Što svaki kršćanin treba učiniti kada dođe u priliku da se iskuša čvrstina njegovih vjerskih načela? Čvrstinom koja je dostojna oponašanja treba otvoreno reći: “Ja sam savjesna kršćanka. Vjerujem da je sedmi dan tjedna biblijska subota. Naša vjera i načela su takva da vode u suprotnom smjeru. Mi ne možemo zajedno biti sretni jer ako ja želim bolje upoznati Božju volju, bit ću sve sličnija Kristu, a sve manje svijetu. Ako ti i dalje ne vidiš ništa lijepo u Kristu, ako te istina ne privlači, voljet ćeš svijet koji ja ne mogu voljeti, dok ću ja voljeti ono što je Božje, što ti ne možeš voljeti. O duhovnom se duhovno prosuđuje. Lišen duhovnog prosuđivanja nećeš moći shvatiti što Bog želi od mene, niti uočiti moje obveze prema Gospodaru kojemu služim. Zbog toga ćeš zaključiti da zbog svojih vjerskih dužnosti tebe zanemarujem. Nećeš biti sretan; postat ćeš ljubomoran na osjećaje koje poklanjam Bogu i ja ću ostati usamljena u svojoj vjeri. Ako pak promijeniš svoje poglede i ako tvoje srce odgovori Božjim zahtjevima i naučiš voljeti mojega Spasitelja, naš se odnos može obnoviti.” SZC 152.2
Tako vjerna strana prinosi Kristu žrtvu koju odobrava njezina savjest i koja pokazuje da iznad svega cijeni vječni život i ne izlaže se opasnosti da ga izgubi. Vjerna strana smatra da je bolje ostati sama u životu nego svoje interese povezati s interesima one strane koja više voli svijet nego Isusa i koja bi dovela do toga da bude odvojena od Isusovog križa. SZC 152.3