Loading...
Larger font
Smaller font
Copy
Print
Contents
  • Results
  • Related
  • Featured
No results found for: "undefined".
  • Weighted Relevancy
  • Content Sequence
  • Relevancy
  • Earliest First
  • Latest First
    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents

    POGLAVLJE 13—RADOSNI U GOSPODU

    Božja djeca su pozvana da budu Kristovi predstavnici otkrivajući Gospodnju dobrotu i milost. Kao što je Isus nama otkrio pravi Očev karakter, tako i mi moramo otkriti Krista svijetu koji još nije upoznao njegovu nježnu i milosrdnu ljubav. »Kao što si Ti mene poslao u svijet« — kaže Isus — »i ja njih poslah u svijet.« »Ja u njima i Ti u meni... da pozna svijet da si me Ti poslao.« (Ivan 17,18.23) Apostol Pavao kaže Isusovim učenicima: »Koji ste se pokazali da ste poslanica Kristova«, »koju poznaju i čitaju svi ljudi«! (2. Korinćanima 3,3.2) U svakom svom djetetu Isus šalje poslanicu svijetu. Ako ste vi Kristov sljedbenik, On u vama šalje pismo obitelji, mjestu, ulici u kojoj živite. Isus, koji boravi u vama, želi da progovori srcima onih koji ga još ne poznaju. Možda oni ne čitaju Bibliju, ili ne čuju glas koji im govori s njezinih stranica; oni ne vide u Božjim djelima njegovu ljubav. Ali, ako ste vi pravi Isusov predstavnik, može se dogoditi da preko vas budu navedeni da shvate bar dio njegove dobrote i da budu pri dobiveni da ga ljube i da mu služe.PK 121.1

    Kršćani su postavljeni da budu svjetlonoše na putu prema Nebu. Oni treba da odsjajuju na svijet svjetlost kojom ih je Krist obasjao. Oni treba da žive takvim životom i da razviju takav karakter da drugi, gledaju- ći njih, steknu pravilno mišljenje o Kristu i njegovoj službi.PK 121.2

    Ako zaista predstavljamo Krista, mi ćemo postići da služba njemu izgleda onako privlačna, kao što stvarno i jest. Kršćani, čija je duša puna sjete i tuge, koji se tuže i gunđaju, svojim bližnjima pogrešno prikazuju Boga i kršćanski život. Oni ostavljaju dojam da Bogu nije drago da njegova djeca budu sretna i time lažno svjedoče protiv našeg nebeskog Oca.PK 122.1

    Sotona likuje kada navede Božju djecu na nevjerstvo i malodušnost. On uživa kada vidi da nemamo povjerenja u Boga, kada sumnjamo u njegovu spremnost i snagu da nas spasi. Njemu je drago kada nas navede da mislimo da će nam Bog djelima svoje providnosti nanijeti štetu. Sotonin je posao da Gospoda predstavlja kao biće bez samilosti i milosrđa. On iskrivljuje istinu o Bogu. Naše misli zaokuplja pogrešnim shvaćanjima o Bogu; i, umjesto da se bavimo istinom o našem nebeskom Ocu, suviše često svoj um zapošljavamo onim što je Sotona o njemu izmislio i sramotimo Boga svojim nepovjerenjem i gunđanjem protiv njega. Sotona stalno pokušava da vjerski život učini sumornim. On bi ga želio prikazati mučnim i teškim; pa kada kršćanin u svom životu prikazuje takav oblik religije, onr svojim nevjerovanjem, podupire Sotoninu laž.PK 122.2

    Mnogi, hodeći svojim životnim putem, bave se svojim greškama, neuspjesima i razočaranjima, i njihova su srca puna boli i obeshrab- renja Dok sam još boravila u Evropi*Ellen G. White je prvi put boravila u Evropi od 1885. do 1887. godine., pisala mi je jedna sestra koja je upravo to činila i bila u dubokom očajanju. Tražila je da joj uputim neku riječ ohrabrenja. U noći, nakon što sam pročitala pismo, usnila sam da se nalazim u vrtu i netko, izgleda vlasnik vrta, vodio me je njegovim stazama. Brala sam cvijeće i uživala u njegovom mirisu kada je ta sestra, koja je išla pored mene, svratila moju pažnju na neko ružno trnje koje ju je ometalo pri hodanju. Zbog toga se žalila i tužila. Ona i nije hodala stazom, idući za vodičem, već kroz puzavice i trnje. »Oh!« — jadala se ona — »zar nije žalosno što je ovaj divni vrt nagrđen tmjem?« Vodič joj je odgovorio: »Ostavi trnje na miru, jer će te ono samo raniti! Beri ruže, ljiljane i karanfile!«PK 122.3

    Zar nije u vašem iskustvu bilo i nekih svijetlih točaka? Zar niste doživjeli neke dragocjene trenutke kada je vaše srce treperilo od radosti, odazivajući se tako Božjem Duhu? Kada bacate ponovni pogled na poglavlja svog životnog iskustva, zar ne nailazite i na neke ugodne stranice? Zar Božja obećanja, slično mirisnom cvijeću, ne rastu uzduž vašeg puta na svakom koraku? Žar nećete dopustiti da njihova ljepota i milina ispuni vaše srce radošću?PK 123.1

    Puzavice i trnje će vas samo ranjavati i žalostiti; i, ako budete jedino to brali i pokazivali drugima, zar nećete time ne samo prezreti Božju dobrotu već i druge oko sebe spriječiti da idu stazom života?PK 123.2

    Nije mudro sakupljati sve neprijatne uspomene iz prošlog života — nepravde i razočaranja — razgovarati o njima i tužiti se na njih sve dok nas ne savlada obeshrabrenje. Obeshrabrena duša je puna mraka, ona uklanja božansku svjetlost iz svoga srca, i baca sjenku na put drugih.PK 124.1

    Zahvalimo Bogu na blistavim prizorima koje nam je pokazao. Prikupimo sve blagoslovljene dokaze njegove ljubavi, tako da ih neprestano možemo gledati: Božjeg Sina kako napušta prijestolje svoga Oca, odijevajući svoju božansku prirodu ljudskom da bi mogao izbaviti čovjeka od Sotonine sile; njegovu pobjedu nas radi, koja je čovjeku otvorila Nebo i omo-gućila ljudskom pogledu da zaviri u prostore u kojima Božanstvo boravi i otkriva svoju slavu; grešni rod uzdignut iz ponora propasti u koji ga je grijeh bacio i ponovno doveden u vezu s beskrajnim Bogom, i nakon što je izdržao božansku probu vjerom u našeg Otkupitelja, odjeven u Kristovu pravednost i uzdignut na njegovo prijestolje — to su prizori o kojima Bog želi da razmišljamo!PK 124.2

    Kada ostavljamo dojam da sumnjamo u Božju ljubav, da nemamo povjerenja u njegova obećanja, mi sramotimo Boga i žalostimo njegovog Svetoga Duha. Kako bi se osjećala majka kada bi se njezina djeca stalno tužila na nju, kao da im ona ne želi dobro, a ona se u toku cijelog života trudila da zaštiti njihove interese i da ih okruži udobnošću? Pretpostavimo da posumnjaju u njezinu ljubav; to bi slomilo njezino srce! Kako bi se bilo koji roditelj osjećao kada bi djeca tako postupala prema njemu? A što može naš nebeski Otac misliti o nama kada nemamo povjerenja u njegovu ljubav, koja ga je navela da žrtvuje svoga jedinorodnoga Sina da bismo mi imali život? Apostol piše: »Koji, dakie, svoga Sina ne pošted je, nego ga predade za sve nas, kako, dakle, da nam s njim sve ne daruje?« (Rimljanima 8,32) A ipak, koliko njih kaže svojim djelima, ako ne riječima: »Bog time nije mislio na mene. Možda On voli druge, ali ne voli mene!«PK 124.3

    Sve to nanosi štetu vašoj duši; jer svakom sumnjičavom riječju vi pozivate Sotonu da vas kuša; ona u vama jača sklonost prema sumnji, njome ožalošćavate anđele koji vam služe. Kada vas Sotona kuša, nemojte izreći nijednu sumnjičavu ili mračnu riječ. Ako odlučite da otvorite vrata njegovom došaptavanju, vaš će um biti ispunjen nepovjerenjem i buntovničkim sumnjičenjima. Ako izrazite svoja osjećanja, svaka sumnja koju ste izrekli ne samo da ostavlja trag na vama, već postaje sjeme koje će klijati i donositi rod u životu drugih, i možda se nikada neće moći poništiti utjecaj vaših riječi. Možda ćete vi sami uspjeti da se oporavite od napadaja iskušenja i izvučete iz Sotonine zamke, ali drugi koji su se pokolebali pod vašim utjecajem, možda neće moći da se odupru nevjerstvu kojim ste ih nadahnuli. Kako je zato važno da govorimo samo ono što ulijeva duhovnu snagu i život!PK 125.1

    Anđeli pažljivo slušaju ono što vi govorite svijetu o svom nebeskom Učitelju. Govorite zato o njemu kao o Onome koji živi da vas zastupa pred Ocem. Kada se rukujete s prijateljem, neka se hvaljenje Boga čuje s vaših usana i iz vašeg srca. To će njegove misli usmjeriti prema Isusu.PK 126.1

    Svi imaju nevolja; boli koje se teško podnose, iskušenja kojima se teško odupiru. Nemojte o svojim teškoćama govoriti smrtnicima, kao što ste i vi, već sve iznesite pred Boga u molitvi. Držite se pravila da nikada ne izgovarate nijednu riječ sumnje ili obeshrabrenja. Svojim riječima nade i svete radosti, vi možete mnogo učiniti da razvedrite život drugih i da poduprete njihove napore.PK 126.2

    Mnoge su hrabre duše bolno pritisnute iskušenjem, skoro u opasnosti da pokleknu u borbi sa samim sobom i sa silama zla. Nemojte ih obeshrabriti u njihovoj teškoj borbi. Razvedrite ih riječima ohrabren ja i nade, koje će im dati snagu da krenu naprijed. Tako će Kristovo vidjelo zračiti iz vas. »Jer nijedan od nas ne živi sebi!« (Rimljanima 14,7) Našim nesvjesnim utjecajem drugi mogu biti ohrabreni i ojačani, ili obeshrabreni i odgurnuti od Krista i istine.PK 126.3

    Mnogi imaju pogrešne pojmove o Kristovom životu i karakteru. Oni misle da je Kristu nedostajalo topline i vedrine, da je bio natmuren, oštar i neveseo. U mnogo slučajeva cijelo vjersko iskustvo je obojeno ovakvim mračnim gledištima.PK 126.4

    Često se govori da je Isus plakao, a da nije poznato da se ikada nasmiješio. Naš je Spasitelj stvarno bio čovjek boli, upoznat s tugom, jer je otvorio svoje srce za sve ljudske patnje. Ali, iako je njegov život bio pun samoodricanja, zasjenjen bolima i brigom, njegov duh nije klonuo. Njegovo lice nije izražavalo bol i nezadovoljstvo, več smirenu vedrinu. Njegovo je srce bilo izvor života; i kuda god je išao, donosio je odmor i mir, radost i veselje.PK 126.5

    Naš je Spasitelj bio zaokupljen dubokim razmišljanjem i neobično ozbiljan, ali nikada mračan i mrzovoljan. Oni koji se ravnaju po njemu bit će obuzeti postizanjem svog životnog cilja; imat će duboku svi jest o svojoj odgovornosti. Lakomislenost će biti savladana; neće biti neobuzdanog zabavljanja, neuljudnos izrugivanja, jer Isusova religija daje mir koji teče kao rijeka. Ona ne guši svjetlost radosti; ne ograničava veselje, ne navlači oblake na blistavo, nasmijano lice. Krist nije došao da mu služe, već da služi; i ako njegova ljubav bude vladala u našem srcu, mi ćemo slijediti njegov primjer.PK 127.1

    Ako se u svojim mislima prvenstveno budemo bavili neljubaznim i nepravednim djelima drugih, bit će nam nemoguće da ih volimo onako kako je Krist ljubio nas; ali, ako se naše misli zadržavaju na čudesnoj ljubavi i milosrđu koje je Krist imao prema nama, isti duh ćemo pokazati prema bližnjima. Mi treba da se međusobno volimo i poštujemo, usprkos očitim pogreškama i manama. Moramo se učiti poniznosti, učiti da se ne oslanjamo na sebe, imati nježnog strpljenja prema pogreškama drugih. Sve će to ukloniti uskogrudnu sebičnost i učiniti nas velikodušnima i podašnima.PK 127.2

    Psalmist kaže: »Uzdaj se u Gospoda i čini dobro, i u svojoj ćeš zemlji živjeti, hranit ćeš. se u obilju mira!« (Psalam 37,3 *Prijevod L. Bakotića.)»Uzdaj se u Gospoda!« Svaki dan ima svoje terete, svoje brige i nedoumice; i kada se sretnemo, kako smo spremni da pričamo o svojim teškoćama i nevoljama! Toliko nepotrebnih briga nas opterećuje, tolikim se strahovima prepuštamo, o takvom bremenu muka govorimo da bi netko mogao pomisliti da nemamo milosrdnog, nježnog Spasitelja, spremnog da čuje naše molbe i da nam odmah pruži pomoć u vrijeme potrebe.PK 128.1

    Neki se stalno boje i izmišljaju nevolje. Svakog su dana okruženi dokazima Božje ljubavi; svakog dana uživaju u darovima njegove providnosti; ali, oni ne primjećuju blagoslove kojima su obasuti. Njihov se um stalno bavi neugodnostima, za koje se boje da će ih snaći; ili, ako se i nađe kakva stvarna teškoća, ona, iako mala, tako zaslijepi njihove oči da ne vide mnoštvo darova na kojima bi trebalo da budu zahvalni. Teškoće s kojima se suočavaju, umjesto da ih približe Bogu, jedinom izvoru pomoći, odvajaju ih od njega jer bude nemir i nezadovoljstvo.PK 128.2

    Činimo li dobro što smo toliko nevjerni? Zašto bi trebalo da budemo nezahvalni i nepovjerljivi? Isus je naš prijatelj; cijelo Nebo je zainteresirano za naše dobro. Mi ne bismo trebali dopustiti nedoumicama i brigama sva- kodnevnog života da nam izjedaju misli i mršte čelo. Ako to dopustimo, uvijek će nam nešto dosađivati i smetati. Mi se ne smijemo prepuštati brigama koje će nas samo rastakati i iscrpljivati, ali nam neće pomoći da podnesemo nevolje.PK 128.3

    Možda imate teškoća u poslovima; izgledi su vam možda sve mračniji i mračniji, možda vam prijeti gubitak; ali, nemojte se obeshrabriti; bacite svoje brige na Boga, i ostanite smireni i raspoloženi. Molite se za mudrost da razborito upravljate svojim poslovima i tako spriječite gubitak i propast. Učinite sve sa svoje strane da postignete povoljne rezultate. Isus je obećao svoju pomoć, ali tek kada vi uložite napor. Kada ste, oslanjajući se na našeg Pomoćnika, učinili sve što ste mogli, radosno prihvatite ishod.PK 129.1

    Bog ne želi da njegov narod bude preopterećen brigama. Međutim, naš Gospod nas ne obmanjuje. On nam ne kaže: »Ne bojte se, nema opasnosti na vašem putu!« On zna da postoje nevolje i opasnosti i zato s nama postupa otvoreno. On se ne bavi mislima da svoj narod izvede iz ovog svijeta punog zla i grijeha, već mu pokazuje najsigurnije utočište. On se molio za svoje učenike: »Ne molim Te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih sačuvaš od zla!« On kaže: »U svijetu ćete imati nevolju; ali ne bojte se, jer ja nadvladah svijet!« (Ivan 17,15; 16,33)PK 129.2

    U svojoj propovijedi na Gori, Krist je svojim učenicima dao dragocjene pouke o neophodnosti povjerenja u Boga. Te su pouke date s namjerom da ohrabre Božju djecu svih vijekova i do naših dana došle su noseći nam obilje savjeta i utjehe. Spasitelj je svojim sljedbenicima ukazao na ptice u zraku koje su cvrkutale svoje pjesme hvale, neopterećene brižnim mislima, jer »ne siju, niti žanju«. A ipak veliki Otac podmiruje njihove potrebe. Spasitelj pita: »Niste li vi mnogo pretežniji od njih?« (Matej 6,26) Veliki Staratelj ljudi i životinja otvara svoju ruku i opskrbljuje sva svoja stvorenja. Ptice u zraku nisu nedostojne njegove pažnje. On ne stavlja hranu u njihove kljunove, ali se stara za sve njihove potrebe. One moraju sakupljati zrnevlje koje je On razasuo za njih. One same moraju prikupljati građu za svoja mala gnijezda. Moraju hraniti svoje mlade. One pjevajući odlaze na svoj posao, jer »Otac vaš nebeski hrani ih«. A »niste li vi mnogo pretežniji od njih«? Zar niste vi, kao inteligentna, duhovna bića, vredniji od ptica u zraku? Zar neće Začetnik našeg bića, Održavatelj našeg života, Onaj koji nas je stvorio po svom božanskom obličju, zar se neće pobrinuti za sve naše potrebe ako se samo pouzdamo u njega?PK 129.3

    Krist je svojim učenicima ukazao na poljsko cvijeće, izraslo u sjaju svoje raskoši, blistajući jednostavnom ljepotom koju mu je dao nebeski Otac, kao na izražaj svoje ljubavi prema čovjeku. Rekao je: »Pogledajte na ljiljane u polju kako rastu!« Ljepota i jednostavnost tih cvijetova kakve nalazimo u prirodi daleko nadmašuje Salomonov sjaj. Najljepša odjeća, načinjena vještinom umjetnika, ne može izdržati uspoređenje s prirodnom ljupkošou i blistavom ljepotom cvijeća koje je Bog stvo- rio. Isus je upitao: »A kad travu po polju, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva; a kamoli vas, malovjerni?« (Matej 6,28.30) Ako Bog, božanski umjetnik, jednostavnom cvijeću koje za jedan dan propada daje nježne i raznolike boje, koliko će se više brinuti o onima koje je stvorio po svom obličju? Ova Kristova pouka je prijekor zabrinutoj pomisli, zabuni i sumnji nevjernog srca.PK 130.1

    Gospod bi želio da sva njegova djeca, sinovi i kćeri, budu sretna, spokojna i poslušna. Isus kaže: »Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam: ne dajem vam ga kao što svijet daje, da se ne plaši srce vaše, i da se ne boji!« »Ovo vam kazah da radost moja u vama ostane i radost vaša. se ispuni!« (Ivan 14,27; 15,11)PK 131.1

    Sreća koja se traži iz sebičnih pobuda, izvan puta dužnosti, nesigurna je, nepostojana i prolazna, nestaje ostavljajući u duši osjećaj samoće i tuge; međutim, služba Bogu donosi radost i zadovoljstvo, kršćanin nije ostavljen da hodi nesigurnim putevima; nije prepušten beskorisnim žalostima i razočaranjima. Ako nemamo užitaka u ovom životu, mi ipak možemo biti radosni očekujući život u budućnosti.PK 131.2

    Međutim, čak i ovdje kršćani mogu imati svjetlost njegove ljubavi, stalnu utjehu njegove prisutnosti. Svaki korak u životu može nas dovoditi bliže Isusu, može nam davati dublje iskustvo s njegovom ljubavlju, i može nas za korak približiti blaženom domu mira. Zato, ne odbacujmo svoje povjerenje, budimo potpuno sigurni, sigurniji nego ikada prije. »Dovde nam Gospod pomože!« (1. Samuelova 7,12), i On će nam pomagati sve do kraja! Gledajmo monumentalne stupove, podsjetnike na ono što je Gospod učinio da nas utješi i spasi iz ruke Uništavatelja. Živo se sjećajmo svakog djela nježnog milosrđa koje nam je Bog učinio — suza koje nam je obrisao, boli koje je ublažio, briga koje je uklonio, straha koji je rastjerao, potreba koje je zadovoljio, blagoslova koje je izlio — i tako ojačajmo sebe za sve što nas očekuje u toku ostatka našeg hodočasničkog puta.PK 131.3

    Sukob koji je pred nama može nam donijeti samo nove nevolje, ali, na ono što se odigralo u prošlosti kao i na ono što će se dogoditi u budućnosti možemo gledati i reći: »Dovde nam Gospod pomože!« »Dokle traju dani tvoj i trajat će snaga tvoja!« (5. Moj sijeva 33,25) Nevolja nikada neće nadmašiti snagu koja nam je data da je podnesemo. Prema tome, prihvatimo se svoga posla tamo gdje ga nađemo, vjerujući da će nam, bez obzira na sve što dolazi, biti dato dovoljno snage da podnesemo nevolju.PK 132.1

    Uskoro će se vrata Neba otvoriti da prime Božju djecu, a s usana Kralja slave odjeknut će kao najljepša glazba riječi blagoslova: »Hodate, blagoslovljeni Oca mojega; primite kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanja svijeta!« (Matej 25,34)PK 132.2

    I tada će otkupljeni biti dočekani s dobrodošlicom u domu koji im Krist pripravlja. Tamo im društvo neće praviti ološ zemaljski, lažljivci, idolopoklonici, pokvareni, nevjerni, već će se družiti s onima koji su nadvladali Sotonu i božanskom milošću izgradili savršen karakter. Svaka grešna sklonost, svako nesavršenstvo, koji su ih ovdje mučili, uklonjeni su krvlju Kristovom, i njima su dati savršenstvo i sjaj njegove slave, koja daleko nadmašuje sjaj Sunca. Moralna ljepota, savršenstvo Kristova karaktera, zrači iz njih, daleko nadmašujući svojom vrijednošću ovo vanjsko blještavilo. Oni su bez mane pred velikim bijelim prijestoljem, uživajući dostojanstvo i prednosti anđela.PK 132.3

    Gledajući ovo slavno nasljedstvo koje bi mu moglo pripasti, »kakav će otkup dati čovjek za svoju dušu«? (Matej 16,26) Iako je možda siromašan, ipak u sebi ima bogatstvo i dostojanstvo koje mu svijet nikada ne bi mogao dati. Duša otkupljena i očišćena od grijeha, koja je sve svoje plemenite sposobnosti stavila u službu Bogu, ima neizmjernu vrijednost; i kada se jedna duša izbavi, radost na Nebu, u prisutnosti Boga i svetih anđela, izražava se pjesmama svetog pobjedonosnog slavlja.PK 133.1

    O drago vrijeme molitve,
    sa ove Zemlje vodiš me
    pred noge blagom Ocu mom
    sa mojim teškim teretom!
    Kad tama padne na moj put
    i plaši me taj zlotvor ljut,
    moj Isus hrabrost daje mi
    i tješi me u molitvi! W. W. Walford
    PK 133.2

    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents