Poglavlje 13.—Nizozemska i Skandinavske zemlje

U Nizozemskoj je papsko nasilje već ranije izazvala odlučan otpor. Sedam vjekova prije Lutera digli su optužbu protiv pape dva biskupa, koji su kao poslanici bili u Rimu, i tamo upoznali pravi karakter “svete stolice”. Neustrašivo su listali protiv rimskog pontifeksa govoreći: “Bog je dao svojoj crkvi, svojoj kraljici i zaručnici, njoj i njenoj obitelji, bogat i vječan miraz, nasljedstvo koje ne može propasti ni uvenuti; on joj je dao vječnu krunu i žezlo;... sva ova dobra ti si osvojio kao lupež. Sjeo si u hram Božji; umjesto da si pastir stada, postao si vuk ovcama. Hoćeš da te smatramo vrhovnim biskupom, ali ti si tiranin. Mjesto da si sluga slugu, kako se nazivaš, pokušavaš da postaneš gospodar nad gospodarima... Prezireš Božje zapovijesti... Duh Božji je onaj koji podiže crkve gdje god se one nalaze... Grad našega Boga, čiji smo mi građani, obuhvaća sve krajeve i veći je nego grad koji su proroci nazvali Babilonom, koji se smatra božanskim, uzdiže se do neba i hvališe se da ima besmrtnu mudrost, tvrdeći, iako netačno, da nije nikada pogriješio niti može ikada pogriješiti.”^{182Gerard Brandt, History of the Reformation in and About the Low Conntries. knj. I, str. 6.}VB 197.1

Drugi su se pojavljivali tokom vjekova sa sličnim prote,stom. Prvi učitelji bili su propovjednici slični valdenžanskim misionarima. Oni su putovali u razne zemlje i bili su poznati pod raznim imenima; svuda su širili poznavanje evanđelja. Došavši u Nizozemsku, njihova se nauka ovdje brzo raširila. Preveli su valdenžansku Bibliju na nizozemski jezik u stihovima. Izjavili su “da je njena prednost u tome što u njoj nema ni šala, ni bajki, ni trica, ni prijevare, već samo riječi istine; zaista, tu i tamo nađe se i po koja tvrda ljuska ali i tu se može lako doći do jezgra i slasti onoga što je dobro i sveto.” Tako su u dvanaestom vijeku pisali prijatelji stare vjere.VB 197.2

Tada je otpočelo rimsko progonstvo: ali usprkos lomača i mučenja, broj vjernih se sve više umnožavao; odlučno su izjavljivali da je Biblija jedini nepogrešivi autoritet vjere i da “se nijedan čovjek ne smije primoravati da vjeruje, već treba da se pridobiva za istinu propovijedanjem”.^{183Martyn, op. cit, knj. II, str. 87.}VB 197.3

Luterovo učenje našlo je u Nizozemskoj plodno tlo. Ozbiljni i vjerni ljudi su ustali da propovijedaju evanđelje. Iz jedne nizozemske provincije došao je Meno Simons. Odgojen u rimokatoličkoj crkvi i posvećen za svećenika, on nije ni najmanje poznavao Bibliju i bojao se da je čita iz straha da ne bi pao u krivovjerstvo. Kad ga je počela mučiti sumnja u pogledu nauke o transupstancijaciji, smatrao je to iskušenjem od strane sotone, i nastojao je da se oslobodi od njega molitvom i ispovijedanjem, ali sve je bilo uzalud. Zatim je pokušavao da uživanjima ušutka glas savjesti, ali i to je bilo bez uspjeha. Poslije nekog vremena počeo je proučavati Novi zavjet, i ovo proučavanje, zajedno sa proučavanjem Luterovih spisa, dovelo ga je dotle da je prihvatio reformiranu vjeru. Uskoro poslije toga bio je u susjednom selu očevidac pogubljenja jednog čovjeka zato što se ovaj po drugi put krstio. To ga je potaklo da proučava Bibliju u pogledu pitanja krštavanja djece. U njoj nije mogao naći dokaza u prilog krštavanja djece, ali je vidio da su pokajanje i vjera neophodni uvjet za primanje krštenja.VB 198.1

Meno je ostavio rimsku crkvu i posvetio je svoj život propovijedanju istina koje je otkrio. Kako u Njemačkoj tako i u Nizozemskoj pojavili su se zanesenjaci koji su širili lažne i zar vodljive nauke, a koji se čak nisu ustručavali da se služe nasiljem i pobunama. Meno je predvidio strašne posljedice do kojih bi neizbježno dovelo to učenje, i zato se svom snagom odupro lažnom učenju ovih zanesenjaka. Bilo je mnogo njih koji su bili zavedeni od ovih fanatika, ali su se ipak odrekli njihovog učenja; preostalo je i dosta potomaka starih kršćana, koji su bili plod valdenžanskog učenja. Meno je radio među njima revno i uspješno.VB 198.2

U toku dvadeset pet godina putovao je sa ženom i djecom, podnoseći umor i oskudicu, i često je bio u životnoj opasnosti. Proputovao je Nizozemsku i Sjevernu Njemačku, radeći većim dijelom među siromašnim slojevima, ali njegov je utjecaj bio velik. Po prirodi rječit, iako skromnog obrazovanja, on je bio čovjek nepokolebljivog poštenja, poniznog duha, nježan u ophođenju, iskreno i ozbiljno pobožan, koji je sprovodio u život načela koja je propovijedao, i tako je zadobio povjerenje naroda. Njegovi rasijani i potlačeni sljedbenici mnogo su trpjeli zbog toga što su ih zamjenjivali sa fanatičkim Minsterovim pristalicama. Ipak su se njegovim radom mnogi obratili.VB 198.3

Nigdje se reformirana nauka nije toliko raširila kao u Nizozemskoj. Ali u malo zemalja su njene pristalice podnosile tolika progonstva. U Njemačkoj je Karlo V zabranio reformaciju, i on bi se radovao da je mogao vidjeti sve njene pristalice na lomači, ali knezovi su ustali kao ograda protiv njegove tiranije. U Nizozemskoj je njegova vlast bila veća, i edikti o progonstvima dolazili su brzo jedan za drugim. Čitati Bibliju, propovijedati je ili slušati njene nauke, ili bilo samo govoriti o njoj, smatralo se zločinom koji zaslužuje smrt. Moliti se Bogu u tajnosti, ne klanjati se slikama, pjevati psalme značilo je također izlagati se smrti. Pa i oni koji su bili spremni da sve poreknu bili su osuđivani; muškarci na smrt mačem; a žene su bile žive zakopane. Hiljade njih su poginuli pod vladom Karla V i Filipa II.VB 199.1

Jedanput je cijela obitelj bila dovedena pred inkvizitora pod optužbom da nije prisustvovala misi nego da je kod kuće obavljala svoje bogosluženje. Zapitan o načinu obavljanja njihovog tajnog bogosluženja, najmlađi sin je odgovorio: “Mi padamo na koljena i molimo se Gospodu da rasvijetli naše misli i da nam oprosti naše grijehe; molimo se za našeg vladara da njegovo vladanje bude uspješno i njegov život sretan; mo,limo se za vlasti našeg grada da ih Bog sačuva.”^{184Wylie, op. cit, knj. XVIII, gl. 6.} Neki od sudaca bili su duboko dirnuti; ipak su otac i jedan od njegovih sinova bili osuđeni na smrt na lomači.VB 199.2

Vjera mučenika bila je dorasla gnjevu gonitelja. Ne samo ljudi već i nježne žene i mlade djevojke pokazivale su nepokolebljivu hrabrost. “Žene su stajale pored lomača svojih muževa, tješile ih ili su im pjevale psalme dok je plamen obavijao njihova tjelesa.” Mlade djevojke su žive lijegale u svoje grobove kao da odlaze na noćni počinak; ili su išle na gubilište na lomaču u svojim najljepšim haljinama, kao da idu na vjenčanje.”^{185Ibid, knj. XVIII, gl. 6.}VB 199.3

Kao i u vrijeme kad je neznaboštvo htjelo da uništi crkvu, krv mučenika bila je sjeme.^{186Tertullian, Apology, par. 50.} Prognstva su samo povećavala broj vjernih. Godinu za godinom izvršavao je car svoje okrutno djelo, gnjevan zbog nesalomljive odlučnosti naroda, ali je sve bilo uzalud. Revolucija, na čelu sa plemenitim Viljemom Oranskim, donijela je napokon Nizozemskoj slobodu vjeroispovijesti,VB 199.4

U planinama Pijemonta, u ravnicama Francuske i na obalama Nizozemske napredak evanđelja bio je obilježen krvlju njegovih učenika. Ali u sjeverne zemlje evanđelje je ušlo mimo. Vitenberški studenti, vraćajući se sa studija kući, donijeli su evanđelje u Skadinavske zemlje. Rasprostraniivanje Luterovih spisa također je pomoglo širenju istine. Jednostavan i snažan narod Sjevera napustio je Pokvarenost, raskoš i praznovjerje Rima da bi prihvatio čistotu, jednostavnost i spasonosne istine Svetog pisma.VB 199.5

Tauzen, danski reformator, bio je seljački sin. Dječak je vrlo rano pokazao svoju intelektualnu darovitost; težio je za većim obrazovanjem, ali kako mu roditelji, zbog svog siromaštva, nisu to mogli pružiti, stupio je u samostan. Tu je svojim čistim životom, marljivošću i vjernošću brzo zadobio naklonost .svoga starješine. Na ispitu se otkrio njegov talenat koji je obećavao u budućnosti velike usluge crkvi. Starješine su odlučile da mu se omogući školovanje na nekom njemačkom ili holandskom univerzitetu. Mladić je mogao sam da izabere mjesto svoga školovanja; jedini uvjet je bio da ne ide u Vitenberg. Ne treba, govorili su monasi, da se učenik koji se priprema za službu crkvi izlaže otrovu krivovjerja.VB 200.1

Tauzen je otišao u Keln koji je u ono vrijeme, kao i danas, bio jedna od tvrđava katolicizma. Ali, ondje mu se uskoro zgadio misticizam njegovih učitelja. U isto vrijeme dobio je prvi put u ruke Luterove spise. Čitao ih je sa čuđenjem i oduševljenjem, i veoma je želio da sluša lična reformatorova predavanja. Ali to je mogao jedino ako bude spreman da se zamjeri starješini samostana i da se odrekne njegove pomoći. On se uskoro na to odlučio, i poslije toga upisao se na Vitenberški univerzitet.VB 200.2

Po svom povratku u Dansku, vratio se opet u svoj samostan. Nitko ga još nije sumnjičio zbog luteranstva; nije im odmah otkrio svoju tajnu, ali se trudio da svoje drugove polako dovede do čistije vjere i svetijeg života. Otvorio im je Bibliju, razjasnio im je njen pravi smisao i na kraju im je propovijedao Krista kao jedino opravdanje grešnika i kao jedinu nadu u spasenje. Velik je bio gnjev starješine samostana koji je polagao u njega, kao u moćnog branioca Rima, najviše nade. Uskoro je bio premješten u drugi samostan, i čuvan u ćeliji pod strogim nadzorom.VB 200.3

Na zaprepaštenje njegovih čuvara, više monaha se uskoro obratilo na protestantizam! Kroz rešetke svoje ćelije, Tauzen je svoje drugove doveo do poznanja istine. Da su ovi danski oci bili upućeni u metode postupanja crkve sa hereticima, Tauzenov glas se ne bi više nikada čuo; ali mjesto da ga živog zakopaju u neku podzemnu tamnicu, oni su ga istjerali iz samostana. A kako je jedan novi edikt danskog kralja pružao zaštitu propovjednicima nove nauke, Tauzen je počeo da propovijeda. Otvorene su mu bile crkve, i narod je dolazio da ga sluša. I drugi su propovijedali riječ Božju. Novi zavjet, preveden na danski, bio je veoma raširen. Napori papinih pristalica da djelo spriječe, samo su ga ubrzali, i Danska je primila reformiranu vjeru.VB 200.4

I u Švedsku su mladi ljudi koji su se napajali na izvoru Vitenberga donijeli svojim građanima vodu života. Dvojica prvih pobornika švedske reformacije, Olaf i Laurencije Petri, sinovi jednog kovača iz Orebra, studirali su kao učenici Luterovi i Melanhtonovi. Istine koje su upoznali propovijedali su drugima. Poput velikog njemačkog reformatora, Olaf je budio narod svojom revnošću i rječitošću, dok je Laurencije, kao Melanhton, bio učen, tih i odan razmišljanju. Obojica su bili ljudi duboke pobožnosti, visokog teološkog obrazovanja i nepokolebljive hrabrosti u širenju istine. Protivljenje od strane Rima nije izostalo. Katolički svećenici su uzbunili neuki i praznovjerni svijet. Gomila je više puta napadala Olaf a Petri, i njegov je život često bio u smrtnoj opasnosti. Ipak, ovi reformatori su uživali kraljevu naklonost.VB 201.1

Pod vlašću rimske crkve narod je osiromašio i stenjao pod nasiljem. On je bio bez Svetoga pisma; njegova vjera se sastojala jedino iz obreda raznih ceremonija, koje ne daju nikakvu hranu duhu, i zato se vratio praznovjernom učeni u i običajima svojih idolopokloničkih predaka. Narod se podijelio u dvije neprijateljske stranke, koje su svojim međusobnim borbama samo povećavale bijedu. Odlučivši da sprovede reformaciju u. crkvi i u državi, švedski kralj je sa radošću pozdravio ove sposobne pomagače u borbi protiv Rima.VB 201.2

U prisutnosti kralja i prvaka Švedske, Olaf Petri je velikom vještinom branio nauku reformirane vjere protiv rimskih pobornika. Izjavio je da se učenje crkvenih otaca može prihvatiti samo onda ako se slaže sa Svetim pismom; isticao je da su glavne tačke vjere otkrivene u Bibliji tako jasno i jednostavno da ih svatko može razumjeti. Isus je rekao: “Moja nauka nije moja, nego onoga koji me je poslao”, a Pavao je izjavio. “Ako bi tko propovijedao drukčije evanđelje od onoga što smo vam propovijedali neka bude proklet.” Ivan 7, 16; Galaćanima 1, 8. “Kako se onda neki usuđuju da uspostavljaju nove dogme i da ih nameću kao uvjet spasenja?”^{187Wylie, op. cit, knj. X, gl. 4.} On je dokazao da su: crkveni dekreti bez važnosti jer se protive zapovijestima Božjim, a isticao je veliki princip protestantizma: da je Biblija, samo Biblija, pravilo vjere i života.VB 201.3

Ova borba, iako se vodila na srazmjerno maloj pozornici, može da nam pokaže “od kakvih ljudi se sastojala vojska refor-matora”. To nisu bili neuki sektaši, niti bučni prepirači — daleko od toga! To su bili ljudi koji su proučavali Božju riječ i koji su znali da rukuju oružjem iz skladišta Biblije. Oni su bili najobrazovaniji ljudi svoga vremena. Ako samo posmatramo sjajne centre nauke, kao što su bili Vitenberg i Cirih, i svijetla imena, kao što su Luter, Melanhton, Cvingli i Ekolampad, onda možemo reći da su se ti ljudi, vođe reformacije, odlikovali po prirodi talentima i izvanrednim znanjem; no njihovi nasljednici nisu bili kao oni. Ali, ako se okrenemo k zabačenoj pozornici Švedske, gdje nalazimo skromna imena Olafa i Laurencija Petri; ako se od velikih učitelja okrenemo ka učenicima, šta nalazimo? Nalazimo naučenjake i teologe; ljude koji poznaju potpuno cio sistem evanđeoskih istina i koji s lakoćom pobjeđuju skolastičare i rimske velikodostojnike.”^{188Ibid, knj. X, gl. 4.}VB 202.1

Kao rezultat rasprave, švedski kralj je primio protestantsku vjeru, i malo kasnije se i narodni sabor izjasnio za nju. Olaf Petri preveo je Novi zavjet na švedski jezik; a po kraljevoj želji braća su se latila prevođenja cijele Biblije. Tako je prvi put Švedska dobila Božju riječ na svom maternjem jeziku. Sabor je odredio da propovjednici po cijeloj zemlji tumače Sveto pismo, a u školama da djeca uče čitati Bibliju.VB 202.2

Blagoslovena svjetlost evanđelja postepeno je raspršila tamu neznanja i praznovjerja. Oslobođen papske tiranije, narod se podigao do veličine i snage kakvu prije nikad nije dostigao. Švedska je postala tvrđava protestantizma. Jedan vijek kasnije, u času velike opasnosti, ovaj malen i do tada slab narod bio je jedini u cijeloj Evropi koji je imao hrabrost da pritekne u pomoć Njemačkoj u strašnom tridesetogodišnjem ratu. Izgle-dalo je kao da će cijela sjeverna Evropa opet pasti pod papsku tiraniju. Švedska vojska omogućila je Njemačkoj da odbije katoličko napredovanje i da izvojuje toleranciju protestantima — kalvinistima i luteranima, — i da povrati slobodu savjesti onim zemljama koje su prihvatile reformaciju.VB 202.3