Poglavlje 45—Isusov primjer poniznosti

Krist je sjedio za stolom sa svojim učenicima u gornjoj sobi u Jeruzalemu oni su se sastali da proslave Pashu. Spasitelj je želio da za taj blagdan bude sam s dvanestoricom. Znao je da je došao njegov čas; kao pravo pashalno Jagnje, on će biti žrtvovan za vrijeme Pashe. Gotov je bio da ispije čašu gnjeva; uskoro će biti kršten posljednjim krštenjem stradanja. Ali još mu je stajalo na raspoloženju nekoliko mirnih sati, koje je želio da upotrebi na dobro svojih dragih učenika.^{1Luka 22, 7-18. 24. Ivan 13, 1-17.}IZ 195.6

Sav Kristov život bio je život nesebične službe. “Ne da mu služe, nego da služi” bila je pouka, koja se otkrivala u svakom njegovom djelu. Isus je ponovio tu pouku prilikom posljednje večere, posluživši se slikom, koja će ostaviti neizbrisiv utisak na um i srce njegovih učenika.IZ 196.1

Sastanci, koje je Isus održavao sa svojim učenicima, obićno su se odlikovali tihom radošću. Te sastanke su oni vrlo cijenili. Pashalne večere su bile za sve njih vrlo privlačne. Ali ovog puta je Isus bio žalostan. Osjećao je teret na svom srcu, i na njegovom je licu bila tuga. Kad je bio sa svojim učenicima u gornjoj sobi, oni su primjetili da njegovu dušu tišti neki teret, i premda nisu znali šta je uzrok tome, ipak su s njime saosjećali.IZ 196.2

Kad su se okupili oko stola, Isus je progovorio žalosnim glasom: “Vrlo sam želio da ovu Pashu jedem s vama prije nego postradam. Jer vam kažem da je otsele ne ću jesti dok se ne svrši u carstvu Božjem. I uzevši ćašu dade hvalu, i reče: uzmite je i razdijelite među sobom; jer vam kažem, da ne ću piti od ovoga roda vinogradskog dok ne dođe carstvo Božje”.IZ 196.3

Isus je znao da je došao čas, kad treba da ode sa ovog svijeta k Ocu. Kako je ljubio svoje, koji su bili na svijetu do kraja ih je ljubio. Sjenka križa je već padala na njega, i srce je njegovo već krvarilo. Predviđao je da će ga u času izdaje svi napustiti. Znao je da će morati da pretrpi najponižavajuću smrt, kojom se kažnjavaju najveći zločinci. Poznavao je nezahvalnost i okrutnost onih, koje je došao da spase. Znao je koliko se velika žrtva traži od njega, i da će za veliki broj njih ta žrtva biti uzaludna. Znao je sve šta ga čeka, i prirodno je bilo, što je bio obuzet težinom svog poniženja i stradanja. Ali on je gledao na dvanaestoricu, koji su bili s njime, i koji će morati da se bore u svijetu, kad on već bude podnio sramotu, bol i muku. Misleći na svoje stradanje, on nije zaboravio na svoje učenike. On nije mislio na sebe. Briga za njih je potpuno obuzela njegov duh.IZ 196.4

Isus je imao mnogo šta da kaže svojim učenicima prilikom ove posljednje večere, koju je proveo s njima. Da su bili spremni da prime ono, što im je želio dati, mogli su da izbjegnu samrtnu borbu, razočaranje i nevjerstvo. Ali Isus je primijetio da nisu kadri da nose ono, što je želio da impovjeri. Riječi opomene i utjehe zaustavile su se na njegovim usnama, kad je pogledao u njihova lica. Nekolito trenutaka je proteklo u tišini. Izgledalo je kao da Isus čeka. Učenici su bili rđave volje. Saučešće i nežnost, koje je izazvao Kristov bol, nestali su. Njegove žalosne riječi, kojima je želio da svrati njihovu pažnju na svoje stradanje, ostavile su na njih slab utisak. Oni su jedan na drugoga bacali zavidne i gnjevne poglede.IZ 196.5

“Nastade takođe prepirka među njima, tko je od njih najveći.” Krist je bio vrlo ožalošćen tom prepirkom, koja je nastala pred njime. Učenici su se čvrsto držali svoje omiljene nade: mislili su da će Krist osnovati svoju vlast i sjesti na Davidov prijesto. Svaki od njih je tražio prvo mjesto u tom carstvu. Oni su se između sebe uspoređivali, i daleko su bili od toga da jedan smatra drugoga boljim od sebe, već je svaki sebe smatrao najboljim! Molba Jakova i Ivana da sjede jedan s desne strane Isusa, a drugi s lijeve, izazvala je kod drugih učenika negodovanje. Skoro da se je osjećanje mržnje uvuklo u srce ostale desetorice, kad su vidjeli da se dvojica braće usuđuju za sebe tražiti prvi položaj. Počeli su da misle da ih Isus omalovažava, da ne cijeni dovoljno njihovu vjernost i njihove sposobnosti. Juda se pokazao najstroži prema Jakovu i Ivanu.IZ 197.1

Učenici su ušli u sobu za večeru sa osjećanjem zavisti u srcu. Juda je zauzeo mjesto s lijeve strane Kristu. Ivan je sjedio s desne. Juda je čvrsto odlučio da dobije prvo mjesto do Isusa. A Juda je bio izdajnik!IZ 197.2

Pojavio se drugi razlog prepirke. Prilikom velikih praznika, običaj je bio da sluga opere gostima noge. I ovom prilikom sve je bilo pripavljeno za tu službu. Krčag, umivaonik, ubrus — sve je bilo pripremljeno za pranje nogu; ali pošto ovdje nije bilo nijednog sluge, trebalo je da sami učenici obave pranje nogu. Ali nijedan od njih nije bio gotov, da se ponizi i da preuzme ulogu sluge. Svi su sjedjeli potpuno ravnodušno, kao da ih nikakav posao ne čeka. Upornim šutanjem pokazali su da ne namjeravaju da se ponize.IZ 197.3

Kako da Krist zaštiti ove jadne duše da sotona ne odnese potpunu pobjedu nad njima? Kako da im objasni da nije dovoljno da nose samo ime, već treba da budu pravi učenici, koji će dobiti sigurno mjesto u njegovom carstvu? Kako da im pokaže da se prava veličina sastoji u službi ljubavi, u pravoj poniznosti? Kako da probudi u njihovim srcima ljubav i da ih osposobi da razumiju ono, što namjerava da im kaže?IZ 197.4

Učenici nisu pokazivali nikakav znak da su voljni da posluže jedni drugima. Isus je čekao jedan trenutak da vidi šta će oni učiniti. Zatim se digao od stola, on. božanski Učitelj. Pošto je skinuo gornju haljinu da mu ne bi smetala pri kretanju, opasao se ubrusom. Učenici su sa velikim iznenađenjem pratili njegove pokrete i u tišini su čekali da vide, šta će se dalje dogoditi. “Tada uli vodu u umivaonicu i poče prati noge učenicima i otirati ubrusom, kojim je bio opasan”. Tada su im se otvorile oči. Njihova su se srca ispunila stidom i osjećanjem nedostojnosti. Razumjeli su neizrečeni ukor i sami su sebe sada gledali u drugoj svjetlosti.IZ 197.5

Tako je Isus dokazao ljubav prema svojim učenicima. Njihova sebičnost ga je vrlo žalostila, ali on nije htio da se upusti s njima u prepirku o tome, nego im je pružio primjer, koji oni ne će nikada zaboraviti. Njegova ljubav prema njima nije se mogla pokolebati ili nestati. Znao je da mu je Otac sve predao, da je sam od Boga izašao i da k Bogu ide. On je bio potpuno svijestan svoga božanstva, ali je ipak skinuo svoju krunu i svoje carske haljine i uzeo je obličje sluge. To je bilo jedno od posljednjih djela njegovog zemaljskog života.IZ 197.6

Prije Pashe, Juda se po drugi put sastao sa svećenicima i književnicima i ugovorena je bila svota, za koju je trebalo da preda Isusa. To mu nije smetalo da se zatim ponovo pridruži učenicima kao da je potpuno nevin i kao da se interesuje za pripreme blagdana. Učenicima nisu bile poznate Judine namjere. Samo je Isus znao njegovu tajnu, ali nije htio da ga oda. Isus je vrlo želio da spase Judu. On je za njega osjećao isti bol, koji je osjećao kad je plakao nad osuđenim gradom. “Kako da te prepustim tvojoj propasti, govorio je on u svom srcu. Juda je osjećao silu ove Isusove ljubavi. U času kad su Spasiteljeve ruke prale njegove izdajničke noge i otirale ih ubrusom, neka jeza je prostrujala kroz Judino srce, i on je tog časa osjetio potrebu da prizna svoj grijeh. Ali on nije htio da se ponizi. Njegovo je srce odrvenilo za pokajanje; njegove stare naklonosti, za kratko vrijeme suzbijane, opet su uzele maha. Juda nije mogao podnijeti to što je Krist prao noge učenicima. Kad se Krist mogao toliko poniziti, pomislio je on, to je znak da on nije car Izraela. Sve nade u zemaljsku čast, u prolazno carstvo, propale su. Juda je vidio da ne će imati nikakve koristi, ako dalje ostane sa Isusom. Pošto je vidio kako se Isus ponizio, odlučio je da prekine s njime svaku dalju vezu i da prizna da je do sada bio u zabludi. Đavo je ušao u njega, i on je odlučio da izvrši djelo, koje je preduzeo: da izda svog Učitelja.IZ 198.1

Juda, izabravši svoje mjesto za stolom, nastojao je da zauzme prvo mjesto; njemu je Krist prvome oprao noge. Ivan na koga se Juda toliko gnjevio, došao je posljednji na red; ali Ivan se nije uvrijedio. Učenici su bili duboko ganuti kada su vidjeli, kako Isus postupa. Kad je došao red na Petra, ovaj je sa čuđenjem uzviknuo: “Gospode, zar ti moje noge da opereš!?” Kristova poniznost slomila mu je srce. On se postidio što se ni jedan od njih nije našao da obavi tu službu. Isus mu je odgovorio: “Što ja činim, ti ne znaš sada, ali ćeš poslije razumjeti”. Petar nije mogao podnijeti da njegov Učitelj, koga je smatrao Božjim Sinom, vrši tako nisku službu. Njegova se duša bunila protiv takog poniženja. Nije mogao shvatiti da je Isus baš zato došao na zemlju. On je odlučno uzviknuo: Nikad mi ti ne češ oprati nogu!”IZ 198.2

Tada je Krist svečano rekao Petru: “Ako te ne operem, ne ćeš imati dijela sa mnom.” Služba, koju je Petar odbijao, bila je slika važnijeg čišćenja. Krist je došao da opere srca od nečistote grijeha. Da nije dopustio Isusu da mu opere noge, Petar bi odbio važnije čišćenje, koje je simbo- lizirao taj čin. On bi zaista odbacio svog Gospoda. Nije za Učitelja ponižavajuće, ako mu dopustimo da nas očisti. Prava poniznost znači prihvatiti sa zahvalnošću sve, što nam se nudi i revno raditi u Kristovoj službi.IZ 198.3

Kad je čuo riječi: “Ako te ne operem, ne ćeš imati dijela sa mnom”, Petar se odrekao svoje oholosti i svoje volje. Nije mogao podnijeti misao da bude odvojen od Krista, jer bi to za njega značilo smrt. “Ne samo noge moje, nego ruke i glavu. Isus mu reče: Opranome ne treba do samo noge oprati jer je sav čist”.IZ 199.1

Ove riječi znače više nego čišćenje tijela. Krist je nastavio da govori o važnijem čišćenju, koje je simboliziralo pranje nogu. Onaj, koji je izašao iz banje je čist, ali noge u sandalama se brzo zapraše, i treba ih ponovo oprati. Petar i njegova braća bili su oprani na velikom Izvoru za čišćenje grijeha i nečistote. Krist ih je priznao svojim učenicima. Ali iskušenje ih je navelo na zlo, tako da im je ponovo bila potrebna Božja milost očišćenja. Opasavši se ubrusom da bi oprao prašinu sa njihovih nogu, Isus je htio da oduzme iz njihovih srca svako osjećanje mržnje, zavisti i oholosti. To je značilo mnogo više nego obično pranje prašnjavih nogu. Sa osjećanjem koje su tada gajili, nijedan nije bio spreman za zajednicu s Kristom. Oni nisu bili spremni da učestvuju u pashalnoj večeri ni u večeri spomena, koju je Krist tog časa želio da uspostavi, dok Isus nije probudio u njima osjećanje poniznosti i ljubavi. Njihova srca je trebalo da budu očišćena, Oholost i sebičnost rađaju svađu i mržnju, ali Isus je sve to oduzeo od njih opravši im noge. Njihova su se osjećanja promjenila. Isus je mogao reći gledajući na njih: “Vi ste čisti!? Veza srca je bila opet uspostavljena, kao i međusobna ljubav. Oni su postali ponizni i poslušni. Svaki je bio voljan, osim Jude, da ustupi prvo mjesto drugome. Oni su rado primili Kristove riječi sa poniznim i zahvalim srcem.IZ 199.2

I mi smo, kao Petar i njegova braća, oprani u kristovoj krvi; ali čistota našeg srca često se okalja dodirom zla. Treba da dođemo Kristu da bismo primili njegovu milost očišćenja. Petar se ustezao da dozvoli da njegov Učitelj i Gospod svojim rukama dodirne njegove nečiste noge; a koliko često mi donosimo Kristu nage srce, puno grijeha i nečistote? Krista mnogo žalosti naš rđav karakter, naša taština i oholost. Ipak treba da iznesemo pred njega sve naše slabosti i svu našu nečistotu, jer nas jedino on može potpuno oprati. Jedino kad nas on očisti, bit će mo spremni da živimo s njime u zajednici.IZ 199.3

Isus je rekao učenicima: “Vi ste čisti, ali ne svi”. Isus je Judi oprao noge, ali Juda nije predao Kristu svoje srce, i ono nije bilo očišćeno. Juda nije sebe predao Kristu.IZ 199.4

Kad je Učitelj oprao učenicima noge, opet je ogrnuo svoju haljinu i sjednuvši rekao im: “Znate li šta ja učinih vama? Vi zovete mene Uči- teljem i Gospođom, i pravo velite, jer jesam. Kad dakle ja, Gospod i Učitelj, oprah vama noge, i vi ste dužni jedan drugome prati noge. Jer vam dadoh primjer, da i vi tako činite kao što ja učinih vama. Zaista, zaista vam kažem: nije sluga veći od gospodara svojega, niti je poslanik veći od onoga, koji ga je poslao”.IZ 199.5

Krist je želio da pokaže svojim učenicima da iako im je oprao noge, to nije ponizilo njegovo dostojanstvo. “Vi zovete mene Učiteljem i Gospodom, i pravo velite, jer jesam”. Svojim veličanstvom, Krist je sam uzvisio tu službu i dao joj veće značenje. Iako niko nije viši od Krista, ipak on se ponizio da izvrši najnižu dužnost. On je sam dao primjer poniznosti, da se njegov narod ne bi poveo za sebičnošču, koja je obilježje nepreporođenog srca i koja se sve više razvija popuštanjem svome “ja”. On nije želio da ostavi da čovjek pokaže u tome primjer. On je tome davao toliku važnost da je sam, iako jednak s Bogom, uzeo među svojim učenicima ulogu sluge. Dok su se oni prepirali oko prvog mjesta, on, pred kojim se sagiba svako koljeno, koga anđeli slave obožavaju, sagnuo se da opere noge onih, koji su ga nazivali svojim Gospodom. On je čak oprao noge izdajniku.IZ 200.1

Svojim životom i svojom naukom. Krist je dao savršen primer nesebične službe, koja ima izvor u Bogu. Bog ne živi za sebe. Stvorivši svijet, održavajući sve što je stvorio, on stalno služi svojim stvorenjima. “On čini da sunce njegovo obasjava dobre i zle i daje dažd pravednima i grešnima”.^{2Matej 5, 45.} Bog je povjerio taj ideal službe svome Sinu. Isus je postavljen na čelu čovječanstva, da bi svojim primjerom pokazao šta znači služiti. Cio njegov život bio je podvrgnut zakonu službe. Tako je pokazao šta znači živjeti po Božjem zakonu, svojim primjerom je pokazao kako treba da poštujemo zakon.IZ 200.2

Mnogo puta, Isus je pokušavao da uspostavi ovo načelo među svojim učenicima. Kad su Jakov i Ivan tražili prvenstvo, on im je rekao: “Tko među vama hoće da bude velik, taj neka bude vaš sluga^{3Matej 20, 26.}.” U mom carstvu nema mjesta za povlastice i prevlast. U njemu se priznaje samo jedna veličina: poniznost. Jedino razlikovanje ogleda se u posvećenju službi bližnjima.IZ 200.3

Kad je oprao učenicima noge, on im je rekao: “Ja vam dadoh primjer, da i vi tako činite kao što ja učinih vama”. Ovim riječima Krist ne preporučuje samo gostoljublje; ovdje se ne radi samo o pranju nogu drugih, da bi im se skinula prašina od putovanja. Krist je ovdje uspostavio jednu vjersku službu. Spasitelj je svojim ćinom učinio od ove službe poniznosti jedan sveti obred, koji su učenici trebali da drže da bi se potsjećali na njegove pouke o poniznosti i službi.IZ 200.4

Krist je ustanovio taj obred kao sredstvo pripreme za čin svete uspomene — za večeru Gospodnju. Srce ne može biti u vezi s Kristom dok čovjek gaji ponosite misli, neslogu i suparništvo. Dok je to u čovječjem srcu, on ne može jesti Kristovo tijelo i piti njegovu krv. Zato je Isus odredio da večeri Gospodnjoj prethodi pranje nogu — njegova služba poniznosti.IZ 200.5

Vršeći taj obred, djeca Božja trebalo bi da se potsjećaju na riječi Gospoda života i slave: “Znate li šta ja učinih vama? Vi zovete mene Učiteljem i Gospodom, i pravo velite, jer jesam. Kad dakle ja, Gospod i Učitelj, oprah vama noge, i vi ste dužni jedan drugome prati noge. Jer vam dadoh primjer da i vi tako činite, kao što ja učinih vama. Zaista, zaista vam kažem: Nije sluga veći od gospodara svojega, niti je poslanik veći od onoga, koji ga je poslao. Kad ovo znate, blago vama, ako to činite”. Čovjek je sklon da sebe smatra boljim od svoga brata, da radi samo za sebe, da traži prvo mjesto; ovo često prouzrokuje rđave misli i gorčinu. Obred, koji prethodi većeri Gospodnjoj ima za cilj da otkloni te nesporazume, da oslobodi čovjeka od njegove sebičnosti i da mu usadi poniznost u srce, koja će ga pripremiti za službu svome bratu.IZ 201.1

Onaj, koji sa neba bdi, prisutan je u tim prilikama, da nam pomogne da ispitamo svoje srce, da iskusimo žalost zbog grijeha i da dobijemo blaženo osvjedočenje da su nam grijesi oprošteni. Krist je tu prisutan, sa puninom svoje milosti, da uputi drugim tokom naše misli, koje su obično bile protkane sebičnošću. Sveti Duh probuđuje savjest onih, koji prihvataju Učiteljev primjer. Kad se sjetimo Spasiteljevog poniženja, jedna misao izaziva drugu i tako se stvara lanac uspomena, uspomena o Božjoj dobroti i o naklonosti i nježnosti naših zemaljskih prijatelja. Tada se sjećamo zaboravljenih blagoslova, nepriznatih dobroćinstava i zloupotrebljene milosti. Korijeni gorčine, koji su istisnuli iz našeg srca skupocjenu biljku ljubavi, nam se otkrivaju. Mane karaktera, zanemarene dužnosti, nezahvalnost prema Bogu — sve nam to dolazi na um. Grijeh nam se tada pokazuje onakav kakav je pred Bogom. Tada nismo zadovoljni sami sa sobom, već sami sebe ukoravamo i ponizujemo pred Bogom. Tada primamo snagu da porušimo sve pregrade koje nas dijele od naše braće. Napuštamo zle misli i ogovaranja. Ispovijedamo svoje grijehe i primamo oproštenje. Božja milost ponovo ispunjava srca, i Kristova ljubav povezuje srca u blaženo jedinstvo.IZ 201.2

Ako iz ove pripremne službe crpimo tu pouku, onda će se u srcu roditi želja za višim duhovnim životom. Božanski Svjedok će tu našu želju uslišiti. Duša će se uzdignuti i dobit će osvjedočenje da su joj oprošteni grijesi. Hram duše bit će ispunjen sjajem Kristove pravde. Gledaćemo “Jagnje Božje koje uzima na se grijehe svijeta”.^{4Ivan 1, 29.}IZ 201.3

Oni, koji zaista shvate duh ove službe, ne će u njoj gledati samo jedan obred. Oni će uvijek iz te službe crpsti pouku: “Ljubavlju služite jedan drugome”^{5Galat. 5, 13.}. Opravši učenicima noge, Krist je pokazao da je gotov da vrši svaku službu, makar koliko bila ponizna, da bi ih učinio sunasljednicima nebeskog bogastva. Njegovi učenici, vršeći taj obred, obavezuju se da će na isti način služiti svojoj braći. Kadgod se taj obred vrši u pravom duhu, Božja djeca učvršćuju svoje sveto srodstvo, obavezujući se da će biti na pomoć i blagoslov jedni drugima. Oni svečano obećavaju da će posvetiti svoj život nesebičnoj službi, i to ne samo jedni drugima već i velikom polju, kako je to Isus činio. Svijet je pun ljudi, kojima je potrebna naša služba. Svuda ima siromaha, nevoljnika i onih, koji su u neznanju. Oni, koji su s Kristom jeli u gornjoj sobi, poći će da služe kao što je on služio.IZ 201.4

Isus, kome su svi služili, došao je da svima služi. I zato što je svima služio, opet će mu svi služiti i slaviti ga. Svi koji žele da imaju udjela u njegovom božanskom karakteru i koji žele da dijele s njime radost u tome da vide otkupljene duše, treba da po njegovom primjeru vrše nesebičnu službu.IZ 202.1

Sve je to obuhvaćeno Isusovim riječima: “Ja vam dadoh primjer da i vi tako činite kao što ja vama učinih”. U toj namjeri je ustanovio tu službu — pranje nogu. I on sam nam kaže: “Kad to znate, — ako razumijete smisao njegovih pouka, “blago vama ako to izvršujete”.IZ 202.2