Historijski dodatak

Strana 42. Papske titule. — Papa Inocentije III je tvrdio da je Petru povjerena ne samo cijela crkva već i cijeli svijet, te je prema tome papa, kao Petrov nasljednik, ne samo Kristov namjesnik već i Božji namjesnik. (L. E. Froom, The Prophetic Faaith of aur Fathers, v. I, p. 671).VB 552.1

Ova teorija težila je da uzdigne papu iznad svjetovnih vladara. Papa Bonifacije VIII, prilikom jubilarne 1300. godine, sjedeći na Konstantinovom prijestolu, opasan carskim mačem i sa krunom na glavi, mahao je žezlom i klicao pred mnoštvom hodočasnika: “Ja sam Cezar — Ja sam car!” Flick, The Rise of Medival Church, p. 413.VB 552.2

Strana 43. Obožavanje slika. — Prvi kršćani nisu u svojim molitvenim domovima imali nikakvih slika. Tek u trećem vijeku pojavljuju se u katakombama simboličke slike. Kasnije se pojavljuju slike koje predstavljaju sveta lica i biblijske događaje.VB 552.3

U toku IV vijeka u kršćanskoj crkvi dešavaju se duboke promjene. Pod utjecajem neznaboštva, a u težnji da neznabošcima olakšaju prelaz u kršćansku crkvu, crkvene vođe pretvaraju neznabožačke hramove u kršćanske crkve, a neznabožačke bogove u kršćanske svece. Najprije se u kršćanskim crkvama ovog razdoblja javljaju slike, i to u istočnim crkvama samo slike, a u zapadnim pored slika i kipovi.VB 552.4

“Narod je u slici (ikoni) gledao neposrednu blizinu Božju; vjerovao je da slike imaju čudotvornu moć. Bilo je čak svećenika koji su strugali boju sa ikona, pomiješali je sa svetom pričesti i tako pričešćivali one koji su to tražili; bilo je majki koje su uzimale ikone za kumove.” S. Srkulj, Povijest srednjeg vijeka, str. 36.VB 552.5

Protiv obožavanja slika, relikvija i drugih zabluda koje su se počele uvlačiti u crkvu ustaju u 4. i 5. vijeku pojedini kršćani kao, na primjer, Vigilantije iz Liona, Jovinijan iz Rima, Helvedije, takođe iz Rima. Ovom protestu priključuje se u 9. vijeku biskup Kladije iz Torina.VB 552.6

Protiv obožavanja ikona podigli su svoj glas naročito pavlikijani, radikalni kršćani, koji su zahtijevali povratak evanđeoskoj jednostavnosti. Oni su takođe odbacili obožavanje križa, kult Djevice Marije i svetaca.VB 552.7

U borbu za reformu crkve umiješali su se i bizantijski carevi. Borba protiv ikona, nazvana ikonoklazam, trajala je preko 100 godina.VB 552.8

Borbu protiv ikona otpočeo je car Lav III Isaurijski (717-741). On je 726. prvi put otvoreno istupio protiv kulta ikona, a 17. januara 730. izdao je edikt protiv kulta ikona. (Vidi: G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, str. 17-172).VB 552.9

Lavov sin i nasljednik Konstantin V (741-755) bio je još vatreniji ikonoborac no njegov otac. Ovaj car je sazvao crkveni sabor u Hijereji, na Maloazijskoj obali. Sabor je počeo sa radom 10. februara 754. U saboru je učestvovalo 338 episkopa. Obožavanje slika, izjavili su episkopi, protivi se nauci Svetoga pisma, što se jasno vidi iz stihova: Ivan 4, 24; 1, 15; 20, 29; 5. Mojs. 5, 8-9; Rimlj. 1, 23; 10, 17; 2. Kor. 5, 7., itd.VB 553.1

Protiv odluka sabora ustalo je monaštvo na čelu sa igumanom Stefanom Novim. Car je pribjegao represalijama: naredio je da se zatvore manastiri i čak je dao pogubiti pomenutog igumana.VB 553.2

Za vrijeme nasljednika Konstantinovog Lava IV (775-780) vođena je umjerena politika, no pod utjecajem Lavove žene carice Irene, koja je bila vatrena pristalica kulta ikona, počinje da jača ikonofilska stranka. Za vrijeme Lavovog nasljednika, maloljetnog Konstantina VI, mjesto koga vlada njegova majka carica Irena, došlo je do promjene u stavu prema ikonama. Carica Irena u dogovoru sa patrijarhom Terasijem sazvala je VII opći sabor u Nikeji. Pod predsjedništvom patrijarha Terasija, u prisutnosti oko 350 episkopa i velikog broja kaluđera, održano je ovdje, između 24. septembra i 13. oktobra 787 godine, jedna za drugom, sedam sjednica. Ukinuti su zaključci sabora od god. 754. i uspostavljen kult ikona — (Vidi: G. Ostrogorski, Id., str. 182-188).VB 553.3

Na zapadu Karlo Veliki i njegova francuska crkva nisu htjeli prihvatiti zaključke drugog Nikejskog sabora iz god. 787. Karlo Veliki je sazvao sabor u Frankfurtu 794., na kome se izjasnio protiv obožavanja ikona i nazvao je obožavanje ikona idolopoklonstvom.VB 553.4

Sa istočnobizantijskim carem Lavom V Jermeninom (813-820) opet je obnovljena ikonoklastička borba. Duhovni vođa ove borbe bio je učeni Jovan Gramatičar. Sazvan je sabor u Svetoj Sofiji i taj sabor je ukinuo zaključke VII općeg sabora a potvrdio odluke ikonoklastičkog sabora iz 754.VB 553.5

Za vrijeme vladanja Mihajla II (820-829) nastupilo je u vjerskom sporu izvjesno zatišje. Mihajlov sin Teofilo (829-842) bio je protiv obožavanja ikona, a kad je 842 car Teofilo umro, ikonoborski pokret je doživio kraj. Pošto je Jovan Gramatičar umro i za patrijarha postavljen Metodije, marta 843. je zalaganjem carice Teodore proglašena restauracija ikona. Opet je jednim sinodom uspostavljeno obožavanje slika, i 11. mart 843. se slavio kao pobjeda pravoslavlja. Taj praznik je istočna crkva sačuvala do danas kao “nedelju pravoslavlja”. (Vidi: G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, str. 204-219.). —VB 553.6

Strana 44. Konstantinov zakon o svetkovanju nedjelje. — Car Konstantin je 7. ožujka 321. izdao zakon kojim propisuje svetkovanje nedjelje. Evo sadržaja tog zakona:VB 553.7

“U časni dan sunca neka se svi gradski službenici, stanovnici gradova i zanatlije odmaraju. Samo oni koji se bave zemljoradnjom mogu slobodno obavljati svoje poslove, jer se dešava da drugi koji dan nije tako pogodan za sijanje ili obrađivanje vinograda. Ne smije se dopustiti da zbog neiskorišćavanja pogodnog vremena propadnu dragocjeni plodovi koje nam nebo šalje.” (Codex Just. knjiga II, titr. 12, loi 3. — Vidi Mosheim, Histoire ecclesiastique, IV siecle, par. II, srct. 5.)VB 553.8

Strana 46. Lažne decretalije. — Među glavne falsifikate, namijenjene da učvrste papsku vlast, treba ubrojiti Konstantinovu darovnicu i takozvane Pseudo — Izidorove dekretalije. U lažnoj Konstantinovoj darovnici se kaže da je već Konstantin I god. 331. kad je osnovao Carigrad, poklonio papi grad Rim i Ravenski egzarhat, te da ga je postavio za duhovnu glavu nad četiri patrijarške stolice — nad Antiohijom, Jeruzalemom, Aleksandrijom i Carigradom (iako ova posljednja još nije bila osnovana) i “nad svim Božjim crkvama u svijetu”. Ovaj lažni spis se pojavio sredinom 8. vijeka.VB 553.9

Sredinom 9. vijeka pojavile su se Pseudo — Izidorove dekretalije. Tvrdilo se da ih je prikupio Izidor Merkator i da sadrže zbirku odluka svih ranijih sabora. Tim spisom se nastojalo dokazati da je rimski biskup (papa) od početka vršio vrhovnu vlast u cijeloj crkvi.VB 554.1

Stoljećima je papstvo temeljilo svoju vrhovnu duhovnu i svjetovnu vlast na ovim dvama magičnim stupovima.VB 554.2

Učeni humanist Lorenzo Valla je sredinom 15. vijeka dokazao da su pomenuti spisi obični falsifikati. (Vidi: E. Gibbon, Decline and Fali of the Roman Empire, chap. 49, vol. 5, pp. 573-574.)VB 554.3

Strana 48. “Grgurovo shvatanje o papskoj moći i ulozi papstva u svijetu izraženo je najbolje u spisu “Dictatus papae”. To shvatanje proizlazi iz pretpostavke: Ako je Država odviše slaba da dijeli pravdu, onda treba Crkva da uzme svjetovnu vlast u svoje ruke. Papa ima vlast da svrgne vladare i da dade krunu kome hoće. To shvatanje izraženo je u spisu “Dictatus pape”, koji istina, nije pisan papinom rukom, ali najbolje odražava poglede Grgura VII. Ovaj spis potječe iz 1087. godine a sadrži 27 kratkih rečenica (Vidi A. E. Froom: The Prophetic Faith of ours Fathers, vol. I, str. 669. 670.)VB 554.4

Strana 49. Čistilište. — Nije rijetko danas vidjeti u katoličkoj crkvi ili u katoličkim domovima sliku koja predstavlja mučenje duša u čistilištu. U crkvi se poziva vjernike na molitvu za duše u čistilištu. (Vidi: Catholic Encyclopedia, art. Purgatory.)VB 554.5

Strana 49. Oprosti. — “Ovaj način izvlačenja novca počeo se praktikovati oko god. 1100 za vrijeme pape Urbanu II, veli Sarpi u svojoj “Histoire du Concile de Trente”, vol. I, liv. I, pp. 13-18, Oxford, 171. (Vidi o tome: Leopold de Ranke, Histoire de l’Allemagne au temps de la Reforme, 1839.).VB 554.6

Tekst odrješenja, koji je davao Tetzel kupcima oprosta objelodanjen je u članku “Oprosti”, u “Dictionnaire universel du XIX. siecle de P. Larousse”, vol. IX.VB 554.7

Strana 49. Misa. — O nauci o misi vidi djelo kardinala Wisemana: “The Real Presence of the Body and Blood of our Lord Jesus Christ in the Blessed Eucharrist”.VB 554.8

U doba reformacije bio je u Ženevu pozvan prof. Sorbonskog sveučilišta Guy Furbity da se bori protiv reformatora. On ,ie izjavio:VB 554.9

“Svećenik koji posvećuje elemente pričesti je veći od Marije, jer ona je Kristu dala život jedanput, dok svećenik stvara Krista kad hoće... Oh, svećenik! Svećenik! Njega treba ne samo pozdraviti već bi trebalo pred njime pasti na koljena.” Merle d’Aubigne, Histoire de la Reformation”.VB 554.10

Strana 54. Valdenžanski prijevod Biblije. — Vidi: E. Petavel, la Bible en France; D. Lortsch, Histoire de la Bible en France”, Pariš 1910.VB 554.11

Strana 63. Edikt protiv Valdenžana. — Prvi edikt protiv valdenžana izdao je papa Inocent VIII, 1487. (Vidi: Jean Leger, Histoire generale des Eglises vaudoises”; Chastel, Histoire du Christianisme”, vol. III. pp. 476-479.) Veliki progon valdenžana bio je 1655, i naročito 1686/7.VB 555.1

Strina 70. Viklif. — Originalni tekst papine bule protiv Viklifa, s prijevodom na engleski, nalazi se u “Acts and Monuments”, vol. III, pp. 4-13, J. Foxe.VB 555.2

Strana 86. Sabor u Constanci. — Vidi o tome Mosheim, “Ecclesiastical History”, book 3, part. 2, ch. 3; J. Dowling, “History of Romanism, bk. 6, ch. 2, par. 3; Neander, “History of the Cristian Religion and Church”.VB 555.3

Sabor u Constanci sazvan je 1414 godine. Iduće godine je taj sabor osudio na smrt na lomači Jana Husa; a godinu dana kasnije Je-ronima Praškog. (Vidi: Mosheim, Ecclesiastical History, book 3, part. 2, ch. 3.).VB 555.4

Strana 195. Jezuiti. — Od svih oruđa kojima se papstvo služilo u borbi protiv reformacije najmoćniji su bili jezuiti. Osnivač jezuitskog reda je Ignacije Loyola (1491-1556.). Glavni cilj jezuita je bio da se bore protiv protestantizma, da pronalaze slaba mjesta u pozicijama protestanata, da povrate izgubljene teritorije i da prošire papsku svjetovnu dominaciju. Nastojali su da uzmu škole u svoje ruke kako bi mogli odgajati mlađa pokoljenja u katoličkom duhu. (Vidi L. E. Froom, op. cit., vol. III, str. 446-470.).VB 555.5

Strana 195 Inkvizacija. — (Vidi: Catholic Encyclopaedia, čl. “Inkvizicija”, Vacandard, H’ Inquisition, Pariš 1912; H. C. Lea, Histoire de l’Inquisition au Moyen — Age, Pariš, 1900-1902.).VB 555.6

Strana 219. Uzroci francuske revolucije. — Većina povjesničara s pravom drži da se uzroci francuske revolucije kriju u užasnom postupanju dvora i katoličkog klera prema protestantima i prema Božjoj riječi u toku 16. i 17. stoljeća. (Vidi Lorimer, The Protestant Church in France; H. von Sybel, History of the French Revolution.).VB 555.7

U francuskoj literaturi valja istaći značajno djelo, pravu filozofiju povijesti, koje je napisao Edgar Quinet. Naslov je tom djelu: De dragonnades a la Terreur. U tom djelu pisac opisuje grozote koje su protestanti Francuske morali podnositi od strane dragonera — vojnika Luja XIV, koji su mačem i ognjem “obraćali” protestante na katoličku vjeru. God. 1685. je Luj XIV ukinuo Nantski edikt od god. 1598, kojim je Henri IV zajamčio slobodu protestantima. Protestanti, kojih je broj iznosio u Francuskoj 1.250.000, završili su svoj život u tamnicama, na lomačama, na galijama, a jedan dio njih uspio je da se iseli u Englesku, Švicarsku i Holandiju. Francuska je na taj način izgubila najbolji dio svog naroda, ljude marljive i poštene. Od tog vremena zemlja je počela siromašiti, a nezadovoljstvo u samim katoličkim redovima povećavalo se iz dana u dan kako prema svećenstvu tako i prema razvratnom i rasipnom dvoru. Narod koji je posmatrao zvjerstva koja su vršili jezuiti nad protestantima počeo je polako gubiti vjeru u Boga. To je dovelo do ateizma koji se ispoljio za vrijeme francuske revolucije. (Vidi: Chastel, Histoire du Christianisme, tome IV. strana 203.).VB 555.8

Strana 220. Rat protiv Biblije. — Edikt izdan u Tuluzu god. 1229. uspostavio je inkviziciju za one koji bi tajno čitali Bibliju. Sve one koji su čitali Bibliju tajno i na narodnom jeziku progonilo se kao divlje zvijeri. Ovaj edikt bio je praćen drugim sličnim ediktima u toku daljih. 500 godina. Krv mučenika je tekla kao voda. (Vidi: Gaussen, Le Canon des Saintes Ecritures, vol. II, ch. VII; Petavel, La Bible en France, ch. 2; D. Lortch, Histoire de la Bible en France, ch. II.).VB 555.9

Strana 228. Vlada terora. — O odgovornosti crkvenih i državnih vođa za prizore francuske revolucije vidi W. M. Sloane “The French revolution and Religions Reform”. S. Smiles, The Huguenots after the Revocation, ch. 18.VB 556.1

Strana 231. Masa i privilegovani staleži. — O socijalnim prilikama prije revolucije vidi H. von Holst, “Lowell Lectures on the French Revolution”; Taine, “Ancient Regime”.VB 556.2

Strana 233. Odmazda. — O pojedinostima u pogledu osvetnog karaktera francuske revolucije vidi: T. H. Gill, The Papal Drama. bk. 10; E. de Prossense, The Church and the French Revolution.VB 556.3

Strana 234. Zvjerstva vlade terora. — Vidi o tome M. A. Thiers,. Histoire de la Revolution Francaise”. F. A. Mignet, “Histoire de la Revolution Francaise”.VB 556.4

Strana 236. Širenje Svetog pisma. — Britansko i inozemno biblijsko društvo, osnovano 1804. godine, uspjelo je do danas proširiti u svijetu više od 500,000.000 primjeraka Biblije. Ono je dalo prevesti Bibliju u cjelosti ili Novi zavjet na više od 1000 jezika.VB 556.5

Strana 233. Strana misija. — Vidi Dr. G. P. Fisher, Christian Missions, 1792. osnovano je Baptističko misionsko društvo sa Careyom kao prvim misionarem. Godine 1812. osnovano je Londonsko misionarsko društvo. Godine 1812. osnovano je i Američko misionarsko društvo.VB 556.6

Strana 267. Proročki datumi. — Historijske i kronološke činjenice koje se odnose na 8. i 9. glavu Danijelova proroštva, uključivši pouzdane dokaze da je god. 457. prije Krista polazna tačka ovog odsjeka, jasno su iznijete u raznim tumačenjima. (Vidi: Sir Isaac Newton, “Observations upon the prophecies of Daniel and the Apocalypse of St. John, ch. X. London 1733. — Uriah Smith, Thoughts on Danijel and the Revelation, par. 1. ch. 8. 9.).VB 556.7

Strana 275. Pad turskog carstva. — Za dalje pojedinosti o padu turskog carstva u toku kolovoza 1840. vidi J. Litch, The Probability of the second Coming of Crist about A. D. 1843 (izašlo 1838.); J. N. Loughborough, “The Great Advent Movement, pp. 129-132, izdano 1905.VB 556.8

Strana 304. Haljine za uzašašće. — Protivnici adventista izmislili su da su adventisti god. 1844. načinili sebi specijalne haljine za uzašašće na nebo. Adventisti su obećali nagradu onome koji bi mogao pružiti stvarne dokaze o takvim haljinama. Ali takvih nije mogao nitko dati. Nijedan adventista nije takva neznalica u pogledu Kristove nauke da bi mislio da su haljine koje bi ljudi načinili potrebne za Kristov dolazak. Jedina haljina koja je svetima potrebna da bi mogli susresti svog Spasitelja i uznesti se s njime na nebo jeste Kristova pravda. Otkr. 19, 8.VB 556.9

Strana 304. Proročka hronologija. — Vidi o tome članak Dr. Georges-a Bush-a u “Advent Herald and Signs of the Times Reporter”, Boston, 6. i 13. ožujak 1844. U tome članku pomenuti profesor hebrejskog i drugih orijentalnih jezika na njujorškom sveučilištu odaje priznanje adventističkim tumačima koji su ustanovili načelo da se jedan proročki dan ima smatrati jednom građanskom godinom. U tom računanju sa adventističkim tumačima slažu se i drugi komentatori: Mede, Sir Newton, Kibry, Scoth, Keith i mnogi drugiVB 556.10

Strana 354. Trostruka anđeoska vijest. — Sadržaj vijesti prvog anđela dat je u Otkrivenju 14, 6. 7. Prorok dodaje: “I drugi anđeo za njim ide govoreći... I treći anđeo za njim ide govoreći... Izraz “za njim ići” znači “slijediti”, “ići sa”, “pratiti”. To je isti izraz koji nalazimo u Marko 5, 24: “I pođe s njim; i za njim iđaše naroda mnogo i turkahu ga”. Iz ovoga zaključujemo da misao izražena u Otkrivenju 14, 8. 9. ne znači samo da druga i treća evanđeoska vijest slijede jedna za drugom, kronološkim redom, već su jedna drugoj dodate i djeluju zajedno. Tri vijesti su u stvari jedna trostruka vijest. Tri su u pogledu svog postanja, ali čim su se pojavile, onda idu zajedno i nerazdvojive su.VB 557.1

Strana 465. Abesinska crkva. — O svetkovanju biblijske subote u abesinskoj crkvi vidi: A. P. Stanley, Lectures on the History of the Eastern Church; Michael Geddes, Church History of Ethiopia; Gibbon, Decline and Fal of the Roman Empire, tome II, ch. 47, par. 37-39; A. H. Lewis: A Critical History of the Sabbath and the Sunday in the Christian Church, pp. 208-215.VB 557.2