Poglavlje 32—Farizeji postavljaju zamke Isusu
Dok je Isus bio u Jeruzalemu za vrijeme praznika, stalno su ga uhode vrebale. Iz dana u dan trudile su se da ga ušutkaju. Svećenici i starješine nastojali su da ga uhvate u zamku. Namjeravali su da ga nasilno uhvate. Ali to nije bilo sve. Htjeli su pred narodom poniziti ovog galilejskog Učitelja.IZ 133.4
Prvog dana njegovog prisustva na blagdanu, došli su k njemu poglavari i pitali ga, čijom vlašću onuči. Željeli su skrenuti pažnju sa njega na pitanja njegovog prava da uči, a time i na svoju ličnu važnost i moć.IZ 134.1
Isus im je odgovorio: “Moja nauka nije moja, nego onoga, koji me je poslao. Tko hoće njegovu volju tvoriti, razumjet će da li je ova nauka od Boga, ili ja sam od sebe govorim.”IZ 134.2
On im je sada dao znak, po kome se pravi učitelj može raspoznati od varalice. “Koji govori sam od sebe, slavu svoju traži, a tko traži slavu onoga, koji ga je poslao, on je istinit, i nema u njemu nepravde.” Tko traži ličnu slavu, govori sam od sebe. Sebičnost otkriva njegovo porijeklo. Ali Krist je tražio Božju slavu, on je govorio Božje riječi. To je bio dokaz njegove vlasti kao učitelja istine.IZ 134.3
Isus je dao rabinima dokaz svoga božanstva pokazivši im da poznaje njihova srca. Od iscjeljenja u Betezdi oni su stalno spremali zavjeru protiv njega, kako da ga pogube. Tako su sami prestupali zakon, čijim su se čuvarima smatrali. “Ne dade li Mojsije vama zakon”, rekao je on, “i nitko od vas ne živi po zakonu! Zašto tražite da me ubijete?”IZ 134.4
Ove su riječi kao munja rasvijetlile ponor, u koji će se rabini sunovratiti. Za trenutak obuzeo ih je strah. Vidjeli su da su stupili u borbu sa beskrajnom silom. Ipak nisu htjeli poslušati opomenu. Da bi sačuvali svoj utjecaj na narod, sakrivali su svoje zločinačke namjere. Izbjegavajući Isusovo pitanje, uzviknuli su: “Đavo je u tebi! Tko traži da te ubije?” Oni su govorili narodu, da Isus čini svoja divna djela na potstrek zlog duha.IZ 134.5
Krist nije obraćao pažnju njihovim riječima. Objasnio je da je iscjeljenje, koje je izvršio u Betezdi u skladu sa zakonom o suboti, i da je ono opravdano i po tumačenju, koje sami Jevreji daju zakonu. On im je rekao: “Mojsije vam dade da se obrezujete... I u subotu obrezujete čovjeka!” Ako je obrezanje palo u subotu, obred se morao izvršiti. Zakon je tražio da se svako muško dijete obreže osmog dana. Nije li onda u duhu zakona, da se u “subotu izliječi cijelog čovjeka? Zatim je dodao ovu opomenu: “Ne gledajte tko je tko kad sudite, nego pravedan sud sudite.”IZ 134.6
Poglavari su bili ušutkani. Mnogi od naroda su govorili: “Nije li to onaj, koga traže da ubiju?” “I gle, kako govori slobodno, i ništa mu ne vele. Da ne doznaše naši knezovi, da je on zaista Krist?”IZ 134.7
Između naroda mnogi su vjerovali u njega i govorili su “Kad dođe Krist, eda li će više čudesa činiti nego što ovaj čini?” Farizejske vođe, koje su budno pratile tok događaja, primjetile su u narodu znak naklonosti prema Isusu. Oni su tada otrčali poglavarima svećeničkim i dogovarali su se, kako sa Isusa uhvate. Odlučili su da ga uhvate, kada bude sam, jer su se bojali, da ga uhvate u prisustvu naroda. Isus je opet pokazao da ne mogu pred njime sakriti svoje namjere. On im je rekao: “Još sam malo vremena sa vama, pa idem ka onome, koji me posla. Tražit ćete me, i ne ćete me naći; i gdje sam ja, vi ne možete doći.” Uskoro će on biti izvan dohvata njihove mržnje i ruganja. On će se vratiti ka Ocu, da ga opet anđeli obožavaju; tamo njegove ubice ne će nikada doći.IZ 134.8
Rabini su se rugali i govorili među sobom: “Kuda će ovaj ići da ga mi ne nađemo? Ne će li ići među raštrkane Grke, i Grke učiti?” Ovi rugači nisu ni mislili da svojim ruganjem opisuju njegovo djelo. Uvijek je on pružao .ruke k narodu, koji je bio tvrdokoran i uporan, a sada će se javiti onima, koji za njega nisu pitali, i koji ga nisu tražili.IZ 135.1
Posljednjeg dana praznika, službenici, koje su svećenici i poglavari poslali da uhvate Isusa, vratili su se bez njega. Starješine svećeničke su ih gnjevno pitale: “Zašto ga ne dovedoste”? Oni su odgovorili svečanim glasom: “Nikad nije čovjek govorio kao što ovaj govori”.IZ 135.2
Njihova tvrda srca su bila dirnuta njegovim riječima. Približivši se k njemu, kad je govorio u predvorju hrama, u nadi da će uhvatiti nešto, što bi mogli iskoristiti protiv njega, oni su slušajući ga uskoro zaboravili, u koju su svrhu došli. Stajali su ushićeni. Vidjeli su ono, što svećenici i starješine ne bi vidjeli — čovjeka obučenog u božansku slavu. Vratili su se tako prožeti tim doživljajem, i toliko dirnuti njegovim riječima, da su na pitanje: “Zašto ga niste doveli?,” mogli jedino odgovoriti: “Nikad čovjek nije govorio, kao što ovaj govori!”IZ 135.3
Kad su svećenici i rabini bili prvi put kod Krista, oni su dobili isti utisak: njihova su srca bila duboko ganuta, i silom im se nametala misao: “Nikada nije čovjek govorio, kao što ovaj govori.” Ali oni su ugušili utisak, koji je Duh Sveti u njima izazvao. Sada, gnjevni što su i predstavnici zakona dozvolili da na njih upliviše taj omraženi Galilejac, oni su uzviknuli: “Zar ste se i vi prevarili? Vjerova li ga tko od knezova ili od farizeja? Nego narod ovaj, koji ne zna zakona, proklet je!”IZ 135.4
Svećenici i starješine ponovo su se dogovarali, kako da uhvate Isusa. Ostaviti Isusa duže na slobodi, zaključili su oni, značilo bi dozvoliti mu da odvrati narod od njegovih vjerskih vođa. Preostaje, dakle, jedno: treba ga odmah ušutkati. Iznenada, usred najživlje rasprave, usprotivio se jedan glas. Nikodem je zapitao: “Eda li zakon naš sudi čovjeku dokle ga najprije ne sasluša i dozna šta čini?” U dvorani je zavladala tišina. Nikodemove riječi su prodrle u njihovu savjest. Nije se smjelo osuditi čovjeka bez predhodnog saslušanja. Ali to nije bio jedini razlog, zašto su oholi poglavari šutjeli posmatrajući onoga, koji se usudio govoriti u prilog istine. Oni su bili iznenađeni i ljuti videći da je jedan iz njihove sredine toliko pod utiskom Isusovog karaktera, da ga javno uzima u odbranu. Kad ih je prošlo čuđenje, dobacili su Nikodemu podrugljivo pitanje: “Je si li i ti Galilejac? Razgledaj i vidi, da prorok iz Galileje ne dolazi.”IZ 135.5
Ipak je ova Nikodemova primjedba imala za posljedicu da se vijećanje prekinulo. Starješine su se morale odreći svoga plana da osude Isusa bez prethodnog saslušanja. Trenutno pobijeđeni, “otidoše svaki svojoj kući, a Isus otide na goru Maslinsku”.IZ 136.1
Daleko od gradske vreve i buke, daleko od radoznale gomile i lukavih rabina, Isus je potražio mir u maslinskom gaju, gdje je mogao biti nasamo sa Bogom. Ali rano ujutro opet se vratio u hram, i kad se narod okupio oko njega, on je sio i počeo da ih uči.IZ 136.2
Najednom je bio prekinut. K njemu se približavala grupa farizeja i književnika, vukući sa sobom jednu uplašenu ženu, koju su optuživali gnjevnim i prijetećim glasovima, da je prestupila sedmu zapovijest. Gurnuvši je pred Isusa, rekli su mu s licemjernim izgledom poštovanja: “Mojsije nam u zakoku zapovjedi da takve kamenjem ubijamo, a ti šta veliš?”IZ 136.3
Isus je za trenutak posmatrao tu sliku: žrtvu, koja je postiđena drhtala, dostojanstvenike strogog i neumoljivog izgleda. Ovakav je prizor duboko potresao njegovu čistu i bezgrešnu dušu. Dobro je znao, zašto su mu doveli tu ženu. Čitao je pomisli njihovog srca; poznavao je karakter i život svakog pojedinca od onih, koji su stajali pred njim. Ovi lažni čuvari pravde sami su naveli tu žrtvu na iskušenje da bi postavili Isusu zamku. On se sagnuo kao da nije čuo njihovo pitanje i, gledajući u zemlju počeo je da piše po prašini.IZ 136.4
Nestrpljivi zbog njegove prividne ravnodušnosti, tužioci su se još više približili k njemu, navaljujući na njega da im da odgovor. Ali čim se njihov pogled, prateći Isusov, zaustavio na zemlji kod njegovih nogu, odmah su se njihova lica promijenila. Tajni grijesi njihovog života bili su napisani tu, pred njima. Narod je na njima primijetio naglu promjenu i približio se da vidi, šta je uzrok da se oni toliko čude i stide.IZ 136.5
Usprkos njihovog prividnog poštovanja zakona, ovi rabini se nisu držali propisnog pravila prilikom iznošenja optužbi protiv te žene. Trebalo je da muž prvi povede postupak protiv nje, i obje krive strane trebalo je da budu jednako kažnjene. Postupak tužilaca bio je, dakle, potpuno neispravan. Ipak je Isus pristao da primi njihovu optužbu. U slučaju kamenovanja, zakon je tražio da svjedoci prvi bace kamen na krivca. Uspravivši se i uprvši pogled na podmukle starješine, Isus je progovorio: “Koji je među vama bez grijeha, neka najprije baci kamen na nju.” Zatim se ponovo sagnuo i nastavio da piše po zemlji.IZ 136.6
Isus na taj način nije odbacio Mojsijev zakon niti povrijedio vlast Rima. Tužioci su bili pobijeđeni. Sada lišeni svojih lažnih haljina svetosti, stajali su krivi i osuđeni pred savršenom čistotom. Drhtali su od straha da njihovi tajni grijesi ne budu iznijeti pred narod. Pobjegli su jedan za drugim pognute glave i oborenih očiju, ostavivši svoju žrtvu samu sa milostivim Spasiteljem.IZ 137.1
Isus, uspravivši se, pogledao je ženu i rekao joj: “Ženo, gdje su oni što te tužahu? Nijedan te ne osudi? A ona reče: nijedan Gospode! A Isus joj reče: ni ja te ne osuđujem, idi, i otsele više ne griješi!”IZ 137.2
Ova je žena dršćući stajala pred Isusom. Njegove riječi: “Koji je između vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju”, zvučale su u njenim ušima kao smrtna osuda. Sa čuđenjem je gledala, kako njeni tužioci odlaze jedan za drugim nijemi i postiđeni. Ne usudivši se pogledati u Spasitelja, šuteći je čekala osudu. Najednom su u njenim ušima zazvonile riječi ohrabrenja: “Ni ja te ne osuđujem, idi, i otsele više ne griješi.” Njeno je srce bilo ganuto, i ona se bacila pred Isusove noge, zahvaljujući mu jecanjem za njegovu veliku ljubav i sa suzama je priznala svoje grijehe.IZ 137.3
Za tu ženu bio je to početak novog života, života čistote i mira, posvećenog Božjoj službi.IZ 137.4
Time što je oprostio toj ženi i ohrabrio je da živi boljim životom, Isusov karakter zasjao je ljepotom savršene pravde. Ne opravdajući grijehe, ne umanjujući osjećanje krivice, on je nastojao ne da osudi, nego da spase. Svijet je imao za tu ženu samo riječi prezira, ali Isus je izgovorio riječi utjehe i nade. Bezgrešni Božji Sin ima saučešća prema slabostima grešnika i pruža mu ruku pomoćnicu. Tamo gdje licemjerni farizeji osuđuju, Isus kaže: “Idi i ne griješi više!”IZ 137.5
Nije Kristov sljedbenik onaj, koji sklanja pogled od zalutaloga, ostavljajući ga da nesmetano produži svoje padanje. Oni, koji su revni da druge osuđuju i kažnjavaju, često su u svome životu više krivi negoli oni, koje osuđuju. Ljudi mrze grešnika, a ljube grijeh, Krist mrzi grijeh, a ljubi grešnika. To je duh svih, koji idu za Kristom. Kristova ljubav je spora u osuđivanju, a brza da uoči pokajanje, gotova da prašta, da ohrabri, da zalutalog vrati na put i da na njemu utvrdi negove noge.IZ 137.6