Osjećaj sreće ili odsutnost radosti nije dokaz da je osoba posvećena ili da nije. Nema takve stvari kao što je trenutačno posvećenje. Pravo posvećenje je svakidašnji rast i traje tako dugo dok čovjek živi. Oni koji se svakodnevno bore s kušnjama, koji svladavaju svoje grešne sklonosti i teže za svetošću srca i života, ne hvale se svetošću. Oni gladuju i žeđaju za pravednošću. Grijeh im izgleda jako pokvarenim. (The Sanctified Life, 10) SZC 66.3
Bog ne diže ruke od nas zbog naših grijeha. Mi možemo pogriješiti i ožalostiti Njegovog Duha, ali kad se pokajemo i pristupimo Mu skrušena srca, On nas neće odbiti. Postoje prepreke koje treba ukloniti. Njegovali su se pogrešni osjećaji i bilo je oholosti, samodostatnosti, nestrpljivosti i mrmljanja. Sve nas to odvaja od Boga. Grijesi se moraju priznati, milost mora dublje djelovati na srce. Oni koji se osjećaju slabima i obeshrabrenima, mogu postati snažni u Bogu i činiti plemenita djela za Gospodara. Ali moraju raditi s višeg stajališta, ne smiju biti pod utjecajem sebičnih pobuda. SZC 66.4
Neki bi mogli misliti da moraju proći razdoblje kušnje i dokazati Gospodinu da su se popravili kako bi mogli zatražiti Njegov blagoslov. Ali ove drage duše mogu zatražiti blagoslov ovog trenutka. Moraju imati Njegovu milost i Kristov Duh koji će im pomoći u njihovim slabostima, u protivnom ne mogu oblikovati kršćanski karakter. Isus voli da dođemo k Njemu upravo onakvi kakvi jesmo — grešni, bespomoćni, ovisni o Njemu. SZC 67.1
Pokajanje, baš kao i oprost, Božji je dar u Kristu. Utjecaj Duha Svetoga osvjedočuje nas o grijehu i budi našu potrebu za oprostom. Samo skrušeni dobivaju oprost, ali Božja milost je ono što srce čini pokajničkim. On poznaje sve naše slabosti i nemoći, i On će nam pomoći. (Selected Messages, sv. 1, 350, 351,353) SZC 67.2
Tama i obeshrabrenje katkad će obuzeti dušu i zaprijetiti da nas svladaju, ali mi ne smijemo odbaciti svoje povjerenje u Boga. Pogled moramo usmjeriti na Isusa, bez obzira na to što osjećamo. Trebamo nastojati vjerno obaviti svaku poznatu dužnost, a onda se smireno osloniti na Božja obećanja. SZC 67.3
Ima trenutaka kada će svijest o našoj nedostojnosti izazivati drhtaje užasa u našoj duši, ali to nije nikakav dokaz da se Bog promijenio prema nama ili mi prema Bogu. Ne smijemo ulagati nikakav napor da se u našem umu oblikuje određena snaga osjećaja. Možda danas nećemo osjećati istu smirenost i radost koju smo osjećali jučer, ali uhvatimo se vjerom za Kristovu ruku i pouzdajmo se u Njega u tami isto tako potpuno kao da je dan. SZC 67.4
Vjerom gledajte krune koje čekaju pobjednike i slušajte po-bjedničku pjesmu otkupljenih: “Dostojno je, dostojno Janje koje je bilo zaklano i koje nas je otkupilo Bogu!” Pokušajte promatrati ovaj prizor kao stvaran. SZC 67.5
Kad bismo dopustili svojemu umu da se više bavi Kristom i nebeskim svijetom, dobili bismo moćan poticaj i potporu boreći se u Gospodnjim bitkama. Ponos i ljubav svijeta izgubit će silu dok razmišljamo o slavi one bolje zemlje koja će uskoro postati naš dom. U usporedbi s Kristovom ljepotom sve zemaljske privlačnosti činit će se manje vrijednima. SZC 67.6
Iako je Pavao na kraju bio zatvoren u rimskoj tamnici - lišen svjetla i nebeskog zraka, odvojen od aktivnog rada u djelu Evanđelja i svakog trenutka očekivao da bude osuđen na smrt - nije se prepustio sumnji ili neraspoloženju. Iz te mračne tamnice došlo je njegovo predsmrtno svjedočanstvo, puno duboke vjere i hrabrosti koja je nadahnjivala srca svetih i mučenika u svim prohujalim stoljećima. Njegove riječi dobro opisuju rezultate onoga posvećenja koje imamo kao poticaj na ovim stranicama: “Već se moja krv izlijeva u Božju čast, vrijeme je moje smrti blizu. Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao. Već mi je pripravljen vijenac pravednosti koji će mi u onaj Dan dati Gospodin, pravedni sudac, i ne samo meni nego i svima koji budu željeli njegov dolazak.” (2. Timoteju 4,6-8) (The Sanct-ified Life, 89-96) SZC 68.1