POGLAVLJE 8—RASTENJE U KRISTU

Promjena srca kojom postajemo Božja djeca u Bibliji se naziva rođenjem. Na drugom mjestu je uspoređena s klijanjem dobrog sjemena koje je posijao domaćin. Po istoj slici, oni koji su se upravo obratili Kristu treba da “kao novorođena djeca” “uzrastu” do visine rasta ljudi i žena u Isusu Kristu (1. Petrova 2, 2; Efežanima 4, 15). Ili, slično dobrom sjemenu koje je posijano u polju, treba da uzrastu i donesu rod. Izaija kaže da oni treba “da se prozovu hrastovi pravde, sad Gospodnji za slavu njegovu” (Izaija 61, 3). I tako su iz života prirode uzete slike koje nam pomažu da bolje razumijemo tajanstvene istine duhovnog života.PK 71.1

Sva mudrost i umješnost čovjeka ne mogu udahnuti život ni najmanjem predmetu u prirodi. Samo životom koji je sam Bog udahnuo mogu živjeti i biljke i životinje. Isto tako se samo životom od Boga začinje duhovni život u srcu čovjeka. Ako čovjek nije rođen “odozgor”^{*Engleski prijevod navedenog biblijskog teksta.} (Ivan 3, 3), ne može dobiti udio u životu koji nam je Krist svojim dolaskom želio dati.PK 71.2

Kao što je sa životom, tako je i s rastenjem. Bog je onaj koji čini da se pupoljak rascvjetava i da cvijet daje plod. Njegovom se silom sjeme razvija i “najprije donese travu, potom klas, pa onda ispuni pšenicu u klasu” (Marko 4, 28). Prorok Ozej kaže o Izraelu da će “procvjetati kao ljiljan”. “Rađat će kao žito i cvjetat će kao vinova loza.” (Ozej 14, 5.7) Isus nam zapovijeda: “Pogledajte ljiljane kako rastu!” (Luka 12, 27) Biljke i cvijeće ne rastu svojim staranjem, svojom brigom, svojim naporom, već primanjem onoga što je Bog pripravio da im služi za život. Dijete ne može, nikakvom svojom brigom ili snagom, dodati nešto svome rastu. Tako ni vi ne možete, brigom ili svojim naporom, osigurati svoje duhovno rastenje. Biljka, dijete, rastu primajući iz svoje okoline ono što im služi za život — zrak, sunčevu svjetlost i hranu. Ono što su ti darovi prirode životinji i biljci, to je Krist onima koji se uzdaju u njega. On je njihovo “vidjelo vječno”, “sunce i štit” (Izaija 60, 19; Psalam 84, 11). On će biti kao “rosa Izraelu”. “Sići će kao dažd na pokošenu livadu.” (Ozej 14,5; Psalam 72,6) On je živa voda, “kruh Božji... koji silazi s Neba i daje život svijetu” (Ivan 6,33).PK 71.3

Nenadmašnim darom svoga Sina Bog ie cijeli svijet okružio atmosferom milosti koja je isto tako stvarna kao i zrak koji kruži oko Zemljine kugle. Svi koji odluče da udišu tu životodavnu atmosferu živjet će i uzrasti do visine rasta ljudi i žena u Isusu Kristu.PK 72.1

Kao što se cvijet okreće prema Suncu, da bi mu blistave zrake mogle pomoći u usavrša-vanju ljepote i simetrije, tako se i mi moramo okrenuti Suncu pravednosti da bi nas nebeska svjetlost mogla obasjati, da bi se naš karakter mogao razvijati po Kristovom uzoru.PK 72.2

Isus je govorio to isto kada je kazao: “Budite u meni i ja ću u vama. Kao što loza ne može roda roditi sama od sebe ako ne bude na čokotu, tako i vi ako u meni ne budete. . . . jer bez mene ne možete činiti ništa!” (Ivan 15, 4.5) Da biste mogli živjeti svetim životom, vi ovisite o Kristu kao što loza ovisi o čokotu-roditelju da bi rasla i donosila rod. Odvojeni od njega, vi nemate života. Nemate snage da se oduprete iskušenju ili da rastete u milosti i svetosti. Nastavajući u njemu, možete napredovati. Crpeći život od njega, nećete se sušiti niti ostati bez roda. Bit ćete slični drvetu koje je “zasađeno kraj potoka”.PK 73.1

Mnogi smatraju da neki dio posla moraju obaviti sami. Oni su se pouzdali u Krista da dobiju oproštenje grijeha, ali se sada trude da svojim naporima žive pravedno. Međutim, svaki je takav napor uzaludan. Isus kaže: “Jer bez mene ne možete činiti ništa!” Naše rastenje u milosti, naša radost, naša korisnost — sve to ovisi o našem jedinstvu s Kristom. Samo zajednica s njime, iz dana u dan, iz časa u čas — samo nastavanje u njemu — čini da rastemo u milosti. On nije samo “začetnik”, već i “završitelj”^{*Hebrejima 12, 2, prijevod Lj. Rupčića.} naše vjere! To je Krist — prvi i posljednji i uvijek. On mora biti s nama, ne samo na početku i na kraju našeg puta, već i na svakom koraku kroz život. David kaže: “Svagda vidim pred sobom Gospoda: On mi je s desne strane da ne posrnem!” (Psalam 16, 8)PK 73.2

Da li pitate: “Kako treba da nastavam u Kristu?” — Na isti način na koji ste ga primili u početku. “Kako, dakle, primiste Krista Isusa, Gospoda, onako živite u njemu!” “A pravednik živjet će od vjere!” (Kološanima 2, 6; Hebrejima 10, 38) Vi ste sebe predali Bogu, da budete potpuno njegovi, da mu služite i da ga slušate, i prihvatili ste Krista kao svog Spasitelja. Vi niste mogli sami okajati svoje grijehe ili promijeniti svoje srce; ali, vi ste sebe predali Bogu, vjerujući da je On, Krista radi, sve to učinio za vas. Vjerom ste postali Kristovi, i vjerom treba da rastete u njemu — dajući i uzimajući. Vi treba da date sve — svoje srce, svoju volju, svoju službu — da sebe predate njemu i budete poslušni svim njegovim zahtjevima; vi morate i uzeti sve — Krista, puninu svih blagoslova, da nastava u vašem srcu, da bude vaša snaga, vaša pravednost, vaš vječni Pomoćnik — da vam daruje snagu da budete poslušni.PK 74.1

Posvetite sebe Bogu ujutro; neka to bude vaš prvi posao. Neka vaša molitva bude: “Uzmi me, o Gospode, da potpuno budem Tvoj! Sve svoje planove stavljam pred Tvoje noge. Upotrijebi me danas u svojoj službi. Budi sa mnom, i neka se cijelo moje djelo obavlja u Tebi!” Tako treba da bude svakoga dana. Svakog jutra posvećujte sebe Bogu za taj dan. Iznesite mu sve svoje planove, da njegova providnost pokaže da li ih treba ostvariti ili odbaciti. I tako ćete, iz dana u dan, svoj život predavati u Božje ruke; tako će se vas život oblikovati da bude sve sličniji Kristovom životu.PK 74.2

Život u Kristu je život pun spokojstva. Možda u njemu neće biti zanosa osjećaja, ali će biti stalnog, spokojnog povjerenja. Vi se ne uzdate u sebe, već u Krista! Vaša je slabost sjedinjena s njegovom snagom, vaše neznanje s njegovom mudrošću, vaša krhkost s njegovom izdržljivošću. I tako ne treba da gledate na sebe, ne treba da se bavite sobom, već gledajte na Krista! Neka se vaše misli bave njegovom ljubavlju, ljepotom i savršenstvom njegova karaktera. Krist u svom samoodricanju, Krist u svom poniženju, Krist u svojoj čistoći i svetosti, Krist u svojoj neusporedivoj ljubavi — to je tema o kojoj treba da razmišlja vaša duša. Voleći njega, oponašajući njega, potpuno se oslanjajući na njega, vi ćete se preobraziti i postati slični njemu.PK 75.1

Isus kaže: “Budite u meni!” Te riječi sadrže misao o odmoru, postojanosti, povjerenju. I ponovno On poziva: “Hodite k meni. . . i ja ću vas odmoriti!” (Matej 11, 28.29) Riječi psalmiste izražavaju istu misao: “Osloni se na Gospoda, i čekaj ga!” Izaija nas uvjerava: “U miru i uzdanju bit će sila vaša!” (Psalam 37, 7; Izaija 30, 15) Ovaj odmor se ne nalazi u neaktivnosti; jer je u Spasiteljevom pozivu obećanje o odmoru povezano s pozivom na rad: “Uzmite jaram moj na sebe. . . i naći ćete pokoj dušama svojim!” (Matej 11, 29) Srce koje najpotpunije počiva u Kristu bit će najozbiljnije i najmarljivije u radu za njega.PK 75.2

Kada smo zaokupljeni sobom, naš um se okreće od Krista, Izvora snage i života. Zato se Sotona stalno trudi da pažnju odvrati od Spasitelja i tako spriječi zajednicu i vezu duše s Kristom. Zadovoljstva svijeta, brige i nesigurnosti i žalosti života, mane drugih, ili vaše vlastite mane i nedostaci — na jedno od toga ili na sve zajedno on želi da skrene vaše misli. Nemojte da vas zavedu njegova lukavstva! Mnoge koji su stvarno savjesni i koji žele da žive za Boga, on veoma često navodi da se bave svojim manama i slabostima i tako, odvajajući ih od Krista, nada se da će postići pobjedu. Mi ne smijemo sebe staviti u središte i onda se prepuštati zabrinutosti i strahu hoćemo li biti spašeni. Sve to udaljava dušu od Izvora naše snage. Prepustite Bogu staranje o svojoj duši i imajte povjerenja u njega. Razgovarajte i mislite o Isusu. Neka se vaše “ja” izgubi u njemu. Odbacite svaku sumnju; odagnajte svoj strah. Kažite s apostolom Pavlom: “A ja više ne živim, nego živi u meni Krist. A što sad živim u tijelu, živim vjerom Sina Božjega, kojemu omiljeh, i predade sebe za mene!” (Galaćanima 2, 20) Oslonite se na Boga! On može sačuvati ono što ste mu povjerili. Ako sebe prepustite njegovim rukama, On će učiniti da nadmoćno pobjeđujete u Onome koji vas je ljubio.^{*Rimljanima 8, 37, prijevod E. Carnića.}PK 76.1

Kada je Krist uzeo čovjekovu prirodu, povezao se s ljudskim rodom vezom ljubavi koju nikakva sila, osim čovjeka samog, nikada neće moći raskinuti. Sotona će nam stalno podmetati svoje mamce da bi nas naveo da prekinemo tu vezu — da se namjerno odvojimo od Krista. Upravo nam je tu neophodno da stražimo, da se trudimo, da se molimo da nas ništa ne navede da izaberemo drugog gospodara; jer to uvijek ovisi o našoj slobodnoj volji. Ali, neka naše oči uvijek gledaju Krista i On će nas sačuvati. Gledajući Isusa, mi smo sigurni. Ništa nas ne može istrgnuti iz njegove ruke. Gledajući stalno njega, “mi se preobražavamo u to isto obličje iz slave u slavu, kao od Gospodnjega Duha” (2. Korinćanima 3, 18).PK 76.2

Upravo su na taj način prvi učenici postali slični svom dragom Spasitelju. Kada su ti učenici čuli Isusove riječi, osjetili su svoju potrebu za njime. Oni su ga tražili, našli i slijedili. Bili su s njime u kući, za stolom, u klijeti, na polju. Bili su s njime kao učenici s učiteljem, svakoga dana primajući s njegovih usana pouke o svetoj istini. Gledali su u njega, kao sluge u svog gospodara, da saznaju svoju dužnost. Ti su učenici bili ljudi “podložni slabostima kao i mi” (Jakov 5, 17^{*Prijevod L. Bakotića.}). I oni su morali voditi istu borbu s grijehom. Bila im je neophodna ista milost da bi živjeli svetim životom.PK 77.1

Čak ni Ivan, omiljeni učenik, koji je najpotpunije odražavao Spasiteljev lik, nije po prirodi imao tu ljepotu karaktera. On nije samo bio nametljiv i željan časti, već i žestok i kivan na one koji su ga vrijeđali. Ali, kada se upoznao s karakterom božanskog Sina, postao je svjestan svojih nedostataka i ta ga je spoznaja učinila poniznim. Snaga i strpljenje, sila i nježnost, veličanstvo i krotkost, koje je svakoga dana gledao u životu Božjeg Sina; ispunili su njegovu dušu divljenjem i ljubavlju. Iz dana u dan Krist je sve više privlačio njegovo srce, sve dok konačno nije sebe izgubio iz vida, ispunjen ljubavlju prema svom Učitelju. Njegov gnjevljiv, častoljubiv temperament došao je pod utjecaj Kristove sile koja preobražava. Preporađajući utjecaj Svetoga Duha obnovio je njegovo srce. Sila Kristove ljubavi preobrazila je njegov karakter. To je sigurna posljedica sjedinjenja s Isusom. Kada Krist nastava u srcu, cijela se priroda mijenja. Kristov Duh, njegova ljubav, omekšava srce, obuzdava dušu, i uzdiže misli i želje prema Bogu i Nebu.PK 77.2

Kada se Krist uznio na Nebo, njegovi sljedbenici su osjećali kao da je On i dalje s njima; da je osobno prisutan, pun ljubavi i vidjela. Isus, Spasitelj, koji je hodao i razgovarao s njima, koji se molio s njima, koji je izgovarao riječi nade i utjehe njihovim srcima, bio je, dok se vijest mira još čula s njegovih usana, odnesen od njih na Nebo, i zvuk njegova glasa je odjeknuo iz oblaka anđela koji su ga okružili — “I evo ja sam s vama u sve dane, do svršetka vijeka!” (Matej 28, 20) On se uznio na Nebo u obliku čovjeka. Oni su znali da se On nalazi ispred prijestolja Božjega i da je ostao njihov Prijatelj i Spasitelj; da je njegova ljubav ostala nepromijenjena; da se On i dalje izjednačuje s napaćenim čovječan- stvom. On iznosi pred Boga zasluge svoje dragocjene krvi, pokazuje svoje ranjene ruke i noge, da bi podsjetio na cijenu koju je platio za one koje je izbavio. Znali su da se uznio na Nebo da im pripravi mjesto i da će opet doći da ih uzme sebi.PK 78.1

Kada su se okupili nakon uznesenja, žarko su željeli da svoje molbe iznesu Ocu u Isusovo ime. Ispunjeni svetim strahopoštovanjem, prignuli su se u molitvi, ponavljajući obećanje: “Što god uzištete u Oca u ime moje, dat će vam. Do sada ne iskaste ništa u ime moje; ištite i primit ćete, da radost vaša bude ispunjena!” (Ivan 16, 23.24) Pružali su ruku vjere sve više i više, s moćnim obrazloženjem: “Krist Isus, koji umrije, pa još i uskrse, koji je s desne strane Bogu, i moli za nas!” (Rimljanima 8, 34) Dan Pedesetnice im je donio prisutnost Utješitelja, o kome je Krist rekao da će “u vama biti”. Osim toga je dodao: “Bolje je za vas da ja idem: jer ako ja ne idem, Utješitelj neće doći k vama; ako li idem, poslat ću ga k vama!” (Ivan 14, 17; 16, 7) Od tada je trebalo da Krist Duhom stalno nastava u srcu svoje djece. Njihova veza s njime bila je sada uža nego kada je On osobno bio s njima. Vidjelo, ljubav i sila Krista koji je stanovao u njima sijala je iz njih, tako da su se ljudi, gledajući ih, divili, “i znadijahu. . . da bijahu s Isusom” (Djela 4, 13).PK 79.1

Sve što je Krist bio svojim učenicima, On želi da bude i svojoj djeci danas; On je, naime, u svojoj posljednjoj molitvi, okružen malom četom svojih učenika, rekao: “Ne molim pak samo za njili, nego i za one koji me uzvjeruju njihove riječi radi.” (Ivan 17, 20)PK 79.2

Isus se molio za nas i tražio da i mi budemo sjedinjeni s njime kao što je On sjedinjen sa svojim Ocem. Kakva je to veza! Spasitelj je rekao o sebi: “Sin ne može ništa činiti sam od sebe”; “Otac koji stoji u meni, On tvori djela!” (Ivan 5, 19; 14, 10) Prema tome, ako Krist nastava u našem srcu, On će činiti u nama “da hoćemo i učinimo kao što mu je ugodno” (Filipljanima 2, 13). Mi ćemo raditi kao što je On radio; mi ćemo pokazivati isti duh. I tako, ljubeći njega i nastavajući u njemu, mi ćemo “u svemu uzrasti u Onome koji je glava, Krist” (Efežanima 4, 15).PK 80.1

* * * * *