Vijest o Kristovom povratku u Kanu ubrzo se proširila kroz Galileju, rađajući novu nadu kod svih bolesnih i nevoljnih. U Kapernaumu je ta vijest privukla pažnju jednog jevrejskog plemića, koji je bio u carevoj službi. On je imao sina, koji je bolovao od gotovo neizliječive bolesti. Liječnici su izjavili, da mu nema pomoći; ali kad je otac čuo o Isusu, odlučio je da od njega zatraži pomoć. Dijete je bilo tako bolesno, da su se bojali, da ne će dočekati očev povratak; ipak je ovaj plemić mislio, da treba lično doći Isusu. On se nadao, da će možda očeve molbe ganuti velikog Liječnika.1Ivan 4, 43-54. IZ 65.6
Došavši u Kanu, našao je Isusa okruženog velikom gomilom ljudi. Bojažljivog srca prokrčio je sebi put do Isusa. Njegova se vjera pokolebala, kad je pred sobom ugledao čovjeka obučenog u jednostavno odijelo, pokrivenog prašinom i umornog od dugog puta. On je posumnjao da će taj čovjek moći da učini ono, zašto je došao da ga moli. Ipak je dobio mogućnost da govori sa Isusom; iznio mu je cilj svog dolaska i zamolio ga da pođe njegovoj kući. Ali Isus je već znao za njegov bol. On je vidio žalost tog oca prije nego što je ovaj napustio svoju kuću. On je takođe znao, da je taj čovjek u svojim mislima postavio uslove u pogledu svoje vjere u Krista. Jedino ako Krist usliši njegovu molbu, priznat će i on njega Mesijom. Dok je on čekao u najvećem strahu, Isus mu je progovorio: “Ako ne vidite znake i čudesa, ne vjerujete.” IZ 66.1
Spasiteljeve riječi su kao mlaz svjetlosti obasjale njegovo srce. On je shvatio, da je iz sebičnih razloga došao ka Isusu. Njegova kolebljiva vjera otkrila mu se u pravoj svjetlosti. U dubokom bolu shvatio je, da bi njegova sumnja mogla koštati života njegovo dijete. Vidio je da stoji pred onim, koji može čitati ljudske misli i kome je sve moguće. U smrtnom strahu obratio se Isusu sa molbom: “Gospode, siđi dok nije umrlo dijete moje”. On se vjerom uhvatio Krista kao nekada Jakov, koji je, boreći se sa anđelom, uskliknuo: “Ne ću te pustiti dok me ne blagosloviš”21 Moj. 32, 26.. IZ 66.2
On je pobijedio kao Jakov. Spasitelj ne će napustiti dušu, koja je prionula uz njega moleći ga za svoje velike potrebe. “Idi”, rekao je on, “tvoj sin je zdrav”. Čovjek iz Kapernauma je napustio Spasitelja s mirom i radošću, koje do tada nikad nije poznavao. On je ne samo vjerovao, da je njegov sin ozdravio, nego je cijelim srcem primio Krista kao svoga Spasitelja. IZ 66.3
U isti čas oni, koji su bdjeli kod djeteta u njegovoj kući u Kapernaumu, primjetili su iznenadnu i neobjašnjivu promjenu. Sjenke smrti iščezle su sa bolesnikovog lica. Ugasli pogled opet se zapalio, oslabljeno i omršavljeno tijelo opet je dobilo snagu. Njegovo goruće tijelo postalo je opet nježno i zdravo; groznica ga je napustila. Kod djeteta se više nije opažao nikakav znak bolesti. Ono je mirno zaspalo. Začuđena porodica se radovala. IZ 66.4
Kana nije bila daleko od Kapernauma, tako da se otac mogao iste večeri vratiti kući; ali on nije žurio da se vrati. Tek sutradan ujutru je sti- gao kući. Kakav povratak! S velikim bolom u srcu bio je pošao da traži Isusa. Sunčeva svjetlost i pjesma ptica nisu mu činili radost već žalost. Koliko su sada njegovi utisci bili promjenjeni! Priroda mu se činila odjevena u novo ruho. Sve je gledalo drugim očima. Za vrijeme putovanja u tihim jutarnjim časovima, činilo mu se kao da se sva priroda njemu pridružila da slavi Boga. Dok se još nalazio daleko od kuće, došle su mu u susret sluge s namjerom da učine kraj njegovoj žalosti. On se nije iznenadio njihovom izvještaju, već ih je radoznalo upitao u koji je čas djetetu postalo bolje. Oni su mu odgovorili: “U sedam sati ga je groznica napustila”. U istom času kad se otac oslonio na obećanje: “Tvoj sin je zdrav”, božanska Ljubav je dirnula dijete, koje je bilo na umoru. IZ 66.5
Otac je požurio k sinu. Zagrlio ga je kao onoga, koji je uskrsnuo iz mrtvih, i bez prestanka je zahvaljivao Bogu za to divno ozdravljenje. Sada je želio da bolje upozna Krista. Kad je kasnije slušao njegovu nauku, on je sa cijelom svojom porodicom pristao uz Kristove učenike. Vijest o tom čudu se brzo proširila. U Kapernaumu, gdje je Krist učinio najveći broj svojih silnih djela, pripremljen je bio put za Kristovu ličnu službu. IZ 67.1
Carev čovjek je želio vidjeti ispunjenje svoje molitve prije nego što je povjerovao; ali trebalo je da najprije primi Isusove riječi da je njegova molba uslišena i da mu je blagoslov darovan. To je pouka, koju i mi treba da naučimo. Mi treba da vjerujemo ne zato, što vidimo ili osjećamo, da nas Bog čuje; mi treba da se uzdamo u njegovo obećanje. Kad vjerom dolazimo k Bogu, onda on prima svaku našu molbu. IZ 67.2