Poglavlje 41—sus svečano ulazi u Jeruzalem
Poklikni od radosti, kćeri Sionska. Podvikuj od veselja, kćeri Jeruzalemska! Gle, dolazi ti car tvoj: Pravedan je i pobjeđuje, krotak je; na magaretu jaše, na magaretu mladetu, magaričinu.”IZ 174.3
Prorok Zaharija ovako opisuje dolazak izraelskog Cara pet stotina godina prije Kristovog rođenja. Ovo će se proroštvo sada ispuniti. Onaj, koji je tako dugo odbijao da primi carske počasti, dolazi sada u Jeruzalem kao obećani nasljednik Davidovog prijestola.IZ 174.4
Bio je to prvi dan sedmice, kad je Krist svečano ušao u Jeruzalem. Mnoštvo, koje se sakupilo da ga vidi u Betaniji, pratilo ga je sada s nestrpljivom željom, da bude svjedok njegove pobjede. Mnogi koji su putovali u Jeruzalem da svetkuju Pashu, priključili su se mnoštvu, koje je okružavalo Isusa. Izgledalo je tako kao da se cijela priroda raduje. Drveće se odjenulo zelenilom, i cvijeće je ispunjavalo zrak mirisom. Nov život i nova radost oživljavali su narod. Opet se u njima probudila nada u novo carstvo.IZ 174.5
Pošto je imao namjeru da jašući uđe u Jeruzalem, Isus je poslao dvojicu svojih učenika, da mu dovedu magaricu s njenim magaretom. Pri svom rođenju Isus je zavisio od gostoljubivosti stranaca. Jasle, u koje je bio položen, bile su uzajmljene. I sada, kako je njemu pripadala stoka sa hiljade brežuljaka, on je bio zavisan od ljubaznosti jednog stranca da dobije životinju, na kojoj treba da uđe u Jeruzalem kao car. Ali njegovo se božanstvo otkriva u tačnim uputstvima, koja je dao učenicima u tu svrhu. Kao što je prorekao, bilo je dovoljno da kažu: “Gospodu treba”, pa da dobiju što su željeli. Isus se poslužio magaretom, na kome još nitko nije jahao. Učenici, s velikim oduševljenjem, prostrli su na životinju svoje haljine, a zatim su na njih posadili Učitelja. Do sada je Isus uvijek putovao pješke, i učenici su se čudili, što je ovoga puta odlučio da jašući uđe u Jeruzalem. Nova je nada oživjela njihova srca, radovali su se Isusovom ulasku u glavni grad, gdje će se on, kako su mislili, proglasiti carem i uspostaviti svoju vlast. Ispunjavajući Isusove naloge, oni su saopćavali Spasiteljevim prijateljima svoje žarke nade; uzbuđenje je sve više raslo, dok očekivanje naroda, nije došlo do vrhunca.IZ 174.6
Pri svom carskom ulasku u Jeruzalem, držao se Krist starog jevrejskog običaja. Životinja, na kojoj je jahao, bila je slična onima, na kojima su jahali izraelski carevi. Proročanstvo je pretskazalo da će tako Mesija ući u svoje carstvo. Čim je Isus sio na magare, zrakom je odjeknuo snažan usklik pobjede. Narod mu je klicao pozdravljajući ga kao Mesiju i Cara. Isus je ovoga puta primio počasti, koje nikada ranije nije trpio, i učenici su na osnovu toga zaključili, da će se njihove radosne nade ispuniti i da će ga vidjeti gdje sjedi na svome prijestolu. Narod je bio uvjeren da je došao čas njihovog oslobođenja. Već su u mašti gledali kako rimska vojska bježi iz njihove zemlje, i kako je Izrael opet postao nezavisan narod. Svi su bili srećni i radosni; takmičili su se tko će mu iskazati veću počast. Nisu mu mogli ukazati čast vanjskim raskošem i sjajem, nego su mu na dar prinijeli zahvalnost radosnih srca. Pošto nisu mogli da ga daruju bogatim darovima, prostirali su pred njime svoje haljine kao ćilim, i put pred njime pokrivali su maslinovim i palminim grančicama. Oni nisu mogli da nose na čelu pobjedonosne povorke lepršave zastave, nego su nasjekli palmine grane, prirodni znak pobjede, i mahali su njima kličući hosana.IZ 175.1
Što je povorka više odmicala, to se broj pratilaca sve više povećavao; oni koji su saznali o Isusovom dolasku, brzo su se priključili povorci. Posmatrači su stalno prilazili mnoštvu i pitali: Tko je to? Šta znači sve ovo komešanje? Svi su čuli kako se govori o Isusu i čekali su da ga vide u Jeruzalemu: Znali su da je Isus uvijek razočarao one, koji su pokušavali da ga podignu na prijesto i vrlo su se začudili, kad su čuli da je to zaista on. Pitali su se šta je moglo da izazove tu promjenu kod onoga, koji je uvijek govorio da njegovo carstvo nije od ovoga svijeta.IZ 175.2
Pobjedonosni usklici zaglušivali su njihova pitanja. Mnoštvo se nije umorilo ponavljajući te pobjedonosne usklike. Drugi su prihvatali te poklike, i brežuljci i doline su odjekivali. Povorci su se priključivale gomile drugih vjernika iz Jeruzalema. Od mnoštva, koje se sakupilo da proslavi Pashu, tisuće njih su pošli da pozdrave Isusa. Pozdravljali su ga mahanjem palminim granama i pjevanjem svetih pjesama. U hramu su svećenici zvukom truba objavljivali početak večernje službe, ali malo se njih odazivalo. Uzbuđeni poglavari govorili su jedni drugima: “Svi trče za njim!”IZ 175.3
Za vrijeme svog zemaljskog života, Isus nije nikada odobrio jedno tako javno iskazivanje počasti. On je točno predvidio posljedice. To je trebalo da ga odvede na križ. Ali sada njegova je nemjera bila da se na jedan javniji način pretstavi kao Izbavitelj. Htio je da ovo privuče pažnju na žrtvu, kojom će se završiti njegovo djelo u palom svijetu. Dok su se ljudi sakupljali u Jeruzalemu da slave Pashu, on, pravo Jagnje, nudio se dragovoljno na žrtvu. U toku budućih vjekova, bit će potrebno za njegovu crkvu da njegova smrt za očišćenje grijeha bude predmet njenog dubokog razmišljanja i proučavanja. Sve što se odnosi na taj čin, pažljivo će se ispitivati. Trebalo je, dakle, da sada svi pogledi budu uprti u njega. Događaji, koji su prethodili njegovoj žrtvi, trebalo je da privuku pažnju na samu žrtvu. Poslije ovakvog svečanog ulaska u Jeruzalem, sve oči trebale su da prate njegovo brzo približavanje završnom činu.IZ 176.1
Događaji u vezi sa ovim slavnim ulaskom postat će predmet svih razgovora i primorat će sve da misle o Kristu. Poslije njegovog raspeća, mnogi će se sjetiti ovih događaja u vezi s njegovom borbom i smrću. Ljudi će na taj način biti potstaknuti da proučavaju proročanstva i uvjerit će se da je Isus Mesija; broj pristalica ove vjere povećavat će se u svim zemljama.IZ 176.2
U ovom pobjedonosnom pohodu, jedinstvenom u njegovom zemaljskom životu, Spasitelj je mogao učiniti da ga prate nebeski anđeli i da Božja truba objavi njegov ulazak; ali to bi se kosilo sa ciljem njegovog djela i sa zakonom njegovog života. On je ostao vjeran poniznom životu, koji je izabrao. Trebalo je da nosi breme čovječanstva do časa, kada će njegov život biti dat za život svijeta.IZ 176.3
Ovaj dan, koji je učenicima izgledao najljepši u njihovom životu, bio bi pomračen tamnim oblacima da su znali da su ove radosti samo uvod u stradanja i smrt njihovog Učitelja. Iako im je on često govorio o svojoj neizbježnoj žrtvi, ipak u ovom radosnom času oni su zaboravili na njegove žalosne riječi i očekivali su da ga vide kao pobjednika na Davidovom prijestolu.IZ 176.4
Povorka se stalno povećavala. Gotovo svi, koji su se priključili povorci bili su obuzeti oduševljenjem i sjedinili su se u klicanju hosana, tako da je jeka ispunjavala brežuljke i doline. Bez prestanka čuli su se poklici: “Hosana Sinu Davidovu! Blagosloven, koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana na visinama!”IZ 176.5
Nikada svijet nije bio svjedok jedne ovakve povorke. Ona nije bila nalik na povorke slavnih zemaljskih pobjednika. Tu nije bilo žalosnih zarobljenika, koji bi sačinjavali slavni plijen pobjede. Ali Spasitelj je bio okružen slavnim plodovima svoga rada ljubavi za grešnog čovjeka. Tu su se nalazili bivši sužnji, koje je on oteo sotoni. Oni su hvalili Boga za svoje oslobođenje. Slijepi, kojima je vratio vid, pokazivali su put. Nijemi, kojima je razdriješio jezik, najjače su klicali hosana. Hromi, koje je izliječio, skakali su od radosti življe od ostalih, lomili su palmine grane i mahali pred Spasiteljem. Udovice i siročad hvalili su Isusovo ime zbog dobrih djela, koja je učinio za njih. Gubavi, koje je očistio, prostirali su na njegov put svoje haljine, haljine, koje više nisu bile zaražene bolešću, i klicali su mu kao caru slave. Oni, koje je njegov glas probudio od smrtnog sna, bili su takođe prisutni. Lazar, čije je tijelo već počelo da trune u grobu, a koji je sada bio u punoj snazi, vodio je magare, na kome je Spasitelj jahao.IZ 176.6
Veliki broj prisutnih farizeja, koje je izjedala zavist i mržnja, pokušavali su da dadu drugi pravac oduševljenju naroda. Svim svojim ugledom pokušavali su da ušutkaju narod; ali njihovi pozivi i prijetnje samo su povećavali oduševljenje. Oni su se bojali, da ovo veliko mnoštvo ne proglasi Isusa Carem. Prokrčili su sebi put kroz mnoštvo do mjesta, gdje se nalazio Spasitelj, i počeli su mu prebacivati i prijetiti: “Učitelju, ukori svoje učenike!” Tvrdili su da je svako bučno slavlje nedozvoljeno, da ga vlast ne dopušta. Ali Isus ih je ušutkao ovim odgovorom: “Kažem vam, ako oni ušute, onda će kamenje vikati!” Ovaj pobjednički prizor, koji je prorok pretskazao, bio je u skladu sa Božjim planom, i ljudi su bili nemoćni da osujete taj plan. Bog bi učinio da mrtvo kamenje progovori i pozdravi njegovog Sina, kad bi ljudi odbili da ga pozdrave. Farizeji su se morali povući, i stotine glasova ponavljalo je riječi poroka Zaharije: “Poklikni od radosti, kćeri Sionska! Podvikuj od veselja, kćeri Jeruzalemska! Gle, dolazi ti car tvoj! Pravedan je i pobjeđuje, krotak je, na magaretu jaše, na magaretu, mladetu magaričinu!”IZ 177.1
Kad je povorka stigla na vrh brežuljka, Isus se zaustavio s mnoštvom, koje ga je pratilo, prije nego što se spustio u grad. Jeruzalem se prostirao pred njima u svojoj slavi, kupajući se u svjetlosti sunca, koje je zalazilo. Hram je privlačio pogled svih; njegova veličanstvenost je sve nadmašila. I on kao da je pokazivao k nebu i upućivao narod na jedinoga istinitoga i živoga Boga. Dugo godina je ovaj hram bio ponos i slava jevrejskog naroda. I sami Rimljani su se hvalili njegovom veličanstvenošću. Jedan car, koga su Rimljani doveli na vlast, radio je zajedno sa Jevrejima na podizanju i uljepšavanju hrama, a rimski car obogatio ga svojim darovima. Svojom čvrstinom, svojim bogatstvom i svojim sjajem, on se ubrajao u jedno od čuda svijeta.IZ 177.2
Kad je sunce na zalasku obojilo i pozlatilo nebo, njegov je sjaj obasjavao čisti bijeli mramor zidova hrama i zlatom pokrivene stubove. Sa vrha brežuljka, gdje je Isus stajao sa svojim pratiocima, vidjela se velika zgrada, bijela kao snijeg, sa svojim zlatnim vrhovima. Na ulazu hrama nalazio se jedan veliki čokot od zlata i srebra sa zelenim lišćem i krupnim grozdovima, koje su izradili najvještiji umjetnici. Ovaj čokot pretstavljao je Izrael kao rodni vinograd. Zlato, srebro i zelenilo bilo je složeno sa rijetkim ukusom i vandrednom vještinom; čokot se ljupko obavijao oko bijelih blistavih stubova, penjući se sjajnim viticama po zlatom izvedenim ukrasima, te je od zrakova sunca, koje je zalazilo, blještao nebeskim sjajem.IZ 177.3
Isus je posmatrao prizor pred sobom, a narod, zadivljen iznenadnom slikom ljepote, uzdržao je svoje glasove. Sve oči bile su uprte u Isusa, nadajući se da će i na njegovom licu primjetiti izraz općeg divljenja. Ali umjesto toga primjetili su oplak tuge. Iznenadili su se i razočarali, kad su vidjeli njegove oči pune suza; njegovo je tijelo drhtalo kao drvo koga bije oluja, a iz njegovih drhtavih usana izbijalo je bolno jecanje, kao da dolazi iz dubine slomljenog srca. Kakvog li prizora za anđele! Njihov ljubljeni vođa u bolu suza! Kakvog li prizora za radosno mnoštvo, koje je klicalo od veselja i mahalo palminim granama, prateći Isusa u slavni grad, gdje su se nadali da će on sjesti na prijesto. Kad je Isus plakao kraj Lazarevog groba, njegove su suze bile izazvane saučešćem prema ljudskoj bijedi. Međutim ova iznenadna žalost bila je kao naricanje u pobjedničkom horu. Dok su ga u najvećoj radosti svi obasipali počastima, Car Izraela je plakao; to nisu bile suze tihe radosti, već suze praćene jecanjem, koje nije mogao prigušiti. Iznenadna žalost obuzela je sve. Klicanje je zamrlo. Mnogi su plakali dijeleći bol, koji nisu mogli razumjeti.IZ 178.1
Isus nije plakao zbog muka, koje su ga čekale. Nedaleko ispred njega nalazila se Getsemanija, gdje će ga uskoro obaviti užas duboke tame. On je vidio i Ovčja vrata, kroz koje su vjekovima vodili životinje određene za žrtvu. Ova će se vrata otvoriti za njega, pravo Jagnje, čiju žrtvu za grijeh su pretskazivali svi ovi prinosi. Sasvim blizu nalazila se Golgota, gdje će on uskoro podnijeti samrtnu borbu. Ipak Isus nije plakao i tužio zbog pomisli na strašnu smrt, koja ga je čekala. Njegov bol nije bio sebičan bol. Predosjećanje samrtne borbe nije plašilo njegovu plemenitu dušu, punu samoodricanja. Isusovo srce je krvavilo gledajući na Jeruzalem, — taj Jeruzalem, koji je odbacio Božjeg Sina i prezreo njegovu ljubav, koga nisu mogla uvjeriti njegova silna djela i koji se spremao da mu oduzme život. On je vidio šta je Jeruzalem postao zato što je odbacio Izbavitelja i šta je mogao postati da je primio Onoga, koji je jedini mogao izliječiti njegovu ranu. On je došao da ga spase, a sada kako može da ga prepusti njegovoj sudbini?IZ 178.2
Izrael je bio Izabrani narod. Bog je namjestio svoj stan u jeruzalemskom hramu, na toj gori Sion, “koja se divno diže” i koja je “slava svoj zemlji”. Tu se nalazio hram, koji je više od hiljadu godina bio predmet Božjeg očinskog staranja i nježne Kristove ljubavi. Tu su se čule svečane opomene proroka. Tu su svećenici mahali kadionicama punim živog ugljevlja, sa kojih se dizao mirisni tamjan sa molitvama vjernih. Tu je tekla krv žrtava, slika Kristove krvi. Gospod je otkrivao svoju slavu iznad prijestola milosti. Tu su svećenici vršili svoju službu, tu su se vjekovima obavljali svečani simbolički obredi. Ali sve se to približavalo kraju.IZ 178.3
Isus je podigao ruku, — tu ruku, koja je često blagosiljala bolesne i žalosne — ispružio je prema osuđenom gradu i povikao glasom isprekidanim od bola: “Kad bi ti znao, bar u ovaj dan, šta je za mir tvoj!” Spasitelj je zašutio ne želeći da kaže šta bi Jeruzalem postao da je prihvatio pomoć koju mu je Bog nudio, — dar njegovog ljubljenog Sina. Da je Jeruzalem primio sa neba poslanu svjetlost, on bi ponosno napredovao, postigao bi vrhunac blagostanja, bio bi carica carstava, pun snage, koju bi mu Bog dao. Više ne bi vojska stajala pred njegovim vratima, niti bi se više rimska zastava lepršala na njegovim zidovima! Pred očima Božjeg Sina lebdjela je slavna budućnost, koju bi Jeruzalem imao da je primio svoga Spasitelja. Vidio je da bi, njegovom pomoći, Jeruzalem mogao ozdraviti od svoje strašne bolesti, da bi se mogao osloboditi svog ropstva i postati moćna svjetska prijestonica. Golubica mira podigla bi se sa njegovih zidova i raširila bi svoja krila nad svim narodima. Jeruzalem bi postao kruna slave cijelog svijeta.IZ 179.1
Ali gubi se sjajna slika, Spasitelj gleda Jeruzalem, koji je sada pod rimskim jarmom, predmet Božjeg gnjeva, kome prijete njegovi sudovi. Zatim nastavlja prekinuti tok naricanja: “Ali je to sad sakriveno od tvojih očiju, jer će doći dani na tebe, kada će te opkoliti neprijatelji tvoji opkopima i opsadit će te, i stegnut će te sa svih strana. I oborit će tebe i djecu tvoju u tebi, i ne će ostaviti u tebi kamen na kamenu, zato što nisi poznao vrijeme, u koje si pohođen”.IZ 179.2
Jeruzalem je bio dijete za koje se on brinuo i, kao što otac žali za izgubljenim sinom, tako je Isus plakao nad tim ljubljenim gradom. Kako da te prepustim tvojoj sudbini? Kako da budem svjedok tvoje propasti? Zar da ti dopustim da prepuniš čašu bezakonja? Jedna jedina duša vrijedi više nego cio svijet, a ovdje cio jedan narod srlja u propast. Kada sunce na zapadu bude zašlo, tada će doći i kraj milosti Jeruzalemu. Kad je pratnja došla na vrh Maslinske gore, Jeruzalem je imao posljednju priliku da se pokaje. Anđeo milosti pripremao se da savije svoja krila, da napusti zlatni prijesto i da ustupi mjesto pravdi i brzom sudu. Ali Krist, srcem punim ljubavi, i dalje se molio za Jeruzalem, iako je on prezreo njegovu milost, odbacio negove opomene i bio gotov da stavi ruke u njegovu krv. Da se samo Jeruzalem htio da pokaje: ne bi još bilo prekasno. Dok posljednji zraci sunca na zapadu obasjavaju hram, kulu i njegov vrh, ne će li ga dobar anđeo vratiti Spasiteljevoj ljubavi i spasiti ga od propasti? Sjajni i grešni grade, koji si kamenovao proroke i odbacio Božjeg Sina, koji si svojom nepokornošću navukao na sebe lance ropstva, dan tvoje milosti je već na izmaku!IZ 179.3
Duh Božji je još jedanput pozivao Jeruzalem. Prije nego što je prošao dan, novo svjedočanstvo bilo je dato u prilog Krista. Podigao se glas svjedoka koji su odgovarali na poziv proročke prošlosti. Ako Jeruzalem posluša poziv i primi Spasitelja, koji ulazi na njegova vrata, može još biti spasen.IZ 180.1
Poglavari koji su se nalazili u Jeruzalemu, doznali su da se Isus približava praćen velikim mnoštvom, ali nisu ni mislili da požele dobrodošlicu Božjem Sinu. U strahu su mu pošli u susret, nadajući se da će moći da rastjeraju narod. U času kad je povorka silazila sa Maslinske gore, poglavari su joj zakrčili put. Pitali su, šta je uzrok tog glasnog veselja. Na njihovo pitanje: “Tko je to?”, učenici su odgovorili puni Duha Svetoga, koji je nadahnuo proroke, ponavljajući proročanstva, koja su se odnosila na Krista:IZ 180.2
Adam će vam kazati: to je Potomstvo ženino, koje će zgaziti zmiji glavu.IZ 180.3
Pitajte Abrama; on će vam reći: To je Car mira i Svećenik po redu Melkisedekovom.IZ 180.4
Jakov će vam reći: To je Pobjednik iz Judinog plemena.IZ 180.5
Izaija će vam reći: To je “Emanuel”, “Divni, Savjetnik, Bog silni, Otac vječni, Knez mira”.IZ 180.6
Jeremija će vam kazati: To je Loza Davidova, “Gospod, Pravda naša”.IZ 180.7
Danijel će vam reći: To je Mesija.IZ 180.8
Ozija će vam reći: To je “Bog nad vojskama; ime mu je Gospod”.IZ 180.9
Ivan Krstitelj će vam reći; “To je Jagnje Božje, koje uzima na sebe grijehe svijeta”.IZ 180.10
Veliki Bog sa svog prijestola je progovorio: “Ovo je Sin moj ljubazni”.IZ 180.11
Mi, njegovi učenici, izjavljujemo: Ovo je Isus. ovo je Mesija, Knez života, Spasitelj svijeta.IZ 180.12