Poglavlje 29—Preobraženje Isusovo

Približavalo se veče kad je Isus pozvao k sebi trojicu svojih učenika: Petra, Jakova i Ivana, i poveo ih kroz polje, jednom neravnom stazom, na usamljeni vrhunac jednog brda. Spasitelj i njegovi učenici proveli su dan u putovanju i propovijedanju. Ovo penjanje još je više povećalo njihov umor. Krist je olakšao fizičko i duševno breme mnogih putnika. On je njihovim oslabljenim tijelima vratio životnu snagu. Ali i on, odjeven u ljudsku prirodu, bio je umora, kao i njegovi učenici.^{1Matej 17, 1-8. Marko 9, 2-8. Luka 9, 28-36.}IZ 123.3

Svjetlost sunca na zalasku još je posljednim zracima obasjavala vrh brda i stazu, kojom su oni išli. Ali malo po malo svjetlost je napuštala brežuljak, kao što je napustila dolinu. Sunce je nestalo za horizontom, i usamljeni putnici našli su se obavijeni noćnom tamom. Mračna okolina podudarala se sa njihovim žalosnim osjećanjima.IZ 123.4

Učenici se nisu usudili pitati Krista kuda ide i u kojoj namjeri. On je često provodio na brdu čitave noći u molitvi. Onaj, koji je načinio brda i doline, osjećao se ugodno u krilu prirode i uživao je u njenom miru. Učenici su išli za svojim Učiteljem, pitajući se ipak zašto ih njihov Učitelj vodi tom mučnom stazom, kada su umorni, i kada je i njemu samome potreban mir.IZ 124.1

Najposlije im je Isus rekao da se više ne udaljuju od njega. Otišavši nekoliko koraka dalje, Čovjek bola počeo se moliti sa velikom vikom i suzama. Tražio je snagu da bi mogao podnijeti borbu za otkup čovječanstva. Osjećao je potrebu da sam čvrsto uhvati ruku Svemogućega, jer mu jedino on može dati snagu da odlučno gleda u budućnost. Molio se i za svoje učenike, da njihova vjera ne oslabi u času kad budu sile tame imale prevlast. Na njegovo pognuto tijelo padala je rosa, ali on nije na to obraćao pažnju. Noćna tama postala je sve gušća oko njega, ali on se na to nije obazirao. Časovi su polako prolazili. I učenici su u početku sa iskrenom pobožnošću upućivali svoje molitve Bogu; ali uskoro ih je savladao umor i, usprkos svega odupiranja, podlegli su snu. — Isus im je govorio o svome stradanju. On ih je poveo sa sobom da bi se oni sjedinili s njime u molitvi. U ovom času on se molio i za njih. Spasitelj je primjetio da su njegovi učenici žalosni i želio je da olakša njihov bol osvjedočenjem da njihova vjera nije bila uzalud. Čak ni svi među dvanaestoricom nisu bili u stanju da prime otkrivenje, koje im je želio dati. Samo trojica, koja će trebati da budu svjedoci njegovih muka u Getsemaniji, bili su izabrani da ga prate na goru. Krist se sada molio, da se njima otkrije slava, koju je imao kod Oca prije postanja svijeta, da bi se njegovo carstvo otkrilo ljudskim očima i da bi se njegovi učenici ojačali posmatranjem te slave. On se molio, da oni mogu prisustvovati otkrivenju njegovog božanstva, što će ih utješiti u času njegove najteže borbe i učvrstiti njihovu vjeru da je on Sin Božji i da je njegova ponižavajuća smrt dio plana spasenja.IZ 124.2

Njegova je molitva bila uslišena. Dok je klečao na kamenitom tlu, iznenada se otvorilo nebo, širom su se otvorila zlatna vrata nebeskog grada. Sveti sjaj obavio je brdo obasjavajući Spasitelja. Iz Krista otsjajivalo je božanstvo, otkrivajući se kroz čovječje obličje i spajajući se sa slavom, koja je dopirala sa neba. Krist se iznenada podigao sa koljena, i stajao je u božanskom veličanstvu. Duševna borba je iščezla. Njegovo je lice sjalo kao sunce, i njegove su haljine postale “bijele kao snijeg”.IZ 124.3

Učenici su se probudili i vidjeli slavu, koja je preplavila brdo. Obuzeti strahom i čuđenjem, oni su se divili preobraženom licu svoga. Učitelja. Kada su se njihove oči privikle na tu natprirodnu svjetlost, primjetili su da Isus nije sam. Tamo su se nalazila dva nebeska bića u prijateljskom razgovoru s njime. To je bio Mojsije, koji je nekad govorio sa Bogom na Sinaju, i Ilija, koji je imao naročito preimućstvo da nije okusio smrti.IZ 124.4

Petnaest vjekova ranije, na brdu Fazgi, Mojsije je posmatrao obećanu zemlju. Zbog grijeha, koji je učinio kod Meribe, njemu nije bilo dopušteno da u nju uđe. On nije imao radost da uvede izraelske vojske u nasljedstvo svojih otaca. Njegova žarka molitva: “daj mi da pređem i da vidim zemlju dobru, koja je preko Jordana, i goru dobru, Liban”, nije bila uslišena. Nije bila ispunjena nada, koja je punih četrdeset godina obasjavala put kroz pustinju. Grob u pustinji bio je kraj tih dugih godina muke i briga. Ali onaj, “koji može još izobilnije sve činiti nego što ištemo i molimo”, odgovorio je na molitvu svoga sluge. Iako je Mojsije pretrpio smrt, on nije ostao u grobu. Sam Krist ga je pozvao u život. Sotona, kušač, borio se za njegovo tijelo pozivajući se na njegov grijeh, ali Krist je podigao Mojsija iz groba.^{2Efež 3, 20. Juda 9.}IZ 125.1

Mojsije se sada pojavio na gori preobraženja kao svjedok pobjede nad grijehom i smrću, izvojevane u Isusu Kristu. On je tu stajao kao predstavnik onih, koji će izaći iz groba pri uskrsenju pravednih, Ilija, koji se živ usnio na nebo, predstavljao je ovdje one, koji će živi dočekati Krista prilikom njegovog drugog dolaska i koji će se najedanput preobraziti, “u trenuću oka, u poslednjoj trubi”, kad će se ovo “raspadljivo obući u neraspadljivost, i kad će se smrtno obući u besmrtnost.^{31. Kor. 15, 51-53.} Isus je bio obučen u nebesku svjetlost, kakav će se javiti “drugi put, ne da oduzme grijehe, već na spasenje onima, koji ga čekaju”. “Jer će doći u slavi Očevoj i svi sveti anđeli sa njime.“^{4Jevr. 9, 28. Marko 8, 38.} Tako se ispunilo Spasiteljevo obe-ćanje učenicima. Na brdu je bilo njima pokazano buduće carstvo slave u malome: Krist kao car, Mojsije kao predstavnik uskrslih svetih i Ilija kao predstavnik preobraženih pravednika.IZ 125.2

Učenici nisu još razumjeli taj prizor. Ipak su se radovali videći da je njihov Učitelj, tako strpijiv, blag i ponizan, koji je prolazio zemljom kao siromašan stranac, primio čast od strane nebeskih izabranika. Oni su mislili da je Ilija došao da objavi Mesijino carstvo, i da će se sada uspostaviti Kristovo carstvo na zemlji. Oni su bili gotovi da zaborave na strah i razočaranja. Željeli su da ostanu tu, gdje se otkrila slava Božja. Petar je uskliknuo: “Gospode, dobro nam je ovdje biti; ako hoćeš da načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.” Učenici su mislili da su Mojsije i Ilija bili poslani da zaštite njihovog Učitelja i da uspostave njegovu carsku vlast.IZ 125.3

Međutim, križ treba da prethodi kruni. Predmet njihovog razgovora nije bilo Kristovo krunisanje, nego njegova bliska smrt u Jeruzalemu. U slabosti čovječje prirode, noseći teret bola i grijeha, Isus je sam koračao među ljudima. Videći kako se na njega spušta tama buduće borbe, on je osjetio veliku samoću u svijetu, koji ga nije poznavao. Čak njegovi ljubljeni učenici, obuzeti svojim sumnjama, svojom žalošću i svojim častoljubivim željama, nisu shvatili tajnu njegovog djela. Ranije je živio okružen ljubavlju i stanovnicima neba, a sada je bio sam usred svijeta koji je stvorio. U ovom času nebo je poslalo Isusu svoje vjesnike. To nisu bili anđeli, nego ljudi, koji su znali za stradanja i žalost, koji su zato bili sposobni da osjećaju sa Isusom. Mojsije i Ilija su bili Kristovi suradnici. Oni su se odazvali njegovoj želji da rade na spasenju svijeta. Mojsije je posredovao za Izraela: “Ali oprosti im grijeh, ako li ne ćeš izbriši me iz knjige svoje, koju si napisao.^{52 Moj. 32, 32.} I Ilija je poznavao duševnu usamljenost, kada je za vrijeme tri i po godine gladi bio predmet mržnje od strane naroda i kada je morao dijeliti njihovu nesreću. Na brdu Karmelu sam je bio na Božjoj strani. Sam je u očajanju i strahu pobjegao u pustinju. Ovi ljudi, kojima je dato preimućstvo pred nebeskim anđelima, razgovarali su sa Kristom o njegovom stradanju i hrabrili su ga uvjeravanjem da nebo saosjeća sa njime. Nada svijeta i spasenje svakog ljudskog bića: to je bio predmet njihovog razgovora.IZ 125.4

Pošto ih je san savladao, učenici su razumjeli samo mali dio od riječi izmijenjenih između Krista i nebeskih poslanika. Pošto su zanemarili da straže i da se mole, oni nisu mogli vidjeti ono, što je Bog odlučio da im da: poznanje o Kristovom stradanju i slavi potom. Oni su izgubili blagoslov, koji bi mogli da prime da su učestvovali u njegovom samoodricanju. Kako su učenici biji spori da vjeruju, kako su malo cijenili blago, koje im je nebo željelo dati!IZ 126.1

Ipak, oni su primili veliku svjetlost. Bilo im je jasno, da je cijelo nebo saznalo za grijeh, koji su Jevreji učinili odbacivši Krista. Sada su mogli dublje proniknuti u djelo Izbavitelja. Njihove su oči vidjele i uši čule ono, što nadmašuje ljudsko shvatanje. Oni su svojim očima vidjeli njegovu slavu i bili su uvjereni, da je Isus zaista Mesija, koga priznaje svemir, za koga su svjedočili patrijarsi i proroci.IZ 126.2

Dok su još posmatrali prizor na brdu, “sjajan oblak zaklonio ih je, i gle, glas iz oblaka govoreći: ovo je Sin moj ljubazni, koji je po mojoj volji, njega poslušajte”. Vidjevši oblak slave, svjetliji od onoga, koji je vodio izraelska plemena u pustinji, čuvši glas tako strašan da se od njega treslo brdo, učenici su pali licem na zemlju. Oni su ostali tako ležeći sakrivena lica, dok im se nije približio Isus i dotakao ih. Svojim poznatim glasom otjerao je strah od njih. “Ustanite i ne bojte se!” Oni su podigli oči i vidjeli da je nebeske slave nestalo. Mojsije i Ilija su iščezli. Bili su na brdu, sami sa Isusom.IZ 126.3