Na putu za Galileju, Isus je prolazio kroz Samariju. Oko podne stigao je u divnu Sihemsku dolinu. Na ulazu u tu dolinu nalazio se Jakovljev izvor. Umoran od puta, Isus je ovdje sjeo da se odmori, dok su njegovi učenici pošli da kupe hranu”.1Ivan 4, 1-42. IZ 59.3
Jevreji i Samarjani su bili ogorčeni neprijatelji, i koliko je bilo moguće, izbjegavali su svaki međusobni odnos. Trgovati sa Samarjanima u slučaju potrebe, smatrali su rabini zakonitim i dozvoljenim, ali svaki drugi odnos sa njima su osuđivali. Jevrejin nije htio da uzajmljuje od Samarjanina, niti da prima od njega poklon, makar to bio komad hljeba ili čaša vode. Učenici, kupujući hranu, postupali su u skladu sa običajima svoga naroda. Čak ni Kristovi učenici nisu pomišljali da traže neku uslugu od Samarjana, niti su pokušavali da im pomognu. IZ 59.4
Poslije dugog putovanja od ranog jutra, Isus je ogladnio i ožednio Podnevno sunce bacalo je na njega svoje zrake. Pomisao na hladnu svježu vodu, koja se nalazila tako blizu, a do koje ipak nije mogao doći, pojačavala je njegovu žeđ. Nije imao ni konopca ni krčag a bunar je bio dubok. Kao i svaki drugi čovjek, morao je čekati da netko dođe da crpe vodu. IZ 59.5
Jedna žena iz Samarije se približila, i kao da ga nije ni primjetila, napunila je svoj krčag vodom. U času kad je namjeravala da ode, Isus je zamolio da mu da vode da pije. IZ 59.6
Mržnja između Jevreja i Samarjana sprečavala je ženu da ponudi Isusu uslugu. Ali, Spasitelj je tražio da nađe ključ za njeno srce, i, umješnošću, koja je plod božanske ljubavi, zatražio je uslugu umjesto da je ponudi. Da je on ponudio uslugu, ona bi možda bila odbijena; ali povjerenje rađa povjerenje. Car neba prišao je ovoj prezrenoj duši, tražeći od nje uslugu. Onaj, koji je stvorio okean i koji zapovjeda vodama velikih dubina, onaj, koji otvara izvore i čini da rijeke teku, odmarao se kraj Jakovljevog izvora, čekajući da jedna tuđinka ugasi njegovu žeđ. IZ 59.7
Žena je primjetila, da je Isus Jevrejin. U svom iznenađenju zaboravila je da mu ispuni molbu, već je tražila da sazna njen razlog. “Kako ti, budući Jevrejin, možeš iskati od jedne žene Samarjanke da piješ?” IZ 60.1
Isus je odgovorio: “Da ti znaš dar Božji, i tko je taj, koji ti govori; daj mi da pijem, ti bi iskala u njega, i dao bi ti vođu živu”. Drugim riječima: Ti se čudiš, što sam od tebe zatražio tako običnu uslugu kao što je ta, da mi daš gutljaj vode iz ovog izvora. Kad bi ti željela, ja bih ti dao da piješ vodu vječnog života. IZ 60.2
Žena nije shvatila Kristove riječi, ali je osjetila njihovu važnost. Njeno lakomisleno ponašanje promijenilo se u ozbiljnost. Misleći daje Isus govorio o izvoru, koji se tu nalazi, ona je kazala: “Gospode, ni zahvatiti nemaš čime, a izvor je dubok; odakle ćeš dakle uzeti vodu živu? Eda li si ti veći od našeg oca Jakova, koji nam je dao ovaj izvor, i on je iz njega pio i svi njegovi?” Ona je vidjela pred sobom samo jednog žednog putnika, umornog i prašnjavog. U duhu je upoređivala njega sa časnim patrijarhom Jakovom. Kao što je prirodno, gajila je misao, da se ni jedan bunar ne može uporediti sa onim, koji su patrijarsi iskopali. Gledala je unatrag na svoje pradjedove i unaprijed na dolazak Mesije; međutim Nada otaca, sam Mesija, stajao je pored nje, a ona to nije znala. Koliko žednih duša živi danas blizu izvora žive vode, pa ipak tako daleko traže izvor života. IZ 60.3
Isus nije odmah odgovorio na pitanje, koje se njega ticalo, nego je ozbiljnim glasom rekao: “Svaki, koji pije od ove vode, opet će ožednjeti, a koji pije od vode, koju ću mu ja dati, ne će ožednjeti do vijeka; nego voda, koju ću mu ja dati bit će u njemu izvor vode, koja teče u život, vječni”. Isus nije htio reći da bi samo gutljaj vode života bio čovjeku dovoljan. Onaj koji osjeti Kristovu ljubav željet će da od nje neprestano pije. Ništa drugo ne će mu biti pretežnije. Njega ne će privlačiti bogatstva, časti i zemaljska uživanja. Njegovo će srce uvijek težiti da primi vise žive vode. Onaj, koji otkriva duši njene potrebe, čeka samo priliku da utoli njenu glad i ugasi njenu žeđ. Svi se izvori mogu iscrpsti, bunari isprazniti i jezera presužiti, ali naš Spasitelj je nepresušivi izvor. Iz toga izvora se može uvijek piti; on se nikad ne će iscrpsti. Onaj tko u Kristu stanuje ima u sebi izvor blagoslova, “izvor vode, koji teče u vječnost”. Na tom Izvoru možemo crpsti snagu i milost za sve svoje potrebe. IZ 60.4
Kad je Isus govorio o vodi života, žena ga je posmatrala sa velikom radoznalošću. On je probudio njeno interesovanje i izazvao u njoj želju da dobije dar, o kome je Isus govorio. Ona je dobro vidjela da on ne misli na vodu iz Jakovljevog izvora, jer je od te vode uvijek pila, a ipak nije ugasila žeđ. “Gospode”, rekla je ona, “daj mi od te vode, da više ne ožednim i da ne dolazim više ovamo po vodu”. IZ 61.1
Isus je malo promijenio razgovor. Prije nego što ova duša bude u stanju da primi dar, koji joj on želi dati, ona treba da prizna svoj grijeh i svoga Spasitelja. On joj je rekao: “Idi, zovni muža svoga, i dođi opet ovamo!” Ona je odgovorila: “Nemam muža”. Ona se nadala da će time učiniti kraj neugodnim pitanjima. Ali Spasitelj joj je odgovorio: Pravo kažeš: nemam muža, jer si imala pet muževa, a onaj koga sada imaš nije ti muž”. IZ 61.2
Ženu je obuzeo veliki strah. Jedna tajanstvena ruka okrenula je stranicu njenog života, otkrivši ono, što je ona mislila, da će moći sačuvati sakriveno. Tko je taj što može čitati tajne njenog života? Ona je sad mislila na vječnost, na budući sud, koji će otkriti sve što je sakriveno. IZ 61.3
Nije mogla to poreći; ipak je pokušavala da izbjegne tako mučan predmet. Kazala je velikim poštovanjem: “Gospode, vidim da si prorok”. Da bi ušutkala grižnju savjesti, otpočela je jednu religijsku raspravu. Ako je taj čovjek prorok, on će sigurno moći da joj objasni probleme, o kojima se toliko mnogo raspravljalo. IZ 61.4
Isus je strpljivo dozvoljavao da ona i dalje postavlja pitanja. Ali je sam čekao priliku da se opet vrati na glavni predmet. “Naši su se očevi molili na ovoj gori”, rekla je ona, “a vi kažete, da se treba moliti u Jeruzalemu”. Brdo Garizim se ocrtavalo na horizontu. Od njegovog razorenog hrama samo je stajao oltar. Između Jevreja i Samarjana vodila se raspra u pogledu pravog mjesta bogosluženja. Jedan dio samarjanskih predaka pripadao je nekada izraelskom narodu, ali zbog njihovog grijeha Gospod je dozvolio da ih pobijedi jedan neznabožački narod. Pomiješani sa neznabošcima za vrijeme više pokoljenja, njihova se religija postepeno iskvarila. Oni su, istina, tvrdili da im idoli služe samo za to da ih potsjete na živoga Boga, Gospodara svemira; ipak, narod je išao tako daleko, da je obožavao rezane likove. IZ 61.5
U doba Ezdre, kad se ponovo gradio jeruzalemski hram, Samarjani su željeli da učestvuju u njegovom podizanju. Ovo im je preimućstvo bilo uskraćeno, i zbog toga je između oba naroda nastalo veliko neprijateljstvo. Samarjani su sagradili svoj hram na brdu Garizim. Tamo su vršili bogosluženja po Mojsijevom obrednom zakonu, ali sa velikim primjesama idolopoklonstva. Na njih su uskoro došle velike nevolje, neprijatelj im je razorio hram, i činilo se kao da nad njima leži prokletstvo. Ipak su se držali svojih predanja i oblika svog bogosluženja. Nisu htjeli priznati ni hram jeruzalemski kao Božji hram, niti da je jevrejska religije viša od njihove. IZ 61.6
Isus je ženi odgovorio: “Ženo, vjeruj mi da ide vrijeme kad se nećete moliti Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se molite onome, što ne poznajete, a mi se molimo onome, što poznajemo, jer je spasenje od Jevreja”. Isus se pokazao slobodan od svih predrasuda u pogledu Samarjana. Sada je pokušao da obori sve predrasude, koje je ta žena gajila protiv Jevreja. Naglasivši činjenicu, da je samarjanska vjera pokvarena idolopoklonstvom, on je izjavio, da su velike istine spasenja povjerene Jevrejima, i da iz njihove sredine treba da dođe Mesija. Sveto pismo pruža Jevrejima jasno okrivenje Božjeg karaktera, i upoznaje ih sa načelima Božje vladavine. Isus sebe ubraja među Jevreje, kojima se Bog otkrio preko proroka. IZ 62.1
Isus je htio da podigne misli svoje slušateljice iznad pitanja vanjskih oblika i ceremonija, kao i iznad spornih pitanja i prepirki. “Ali ide vrijeme, i već je nastalo, kad će se pravi poklonici klanjati Ocu u duhu i istini, jer takvih poklonika Otac hoće. Bog je duh, i koji mu se mole, u duhu i istini treba da mu se mole”. IZ 62.2
Žena je bila dirnuta Isusovim riječima. Nikad nije čula takve riječi od jednog svećenika svoga naroda niti od Jevrejina. Kad je pred njom bila otkrivena njena prošlost, postala je svijesna svoje bijede. Osjetila je žeđ duše, koju voda iz siharskog izvora ne će nikad moći da ugasi. Ništa, što je do sada upoznala, nije kod nje probudilo tako silnu želju. Isus joj je pokazao da može čitati tajne njenog života. Ipak je osjetila, da je našla u njemu jednog prijatelja, punog saučešća i ljubavi. Iako je čistota njegovog prisustva bila dovoljna da osudi njen grijeh, on ipak nije izgovorio nijednu riječ osude, naprotiv, on joj je govorio o svojoj milosti, koja je u stanju da preporodi njenu dušu. Ona je htjela da odgonetne njegov karakter. U njenom duhu uskrslo je pitanje: Nije li ovaj možda tako dugo očekivani Mesija? Ona mu je rekla: “Znam, da će doći Mesija, to jest Krist: ka on dođe, kazat će sve”. Isus joj je odgovorio: “Ja sam, koji s tobom govorim”. IZ 62.3
Ove su riječi pobudile vjeru u srcu ove žene. Ona je prihvatila iz ustiju božanskog Učitelja ovu značajnu izjavu. IZ 62.4
Ova je žena bila gotova da primi još veća otkrivenja, jer se interesirala za Sveto pismo, i Duh sveti je pripremio njeno srce da primi više vidjela. Razmišljala je o obećanju Staroga zavjeta: “Gospod, Bog tvoj, podignut će ti usred tebe, između braće tvoje, proroka kao što sam ja: njega poslušajte”!25 Moj. 18, 15. Ona je duboko željele da razumije to proročanstvo. Svjetlost je već počela obasjavati njen duh. Već je živa voda, duhovni život koju Krist daje svakoj žednoj duši, počela izvirati u njenom srcu. Duh Božji je djelovao na nju. IZ 62.5
Da je Isus govorio Jevrejima, koji su se sami gradili pravednima, o sebi kao Mesiji, on se ne bi mogao izraziti tako otvoreno, kako se izrazio pred ovom ženom. Prema njima bio bi mnogo uzdržljiviji. To što se uzdržava da kaže Jevrejima, i što su učenici kasnije bili pozvani da čuvaju u tajnosti, bilo je njoj otkriveno. Isus je znao, da će se Samarjanka poslužiti tim znanjem da druge upozna sa njegovom milošću. IZ 63.1
Učenici, kad su se vratili, začudili su se vidjevši Isusa u razgovoru sa ženom. Isus nije mislio na svoju žeđ niti je imao vremena da uzme hranu, koju su mu učenici donijeli. Kad je žena otišla, učenici su molili Isusa da jede. Našli su ga mirnog, zamišljenog, kao da je bio zanijet razmišljanjem. Lice mu je bilo obasjano svjetlošću, i oni su se bojali da će poremetiti njegovu vezu sa nebom. Međutim, znajući da je slab i umoran, smatrali su svojom dužnošću da ga potsjete na fizičke potrebe. Isus je bio ganut njihovom brigom prema njemu, ali im je kazao: “Ja imam da jedem jelo, za koje vi ne znate”. IZ 63.2
Učenici su pitali: tko je mogao da donese Isusu hranu? Ali Isus im je objasnio: “Jelo je moje da izvršim volju onoga, koji me je poslao i da dovršim djelo njegovo”. Isus se radovao, što je svojim riječima uspio probuditi savjest te žene. Vidio ju je, kako pije vodu života, i to je učinilo, da je zaboravio na svoju glad i žeđ. Služiti duši gladnoj i žednoj istine, bila mu je veća radost, negoli da sam jede i pije. To je za njega bila utjeha i okrepljenje. Dobročinstvo je bilo život njegove duše. IZ 63.3
Naš Spasitelj želi da ga upoznamo. On očekuje naklonost i ljubav onih, koje je otkupio svojom krvlju. Neizrecivom željom čezne on da oni dođu k njemu, da bi imali život. Kao što majka očekuje osmijeh, kojim njeno dijete pokazuje da je poznaje, kojim se otkriva prvo buđenje razuma, tako Krist očekuje izraz zahvalne ljubavi, koji pokazuje, da je u duši započeo duhovni život. IZ 63.4
Žena, puna radosti slušajući Kristove riječi, jedva je mogla podnijeti ovo divno otkrivenje. Ostavivši krčag, vratila se u grad, da drugima objavi, što je čula. Isus je znao, šta ona namjerava. To, što je ostavila krčag, posvjedočavalo je o utisku Kristovih riječi. Usvojoj žarkoj želji da dobije vodu života, zaboravila je na ono, zbog čega je došla na izvor. Čak j;e zaboravila na Spasiteljevu žeđ, koju je namjeravala ugasiti. Srcem prepunim radosti žurila se, da drugima objavi dragocjenu svjetlost, koju je primila IZ 63.5
“Hodite da vidite čovjeka, koji mi je kazao sve šta sam učinila”, rekla je ona ljudima u gradu. “Da nije to Krist”? Njezine su riječi dirnule njihova srca. Na njenom licu vidio se novi izraz, sva se njena spoljašnost izmijenila. U njima se pojavila želja da vide Isusa. “I oni izađoše iz grada i pođoše k njemu”. IZ 63.6
Isus je još uvijek sjedio kraj bunara. Posmatrao je žitorodna polja, koja su se pružala ispred njega. Pokazujući učenicima ovu sliku, Isus je sa njom povezao jednu pouku: “Ne kažete li vi, da ima još četiri mjeseca do žetve? Eto, ja vam kažem: podignite oči svoje i pogledajte na njive, kako su već zrele za žetvu”. Izgovarajući ove riječi posmatrao je grupu ljudi, koja se približavala izvoru. Četiri mjeseca je još trebalo do žetve, ali ovdje je zrela žetva čekala žeteoca. IZ 64.1
“Koji žanje, prima nagradu i sabira plod za život vječni, da se raduje zajedno i koji sije i koji žanje. Jer je u tome istinito ono, što se kaže: “jedan sije a drugi žanje”. Ovim riječima Krist pokazuje na svetu službu, koju Bogu duguju oni, koji su primili evanđelje. Oni su pozvani da budu njegova živa oruđa. On od njih očekuje ličnu službu. Bilo da sijemo ili da žanjemo, mi radimo za Gospoda. Jedan sije žito; drugi skuplja snopove; sijač kao i žetelac, prima svoju platu. Obojica se raduju plodovima svoga rada. IZ 64.2
Riječi, koje je Isus kazao ženi kod Jakovljevog izvora, bile su dobro sjeme, koje je brzo niklo. Samarjani su slušali Isusa, i u njega povjerovali. Okruživši ga, obasipali su ga raznim pitanjima, i sa radošću su primili od njega razjašnjenja o mnogim stvarima, koje su im do tada bile nejasne. Slušajući ga, njihove je zbunjenosti pomalo nestajalo. Bili su slični narodu, koji je uronio u veliku tamu, ali je sada iznenada na njega pao zrak sunčeve svjetlosti, koji nagovještava puni dan. Ali taj kratak razgovor nije im bio dovoljan. Htjeli su saznati više; željeli su da i njihovi prijatelji čuju divnog Učitelja. Pozvali su ga u svoj grad, i zamolili ga, da ostane kod njih neko vrijeme. On je pristao da ostane u Samariji dva dana, i veliki broj osoba je povjerovao u njega. IZ 64.3
Farizeji su prezirali Kristovu jednostavnost. Omalovažavali su njegova čuda, i tražili su znak, da je on zaista Sin Božji. Ali Samarjani nisu tražili znak, i Isus u njihovoj sredini nije učinio nikakva čuda, osim što je otkrio tajnu života žene Samarjanke kraj izvora. Ipak su ga mnogi primili, i u svojoj novoj radosti kazali su ženi: “Sada ne vjerujemo više za riječ, što nam ti reče, jer sami čusmo i poznasmo, da je ovaj zaista Spasitelj svijeta”. IZ 64.4
Isus je počeo da obara zid, koji je rastavljao Jevreje od neznabožaca. Počeo je da propovijeda spasenje svim ljudima. Iako je pripadao jevrejskom narodu, Isus se slobodno družio sa Samarjanima, ne vodeći računa o običajima farizeja. Usprkos predrasuda, on se odazvao gostoprimstvu jednog prezrenog naroda. Spavao je pod njihovim krovom, jeo s njim za njihovim stolom, uzimajući hranu, koju su oni spremali i kojom su ga posluživali, učio je po njihovim ulicama i bio je prema njima neobično ljubazan i dobar. IZ 64.5
Spasitelj i danas vrši isto djelo, kao u času kad je nudio Samarjanki vodu života. Može se desiti da oni, koji se nazivaju njegovim učenicima preziru i izbjegavaju najniže društvene slojeve, ali nikakvi uslovi rođenja i narodnosti, nikakve životne prilike ne mogu odvratiti njegovu ljubav od ljudske djece. IZ 65.1
Kad je Isus sjeo da se odmori kod Jakovljevog izvora, on je dolazio iz Judeje, gdje je njegov rad imao malo uspjeha. Svećenici i rabini su Krista odbacili; oni, koji su se nazivali njegovim učenicima, nisu prepoznali njegov božanski karakter. Isus se osjećao slab i umoran, pa ipak nije propustio priliku, koja mu se pružila, da govori jednoj ženi, koja je živjela u grijehu i koja je bila tuđinka. IZ 65.2
Spasitelj nije čekao da se skupi veliki broj slušalaca. Često je počinjao da propovijeda malom broju osoba, koje su se skupljale oko njega; tada su se putnici jedan za drugim zaustavljali da čuju njegove riječi, tako da je uskoro veliko mnoštvo sa čuđenjem i strahom slušalo riječi božanskog Učitelja poslanog sa neba. Onaj, koji radi za Krista, treba isto tako revno da govori malom broju slušalaca kao i velikom. Možda samo jedna osoba sluša vijest, ali tko može kazati dokle će doprijeti njen utjecaj? Čak u očima učenika je Isusov razgovor sa Samarjankom izgledao beznačajan. Ali on je sa njom raspravljao revnije i rječitije negoli da je bio u prisustvu careva, poglavara ili prosvećenika. Pouke, koje je dao ovoj ženi, ponavljaju se do najudaljenijih krajeva zemlje. IZ 65.3
Čim je našla Spasitelja, Samarjanka je dovela druge ljude k njemu. Ona je pokazala, da je više prožeta misionskim duhom, negoli učenici. Učenici nisu vidjeli u Samariji ništa, što bi im se činilo, da je to polje, koje obećava veliku žetvu. Njihove su misli bile uprte na veliko djelo, koje treba da se svrši u budućnosti. Nisu opažali da sasvim blizu njih postoje polja zrela za žetvu. Zahvaljujući ženi, koju su prezirali, stanovništvo cijeloga kraja je imalo prilike da čuje Spasitelja. Ona je odmah odnijela vijest ljudima svoga kraja. IZ 65.4
Ova žena svojim primjerom pokazuje, kako djeluje prava vjera, kojoj je Krist predmet. Svaki pravi učenik, čim je nanovo rođen za Božje carstvo, postaje Kristov svjedok. Onaj, koji pije od vode života, postaje sam izvor života. Čim primi, odmah počinje davati drugima. IZ 65.5