Loading...
Larger font
Smaller font
Copy
Print
Contents

Velika Borba Između Krista I Sotone

 - Contents
  • Results
  • Related
  • Featured
No results found for: "".
  • Weighted Relevancy
  • Content Sequence
  • Relevancy
  • Earliest First
  • Latest First
    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents

    Poglavlje 22.—Ispunjena proročanstva

    Kada je prošlo vrijeme u koje se prvi put očekivao Kristov dolazak — u proljeće 1844. godine, oni koji su u vjeri očekivali Kristov dolazak bili su za neko vrijeme u sumnji i neizvjesnosti. Dok je svijet gledao na njih kao na poražene i razočarane i dokazivao im da je sve to zabluda, izvor njihove utjehe bio je još uvijek Sveto pismo. Mnogi su nastavili da istražuju Pismo. Ponovo su ispitivali dokaze svoje vjere i pažljivo proučavali proročanstva da bi došli do više svjetlosti. Izgledalo je da Biblija jasno i odlučno potvrđuje njihovo stanovište. Znaci koji nisu mogli biti pogrešno shvaćeni upućivali su na skori Kristov dolazak. Naročiti Gospodnji blagoslovi, kako u obraćanju grešnika, tako i u buđenju duhovnog života među kršćanima, posvjedočili su da j,e vijest o Kristovom dolasku sa neba. I mada vjerni nisu mogli objasniti svoje razočaranje, ipak su osjećali sigurnost da ih je Bog vodio u njihovom prošlom iskustvu.VB 318.1

    U proročanstvima koja su upućivala na Skori Kristov dolazak nalazile su se i pouke koje su naročito odgovarale njihovom stanju neizvjesnosti i iščekivanja, i hrabrile ih da strpljivo istraju u vjeri da će ono što je njihovom razumu izgledalo sada tamno postati u određeno vrijeme jasno.VB 318.2

    Među ovim proročanstvima bilo je ono iz Habakuka 2, 1-4: “Na straži svojoj stadoh, i štajah na kuli, i motrah da vidim šta će mi reći i šta bih odgovorio onome koji me koraše. I odgovori mi Gospod i reče: Piši utvaru, i da bude razgovjetno na pločama da se lako čita. Jer će još biti utvara do određenog vremena, i govorit će šta će biti do posljetka i neće slagati; ako oklijeva, čekaj je, jer će zacijelo doći, i neće zakasniti. Gle, tko se ponosi, njegova duša nije prava u njemu; a pravednik će od vjere svoje živ biti.”VB 318.3

    Uputstvo u proročanstvu da se “piše utvara i da bude razgovjetno na pločama da se lako čita”, pokrenulo je Karla Fiča još 1842. godine da načini proročku kartu i da slikovito iznese viđenja proroka Danijela i Otkrivenja. Objavljivanje ove karee smatralo se kao ispunjenje zapovijesti date preko proroka Habakuka. Ali nitko, međutim, nije tada primijetio da je u ovom proročanstvu pomenuto neko odlaganje u ispunjenju ovog viđenja, neko vrijeme iščekivanja. Poslije razočaranja ovaj dio proročanstva je izgledao vrlo značajan: “Jer će još biti viđenja do određenog vremena i govorit će šta će biti do posljetka i neće slagati; ako oklijeva, čekaj je, jer će zacijelo doći, i neće odocniti” ... “Pravednik će od vjere svoje živ biti.”VB 318.4

    Jedan dio Ezekijelovog proročanstva bio je vjernima isto tako izvor snage i utjehe: “Opet mi dođe riječ Gospodnja govoreći: Sine čovječji, kakva je to priča u vas o zemlji Izraelovoj što govorite: protežu se dani, i od utvare neće biti ništa? Zato im reci: ovako veli Gospod Gospod: ... blizu su dani i riječ svake utvare ... Jer ću ja Gospod govoriti, i što rečem, zbit će se, neće se više odgađati. .. Gle, dom Izraelov govori: utvara koju taj vidi, do nje ima mnogo vremena, i za daleko vrijeme taj prorokuje. Zato im reci: ovako veli Gospod Gospod: neće se više odgađati nijedna moja riječ; riječ koju rečem zbit će se, go-vori Gospod Gospod.” Ezekijel 12, 21-25. 27. 28.VB 319.1

    Oni koji su čekali obradovali su se ovim riječima, vjerujući da Onaj koji od početka zna kraj gleda kroz vjekove, i On im je pošto je unaprijed vidio njihovo razočaranje, uputio riječ ohrabrenja i nade. Da nema u Svetom pismu takvih mjesta koja su ih opominjala da strpljivo čekaju i da se čvrsto pouzdaju u Božju riječ, njihova bi se vjera ugasila u onom teškom času iskušenja.VB 319.2

    Priča o deset djevojaka u Matejevom evanđelju, 25. glava, također prikazuje iskustvo onih koji čekaju Kristov dolazak. U Mateju 24, Gospod je na pitanje svojih učenika u pogledu znakova njegovog dolaska i kraja svijeta istakao neke od najvažnijih događaja u historiji svijeta i crkve, koji će se dogoditi između njegovog prvog i drugog dolaska, naime* razorenje Jeruzalema, veliku nevolju Božje crkve pod mnogobožačkim i papskim progonstvima, pomračenje sunca i mjeseca i padanje zvijezda. Zatim je govorio o svome dolasku u svoje carstvo, ispričao im priču o dvije vrste slugu koji su različito gledali na njegov dolazak. Dvadeset i peta glava počinje riječima: “Tada će biti carstvo nebesko kao deset djevojaka.” Ovdje nam se iznosi ista crkva koja živi u posljednjim danima, a na koju se ukazuje i na kraju 24. poglavlja. U priči o istočnjačkoj svadbi prikazuje se njeno iskustvo.VB 319.3

    “Tada će biti carstvo nebesko kao deset djevojaka, koje uzeše žiške svoje i iziđoše na susret ženiku. Pet od njih bijahu mudre, a pet lude. I lude uzevši žiške svoje ne uzeše sa sobom ulja. A mudre uzeše ulje u sudovima sa žišcima svojim. A budući da ženik odocni, zadrijemaše sve, i pospaše. A u ponoći stade vika: Eto ženika gdje ide, izlazite mu na susret.”VB 320.1

    Kristov dolazak, kako ga je objavila prva anđeoska vijest, prikazan je dolaskom ženika. Širenje reformacije, prouzrokovano propovijedanjem vijesti o Kristovom drugom dolasku, predstavljeno je izlaženjem djevojaka na susret ženiku. U ovoj priči, kao i u onoj u Mateju 24. glavi, prikazuju nam se dvije vrste ljudi. Sve djevojke su uzele svoje žiške, Bibliju, i sa njenom svjetlošću su pošle na susret ženiku. “I lude uzevši žiške svoje ne uzeše sa sobom ulja. A mudre uzeše ulje u sudovima sa žišcima svojim.” Ova posljednja grupa primila je Božju milost, preporađajuću i prosvjetljujuću silu Svetoga Duha, koja njegovu Riječ čini vidjelom nozi i svjetlošću koja obasjava put. One su u strahu Božjem istraživale Sveto pismo da bi doznale istinu i ozbiljno su težile za čistotom srca i života. Ove mudre djevojke su imale lično iskustvo, vjeru u Boga i njegovu Riječ, što razočaranje i odugovlačenje nije moglo nadvladati. Druge, “uzevši žiške svoje, ne uzeše sa sobom ulja.” One su radile po osjećajima. Svečana vijest je probudila u njima strah; ali one su se oslanjale na vjeru svoje braće, zadovoljne sa treperećom svjetlošću dobrih pobuda, bez temeljnog razumijevanja istine i pravoga roda milosti u svojim srcima. One su izišle Gospodu u susret, pune nade u skoru nagradu, ali nisu bile pripravne na odugovlačenje i razočaranje. Kad su iskušenja došla, njihova je vjera oslabila, i njihovi žišci su počeli da se gase.VB 320.2

    “A budući da ženik odocni, zadrijemaše sve, i pospaše.” Odugovlačenje ženika predstavljalo je isticanje vremena kad se Gospod očekivao, razočaranje i prividno zakašnjenje. U ovo vrijeme neizvjesnosti površni i neutvrđeni počeli su se kolebati; njihovi napori su popuštali. Ali oni čija se vjera zasnivala na ličnom poznavanju Biblije, imali su pod svojim nogama stijenu koju valovi i razočaranja nisu mogli odnijeti. One “zadrijemaše sve i pospaše” — jedna grupa u ravnodušnosti i napuštanju svoje vjere, a druga u strpljivom očekivanju jasnije svjetlosti. Ali, izgleda, da je i ova posljednja grupa u noći iskušenja izgubila, u izvjesnoj mjeri, svoju revnost i pobožnost. Površni i neutvrđeni nisu se mogli više oslanjati na vjeru svoje braće. Svako je morao za sebe stajati ili pasti.VB 320.3

    Otprilike u isto vrijeme pojavio se fanatizam. Neki koji su tvrdili da čvrsto vjeruju u vijest odbacili su Božju Riječ kao jedinog pouzdanog vođu. Tvrdeći da ih Duh vodi, oni su se potpuno predali svojim vlastitim osjećanjima, utiscima i mašti. Neki su pokazivali slijepu i licemjernu revnost, osuđujući sve koji nisu odobravali njihov postupak. Njihovi fanatički pojmovi i postupci nisu naišli na odobravanje kod velike većine adventista, ali su mnogo doprinjeli da se sramoti djelo istine.VB 321.1

    Sotona je “opadač braće”; njegov duh inspirira ljude da tradjela i da ga uništi. Adventni pokret je jako zatalasao narod. Hiljade grešnika se obraćalo, a vjerni ljudi predali su se još u vrijeme odocnjenja djelu objavljivanja istine. Knez zla izgubio je svoje podanike. Ali da bi Božje djelo osramotio, radio je na tome da prevari one koji su vjerovali i da ih uvuče u fanatizam. Sotonina oruđa bila su uvijek spremna da svaku zabludu, svaku pogrešku i svaki nevješti postupak prikažu narodu u najcrnjoj boji, da bi tako omrazili adventiste i njihovu vjeru. Zato, u koliko je bio veći broj onih koje je sotona naveo da prividno vjeruje u ponovni dolazak, dok je, u stvari, on vladao u njihovim srcima, u toliko je imao veću korist, skrećući na njih pažnju kao na predstavnike svih vjernih.VB 321.2

    Sotona je “opadač braće”; njegov duh inspirira ljude da traže pogreške i mane Božjeg naroda da bi ih iznijeli na javnost, dok njegova dobra djela i ne spominju. On je uvijek veoma revnostan kad Bog radi za spasenje duša. Kada Božja djeca dolaze da se jave pred Gospodom, onda i sotona dolazi sa njima. U svakom duhovnom probuđen ju on je spreman da dovede takve koji su neposvećenog srca i neuravnoteženog duha. Kada ovakvi prihvate neke tačke istine i dobiju mjesto među vjernima, onda sotona radi preko njih da uvede teorije koje će prevariti neobazrive. Ne znači da je netko dobar kršćanin ako se može vidjeti u društvu Božje djece ili u Božjoj kući, ili čak za stolom Go-spodnjim. Sotona je često prisutan i pri najsvečanijim prilikama u osobama onih koje može da upotrebi kao svoja oruđa.VB 321.3

    Knez zla bori se za svaku stopu zemlje po kojoj korača Božji narod na svome putu za nebeski grad. U cijeloj historiji crkve nije nikada sprovedena neka reformacija koja nije naišla na ozbiljne smetnje. Tako je bilo u Pavlovim danima. Gdje god je apostol osnovao crkvu, bili su neki koji su tvrdili da prihvaćaju vjeru, a ipak su unosili u nju lažnu nauku koja, da je bila prihvaćena, potisla bi ljubav prema istini. I Luter je imao velikih teškoća i neprilika zbog postupanja fanatika koji su tvrdili da Bog govori neposredno preko njih. Oni su svoja lična mišljenja i shvatanja stavili iznad svjedočanstva Svetoga pisma. Mnogi kojima je nedostajala vjera i iskustvo, ali koji su o sebi imali visoko mišljenje, voljeli su da čuju i propovijedaju nešto novo, bili su obmanuti učenjem ovih novih učitelja i udružili su se sa sotonskim oruđima da sruše ono što je Luter, podstreknut od Boga, sagradio. Oba brata Veslej, i drugi koji su svojim utjecajem i vjerom bili svijetu od velikog blagoslova, nailazili su na svakom koraku na sotoninu zlobu, koja je pretjerano revne, nestalne i neposvećene gurala u svaki mogući fanatizam.VB 322.1

    Vilijam Miler nije bio naklonjen ovim utjecajima koji su vodili fanatizmu. On je, kao i Luter, izjavio da svaki duh treba da bude okušan Božjom Riječi. “Sotona”, rekao je Miler, “ima u naše vrijeme nad nekima veliku moć. A kako ćemo znati čijeg su oni duha? Biblija odgovara: Po rodovima njihovim poznat ćete ih ... Mnogi duhovi su izišli u svijet, i nama je naređeno da kušamo duhove. Duh koji nas ne upućuje da živimo trijezveno, pravedno i pobožno, nije Kristov Duh. Sve sam više osvjedočen da je sotona umiješan u ove divlje pokrete. Mnogi među nama koji tvrde da su potpuno posvećeni povode se za ljudskim običajima i očevidno ne znaju o istini više od onih koji se ne hvale poznavanjem istine.”278Bliss, op. cit, str. 236. “Duh zablude nas odvraća od istine, a Božji Duh nas vodi u istinu. Ali, vi kažete, čovjek može biti u zabludi, i misliti da ima istinu. Šta onda? Na to odgovaramo: Duh i Božja Riječ se slažu. Ako čovjek prosuđuje sebe po Božjoj Riječi, i ako je u potpunoj suglasnosti sa cijelom Riječi, onda mora vjerovati da ima istinu. Ali ako nađe da duh koji ga vodi nije u suglasnost sa duhom čitavoga Božjeg zakona ili Božjom knjigom, onda treba da je oprezan da ne bi bio uhvaćen u sotoninu zamku.”279The Advent Herald, vol. VIII, No. 23, (Jan. 15, 1845.) “Cesto sam bio više uvjeren u nečiju unutrašnju pobožnost kada sam vidio suzne oči, vlažne obraze i riječi kajanja, nego kad sam čuo bučno hvalisanje ovih takozvanih kršćana.”280Bliss, op. cit, str. 282.VB 322.2

    U vrijeme reformacije stavljali su njeni neprijatelji sva zla fanatizma na teret upravo onih koji su se fanatizmu najenergičnije protivili. Slično su činili i protivnici adventnog pokreta. Nisu se zadovoljili time, da rđavo predstavljaju i uveličavaju zablude nastranih i fanatika, nego su širili vrlo nepovoljne vijesti, koje nisu ni najmanje bile nalik na istinu. Ovi ljudi su bili pod utjecajem predrasuda i mržnje. Njihov mir je bio poremećen objavljivanjem da je Krist pred vratima. Oni su se bojali da bi to moglo biti istina, ali su se ipak nadali da to nije caKO, i to je bio razlog njihovog neprijateljstva prema adventistima i njihovoj vjeri.VB 323.1

    Činjenica što su se neki fanatici uvukli u redove adventista ne može da bude razlog tvrđenju da pokret nije od Boga, kao što i prisutnost fanatika i varalica u crkvi u vrijeme Pavlovo i Luterovo nije bilo dovoljno opravdanje da se osudi njihov rad. Neka se Božji narod probudi od sna i ozbiljno otpočne djelo pokajanja i reformacije; neka istražuje Pismo da upozna istinu kakva je u Isusu; neka se sasvim preda Bogu; ako to bude činio, onda će se brzo pokazati da je sotona još uvijek budan i aktivan. Sa svim mogućim prijevarama on će otkrivati svoju moć, pozivajući u pomoć sve pale anđele svoga carstva.VB 323.2

    Nije objavljivanje ponovnog Kristovog dolaska stvorilo fanatizam i razdor. On je nastao u ljeto 1844. godine kada su adventisti bili u neizvjesnosti i zabuni u pogledu svoga stvarnog stanovišta. Propovijedanje prve anđeoske vijesti i “ponoćnog pokliča” bilo je upravljeno na to da potisne fanatizam i razdor. Oni koji su sudjelovali u ovom svečanom objavljivanju bili su ispunjeni međusobnom ljubavlju i ljubavlju prema Isusu, koga su se nadali da uskoro vide. Jedna vjera, jedna blažena nada uzdigla ih je iznad svakog ljudskog utjecaja, i to im je bio štit protiv svih sotonskih napada.VB 323.3

    “A budući da ženik odocni, zadrijemaše sve, i pospaše. A u ponoći stade vika: Eto ženika gdje ide, izlazite mu na susret. Tada ustaše sve djevojke one i ukrasiše žiške svoje.” Matej 25, 5-7. U ljeto 1844. godine, u sredini vremena kad se prvi put očekivao Kristov dolazak, i jeseni iste godine, kad se zaista navršilo 2300 dana kako se to kasnije dokazalo, propovijedala se doslovno vijest Svetog pisma: “Gle, ženik dolazi!”VB 323.4

    Ono što je dovelo do ovog pokreta bilo je otkriće da je Artaskerksova naredba o obnovi Jeruzalema, koja je bila polazna tačka proročkog vremena od 2300 dana, stupila na snagu u jesen 457. godine prije Krista a ne početkom te godine, kako se to ranije mislilo. Ako računamo 2300 godina od jeseni 457. godine prije Krista, onda se ovaj period završava u jesen 1844. godine.VB 323.5

    Dokazi iz starozavjetne simboličke službe u svetinji upućivali su isto tako na jesen kao na vrijeme kada će nastupiti događaj označen kao “čišćenje svetinje”. Ovo je postalo vrlo jasno kada je bila skrenuta pažnja na način kako su se ispunile predslike Koje su se odnosile na prvi Kristov dolazak.VB 324.1

    Klanje pashalnog jagnjeta bilo je predslika Kristove smrti. Pavle veli: “Jer i pasha naša zakla se za nas, Krist.” 1. Korin-ćanima 5, 7. Snop prvina od žetve, koji je za vrijeme Pashe bio obrtan pred Gospodom, bio je predslika Kristovog uskrsnuća. Govoreći o Gospodnjem uskrsnuću i uskrsnuću cijelog njegovog naroda, Pavle kaže: “Prvenac Krist; a potom oni koji vjerovaše Kristu o njegovu dolasku.” 1. Korinćanima 15, 23. Kao što je obrtani snop bilo prvo zrelo žito požnje veno prije žetve, tako je i Krist prvenac one besmrtne žetve spašenih, koja će pri budućem uskrsnuću biti sabrana u Božje žitnice.VB 324.2

    Ove predslike ispunile su se ne samo što se tiče događaja nego i u pogledu vremena. Četrnaestoga dana prvoga jevrejskog mjeseca — istoga dana i mjeseca u kojem se za vrijeme dugih petnaest vjekova klalo pashalno jagnje, Krist je, jedući sa svojim učenicima pashalnu večeru, ustanovio svečanu uredbu, koja je trebalo da bude uspomena na njegovu vlastitu smrt kao “Božjeg jagnjeta, koje uze na se grijehe svijeta”. (Ivan 1, 29.) Iste noći on je pao u bezbožne ruke, koje su Ga razapele i ubile. I kao ispunjenje onoga što je predstavljao obrtani snop, naš Spasitelj je trećega dana uskrsnuo iz mrtvih i postao prvenac onima koji umriješe.” On je slika svih usrkslih pravednika čije će “poniženo tijelo” biti preobraženo, “da bude jednako tijelu slave njegove”. (1. Korinćanima 15, 20; Filipljanima 3, 21.)VB 324.3

    Isto tako se moraju ispuniti predslike koje se odnose na drugi Kristov dolazak u vrijeme predskazano simboličkom službom u svetinji. Po starozavjetnoj službi veliki Dan očišćenja, ili čišćenja svetinje, bio je desetoga dana sedmoga jevrejskog mjeseca. (3. Mojsijeva 16, 29-34.) Kada je svećenički poglavar obavio čišćenje za cio Izrael, i tako iz svetinje uklonio njihove grijehe, izašao je napolje i blagoslovio narod. Tako se vjerovalo da će Krist, naš Poglavar svećenički, doći da očisti zemlju uništenjem grijeha i grešnika, i da će svome narodu dati besmrtnost. Deseti dan sedmoga mjeseca — vrijeme čišćenja svetinje i veliki Dan očišćenja, koji je 1844. godine padao 22. listopada, smatrao se danom Kristovog ponovnog dolaska. To je bilo u skladu sa već iznesenim dokazima da će se 2300 dana navršiti u jesen. Ovaj je zaključak izgledao pouzdan.VB 324.4

    U priči iz Evanđelja po Mateju 25, vremenu čekanja i spavanja slijedi ženikov dolazak. To se slagalo sa upravo iznesenim dokazima u proročanstvu i u simboličkoj službi. Ovi dokazi su uvjerljivo govorili u prilog svoje istinitosti; i hiljade vjernih su objavljivali “ponoćni poklič”.VB 325.1

    Ovaj pokret se širio po zemlji kao plima. Išao je od grada do grada, od sela do sela, sve dok Božji narod, koji je čekao na Kristov dolazak, nije bio sasvim probuđen. Pred ovim objavljivanjem nestao je fanatizam kao rani mraz kad se pojavljuje sunce. U vjernih je nestala sumnja i zbunjenost, a nada i hrabrost ispunjavale su njihova srca. Djelo je bilo bez onih pretjerivanja koja se uvijek pojavljuju kad dođe do izražaja ljudsko uzbuđenje, koje ne obuzdava Božja riječ i Božji Duh. Ovo vrijeme je bilo slično onim vremenima poniznosti i vraćanja Gospodu koja su u starom Izraelu nastajala poslije opomena Božjih slugu. Ono je imalo ista obilježja koja su u svim vremenima označavala Gospodnje djelo. Tu je bilo manje oduševljenja, a više temeljitog ispitivanja srca, priznavanja grijeha i odricanja od svijeta. Da se pripreme za susret sa Gospodom, to je bio cilj ovih duša koje su se borile sa Bogom. Vjerni su bili stalno na molitvi i bez rezerve su se predali Bogu.VB 325.2

    Opisujući ovo djelo, Miler je rekao: “Nema velikog izražavanja radosti; ono je, izgleda, zadržano za buduću priliku, kad će se sve nebo i zemlja radovati, puni slave, neiskaznom radošću. Ne čuje se ni klicanje; i ono je sačuvano za čas kad se bude čuo poklič s neba. Pjevači šute; oni čekaju da se priključe anđeoskoj vojsci, nebeskim horovima ... Nema suprotnosti u osjećanjima; svi su jednoga srca i jedne misli.”281Bliss, op. cit, str. 270. 271.VB 325.3

    Drugi učesnik u ovome pokretu svjedoči: “Ovaj pokret je svuda izazivao temeljito ispitivanje srca i skrušeno kajanje pred uzvišenim nebeskim Bogom. To je imalo za posljedicu da su ljudi prezreli stvari ovoga svijeta, sporovi su bili izglađeni, greške priznate, a slomljeno i pokajničko srce vapilo je Bogu za milost i praštanje. To je dovelo do ličnog poniženja pred Bogom i kajanja kakvo nikada ranije nismo vidjeli. Kao što je Bog zapovjedio preko proroka Joela za čas kada će se približiti dan Gospodnji, razderali su svoja srca, a ne haljine, i približili su se Gospodu postom, plačem i tugovanjem. Kao što je Bog rekao preko Zaharije, duh milosti i molitava izliven je na njegovu djecu; pogledali su na Onoga koga su proboli; tada je bila velika žalost u zemlji... a oni koji su čekali na Gospoda mučili su pred njim duše svoje.”282Bliss, Advent Shield and Herald, vol. I, str. 271. (Jan. 1845).VB 325.4

    Od svih velikih pokreta od vremena apostola, nijedan nije bio čistiji od ljudskog nesavršenstva i sotonskih prijevara od onoga u jesen lb44. godine. Još i sada, poslije toliko godina, svi koji su sudjelovali u pokretu i koji su ostali čvrsto na temelju istine osjećaju još sveti utjecaj onog blagoslovenog djela i svjedoče da je to djelo bilo od Boga.VB 326.1

    Na poklič: “Eto ženika gdje ide, izlazite mu na susret!”, ustali su svi koji su čekali i “ukrasiše žiške svoje.” Oni su proučavali Božju Riječ sa do tada nepoznatom revnošću. Anđeli su bili poslani sa neba da probude one koji su bili obeshrabreni i da ih priprave da prihvate vijest. Ovo djelo se nije temeljilo na znanju i mudrosti ljudi, nego na Božjoj moći. Ne najdarovitiji, već najjednostavniji i najodaniji su bili ti koji su prvi čuli poziv i poslušali ga. Zemljoradnici su ostavili svoje žito u polju, zanatlije svoj alat, i pošli su sa suzama u očima i sa velikom radošću da objave opomenu. Oni koji su ranije bili vođe bili su među posljednjima koji su se priključili ovome pokretu. Crkve su svuda zatvarale vrata ovoj vijesti, a veliki broj onih koji su je prihvatili izašli su iz njih. Božjim proviđenjem ova se vijest sjedinila sa drugom anđeoskom vješću i dala je naročitu silu ovom djelu.VB 326.2

    Vijest: “Eto ženika gdje ide!” nije se širila toliko na osnovu dokazivanja, mada su dokazi iz Svetoga pisma bili jasni i uvjerljivi. Nju je pratila neodoljiva sila, koja je pokretala duše. Tu nije bilo sumnji ni pitanja. Prilikom Kristovog pobjedonosnog ulaska u Jeruzalem, narod koji se sa svih strana zemlje okupio na svetkovinu pohrlio je ka Maslinskoj gori, i kada se pomiješao sa mnoštvom koje je pratilo Isusa, osvojilo ga je sveopće oduševljenje, i tako se pridružio da pojača poklič: “Blagosloven koji ide u ime Gospodnje!” Matej 21, 9. Isto tako i nevjerni koji su pohrlili na adventističke skupove — neki su iz radoznalosti, a drugi da se narugaju, osjećali neodoljivu moć koja je pratila vijest: “Eto ženika gdje ide!”VB 326.3

    U to vrijeme vjerni su se odlikovali vjerom koju Bog prima, vjerom koja gleda na platu. Kao pljusak koji osvježava žednu zemlju, Duh milosti sišao je na one koji su ozbiljno istraživali Božju Riječ. Oni koji su očekivali da uskoro vide svoga Iskupitelja licem k licu osjećali su svetu radost, koja se ne može opisati. Sila Svetoga Duha koja omekšava i potčinjava rastopila je srca kada se Božji blagoslov obilno izlio na vjerne.VB 327.1

    Pažljivo i svečano približavali su se oni koji su primili vijest vremenu kada su se nadali da će sresti svoga Gospoda. Svakoga jutra osjećali su da je njihova prva dužnost da se uvjere da ih Bog prima. Njihova su srca bila prisno sjedinjena, i oni su se mnogo molili zajedno i jedni za druge. Često su se sastajali na nekom usamljenom mjestu da se mole Bogu. Glas njihovih molitava dizao se k nebu sa polja i gajeva. Sigurnost da uživaju Spasiteljevu naklonost smatrali su važnijom od svoje svakodnevne hrane; a ako je kakav oblak pomračio njihove duše, nisu mirovali dok ga nisu uklonili. Osjećajući dokaz opraštajuće milosti, čeznuli su da vide Onoga koga je njihova duša toliko ljubila.VB 327.2

    Ali, trebalo je da opet dožive razočaranje. Vrijeme očekivanja je prošlo, a njihov Spasitelj nije došao. Sa nepokolebljivim povjerenjem gledali su na njegov dolazak, a sada su osjetili ono što je osjetila i Marija kada je došla Spasiteljevom grobu i našla ga praznog. Ona je sa suzama uzviknula: “Uzeše Gospoda moje-ga, i ne znam gdje ga metnuše.” Ivan 20, 13.VB 327.3

    Osjećanje strahopoštovanja i bojazan da bi vijest mogla biti istinita zadržavali su neko vrijeme nevjerni svijet, a kada je vrijeme prošlo, to osjećanje nije moglo odmah nestati. Oni nisu odmah mogli likovati nad žrtvama razočaranja. Ali kada se znaci Božjega gnjeva nisu pokazali, oporavili su se od straha i počeli su iznova sa svojim ismjehivanjem i ruganjem. Veliki broj onih koji su tvrdili da vjeruju u skori Gospodnji dolazak napustili su svoju vjeru. Neki su bili vrlo samouvjereni, bili su u svome ponosu toliko pobijedjeni da su željeli da nestanu sa svijeta. Oni su se tužili na Boga kao Jona, i više su željeli smrt nego život. Oni koji su svoju vjeru zasnivali na mišljenju drugih, a ne na Božjoj riječi, bili su spremni da promijene svoje poglede. Rugači su pridobili slabiće i kukavice u svoje redove, a onda su se svi sjedinili i izjavili da ne treba više strahovati ili nešto očekivati. Vrijeme je prošlo, Gospod nije došao, i svijet može ostati isti za hiljade godina.VB 327.4

    Ozbiljni i iskreni vjerni odrekli su se svijeta Krista radi i osjećali su njegovu blizinu kao nikada prije. Oni su bili uvjereni da su objavili svijetu posljednju opomenu i, očekujući da će uskoro biti primljeni u društvo svoga božanskog Učitelja i nebeskih anđela, povukli su se gotovo sasvim iz zajednice onih koji nisu prihvatili vijest. Sa žarkom čežnjom su se molili: “Da, dođi, Gospode Isuse!” Ali on nije došao. A sada opet preuzeti težak teret briga i teškoća ovoga života, podnositi ismjehivanja i ruganja svijeta bilo je zaista teško iskušenje za njihovu vjeru i strpljenje.VB 328.1

    Ovo razočaranje, međutim, nije bilo tako veliko kao ono koje su doživjeli učenici u vrijeme prvoga Kristovog dolaska. Kada je Isus u slavi ulazio u Jeruzalem, njegovi učenici su mislili da on namjerava stupiti na Davidov prijesto i osloboditi Izraela od njegovog ugnjetača. S velikim nadama i radosnim očekivanjem utrkivali su se kako da svome caru ukažu veće poštovanje. Mnogi su svoje gornje haljine prostirali kao ćilim na njegov put ili stavljali pred njega palmove grančice. U svom oduševljenju sjedinili su se u radosnom pokliču: “Hosana Sinu Davidovu!” Kad su farizeji, uznemireni i ljuti zbog ovoga izra-žavanja radosti, tražili da Isus ukori svoje učenike, on je odgovorio: “Ako oni ušute, kamjenje će progovoriti.” Luka 19, 40. Proročanstvo se moralo ispuniti. Učenici su ispunjavali Božju namjeru, pa ipak su morali da iskuse gorko razočaranje. Prošlo je samo nekoliko dana od toga događaja, i oni su bili svjedoci Spasiteljeve mučeničke smrti, a zatim su ga položili u grob. Njihova se očekivanja nisu ispunila ni u najmanjoj pojedinosti, a njihove nade umrle su zajedno sa Isusom. Tek onda kada je njihov Gospod slavno uskrsnuo iz groba, razumjeli su da je to sve bilo u proročanstvima ranije objavljeno, i “da je trebalo Krist da postrada i uskrsne iz mrtvih”. (Djela 17, 3.)VB 328.2

    Pet stotina godina prije toga, Gospod je preko proroka Zaharije rekao: “Raduj se mnogo, kćeri Sionska, podvikuj, kćeri Jeruzalemska; evo car tvoj ide k tebi, pravedan je i spasava, krotak i jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.” Zaharije 9, 9. Da su učenici znali da će Krist ići na sud i smrt, ne bi mogli ispuniti ovo proročanstvo.VB 328.3

    Slično su Miler i njegovi drugovi ispunili proročanstvo i objavili vijest koju je Božja Riječ prorekla da će se objaviti svijetu. Ali oni je ne bi mogli objaviti da su sasvim razumjeli proročanstva koja su se odnosila na njihovo razočarenje, a koja su ujedno sadržavala drugu vijest koja je trebalo da se propovijeda svima narodima prije Gospodnjeg ponovnog dolaska. Prva i druga anđeoska vijest bile su objavljene u pravo vrijeme i izvršile su djelo koje je Bog namjeravao pomoću njih da izvrši.VB 329.1

    Svijet je očekivao da će biti napuštena sva nauka adventizma ako vrijeme prođe i Krist ne bude došao. Ali dok su jedni, pritisnuti teškim iskušenjima, napustili svoju vjeru, drugi su i dalje ostali čvrsti. Plodovi adventnog pokreta: duh poniznosti i ispitivanja svoga srca, odricanje od svijeta i promjena života, koji su pratili ovo djelo, svjedočili su da je ono od Boga. Oni se nisu usudili poreći da je sila Svetoga Dula posvjedočavala propovijedanje vijesti o Kristovom dolasku, i nisu mogli otkriti nijednu grešku u računanju proročkih odsjeka. Ni najsposobnijem njihovom protivniku nije uspjelo oboriti njihov sistem tumačenja proročanstva. Bez biblijskih dokaza nisu mogli pristati da napuste stanovište do kojeg su došli ozbiljnim i predanim istraživanjem Svetoga pisma, umom rasvijetljenim Božjim Duhom i srcem koje je gorjelo njegovom živom silom. Nisu mogli napustiti zaključke koji su odolijevali najoštrijoj kritici i najogorčenijim napadajima vjerskih učitelja i mudrih ljudi ovoga svijeta, udruženim naporima učenosti i rječitosti, kao i šalama i porugama ljudi viših i nižih slojeva.VB 329.2

    Istina, očekivani događaj nije došao, ali čak ni to nije moglo uzdrmati njihovu vjeru u Božju Riječ. Kad je Jona na ulicama Ninive objavljivao da će grad u roku od četrdeset dana biti uništen, Bog je primio pokajanje stanovnika Ninive i produžio njihovo vrijeme milosti; ipak Jonina vijest je bila od Boga poslana, a Niniva iskušana po njegovoj volji. Adventisti su vjerovali da je isto tako Bog i njih vodio da objave opomenu o sudu. “Ona je”, govorili su oni, “okušala srca svih onih koji su je čuli i probudila u njima ljubav prema Gospodnjem dolasku, ili je s druge strane, izazvala više manje primjetljivu, ali Bogu dobro poznatu mržnju protiv tog dolaska. Ona je povukla graničnu liniju, tako da su oni koji su htjeli da ispituju svoja srca mogli znati na kojoj bi se strani nalazili da je Gospod tada došao, da li bi uskliknuli: “Gle, ovo je Bog naš, njega čekasmo, i spasit će nas!” ili bi vikali “gorama i kamenju da padnu na njih i da ih sakriju od lica Onoga koji sjedi na prijestolu i od gnjeva Jagnjetova.” Bog je, vjerujemo, na ovaj način ispitivao svoju djecu, kušao je njihovu vjeru da li će se povući u času iskušenja sa svojih mjesta na koja je našao za dobro da ih postavi, i da li će se odreći ovoga svijeta i pokazati bezuslovno pouzdanje u Božju riječ.”283The Advent Herald, vol. VIII, No. 14, (Nov. 13, 1844.)VB 329.3

    Osjećanje onih koji su još uvjek vjerovali da ih je Bog vodio u njihovim prošlim iskustvima Miler izražava riječima: “Kada bih još jedanput živio sa istim dokazima koje sam imao u prvom životu, učinio bih i drugom životu, ono što sam učinio u prvom životu, učinio bih i u drugom životu, ono što sam učinio dam se da sam svoje haljine očistio od krvi duša. Vjerujem da sam se, koliko mi je bilo moguće, oslobodio svake krivice u pogledu njihovog osuđenja.” “Iako sam bio dva puta razočaran”, pisao je ovaj Božji čovjek, “ipak još nisam poražen i obeshrabren. Moja nada u Kristov dolazak jača je nego ikada. Ja sam činio samo ono što sam poslije mnogo godina ozbiljnog razmišljanja smatrao svojom svetom dužnošću da činim. Ako sam pogriješio, to je bilo iz krišćanske ljubavi prema mojim bližnjima i u uvjerenju o mojoj dužnosti prema Bogu.” “Jedno znam: propovijedao sam samo ono što sam vjerovao. Sa mnom je bila Božja ruka. Njegova se sila otkrila u djelu, i učinjeno je mnogo dobra.” “Mnoge hiljade su propovijedanjem proročkog vremena podstreknute na proučavanje Svetog pisma, i tako su ovim sredstvom i kropljenjem krvlju Kristovom pomireni sa Bogom.”284Bliss, op. cit, str. 256. 255. 257. “Ja se nikada nisam trudio da steknem milost oholih ljudi, a nisam ni klonuo kad mi je svijet prijetio. Ni sada neću da kupujem njihovu naklonost, niti ću izazivati njihovu mržnju prekoračujući svoju dužnost. Neću nikada tražiti svoj život iz njihovih ruku, niti ću, nadam se, odbiti da ga žrtvujem ako to Bog bude odredio u svome dobrom proviđenju.”285J. White, Life of Wm. Miller, str. 315.VB 330.1

    Bog se nije odrekao svoga naroda; njegov Duh je još uvijek sa onima koji se nisu odrekli svjetlosti koju su primili, niti su ustali protiv adventnog pokreta. U poslanici Jevrejima napisane su riječi ohrabrenja i opomene onima koji su u ovom času nevolje bili iskušani: “Ne odbacujte, dakle, slobode svoje, koja ima veliku platu. Jer vam je trpljenje od potrebe da Božju volju svršivši, primite obećanje. Jer još malo, vrlo malo, pa će doći onaj koji treba da dođe, i neće odocniti. A pravednik živjet će od vjere; ako li odstupi, neće biti po volji moje duše. A mi, braćo, nismo od onih koji odstupaju na pogibao, nego od onih koji vjeruju da spasu duše.” Jevrejima 10, 35-39.VB 330.2

    Da je ova opomena upućena crkvi u posljednjim danima, jasno se vidi iz riječi koje ukazuju na blizinu Gospodnjeg dolaska: “Jer još malo, vrlo malo, pa će doći onaj koji treba da dođe, i neće odocniti.” Iz ovoga jasno proističe da je trebalo biti neko prividno zakašnjenje, i da Gospod naizgled oklijeva sa svojim dolaskom. Ova pouka vrlo dobro odgovara iskustvu adventista u ono vrijeme. Oni kojima su upućene ove riječi, bili su u opasnosti da dožive brodolom svoje vjere. Oni su činili Božju volju, predavši se vodstvu njegovoga Duha i njegove Riječi, ali nisu mogli shvatiti njegovu namjeru u svome prošlom iskustvu, niti vidjeti put pred sobom, i zato su bili u iskušenju da posumnjaju da li ih je zaista Bog vodio. Na to vrijeme odnosile su se riječi: “A pravednik živjet će od vjere.” Kada je jasna svjetlost “ponoćnog pokliča” zasvijetlila na njihovom putu, i kad su, otpečativši proročanstvo, vidjeli da se brzo ispunjavaju znaci koji su im govorili o skorom Kristovom dolasku, živjeli su zaista kao da gledaju Kristov dolazak. Ali sada, slomljeni neispunjenim nadama, mogli su se održati samo vjerom u Boga i njegovu Riječ. Svijet koji se rugao govorio je: “Prevareni ste! Napustite svoju vjeru, i recite da je adventni pokret bio od sotone.” Ali Božja Riječ je govorila: “Ako li odstupi, neće biti po volji moje duše.” Napustiti sada svoju vjeru i odreći se sile Svetoga Duha koja je pratila ovu vijest, značilo bi vraćati se u propast. Riječi apostola Pavla podsticale su ih na istrajnost: “Ne odbacujte dakle, slobode svoje, koja ima veliku platu. Jer vam je trpljenje od potrebe ... Jer još malo, vrlo malo, pa će doći onaj koji treba da dođe, i neće odocniti.” Njihov jedini sigurni put bio je da svjetlost koju su od Boga primili i dalje gaje, da se čvrsto drže njegovih obećanja, da nastave istraživati Sveto pismo i da strpljivo čekaju i straže dok ne prime više svjetlosti.VB 331.1

    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents