva osim četrdeset i osam gradova, raštrkanih po različitim djelovima zemlje. Međutim, u slučaju ovog plemena, njegova vjernost Gospodu, kada su ostala plemena otpala, osigurala mu je izbor za svetu službu u Svetilištu i tako se prokletstvo pretvorilo u blagoslov.SPP 194.7

Najveći blagoslovi prvenaštva bili su preneseni na Judu. Značenje njegovog imena kojim je izražena hvala razjašnjeno je u proročkoj istoriji ovog plemena:SPP 194.8

Juda, tebe će hvaliti braća tvoja,
Ruka će ti biti za vratom neprijateljima tvojim,
Klanjaće ti se sinovi oca tvojega. Laviću Juda!
S plijena si se vratio, sine moj,
Spusti se i leži kao lav,
Kao ljuti lav, ko će ga probuditi?
Palica vladalačka neće se odvojiti od Jude,
Niti od nogu njegovih onaj koji postavlja zakon,
Dokle ne dođe (Šiloh), Onaj kome pripada,
Njemu će se pokoravati narodi!SPP 194.9

Lav, car prašume, predstavlja prikladan simbol ovog plemena, iz kojega je izašao David, i Sin Davidov, Šiloh (Mesija), pravi Lav iz plemena Judina, pred kojim će se konačno pokloniti svaka vlast, kome će svi narodi ukazati poštovanje.SPP 195.1

Većini svojih sinova Jakov je prorekao uspješnu budućnost. Konačno je stigao do Josifovog imena i iz prepunog očevog srca počeli su se prelivati blagoslovi nad tjemenom odvojenoga između braće njegove:SPP 195.2

Josif je rodna grana, Rodna grana kraj izvora,
Kojoj se ogranci raširiše svrh zida Ako ga i ucvijeliše ljuto,
Strijeljaše na nj i biše mu neprijatelji strijelci,
Opet osta jak luk njegov,
Ojačaše mišice ruku njegovih Od ruku jakoga Boga Jakovljeva,
Odakle posta pastir, kamen Izrailju.
Od silnoga Boga oca tvojega koji će ti pomagati,
Od Svemogućega koji će te blagosloviti Blagoslovima ozgo s neba,
Blagoslovima ozdo iz bezdana,
Blagoslovima od dojaka i od materice,
Blagoslovi oca tvojega Nadvisiše blagoslove mojih starih,
Svrh brda vječnih,
Neka budu nad glavom Josifovom,
I nad tjemenom odvojenoga između braće!SPP 195.3

Jakov je uvijek bio čovjek dubokih i toplih osjećanja; svoje sinove je volio snažnom i nježnom ljubavlju, pa zato njegovo predsmrtno svjedočanstvo nije bilo izraz pristrasnosti ili zlovolje prema njima. On im je sve oprostio i volio ih sve do kraja. Njegova očinska nježnost izrazila bi se jedino riječima ohrabrenja i nade; ali, Božja sila počinula je na njemu i pod uticajem Nadahnuća bio je primoran da objavi istinu, bez obzira koliko je bila bolna.SPP 195.4

Objavivši posljednje blagoslove, Jakov je ponovio zahtjev za mjesto svog počivanja: Kada se priberem k rodu svojemu, pogrebite me kod otaca mojih... u pećini koja je na njivi Makpelskoj!... Ondje pogreboše Avrama i Saru, ženu njegovu, ondje pogreboše Isaka i Reveku, ženu njegovu, i ondje pogreboh Liju. I tako je njegovo posljednje djelo trebalo da pokaže vjeru u Božje obećanje.SPP 196.1

Jakovljeve posljednje godine predstavljale su mirno i spokojno veče poslije burnog i napornog dana. Tamni oblaci su se nadvijali nad njegovim putem, ali je zalazak njegovog Sunca bio vedar, a nebesko rumenilo obasjavalo je njegove oproštajne trenutke. Pismo kaže: Jer će i uveče biti svjetlost! (Zaharija 14,7) Hrani čistotu i pazi pravdu, jer će u čovjeka mirna ostati natražje. (Psalam 37,37)SPP 196.2

Jakov je griješio i duboko patio. Mnoge godine napornog rada, briga i žalosti pripale su mu od onoga dana kada ga je njegov veliki grijeh primorao da bježi iz očevog šatora. Bio je beskućnik i bjegunac, odvojen od majke koju više nikada nije vidio; radio je sedam godina za ženu koju je volio, a onda bio podmuklo prevaren; patio je dvadeset godina u službi lakomog i gramzivog rođaka; gledao je kako mu se bogatstvo umnožava i sinovi rastu kraj njega, a imao je tako malo radosti u svom zavađenom i nesložnom domu; bio je ucvijeljen sramoćenjem svoje kćeri i osvetom njene braće, smrću Rahilje, neprirodnim Ruvimovim zlodjelom, Judinim grijehom, surovom prevarom i zlobom prema Josifu kako je dugačak i mračan popis zala koji se nudio njegovom pogledu! Stalno je morao da žanje plodove svog prvog djela. Stalno je gledao kako njegovi sinovi ponavljaju grijehe za koje je on sam bio odgovoran. Ali, bez obzira koliko su bile gorke, disciplinske mjere postigle su cilj. Obuzdavanje, iako mučno, donijelo je miran rod pravde. (Jevrejima 12,11)SPP 196.3

Nadahnuta Riječ vjerno bilježi greške dobrih ljudi, onih koji su uživali Božju naklonost; zaista, njihove mane su potpunije opisane od njihovih vrlina. Tome su se mnogi čudili, a nevjernicima je to pružalo priliku da se rugaju Bibliji. Međutim, jedan od najsnažnijih dokaza istinitosti Biblije je upravo činjenica da podaci nisu uljepšavani, niti su grijesi njenih glavnih ličnosti zatajivani. Ljudski um je toliko podložan predrasudama da nijedan ljudski izvještaj ne može biti potpuno nepristrasan. Da su Bibliju pisale nenadahnute osobe, one bi karakter svojih istaknutih ljudi svakako predstavile u povoljnijoj svjetlosti. Ali, pošto nije, imamo tačne izvještaje o njihovim iskustvima.SPP 196.4

Ljudi kojima je Bog bio naklonjen, kojima je povjeravao velike odgovornosti, ponekad su podlijegali iskušenjima i činili grijehe kao što se i mi trudimo, kolebamo i često padamo u grijeh. Njihov život, zajedno sa svim njihovim manama i nerazumljem, stoji pred nama kao izvor ohrabrenja ili opomene. Da su bili predstavljeni kao ljudi bez straha i mane, mi bismo očajavali nad svojom grešnom prirodom i njenim greškama i porazima. Ali, gledajući kako su se drugi probijali kroz obeshrabrenja slična našima, kako su padali u iskušenja kao i mi, ponovo hrabro ustajali i pobjeđivali Božjom milošću, i mi se hrabrimo u svojoj težnji za pravednošću. I kao što su oni, iako ponekad potučeni i potisnuti, ponovo kretali naprijed i sticali Božji blagoslov, tako i mi možemo postati pobjednici u Isusovoj sili. Sa druge strane, izvještaj o njihovom životu može nam poslužiti i kao opomena. On pokazuje da Bog ni na koji način ne pravda grešnog. On zapaža grijehe onih koji su mu najmiliji i postupa s njima čak mnogo strožije nego s onima koji su dobili manje svjetlosti i odgovornosti.SPP 197.1

Poslije Jakovljevog pogreba, strah je ponovo ispunio srca Josifove braće. Uprkos njegovoj ljubaznosti prema njima, svijest o krivici učinila ih je nepovjerljivim i sumnjičavim. Možda je on samo odložio svoju osvetu iz poštovanja prema ocu, pa će ih sada stići dugo odlagana kazna za njihova zlodjela? Nisu se usudili da lično izađu pred njega, već su mu poslali poruku: Otac tvoj zapovijedi na samrti i reče: ovako kažite Josifu: molim te, oprosti braći svojoj bezakonje i grijeh što ti pakostiše, sada oprosti bezakonje slugama Boga oca tvojega! Ova poruka je navela Josifa da zaplače, a braća su ohrabrena time, pala ničice pred njim, govoreći: Evo smo sluge tvoje! Josifova ljubav prema braći bila je duboka i nesebična, pa ga je zaboljelo to što su pomislili da gaji duh osvete prema njima. Rekao im je: Ne bojte se! Zar sam ja umjesto Boga? Vi ste mislili zlo po mene, ali je Bog mislio dobro, da učini što se danas zbiva, da se sačuva u životu mnogi narod. Ne bojte se, dakle, ja ću hraniti vas i vašu djecu!SPP 197.2

Josifov život preslikava Hristov život. Zavist je navela Josifovu braću da ga prodaju kao roba; nadali su se da će ga tako spriječiti da postane veći od njih. Dok su Josifa odvodili u Egipat, sebe su varali da više neće imati problema s njegovim snovima, da su uklonili svaku mogućnost da se obistine. Bog je, međutim, preinačio njihove namjere i učinio da se ostvari upravo ono što su željeli da spriječe. Isto tako jevrejski sveštenici i jevrejske starješine bili su ljubomorni na Hrista, plašili su se da će On privući pažnju naroda na sebe, a njih baciti u zasjenak. Predali su ga smrti da bi ga spriječili da postane car, ali su upravo time doprinijeli da On to postane!SPP 198.1

Josif je robovanjem u Egiptu postao spasilac porodice svog oca; ali ta činjenica nije umanjila krivicu njegove braće. Isto tako je i raspeće Isusa Hrista učinilo od Njega Otkupitelja čovječanstva, Spasitelja grešnog roda, Vladara svijeta; ali je krivica Njegovih ubica ostala užasna kao da ruka božanskog proviđenja uopšte nije usmjerila događaje ka Njegovoj slavi i čovjekovom dobru!SPP 198.2

Kao što su braća prodala Josifa neznabošcima, tako je i Hrista jedan od Njegovih učenika prodao Njegovim najogorčenijim neprijateljima. Josif je bio lažno optužen i bačen u tamnicu zbog svog poštenja; isto je tako i Hristos bio prezren i odbačen zato što je svojim pravednim i nesebičnim životom ukoravao grijeh. Iako nije bio kriv, bio je osuđen prema iskazima lažnih svjedoka. Josifovo strpljenje, krotost u podnošenju nepravde i tlačenja, njegova spremnost da oprosti, njegova plemenita velikodušnost prema podmukloj braći sve je to slika Spasiteljevog strpljivog podnošenja zlobe i pogrda zlih ljudi, Njegovog opraštanja, ne samo svojim ubicama, već i svima onima koji dolaze k Njemu da priznaju svoje grijehe i potraže oproštenje.SPP 198.3

Josif je nadživio svoga oca pedeset i četiri godine. Doživio je da vidi sinove Jefremove do trećega koljena, a sinovi Mahira sina Manasijina rodiše se i odrastoše na koljenima Josifovim. Bio je svjedok množenja i napredovanja svoga naroda. Svih tih godina njegova vjera da će Bog vratiti Izrailj u Zemlju obećanja ostala je nepokolebljiva.SPP 198.4

Kada je vidio da mu se kraj približava, okupio je svoje saplemenike. Iako je bio poštovan u zemlji faraona, Egipat je za njega ostao zemlja izgnanstva; njegovo posljednje djelo trebalo je da posvjedoči da je svoju sudbinu povezao sa sudbinom Izrailja. Njegove posljednje riječi su bile: Ja ću uskoro umrijeti, ali će vas zacijelo Bog pohoditi i izvešće vas iz ove zemlje u zemlju za koju se zakleo Avramu, Isaku i Jakovu! Svečano je obavezao sinove Izrailjeve da njegove kosti ponesu u zemlju Hanansku. Potom umrije Josif, a bješe mu sto i deset godina, i pomazavši ga mirisima, metnuše ga u kovčeg u Misiru. U sljedećim stoljećima teškog rada, ovaj kovčeg, ali i uspomena na predsmrtne Josifove riječi, podsjećali su Izrailjce da su samo putnici i došljaci u Egiptu i pozivale ih da svoju nadu vežu za Zemlju obećanja, jer će vrijeme izbavljenja sigurno doći.SPP 199.1