Osjećaj da smo sami nije dokaz posvećenosti

Osjećaj sreće ili odsutnost radosti nije dokaz da je osoba posvećena ili da nije. Nema takve stvari kao što je trenutačno posvećenje. Pravo posvećenje je svakidašnji rast i traje tako dugo dok čovjek živi. Oni koji se svakodnevno bore s kušnjama, koji svladavaju svoje grešne sklonosti i teže za svetošću srca i života, ne hvale se svetošću. Oni gladuju i žeđaju za pravednošću. Grijeh im izgleda jako pokvarenim. (The Sanctified Life, 10)SZC 66.3

Bog ne diže ruke od nas zbog naših grijeha. Mi možemo pogriješiti i ožalostiti Njegovog Duha, ali kad se pokajemo i pristupimo Mu skrušena srca, On nas neće odbiti. Postoje prepreke koje treba ukloniti. Njegovali su se pogrešni osjećaji i bilo je oholosti, samodostatnosti, nestrpljivosti i mrmljanja. Sve nas to odvaja od Boga. Grijesi se moraju priznati, milost mora dublje djelovati na srce. Oni koji se osjećaju slabima i obeshrabrenima, mogu postati snažni u Bogu i činiti plemenita djela za Gospodara. Ali moraju raditi s višeg stajališta, ne smiju biti pod utjecajem sebičnih pobuda.SZC 66.4

Neki bi mogli misliti da moraju proći razdoblje kušnje i dokazati Gospodinu da su se popravili kako bi mogli zatražiti Njegov blagoslov. Ali ove drage duše mogu zatražiti blagoslov ovog trenutka. Moraju imati Njegovu milost i Kristov Duh koji će im pomoći u njihovim slabostima, u protivnom ne mogu oblikovati kršćanski karakter. Isus voli da dođemo k Njemu upravo onakvi kakvi jesmo — grešni, bespomoćni, ovisni o Njemu.SZC 67.1

Pokajanje, baš kao i oprost, Božji je dar u Kristu. Utjecaj Duha Svetoga osvjedočuje nas o grijehu i budi našu potrebu za oprostom. Samo skrušeni dobivaju oprost, ali Božja milost je ono što srce čini pokajničkim. On poznaje sve naše slabosti i nemoći, i On će nam pomoći. (Selected Messages, sv. 1, 350, 351,353)SZC 67.2

Tama i obeshrabrenje katkad će obuzeti dušu i zaprijetiti da nas svladaju, ali mi ne smijemo odbaciti svoje povjerenje u Boga. Pogled moramo usmjeriti na Isusa, bez obzira na to što osjećamo. Trebamo nastojati vjerno obaviti svaku poznatu dužnost, a onda se smireno osloniti na Božja obećanja.SZC 67.3

Ima trenutaka kada će svijest o našoj nedostojnosti izazivati drhtaje užasa u našoj duši, ali to nije nikakav dokaz da se Bog promijenio prema nama ili mi prema Bogu. Ne smijemo ulagati nikakav napor da se u našem umu oblikuje određena snaga osjećaja. Možda danas nećemo osjećati istu smirenost i radost koju smo osjećali jučer, ali uhvatimo se vjerom za Kristovu ruku i pouzdajmo se u Njega u tami isto tako potpuno kao da je dan.SZC 67.4

Vjerom gledajte krune koje čekaju pobjednike i slušajte po-bjedničku pjesmu otkupljenih: “Dostojno je, dostojno Janje koje je bilo zaklano i koje nas je otkupilo Bogu!” Pokušajte promatrati ovaj prizor kao stvaran.SZC 67.5

Kad bismo dopustili svojemu umu da se više bavi Kristom i nebeskim svijetom, dobili bismo moćan poticaj i potporu boreći se u Gospodnjim bitkama. Ponos i ljubav svijeta izgubit će silu dok razmišljamo o slavi one bolje zemlje koja će uskoro postati naš dom. U usporedbi s Kristovom ljepotom sve zemaljske privlačnosti činit će se manje vrijednima.SZC 67.6

Iako je Pavao na kraju bio zatvoren u rimskoj tamnici - lišen svjetla i nebeskog zraka, odvojen od aktivnog rada u djelu Evanđelja i svakog trenutka očekivao da bude osuđen na smrt - nije se prepustio sumnji ili neraspoloženju. Iz te mračne tamnice došlo je njegovo predsmrtno svjedočanstvo, puno duboke vjere i hrabrosti koja je nadahnjivala srca svetih i mučenika u svim prohujalim stoljećima. Njegove riječi dobro opisuju rezultate onoga posvećenja koje imamo kao poticaj na ovim stranicama: “Već se moja krv izlijeva u Božju čast, vrijeme je moje smrti blizu. Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao. Već mi je pripravljen vijenac pravednosti koji će mi u onaj Dan dati Gospodin, pravedni sudac, i ne samo meni nego i svima koji budu željeli njegov dolazak.” (2. Timoteju 4,6-8) (The Sanct-ified Life, 89-96) SZC 68.1