Pavlov život se nalazio u opasnosti pa je od Boga dobio nalog da na neko vrijeme napusti Damask. Otišao je u Arabiju, a tamo je, u određenoj samoći, imao priliku za vezu s Bogom i za razmišljanje. Želio je biti sam s Bogom da preispita svoje srce, da produbi svoje pokajanje i da se molitvom i proučavanjem pripremi za svoju ulogu u djelu koje mu se činilo prevelikim i prevažnim da bi ga on obavljao. Bio je apostol, ne izabran od ljudi nego od Boga, i njegov je zadatak bio jasno utvrđen: da radi među poganima. PO 206.1
Dok je bio u Arabiji, nije održavao vezu s apostolima. Ozbiljno i cijelim srcem molio se Bogu da ne počine dok ne bude siguran da je Bog prihvatio njegovo pokajanje i da mu je njegov veliki grijeh oprošten. Nije želio odustati u toj borbi dok ne dobije potvrdu da će Isus biti s njim u službi koja ga očekuje. Na svojem je tijelu, u svojim očima zaslijepljenim nebeskom svjetlošću, trajno nosio znake Kristove slave. Isto tako, želio je sa sobom stalno nositi jamstvo Kristove milosti koja će ga snažiti. Stupio je u prisnu vezu s Nebom; sam Isus je razgovarao s njim i na temeljima njegove vjere darovao mu svoju mudrost i milost. PO 206.2