Loading...
Larger font
Smaller font
Copy
Print
Contents
  • Results
  • Related
  • Featured
No results found for: "undefined".
  • Weighted Relevancy
  • Content Sequence
  • Relevancy
  • Earliest First
  • Latest First
    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents

    POGLAVLJE 3—POKAJANJE

    Kako čovjek može biti prav pred Bogom? Kako grešnik može postati pravedan? Samo nas Krist može dovesti u sklad s Bogom, u sklad sa svetošću; ali, kako da dođemo Kristu? Mnogi postavljaju ono isto pitanje koje je postavilo mnoštvo na Dan Duhova, kad je osvjedočeno u svoju grešnost, uz viknulo: »Što ćemo činiti?« Prva riječ u Petrovu odgovoru bila je: »Pokajte se!« (Djela 2,37.38) Drugom prilikom, kratko vrijeme nakon toga, rekao je: »Pokajte se, dakle, i obratite se da se očistite od grijeha svojih!« (Djela 3,19)PK 25.1

    U pokajanje je uključena žalost zbog grijeha i odvajanje od njega. Mi nećemo odbaciti grijeh ako ne uvidimo njegovu pokvarenost; sve dok se naše srce ne odrekne njega, neće biti nikakve stvarne promjene u na-šem životu.PK 25.2

    Mnogi ne uspijevaju da shvate pravu prirodu pokajanja. Oni žale što su griješili i čak se prividno mijenjaju samo zato što se boje da će zbog svojih zlih djela morati da trpe. Ali to nije pokajanje u biblijskom smislu te riječi. Oni se žale na patnje umjesto na grijeh. Takva je bila i Ezavova bol kad je shvatio da je zauvijek izgubio prvorodstvo. Balaam, uplašen od anđela koji je stajao na njegovu putu s isukanim mačem, priznao je svoju krivicu da ne izgubi život; ali tu nije bilo istinskog kajanja zbog grije- ha, nije bilo promjene namjera, nije se pojavila odvratnost prema zlu. Juda Iskariot je uzviknuo, nakon što je izdao svoga Gospoda: »Ja sagriješih što izdadoh krv pravu!« (Matej 27,4)PK 25.3

    Priznanje se otelo njegovoj grešnoj duši pod nepodnošljivim pritiskom svijesti o krivici i u strašnom iščekivanju osude. Posljedice koje su mu prijetile, ispunjavale su ga užasom, ali, u njegovoj duši nije bilo duboke žalosti koja slama srce, nije žalio što je izdao neokaljanog Božjeg Sina i što se odrekao Sveca Izraelova. Dok je podnosio Božje kazne, faraon je priznavao svoj grijeh da bi izbjegao dalje kažnjavanje, ali je nastavljao da prkosi Nebu čim bi zla bila zaustavljena. Svi su ovi jadikovali zbog posljedica grijeha, ali ih nije obuzimala žalost zbog samog grijeha.PK 26.1

    Ali, kada se srce pokori utjecaju Božjega Duha, savjest se budi, i grešnik razaznaje ponešto od dubine i svetosti Božjeg svetog zakona, koji je temelj njegove vladavine i na nebu i na Zemlji. »Vidjelo istinito koje obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na svijet« (Ivan 1,9) rasvjetljava tajne odaje duše, i sakrivena djela tame izlaze na vidjelo. Osvjedočenje obuzima um i srce. Grešnik postaje svjestan Božje pravednosti i osjeća užas da se pod teretom svoje krivice i poročnosti pojavi pred Onim koji ispituje srca. On vidi Božju ljubav, ljepotu svetosti, radost čistoće; čezne da bude očišćen i dostojan veze s Nebom.PK 26.2

    Da vidova molitva nakon pada pokazuje kako izgleda prava žalost zbog grijeha. Njegovo je pokajanje bilo iskreno i duboko. U molitvi nije ulagao napor da umanji svoju krivicu; nije izražavao želju da izbjegne kaznu koja mu je prijetila. David je uvidio veličinu svoga prijestupa; shvatio je da je ukaljao svoju dušu; gnušao se svoga grijeha. Nije se molio samo za oprošten je, već za očišćenje srca. Čeznuo je za radošću svetosti — za obnavljanjem sklada i zajednice s Bogom. Ovako je progovorila njegova duša:PK 27.1

    »Blago onome, kojemu je oproštena krivica,
    kojemu je grijeh pokriven.
    Blago čovjeku, kojemu Gospod
    ne prima grijeha
    i u čijem duhu nema lukavstva.« Psalam 32, 1.2.
    PK 27.2

    »Smiluj se na me, Bože,
    po milosti svojoj,
    i po velikoj dobroti svojoj
    očisti bezakonje moje. ...
    Jer ja znam prijestupe svoje,
    i grijeh je moj jednako preda mnom. ...
    Pokropi me isopom, i očistit ću se;
    umij me, i bit ću bjelji od snijega. ...
    Učini mi, Bože, čisto srce,
    i duh prav ponovi u meni.
    Nemoj me odvrgnuti od lica svojega,
    I Svetoga Duha svojega nemoj uzeti od mene.
    Vrati mi radost spasenja svojega,
    i duh vladalački neka me potkrijepi. . . Izbavi me od krvi, Bože, Bože,
    Spasitelju moj,
    i jezik će moj glasiti
    pravdu Tvoju.« Psalam 51, 1-14.
    PK 27.3

    Pokajanje kao što je ovo nadmašuje našu snagu, mi ga ne možemo postići, već dobiti jedino od Krista, koji se uzdigao u visine i dao dare ljudima.PK 28.1

    Upravo ovdje mnogi griješe i zato ne dobivaju pomoć koju im Krist želi dati. Oni misle da ne mogu pristupiti Kristu ako se prvo ne pokaju, i da ih pokajanje pripravlja za oproštenje grijeha. Istina je da pokajanje prethodi opraštanju grijeha; jer samo slomljeno i skrušeno srce osjeća potrebu za Spasiteljem. Ali, mora li grešnik čekati na pokajanje da bi tek onda mogao doći Isusu? Smije li se pokajanje podizati kao prepreka između grešnika i Spasitelja?PK 28.2

    Biblija ne naučava da se grešnik mora pokajati prije nego što posluša Kristov poziv: »Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti!« (Matej 11, 28) Sila koja dolazi od Krista, vodi pravom pokajanju. Petar je ovo objasnio Izraelcima kada je rekao: »Ovoga Bog desnicom svojom uzvisi za Poglavara i Spasa, da dâ Izraelu pokajanje i oproštenje grijeha.« (Djela 5, 31) Mi se ne možemo pokajati bez Kristovog Duha koji budi našu savjest kao što ni oproštenje ne možemo dobiti bez Krista.PK 28.3

    Krist je izvor svake dobre pobude. On jedini može u srce usaditi neprijateljstvo prema grijehu. Svaka želja za istinom i čistoćom, svako osvjedočenje u našu vlastitu grešnost, dokaz je da njegov Duh djeluje na naša srca.PK 28.4

    Isus je rekao: »I kad ja budem podignut od zemlje, sve ću privući k sebi.« (Ivan 12, 32) Krist se mora otkriti grešniku kao Spasitelj koji umire za grijehe svijeta; i dok gledamo Božje Janje na križu na Golgoti, tajna otkup-ljenja počinje se otkrivati našemu umu i Božja dobrota nas počinje voditi na pokajanje. Umirući za grešnike, Krist je pokazao neshvatljivu ljubav; i dok grešnik promatra tu ljubav, ona omekšava njegovo srce, utječe na um i dušu čini skrušenom.PK 29.1

    Istina je da se neki put ljudi posrame svojih grešnih putova i da odbacuju neke svoje zle navike i prije nego što postanu svjesni da su privučeni Kristu. Ali, kad god se ljudi pokušavaju popraviti s iskrenom željom da čine dobro, Kristova sila ih pokreće. Utjecaj, kojega nisu ni svjesni, djeluje na dušu, savjest se budi, i u životu dolazi do vidljive promjene. I kad ih Krist privuče da gledaju njegov križ, da promatraju Onoga koga su njihovi grijesi prikovali, tada se zapovijedi upisuju u njihovu savjest. Otkriva im se sva zloća njihova života, grijeh koji se duboko ukorijenio u njihovu dušu. Počinju shvaćati ponešto od Kristove pravednosti i uzvikuju: »Što je onda grijeh da je bila potrebna takva žrtva za otkupljenje njegovih robova? Zar je stvarno bila potrebna sva ta ljubav, sve to trpljenje, sve to poniženje, da mi ne poginemo, već da imamo vječni život?«PK 29.2

    Grešnik se može oduprijeti toj ljubavi, može odbiti da bude Drivučen Kristu; ali, ako se ne bude odupirao, Isus će ga privući; poznavanje plana spasenja dovest će ga do podnožja križa, punog pokajanja zbog svojih grijeha koji su prouzročili patnje Božjeg milog Sina.PK 29.3

    Isti božanski um koji djeluje u prirodi obraća se i srcima ljudi budeći u njima neizrecivu čežnju za onim što nemaju. Ono što je na svijetu ne može zadovoljiti njihovu čežnju. Božji Duh ih preklinje da teže za onim što jedino može dati mir i odmor — za Kristovom milošću i radošću svetosti. Služeći se i vidljivim i nevidljivim utjecajima, naš je Spasitelj stalno na djelu da um ljudi obrati od grešnih užitaka koji ne site ka neizmjernim blagoslovima koje mogu dobiti u njemu. Svim tim dušama, koje uzaludno pokušavaju da piju iz razvaljenih studenaca ovoga svijeta, upućena je božanska vijest: »I tko je žedan, neka dođe, i tko hoće, neka uzme vođu života zabadava!« (Otkrivenje 22, 17)PK 30.1

    Ti, koji u srcu čezneš za nečim boljim od onoga što ti ovaj svijet može pružiti, prepoznaj tu čežnju kao Božju poruku tvojoj duši! Moli ga da ti da pokajanje, da ti otkrije Krista u svoj njegovoj neizmjernoj ljubavi, u svoj njegovoj savršenoj čistoći! U Spasiteljevom su životu načela Božjeg zakona — ljubav prema Bogu i prema bližnjemu — došla do savršenog izražaja. Dobročinstvo, nesebična ljubav — to je bio život njegove duše. I tek kad njega promatramo, kad svjetlost s našeg Spasitelja i nas obasja, tada vidimo grešnost svojih vlastitih srca.PK 30.2

    Mi možemo laskati sebi, kao što je to činio Nikodem, da nam je život pošten, moralni lik besprijekoran, i misliti da ne moramo poniziti svoja srca pred Bogom kao obični grešnici: ali, kad Kristova svjetlost obasja naše duše, vidjet ćemo da smo nečisti, shvatit ćemo da su sebične naše pobude, da je neprijatelj-stvo prema Bogu ukaljalo svako naše djelo. Tada ćemo shvatiti da je naša pravednost kao prljava haljina, i da nas jedino Kristova krv može očistiti od prljavštine grijeha, i obnoviti naše srce po njegovu obličju.PK 31.1

    Samo jedna zraka Božje slave, jedna iskra Kristove čistoće, kada prodre u dušu, s bolnom jasnoćom otkriva svaku ružnu mrlju i ogoljava rugobu i poročnost ljudskog karaktera. Ona čini vidljivima neposvećene želje, ne-vjemost srca i nečistoću usana. Grešniku se njegovi vjerolomni pokušaji da Božji zakon proglasi nevažećim pokazuju u pravoj svjetlosti, i njegov je duh dirnut i potišten pod prodornim utjecajem Božjega Duha. On se gnuša samoga sebe gledajući čisti, neukaljani Kristov karakter.PK 31.2

    Kad je prorok Danijel ugledao slavu koja je obavijala nebeskog vjesnika koji mu je bio poslan, prožeo ga je osjećaj vlastite slabosti i nesavršenstva. Opisujući djelovanje tog prekrasnog prizora, kaže: »I ne osta snage u meni, i ljepota mi se nagrdi, i ne imah snage!« (Danijel 10, 8) Duša, ovako dirnuta, omrznut će svoju sebičnost, gnušat će se svoga samoljublja, i težit će, pod utjecajem Kristove pra- vednosti, za čistoćom srca, koja je u skladu s Božjim zakonom i Kristovim karakterom.PK 31.3

    Pavao kaže da je »po pravdi zakonskoj« — ako se uzme u obzir samo formalno ispunjavanje propisa — »bio bez mane« (Filipljanima 3, 6); ali, kad je upoznao duhovni karakter zakona, shvatio je da je grešnik. Prema slovu zakona, onako kako ga ljudi primjenjuju u životu, Pavao se uzdržavao od grijeha; ali, kad je upoznao dubinu svetih pravila zakona, i vidio sebe onako kako ga Bog gleda, ponizno se poklonio i priznao svoju krivicu. Rekao je: »A ja življah nekad bez zakona; a kad dođe zapovijed, onda grijeh oživje, a ja umrijeh.« (Rimljanima 7, 9.10) Kad je shvatio duhovnu prirodu zakona, grijeh se pojavio u svoj svojoj odvratnosti, i njegove je oholosti nestalo.PK 32.1

    Bog ne smatra sve grijehe jednako velikima; postoje stupnjevi krivice po njegovoj ocjeni, isto kao i po ocjeni čovjeka; ali, ma kako beznačajno ovo ili ono zlo djelo može izgledati u ljudskim očima, ni jedan jedini grijeh nije mali pred Bogom. Ljudski sudovi su pristrani, nesavršeni; ali Bog sve ocjenjuje onako kako stvarno jest. Pijanca preziru i kažu da ga njegov grijeh isključuje s Neba; dok oholost, sebičnost i zavist suviše često pro-laze bez ukora. Međutim, ti su grijesi posebno mrski Bogu zato što se suprote dobroti njegova karaktera, atmosferi nesebične ljubavi koja vlada u bezgrešnom svemiru. Onaj koji upada u neki teški grijeh može osjetiti svoju sramotu i bijedu i potrebu za Kristovom milošou; ali oholost ne osjeća nikakve potre- be, i tako se srce zatvara Kristu i beskrajnim blagoslovima koje On donosi.PK 32.2

    Jadni carinik, koji se molio: »Bože, milostiv budi meni grešnome!« (Luka 18, 13), smatrao je sebe veoma pokvarenim čovjekom, a i drugi su ga gledali istim očima; ali on je osjetio svoju potrebu, i sa svojim teretom krivice i srama došao pred Boga, tražeći njegovu milost. On je otvorio svoje srce milostivom utjecaju Božjega Duha da ga oslobodi sile grijeha. Farizejeva hvalisava, samodopadna molitva pokazivala je da je njegovo srce zatvoreno utjecaju Svetoga Duha. Udaljivši se od Boga, nije ni osjećao svoju pokvarenost koja je bila u potpunoj suprotnosti sa savršenstvom božanske svetosti. Nije osjećao nikakve potrebe, i nije ništa ni primio.PK 33.1

    Kad uvidite svoju grešnost, ne čekajte da se popravite. Koliko ima onih koji misle da nisu dovoljno dobri da dođu Kristu! Očekujete li da ćete se popraviti svojim vlastitim naporima? »Može li Etiopljanin promijeniti kožu svoju ili ris šare svoje? Možete li vi činiti dobro, naučivši se činiti zlo?« (Jeremija 13, 23) Nama može pomoći samo Bog. Mi ne trebamo čekati na čvršće osvjedočenje, na bolje prilike, na svetiji karakter. Mi sami ništa ne možemo učiniti. Moramo doći Kristu upravo onakvi kakvi jesmo.PK 33.2

    Ali, neka se nitko ne vara misleći da će Bog, u svojoj velikoj ljubavi i milosrđu, ipak spasiti čak i one koji su odbili njegovu milost. Neizmjerna težina grijeha može se procijeniti jedino u svjetlosti križa. Kada ljudi tvrde da je Bog suviše dobar da bi odbacio grešnika, ukažite im na Golgotu! Upravo zato što nije bilo drugog načina da se čovjek spasi, što bez ove žrtve ljudski rod nije mogao uteći od sramotne sile grijeha i ponovno uspostaviti zajednicu sa svetim bićima — što mu je bilo nemoguće da ponovno uzme udjela u duhovnom životu — upravo zato je Krist preuzeo na sebe krivicu neposlušnih i trpio umjesto grešnika. Ljubav i patnja i smrt Božjeg Sina — sve to svjedoči o strahovitoj veličini grijeha i objavljuje da nema oslobođenja od njegove moći, niti nade u bolji život, osim u pokoravanju duše Kristu.PK 33.3

    Nepokajani se ponekad izgovaraju govoreći o onima koji misle da su kršćani: »I ja sam isto toliko dobar koliko i oni. Oni u ponašanju ne pokazuju ništa više samoodricanja, trezvenosti ili budnosti od mene. I njima su draga uživanja i popustljivost prema grijehu kao i meni!« I tako se manama drugih oni služe kao izgovorom za svoje vlastito zanemarivanje dužnosti. Ali, grijesi i mane drugih nikoga ne ispričavaju, jer nam Gospod kao uzor nije dao grešne ljude. Neokaljani Božji Sin nam je dan kao primjer, i trebalo bi da upravo oni koji se tuže na nepravedan život takozvanih kršćana, žive boljim životom i pruže plemenitiji primjer. Ako su njihova shva-ćanja o tome što kršćanin mora činiti tako uzvišena, nije li onda i njihov grijeh utoliko veći? Oni znaju što je pravo, a ipak odbijaju da ga čine.PK 34.1

    Čuvajte se oklijevanja! Ne odgađajte odluku da odbacite svoje grijehe i da uz Isusovu pomoć očistite svoje srce! Tisuće i tisuće su upravo ovdje pogriješile i bile izgubljene za vječnost. Ne želim gubiti mnogo riječi u raspravljanju o kratkoći i nesigurnosti života; ali se strahovita opasnost — opasnost koja nije dovoljno shvaćena — krije u oklijevanju da se pokorimo preklinjućem glasu Božjeg Svetoga Duha i da ostanemo u grijehu; jer oklijevanje upravo to znači. Grijehu, ma kako ga neznatnim smatrali, možemo popuštati samo uz rizik da budemo izgubljeni za vječnost. Ono što ne savladamo, savladat će nas i izazvati našu propast.PK 35.1

    Adam i Eva su uvjerili sebe da tako neznatno djelo kao što je jedenje zabranjenog ploda ne može imati tako strahovite posljedice kao što je Bog objavio. Ali, to neznatno djelo je bilo prijestup Božjeg nepromjenjivog i svetog zakona, odvojilo je čovjeka od Boga i otvorilo ustave da smrt i neizreciva patnja preplave naš svijet. Iz stoljeća u stoljeće s naše su se Zemlje uzdizali stalni krici boli i sva su stvorenja zajednički uzdisala i bolno patila od posljedica čovjekove neposlušnosti. I samo je Nebo osjećalo utjecaj njegove pobune protiv Boga. Golgota stoji kao spomenik divne žrtve kojom se morao okajati prijestup božanskog zakona. Ne smatrajmo grijeh nečim neznatnim!PK 35.2

    Svaki prijestup, svako zanemarivanje ili odbacivanje Kristove milosti, ostavlja svoje posljedice na nama; ono otvrdnjuje srce, oslabljuje volju, otupljuje um, i ne samo što nas čini manje spremnima, već i manje sposobnima da poslušamo nježne pozive Božjeg Svetoga Duha;PK 35.3

    Mnogi umiruju probuđenu savjest mišlju da se mogu vratiti sa svog zlog puta kad god to zažele; da se mogu igrati s pozivima milosti, a ipak ostati trajno osjetljivi prema njihovom utjecaju. One misle, iako su prkosili Duhu milosti, iako su svoj utjecaj stavili u Sotoninu službu, da će ipak moći promijeniti smjer svog života u času strašne krize. Ali, to nije tako Tako učiniti. Iskustva i odgoj u toku cijelog života tako su temeljito formirali karakter da tada samo rijetki požele da budu slični Isusu.PK 36.1

    Čak i samo jedna mana u karakteru, samo jedna grešna želja, ako se uporno gaji, na kraju će poništiti sav utjecaj evanđelja. Svako popuštanje grijehu pojačava odbojnost duše prema Bogu. Čovjek, koji je uporan u svom nevjerstvu, koji je tupo ravnodušan prema božanskoj istini, samo žanje ono što je sam posijao. U cijeloj Bibliji nema strašnije opomene protiv igranja sa zlom od riječi mudrog čovjeka da će se grešnik »u uža grijeha svojih zaplesti«. (Priče 5, 22)PK 36.2

    Krist je spreman da nas oslobodi od grijeha, ali nas na to ne prisiljava; i ako je stalnim prestupanjem naša volja potpuno potčinjena zlu i mi ne želimo da se oslobodimo, ato ne želimo da prihvatimo njegovu milost, što bi On još mogao učiniti? Mi smo sami sebe upropastili svojim namjernim odba- civanjem njegove ljubavi. »Evo sad je vrijeme najbolje, evo sad je dan spasenja!« Danas ako glas njegov čujete, ne budite drvenastih srca! « (2. Korinćanima 6, 2; Hebrejima 3,7.8)PK 36.3

    »Čovjek gleda što je na očima, a Gospod gleda na srce« (1. Samuelova 16,7) — ljudsko srce, ispunjeno proturječnim osjećajima radosti i tuge; nemirno, jogunasto srce, u kome ima toliko prljavštine i prijevare. On zna njegove pobude, njegove prave namjere i ciljeve. Pođite k njemu sa svojom ukaljanom dušom, onakvom kakva jest! Kao psalmist, otvorite sve njezine kutove svevidećem oku i uzviknite: »Okušaj me, Bože, i poznaj srce moje, ispitaj me, i poznaj pomisli moje. I vidi jesam li na zlu putu, i vodi me na put vječni!« (Psalam 139, 23.24)PK 37.1

    Mnogi prihvaćaju samo intelektualnu religiju, samo formu pobožnosti koja ne traži čišćenje srca. Neka vaša molitva bude: »Učini mi, Bože, čisto srce, i duh prav ponovi u meni!« (Psalam 51, 10) Budite pošteni prema svojoj duši! Budite isto tako ozbiljni, isto tako ustrajni, kao da je vaš prolazni život u pitanju! To je pitanje koje se mora riješiti između Boga i vaše duše, riješiti za vječnost. Ako nemate ništa drugo osim lažne nade, srlja-te u sigurnu propast.PK 37.2

    Proučavajte Božju Riječ uz molitvu. Ta Riječ vam iznosi, u Božjem zakonu i u Kristovom životu, velika načela svetosti, bez kojih »nitko neće vidjeti Gospoda«. (Hebrejima 12, 14) Ona osvjedočava u grijeh; ona jasno otkriva put spasenja. Poslušajte je kao Božji glas koji govori vašoj duši.PK 37.3

    Kad budete uvidjeli svu strahotu grijeha, kad budete shvatili svoje pravo stanje, nemojte se predavati očajanju! Upravo je grešnike Krist došao da spasi. Nije naše da izmirimo Boga sa sobom, već — o čudesne li ljubavi! — sam Bog u Kristu »svijet pomiri sa sobom«. (2. Korinćanima 5,19) On svojom nježnom ljubavlju priziva k sebi srca svoje zalutale djece. Nijedan zemaljski roditelj ne bi mogao biti toliko strpljiv prema manama i pogreškama svoje djece, kao što je to Bog prema onima koje želi spasiti. Nitko ne bi mogao usrdnije pozivati prijestupnika. Nijedne ljudske usne nikada se nisu nježnije obraćale odlutalima nego njegove. Sva njegova obećanja, sve njegove opomene, samo su uzdasi neizrecive ljubavi.PK 38.1

    Kada vas Sotona bude uvjeravao da ste veliki grešnik, pogledajte prema svome Otkupitelju i govorite o njegovim zaslugama. Gledanje u njegovu svjetlost će vam pomoći. Priznajte svoj grijeh, ali kažite neprijatelju da »Krist Isus dođe na svijet da spasi grešnike« (1. Timoteju 1, 15) i da i vi možete biti spašeni njegovom nenadmašnom ljubavlju. Isus je Šimunu postavio pitanje o dvojici dužnika. Jedan je svom gospodaru dugovao mali iznos, a drugi mu je bio dužan veoma mnogo; ali on je oprostio obojici. Krist je upitao Šimuna koji će dužnik više voljeti svoga gospodara. Šimun je odgovorio: »Mislim onaj kome najviše pokloni!« (Luka 7, 43) Mi smo bili veliki grešnica, ali Krist je umro da bi nama moglo biti oprošteno. Bilo je dovoljno da svom Ocu u našu korist iznese zasluge svoje žrtve. Oni kojima je najviše oprostio, ljubit će ga najviše, i stajat će najbliže njegovu prijestolju da ga slave zbog njegove velike ljubavi i neizmjerne žrtve. Upravo onda kada najpotpu-nije shvatimo Božju ljubav, najbolje uviđamo i zloćudnost grijeha. Kada vidimo duljinu ljestava koje su nam spuštene, kada makar donekle shvatimo veličinu žrtve koju je Krist dao radi nas, tada će nježnost i skrušenost omekšati i naše srce.PK 38.2

    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents