Poglavlje 44—Isus u predvorju hrama

“A bjehu neki Grci među onima, koji bjehu došli na praznik, da se mole Bogu. Oni, dakle pristupiše k Filipu, koji bješe iz Betsaide Galilejske, i moljahu ga govoreći: Gospodine, mi bismo htjeli da vidimo Isusa. Dođe Filip i kaza Andriji, a Andrija i Filip opet kazaše Isusu.”^{1Ivan 12, 20-43.} IZ 191.2

U to vrijeme izgledalo je kao da je Kristovo djelo pretrpjelo strašan poraz. Krist je izašao kao pobjednik iz prepirke sa svećenicima i farizejima, ali je bilo jasno da ga oni nikada ne će primiti kao Mesiju. Došlo je do konačnog prekida. U očima učenika položaj je izgledao bez nade. Ali Kristovo se djelo približavalo kraju. Veliki događaj, koji se ticao ne samo jevrejskog naroda, več čitavog svijeta, bio je pred vratima. Kad je Spasitelj čuo srdačnu molbu: “Mi bismo htjeli da vidimo Isusa”, koja je izražavala težnju čovječanstva za Spasiteljem, njegovo se lice zasjalo, i on je rekao: “Dođe čas da se proslavi Sin čovječji.” Molba ovih Grka bila mu je kao jamstvo ploda njegove žrtve.IZ 191.3

Ovi su ljudi došli sa zapada da vide Spasitelja pri kraju njegove službe kao što su u početku mudraci došli sa Istoka. U vrijeme Kristovog rođenja. Jevreji, obuzeti svojim častoljubivim planovima, nisu primijetili njegov dolazak. Ali mudraci iz jedne neznabožačke zemlje došli su k jaslama sa svojim darovima i poklonili su se Spasitelju. Tako su sada Grci, pretstavnik naroda, plemena i jezika, došli da vide Isusa. Tako će ljudi svih zemalja i vremena biti privučeni Spasiteljevom križu. Tako će “mnogi od Istoka i Zapada doći i sješće za trpezu s Abramom i Izakom i Jakovom u carstvu nebeskom.”^{2Matej 8, 11.} IZ 191.4

Grci su čuli o Kristovom slavnom ulasku u Jeruzalem. Širila se vijest, da je on protjerao svećenike i poglavare hrama, da bi zauzeo prijesto Davidov i zavladao nad Izraelom. Grci su željeli da saznaju istinu o njegovom djelu. “Mi bismo željeli da vidimo Isusa”, rekli su oni. Njihova je želja bila uslišena. Kad su obavijestili Isusa o njihovoj želji, on se nalazio u dijelu hrama, gdje je mogao ući samo Jevrejin; ali on je pošao u susret Grcima u vanjsko predvorje i zadržao se s njima lično u razgovoru.IZ 191.5

Došao je čas, kad je trebalo da se Krist proslavi. Sada je već na njega padala sjenka križa; molba koju su Grci uputili, pokazala mu je da će žrtva, koju će uskoro podnijeti, dovesti Bogu mnoge sinove i kćeri. Znao je da će ga ovi Grci uskoro vidjeti u takvom položaju u kakvom nisu nikada očekivali da će biti. Vidjet će ga prezrenijeg od Barabe koji je bio razbojnik i ubica a koga će radije pustiti na slobodu nego li Sina Božjeg. Čut će kako se narod, nagovoren od svećenika i poglavara, odlučuje za Barabu i kako na pitanje: “Šta ću činiti sa Isusom prozvanim Kristom?” odgovara: “Da se razapne?”^{3Matej 27, 22.}. Ali Krist je znao da će žrtvom za grijehe svijeta osnovati svoje carstvo, koje će se proširiti po cijelom svijetu. On će svršiti djelo obnovljenja i njegov će Duh pobijediti. Za jedan trenutak bacio je pogled u budućnost i čuo je glasove, koji su objavljivali u svim stranama svijeta: “Gle, Jagnje Božje, koje uzima na se grijehe svijeta.”^{4Ivan 1, 29.} U Grcima je gledao jamstvo bogate žetve, kada bude porušen zid, koji rastavlja Jevreje od neznabožaca i kada svi narodi, jezici i plemena budu čuli vijest spasenja. Ostvarenje tih nada izrazio je Krist riječima: “Dođe čas, kad treba da se proslavi Sin čovječji.” Ali Krist nije ni za trenutak izgubio iz vida, kako će se izvršiti to proslavljenje. Prikupljanje neznabožaca trebalo je da nastupi kao posljedica njegove smrti, koja se približavala. Samo kroz njegovu smrt mogao se svijet spasti. Slično pšeničnom zrnu, Sin čovječji treba da umre i da bude pokopan, ali i da oživi.IZ 192.1

Krist se služio slikama iz prirode, da bi prikazao svoju budućnost i da bi je objasnio učenicima. Pravi cilj svog djela postići će svojom smrću. “Zaista, zaista vam kažem: ako zrno pšenično padnuvši na zemlju ne umre, onda jedno ostane, ako li umre, mnogo roda rodi.” Kad zrno pšenično padne u zemlju i umre, ono niče i donosi rod. Tako će i Kristova smrt donijeti rod za Božje carstvo. U skladu sa zakonom biljnog svijeta, život je rezultat Kristove smrti.IZ 192.2

Oni, koji obrađuju zemlju, imaju tu sliku uvijek pred sobom. Svake godine čovjek sačuva svoje žito time što najbolji dio baca u zemlju. Potrebno je da zrno ostane neko vrijeme sakriveno pod brazdom, povjereno Božjoj brizi. Tada se pojavljuje trava, zatim klas i napokon se klas ispunjava zrnom. Sve ovo je moguće tek onda, kad se zrno baci u zemlju, sakrije, kad se, takoreći, izgubi.IZ 192.3

Zrno posijano u zemlji donosi rod, a ovaj sa opet sije. Tako se umnožava žetva. Tako i smrt, koju je Krist podnio na križu na Golgoti, donosi rod za život vječni. Razmišljanje o toj žrtvi bit će radost za one, koji će kroz nju živjeti u vječnosti.IZ 193.1

Pšenično zrno, koje zadrži svoj život, ne može donijeti nikakvog roda. Ono ostane samo. Da je Krist htio, on je mogao da izbjegne smrt, ali bi ostao sam. On ne bi mogao dovesti Bogu sinove i kćeri. Time što se odrekao svoga života, mogao je dati život svijetu. Time što je pao na zemlju i umro, postao je sjeme, koje će donijeti bogatu žetvu, — veliko mnoštvo otkupljenih Bogu iz svih naroda, plemena i jezika.IZ 193.2

Ovoj istini Krist je dodao pouku o požrtvovnosti, koju svi treba da naučimo: “Koji ljubi dušu svoju, izgubit će je, a tko mrzi na dušu svoju na ovom svijetu, sačuvat će je za život vječni”. Svi oni koji kao Kristovi suradnici žele da donesu roda, treba da najprije padnu na zemlju i da umru sebi. Život treba da se posije u brazdu ljudskih potreba. Samoljublje i sebičnost treba da nestanu. Zakon žrtve je ujedno zakon života. Zemljoradnik može sačuvati svoje žito jedino ako ga posije. Tako je i u ljudskom životu. Dati znači živjeti. Onaj će se život sačuvati, koji se dragovoljno daje u službu Bogu i ljudima. Oni, koji iz ljubavi prema Kristu žrtvuju svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za vječnost.IZ 193.3

Život za sebe nalik je zrnu, koje čovjek pojede i koje nestane, i ne ostavlja roda. Čovjek može za sebe da nagomila bogatstva, može za sebe da živi, misli i planira, ali njegov život prolazi i na kraju mu ništa ne ostaje. Zakon sebičnosti je zakon uništenja samoga sebe.IZ 193.4

“Tko meni služi, za mnom neka ide, i gdje sam ja, ondje i sluga moj neka bude; i tko meni služi, onoga će poštovati Otac moj”. Svi oni koji sa Isusom nose križ žrtve bit će sudionici i njegove slave. U poniženju i stradanju za Krista je bila utjeha što će njegovi učenici biti proslavljeni s njime. Oni su plod njegove žrtve. Njegova nagrada, njegova radost u vječnosti bit će da u njima vidi svoj karakter i svog Duha. Oni će s njime dijeliti radost, kad budu vidjeli kod drugih plod svoga truda i svojih žrtava. Oni su Kristovi suradnici, i Otac će ih proslaviti, kao što je proslavio Sina.IZ 193.5

U dolasku Grka, koji je bio simbol prikupljanja neznabožaca, gledao je Isus sliku svoga djela. Svojim duhovnim očima gledao je djelo otkupljenja od časa, kada je na nebu osnovan plan spasenja pa do njegove smrti, koja je sada bila tako blizu. Izgledalo je kao da Božjeg Sina obavija tajanstven oblak, čiju sjenku su primjećivali svi, koji su se nalazili blizu njega. Isus je bio sav obuzet svojim mislima. Najposlije je prekinuo tišinu tužnim riječima: “Sad je duša moja žalosna: i šta da kažem? Oče, sačuvaj me od ovoga časa”! Krist je već sada počeo da pije gorku čašu, koja ga je čekala. Njegova ljudska priroda je uzdrhtala pred časom, kad će biti napušten, kad će ga prividno i sam Otac ostaviti, kad će ga ljudi gledati kao onoga, koga je Bog odbacio, koga Bog bije i muči. Strašno mu je bilo saznanje, da će ga svi gledati kao najgoreg zločinca i da će morati umrijeti najsramnijom smrću. Pomisao na sukob sa silama tame, užasna težina ljudskih prijestupa, Očev gnjev prouzrokovan grijehom: sve je to tištalo Isusov duh, i smrtno bljedilo je prekrilo njegovo lice.IZ 193.6

Ali tada se pokorio Očevoj volji i rekao je: »Ali zato dođoh na čas ovaj; Oče, proslavi ime svoje”! Samo Kristova smrt mogla je da obori sotonino carstvo. Samo kroz nju mogao se čovjek otkupiti, a Bog proslaviti. Isus je, dakle, pristao da pretrpi smrt, prinio je žrtvu. Veličanstvo neba pristalo je da uzme na sebe naše grijehe. “Oče, proslavi ime svoje”, rekao je Isus. Jedan glas iz oblaka odgovorio je na Kristove riječi: “Proslavio sam i opet ću proslaviti”! Bog je bio proslavljen u cijelom Kristovom životu od kolijevke pa do ovoga časa, kad je Otac izgovorio ove riječi. I u borbi, koja se približavala, svojim božansko ljudskim stradanjem opet će proslaviti Očevo ime.IZ 194.1

U času kad se čuo taj glas, jedna svjetlost iz oblaka okružila je Krista, kao da ga je ruka Svemogućega ogradila ognjenim zidom. Prisutni su sa strahom posmatrali taj prizor. Nitko se nije usudio da progovori. Šuteći i bez daha su stajali gledajući Krista. Pošto je Bog posvjedočio svog Sina, oblak se podigao i nestao na nebu. Vidljiva veza ismeđu Oca i Sina bila je za čas prekinuta.IZ 194.2

“A kad ču narod, koji stajaše, govorahu: grom zagrmi; a drugi govorahu: anđeo mu govori”. Grci, koji su došli da vide Isusa, vidjeli su oblak. Oni su ćuli glas, razumjeli njegovo značenje i priznali su Krista, koji im se otkrio kao Božji poslanik.IZ 194.3

Božji glas se čuo prilikom isusovog krštenja, u početku njegove službe; poslije se čuo prilikom preobraženja na gori. Sada se čuo po treći put na kraju njegove službe, u prisustvu velikog broja ljudi i u naročitim okolnostima. Isus je upravo izgovorio najsvečanije istine o sudbini jevrejskog naroda. Uputio im je posljednji poziv i objavio je osudu nad njima. Sada Bog stavlja još jednom svoj pečat na poslanstvo svoga Sina. On priznaje onoga, koga je Izrael odbacio. “Ovaj glas ne bi mene radi\ nego naroda radi”, rekao je Isus. Ovo je bio jasan dokaz, da je on Mesija, znak koji je Otac dao, po kome su ljudi mogli znati, da je Isus govorio istinu i da je on Božji Sin.IZ 194.4

“Sad je sud ovome svijetu: sad će biti istjeran knez ovoga svijeta napolje. I kad ja budem podignut od zemlje, sve ću privući k sebi”! To je bio čas odluke za svijet. Ako Isus postane žrtva za očišćenje ljudskih grijeha, onda će svijet biti obasjan. Sotona će izgubiti svoju vlast nad ljudima Božja slika izbrisana grijehom obnoviće se u ćovjeku, i porodice vjernih primit će na kraju nasljestvo u nebeskim stanovima. To će biti plod Kristove smrti. Spasitelj je bio utonuo u misli gledajući pred sobom slavnu pobjedu. Gledao je strašno i sramotno drvo križa kako sjaji slavom usprkos sveg svog užasa.IZ 194.5

Ali djelo spasenja ljudskog roda nije bilo jedini plod križa. Božja se ljubav otkrila svemiru. Knez ovoga svijeta bio je istjeran napolje. Odbačene su bile optužbe, koje je sotona podizao protiv Boga. Sramota, koju je sotona nanio nebu je bila zauvjek zbrisana. I anđeli, kao i ljudi, privučeni su bili k Spasitelju. “I kad ja budem podignut sa zemlje”, rekao je on, “sve ću privući k sebi”.IZ 195.1

Mnoštvo ljudi okružavalo je Isusa u času kad je izgovorio ove riječi. Jedan od prisutnih je rekao: “Mi čusmo iz zakona, da će Krist ostati zauvijek; kako ti govoriš da Sin čovečji treba da bude podignut? Tko je taj sin čovječji? A Isus im reče: još je malo vremena svjetlost s vama; hodite dok svjetlost imate, vjerujte svjetlosti, da budete sinovi svjetlosti”IZ 195.2

Iako je učinio pred njima toliko čuda, oni ipak nisu vjerovali u njega. Jednom prilikom postavili su Isusu pitanje: “Kakav, dakle, ti pokazuješ znak da vidimo i da vjerujemo u tebe?^{5Ivan 6, 30.} Mnogi su znaci bili dati, ali Jevrej su zatvorili svoje oči i odrvenili svoja srca. Čak i kad je Otac progovorio i kad više nisu mogli tražiti druge znake, oni su tvrdokorno odbijali da povjeruju u Krista.IZ 195.3

“Ali opet i od poglavara mnogi ga vjerovaše; nego radi farizeja ne priznavahu, da ne bi bili izagnani iz zbornice”. Oni su više voljeli ljudsku slavu, negoli da budu Bogu po volji. Da bi se spasili sramote i stida, odrekli su se Krista i odbacili dar vječnog života. Mnogi su kroz vjekove isto tako postupali. Isus je svima njima uputio opomenu: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga”. “Koji se odriče mene i ne prima riječi mojih ima sebi sudiju: riječ koju ja govorih, ona će mu suditi u posljednji dan”.^{6Ivan 12, 48.}IZ 195.4

Teško onima, koji nisu poznali vrijeme svog pohođenja! Polako i sa žalosnim srcem, Krist je zauvjek napustio predvorje hrama.IZ 195.5