Poglavlje 52—Isus na križu Golgote

Mnoštvo ljudi pratilo je Isusa iz sudnice na Golgotu. Vijest o njegovoj presudi proširila se po cijelom Jereuzalemu; ljudi svih društvenih slojeva hrlili su na mjesto izvršenja kazne. Svećenici i glavari obećali su da ne će dirati učenike, ako im Krist bude predan; zato su se učenici vjerni iz Jeruzalema i okoline mogli pridružiti gomili, koja je pratila Spasitelja.^{1Matej 27, 31-53. Marko 15, 20-38. Luka 23, 26-46. Ivan 19, 16-30.}IZ 257.1

Kad je Isus izašao iz Pilatove palate, položili su na njegova ranjena krvava ramena križ, koji je bio pripravljen za Barabu. Dva Barabina druga trebalo je da pretrpe smrtnu kaznu u isto vrijeme kad i Isus; i oni su morali uzeti na sebe svaki svoj križ. Spasitelj je bio suviše slab i nemoćan da bi mogao nositi taj težak teret. Otkako je sa svojim učenicima jeo pashalnu večeru, on nije ništa okusio i pio. Za vrijeme svoje samrtne borbe u Getsemanskom vrtu, Isus se borio protiv sotonskih sila. Pretrpio je strahotu izdaje i vidio je kako su ga učenici napustili i pobjegli. Vodili su ga k Ani, zatim Kajfi, potom Pilatu. Pilat ga je poslao Irodu, a Irod ga je opet poslao Pilatu. Podnosio je pogrde za pogrdama, ruganja za ruganjima. Dva puta je Isus bio šiban. Sve što se dogodilo u toku minule noći, do krajnosti je izmučilo njegovu dušu. Ipak Krist nije klonuo. Nije izgovorio nijednu riječ, koja ne bi bila na slavu Bogu. U toku cijelog suđenja, koje je bilo grubo ismijevanje pravde, Isus se držao hrabro i dostojanstveno. Ali kad je poslije drugog šibanja na njega bio položen križ, ljudska priroda nije mogla više da podnese. Isus je pod teretom izgubio svijest.IZ 257.2

Gomila, koja je pratila Isusa, vidjela je kako je posrnuo, ali nije osjećala ni najmanjeg saučešća; psovali su ga i grdili, što ne može nositi križ. Ponovo su mu na ramena metnuli križ, i ponovo je pao onesvješćen na zemlju. Njegovi su gonitelji shvatili da on ne će dalje moći nositi svoj težak križ. Pitali su se, tko bi bio voljan da uzme na sebe ovaj ponižavajući teret. Jevreji to nisu htjeli učiniti, jer su se bojali da se ne oskvrne, što bi ih isključilo od svetkovanja Pashe. Pa čak nitko iz gomile nije htio da se ponizi da ponese Isusu križ.IZ 257.3

U taj čas neki stranac, Simon iz Kirine, vraćajući se iz polja, sreo je povorku. Čuo je pogrdne i gnusne riječi gomile. Čuo je prezirno ponavljanje: učinite prolaz caru judejskom. Stao je i začuđeno gledao ovaj prizor. Pošto su na njemu primijetili saučešće, natjerali su ga da ponese Isusu križ.IZ 257.4

Simon je slušao o Isusu. Njegovi su sinovi bili vjerni, ali on se nije ubrajao među učenike. Za Simona je bio velik blagoslov, što je nosio križ na Galgotu; on je osjeća vječnu zahvalnost Bogu za to preimućstvo Od toga časa, on je dragovoljno uzeo na sebe Kristov križ i radosno je nosio taj teret.IZ 257.5

U ovom mnoštvu bilo je i veći broj žena, koje su Isusa pratile na mjesto izvršenja kazne. Njihova je pažnja bila upravljena na njega. Neke su ga vidjele već ranije, kad su dovodile k njemu svoje bolesne i nevoljne. Ovdje je bilo i onih, koje je Isus izliječio. Pričali su o svemu, šta se upravo dogodilo. Žene su se čudile mržnji, koju je gomila pokazivala prema Isusu, dok su one prema njemu osjećale tako duboko saučešće. Gnjev gomile i srdžba svećenika i poglavara nije ih sprečavala da ne izraze Isusu svoje saučešće. Kada je Isus pao pod križem onesvješćen, one su počele tužno naricati.IZ 258.1

To je bilo jedino, što je privuklo Isusovu pažnju. Usprkos svih svojih stradanja, usprkos težine grijeha svijeta, ovaj dokaz saučešća nije ga ostavio ravnodušnim. Posmatrao je s nježnim milosrđem ove žene. One nisu vjerovale u njega; znao je da ne plaču nad njime kao nad Božjim Poslanikom, nego da su dirnute osjećanjem čisto ljudskog saučešća. On nije prezreo njihovo saučešće, već je pokazao prema njima još dublju samilost. “Kćeri jeruzalemske”, rekao im je on, “ne plačite nada mnom, već plačite nad sobom i nad djecom vašom”. Isusov pogled prešao je preko sadašnjeg prizora i zaustavio se na razorenju Jeruzalema, kada će većina ovih žena, koje sada plaču nad njime, poginuti sa svojom djecom.IZ 258.2

Sa razorenja Jeruzalema, Isusove su misli prešle na još veći događaj. On je rekao: “Tada će ljudi govorit gorama: padnite na nas! i brežuljcima: pokrijte nas! Jer kad je tako zelenu drvetu, šta će onda biti od suha?” Zeleno drvo pretstavlja samog Isusa, nevinog Otkupitelja. Bog je dozvolio da gnjev, kojim on kažnjava prijestup, padne na njegevog ljubljenog Sina. Isus je trebalo da bude razapet za grijehe ljudi.IZ 258.3

Među ovima, koji su išli za Isusom, bilo je i onih, koji su radosnim usklicima “hosana” i mahanjem palminim granama pratili Isusa prilikom njegovog slavnog ulaska u Jeruzalem. Ali iz usta velikog broja onih, koji su tada oduševljeno klicali, čule su se sada riječi: ”Raspni ga! Raspni ga!” Kad se Isus kretao prema Jeruzalemu, nade učenika bile su na vrhuncu. Oni su išli pored Učitelja, ponosni što njemu pripadaju. Sada kad je Isus bio ponižen, pratili su ga izdaleka. Njihova su srca bila puna bola i očajanja. Kako su se tačno ispunile Isusove riječi: “Svi ćete se vi sablazniti o mene ove noći; jer je pisano: udarit ću pastira, i ovce stada razbježat će se”.^{2Matej 26, 31.}IZ 258.4

Došavsi na mjesto izvršenja kazne, osuđenici su bili privezani za mučilačka oruđa. Dva razbojnika su se otimali onima, koji su htjeli da ih polože na križ, ali Isus se nije opirao. Isusova majka, oslanjajući se na Ivana, ljubljenog učenika, došla je na Golgotu prateći svog sina. Vidjela je kako se onesvijestio pod težinom križa, htjela je da pridrži svojom rukom ranjenu glavu i da obriše čelo, koje se tako često naslanjalo na njene grudi. Ali ta utjeha bila joj je uskraćena. Kao i učenici, ona se nadala da će Isus pokazati svoju božansku moć i pobjeći svojim neprijateljima. Njeno se srce steglo, kad se sjetila riječi kojima joj je Isus unaprijed opisao sve, što se sada događalo. Dok su razbojnike vezivali za križ, sa bolom je očekivala, šta će se dogoditi sa Isusom. Zar će onaj, koji je mrtvima vraćao život, dopustiti da ga razapnu? Zar će Sin Božji pretrpjeti tako strašnu smrt? Zar ona mora da bude svjedok njegove poruge i njegovog bola, a da nema mogućnosti da mu pomogne u njegovoj nevolji? Vidjela je kako je Isus raširio svoje ruke na križ; vidjela je kako su krvnici donijeli čekić i klinove; kad su zakivali željezne šiljke u nježna tijelo, učenici, slomljena srca, odveli su Isusovu majku, onesviješćenu dalje od tog užasnog prizora.IZ 258.5

Spasitelj se nije tužio. Njegovo je lice ostalo mirno i spokojno, ali velike kapi znoja orosile su njegovo čelo. Nije bilo ruke, koja bi obrisala smrtni znoj sa njegovog lica; nikoga nije bilo da mu progovori utješnu riječ ili da mu izrazi nepokolebljivu odanost i time ohrabri njegovo ljudska srce. Dok su vojnici obavljali svoj krvnički posao, Isus se molio za svoje neprijatelje: “Oče, oprosti im, jer ne znaju šta čine”. Isus je zaboravio na svoje muke i mislio je na grijeh svojih progonitelja i na strašnu kaznu, koja ih čeka. On nije izgovorio nikakvo prokletstvo na vojnike, koji su s njime tako okrutno postupali. Nije tražio nikakvu osvetu za svećenike i poglavare, koji su se radovali svom djelu. Krist ih je sažaljevao zbog njihovog neznanja i njihove krivice. On se molio za njihovo oproštenje: “Jer ne znaju šta čine”.IZ 259.1

Da su oni znali da razapinju Onoga, koji je došao da spase grešni ljudski rod od vječne propasti, obuzeo bi ih strah i grižnja savjesti. Ali njihovo ih neznanje ne oslobađa od krivice. Oni su mogli da upoznaju i prime Isusa kao Spasitelja svijeta. Neki od njih će kasnije uvidjeti svoj grijeh, pokajat će se i obratiti. Drugi će svojim nepokajanjem učiniti da Isusova molitva za njih ostane neuslišena. Božji plan će se ispuniti. Svojim stradanjem i svojom smrću Isus je stekao pravo da postane zastupnik ljudi kod Oca.IZ 259.2

Moleći se za svoje neprijatelje, Krist se molio za cio svijet, za sve grešnike, koji su živjeli i koji će živjeti do kraja vremena. Svi su krivi za. raspeće Božjeg Sina. Svima se badava nudi oproštenje. “Ko hoće” može da dobije mir s Bogom i dar vječnog života.IZ 259.3

Kad su Isusa prikovali na križ, snažni ljudi su križ uhvatili, ispravili ga i grubo ga usadili na mjesto, koje je bilo za to pripremljeno. Božji Sin je pri tome osjećao neiskazan bol. Zatim je Pilat napisao natpis na jevrejskom, grčkom i latinskom jeziku i stavio ga na križ iznad Isusove glave. Natpis je glasio: “Isus Nazarećanin, Car judejski”. Taj je natpis izazvao srđbu Jevreja. U Pilatovom dvoru oni su vikali: “Raspni ga! Mi nemamo cara osim Ćesara”!^{3Ivan 19, 15.} Tvrdili su da je izdajnik onaj, koji priznaje drugog cara osin Ćesara. Pilat je, dakle, u svom natpisu izrazio njihovu optužbu. Nikakav drugi prijestup nije spomenut osim taj da je Isus car Jevreja. Ovaj je natpis bio stvarno priznanje vjernosti Jevreja rimskoj vlasti. Njime su dali na znanje da će svakoga osuditi na smrt tko bi se usudio da se prozove carem Izraela. Svećenici su sami sebe prevarili. Kad su kovali plan da Isusa ubiju. Kajfa je izjavio da je bolje da jedan pogine, da se narod spase. Sada je otkriveno njihovo licemjerstvo. Da bi uništili Krista, gotovi su bili da žrtvuju čak opstanak svoje nacije.IZ 259.4

Shvativši šta su učinili, svećenici su tražili od Pilata da promijeni natpis: “Ne piši: car judejski, nego napiši da je sam rekao: ja sam car judejski”. Pilat, ljut zbog svoje ranije slabosti, prozreo je lukavstvo podlih svećenika i poglavara. Hladno im je odvratio: “Što pisah, pisah”.IZ 260.1

Viša sila od Pilata i Jevreja htjela je da taj natpis bude stavljen iznad Isusove glave. Ovim sredstvom Bog je htio da potstrekne ljude da razmišljaju i da ispituju Pismo. Mjesto na kome je Krist bio razapet nalazilo se pokraj grada. U to vrijeme, u Jeruzalemu se nalazilo hiljade Jevreja iz svih krajeva svijeta: pomoću tog natpisa do njih će doprijeti vijest o Mesiji. Ova vijest bila je živa istina, napisana rukom, koju je Bog vodio.IZ 260.2

Stradanja, koja je Krist pretrpio na križu jesu ispunjenje proročanstva. Mnogo vjekova prije raspeća, Spasitelj je prorekao kako će se s njime postupati. On je rekao: “Opkoliše me psi mnogi: četa zlikovaca ide oko mene, probodoše ruke moje i noge moje. Mogao bih izbrojati sve kosti svoje! Oni me gledaju i od mene načiniše stvar za gledanje. Dijele haljine moje među sobom i za dolamu moju bacaju kocku”.^{4Psalam 22, 16-18.} Proroštvo o podjeli njegovih haljina se ispunilo bez miješanja Kristovih prijatelja ili neprijatelja. Njegove su haljine bile date vojnicima, koji su ga prikovali na križ. Krist je čuo kako se među sobom prepiru oko podjele haljina. Pošto je njegova dolama bila cijela izatkana od jednog komada, a ne šivena, oni su se sporazumjeli da za nju bace kocku: “Ne derimo je, nego bacimo kocku za nju, kome će dopasti”!IZ 260.3

U drugom proroštvu Isus je izjavio: “Sramota polomi srce moje. Iznemogoh. Čekam hoće li se kome sažaliti, ali nitko me ne žali; hoće li me tko utješiti, ali nitko me ne tješi. Žuč mi daju za hranu, i octom me u žeđi mojoj poje”.^{5Psalam 69, 20-21.} Bilo je dozvoljeno da se onima, koji su morali da pretrpe smrt na križu da neko opojno sredstvo, da bi se čula učinila neosjetljivim za bolove. Takvo sredstvo su ponudili i Isusu, ali čim je on okusio, odbio je da pije. On nije htio ništa da uzme, što bi moglo da potamni njegov um. Njegova je vjera u Boga trebala da ostane čvrsta; to je bila njegova jedina snaga. Oslabiti svoju svijest značilo bi popustiti sotoni.IZ 260.4

Kad je Isus bio podignut na križ njegovi neprijatelji iskalili su nad njime svoj gnjev. Svećenici, poglavari i književnici udružili su se s gomilom, da se narugaju Spasitelju, koji umire. Prilikom krštenja i preobraženja, Bog je proglasio da je Krist njegov Sin. Još jednom, nekoliko dana prije izdaje, Otac je posvjedočio Isusovo božanstvo. Ali sada nebeski glas nije progovorio nijedne riječi. Nije se čulo nijedno svjedočanstvo u prilog Krista. On je bio prepušten zlostavljanju i ruganju zlikovaca.IZ 261.1

“Ako si ti Sin Božji”, govorili su oni, “siđi s križa!” “Neka se sam spase, ako je Krist, izabranik Božji”. U pustinji kušanja, sotona je rekao Isusu: “Ako si Sin Božji, zapovjedi da ovo kamenje postanu hljebovi”. “Ako si Sin Božji, skoči dolje!” — sa vrha hrama.^{6Matej 4, 3.6.} Sotona i njegovi anđeli su stajali u ljudskom obliku pokraj križa; četa otpalih anđela surađivala je sa svećenicima i poglavarima.IZ 261.2

Usred svojih patnji i smrtnog bola čuo je Isus svaku riječ svećenika: “Druge je spasavao, a sebe ne može spasti. Ako je car izraelski, neka sada siđe s križa, pa ćemo mu vjerovati”. Krist je mogao sići s križa, ali baš zato što je Krist odbio da spase sebe, može griješnik da nađe oproštenje i milost kod Boga.IZ 261.3

Rugajući se Spasitelju, ljudi koji su se smatrali tumačima proroštva, doslovno su ponavljali riječi, koje je nadahnuta Božja riječ prorekla da će biti izgovorene tom prilikom. Ali njihovo sljepilo nije im dalo da vide da ispunjavaju proroštvo. Oni koji su podrugljivo govorili: “Uzdao se u Boga; neka ga Bog sada oslobodi, ako ga ljubi; jer je rekao: Sin sam Božji”, nisu ni mislili, da će se njihovo svedočanstvo ponavljati kroz sve vjekove. Ove riječi, iako izgovorene s porugom, potstaknut će ljude da istražuju Pismo kao nikad ranije. Mudri će slušati, ispitivati, razmišljati i moliti se. Neki ne će imati mira, dok ne usporede sva mjesta i ne otkriju značenje Kristovog djela. Nikada ranije nije se vjest o Isusu toliko raširila kao sada, kad je visio na križu. U srcima mnogih, koji su posmatrali prizor raspeća i čuli Kristove rijeći, zasjala je svijetlost istine.IZ 261.4

Zrak utjehe ohrabrio je Isusa na samrti; to je bila molitva razbojnika, koji se kajao. Dva razbojnika, koji su bili razapeti sa Isusom, u početku su se rugali Isusu. Sto su se njihove muke povećavale, to je jedan od njih postajao sve gnjevniji i prkosniji. Drukčije je bilo s njegovim drugom. Ovaj čovjek nije bio okorjeli zločinac; zaveden rđavim društvom on je bio manje kriv nego mnogi od onih, koji su stajali pod križom rugajući se Spasitelju. On je vidio i slušao Isusa, bio je oduševljen njegovom naukom: ali ipak je pod utjecajem svećenika i glavara napustio Isusa. Da bi ugušio svoje uvjerenje, sve je više tonuo u grijeh, dok nije bio uhva-ćen, predan sudu i osuđen kao zločinac na smrt na križu. Stajao je u sudnici kraj Isusa i s njime je išao na Golgotu. Bio je prisutan kad je Pilat izjavio: “Ne nalazim na njemu nikakve krivice”.^{7Ivan 19, 4.} Primijetio je Isusovo božansko držanje i njegovo veliko strpljenje prema svojim mučiteljima. Sa križa je posmatrao one, koji su se gradili pobožnima, kako vrte glavom, prezirno gledaju na Isusa i rugaju mu se. Čuo je svog druga kako prekorava Krista riječima: “Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!” Mnogi od prolaznika uzimali su Krista u odbranu ponavljajući njegove riječi i pričajući o njegovim djelima. Drugi razbojnik je bio osvjedočen, da je pred Božjim Sinom. Okrenuvši se prema svom drugu, koji je bio krivac, rekao mu je: “Zar se ne bojiš Boga, kad i sam trpiš jednaku kaznu?” Razbojnici na samrti nije više trebalo da se boje ljudi. Ali jedan je od njih bio uvjeren da ima Bog, koga se treba bojati, i da zle čeka strašna sudbina. Njegov život, sav opoganjen grijehom, približavao se kraju. “Mi s pravom trpimo; jer primamo pravednu kaznu za svoja djela, a ovaj nije ništa zlo učinio”.IZ 261.5

Nema više sumnje i prebacivanja. Osuđen zbog svog zločina, razbojnik je pao u očajanje; sada su se nove misli počele rađati u njegovom omekšalom srcu. Sjećao se svega, što je znao o Isusu: kako je Isus liječio bolesne i praštao grijehe. Slušao je riječi onih, koji vjeruju u Isusa i koji su išli za njim plačući. Spazio je i razumio natpis stavljen iznad Isusove glave. Prolaznici su ga čitali, jedni drhtavim i bolnim glasom, a drugi s ruganjem. Duh Sveti je prosvijetlio njegov duh i, malo po malo, pred njegovim očima nizao se dokaz za dokazom. U tom Isusu, ranjenom, prikovanom na križu, koji je bio predmet ruganja, poznao je on Jagnje Božje, koje uzima na sebe grijehe svijeta. Glasom, koji je u isto vrijeme izražavao i nadu i bojazan, ovaj umirući razbojnik molio se Spasitelju: “Isuse, opomeni me se kad dođeš u carstvo svoje!”IZ 262.1

Odgovor je došao odmah. To je bio odgovor pun ljubavi, saučešća sile: “Zaista, kažem ti danas: bit ćeš sa mnom u raju!”IZ 262.2

Za vreme dugih samrtnih časova, Isus je slušao pogrde, ruganja i proklinjanja. Njegovo žalosno srce očekivalo je izraz vjere od svojih učenika, ali je čuo samo žalosne riječi: “Mi smo se nadali da će on izbaviti Izraela”. Kakve li radosti za Spasitelja, kad je čuo kako zločinac na samrti izražava svoju vjeru i ljubav! Kad su se jevrejski poglavari njega odrekli, kad su sami učenici sumnjali u njegovo božanstvo, ovaj bijedni zločinac, na pragu vječnosti priznao je Isusa kao svog Gospoda. Mnogi su bili gotovi da ga priznaju svojim Gospodom kad je činio čudesa i kad je pobjedonosno uskrsnuo iz groba; ali samo razbojnik, spasen u jedanaesti sat, priznao ga je kad je Isus bio u samrtnoj borbi na križu.IZ 262.3

Riječi ovog čovjeka koji se kajao privukle su pažnju radoznalih. Oni koji su se na podnožju križa svađali zbog podjele Kristovih haljina, i koji su bacali kocku za njegovu dolamu, stali su da bi slušali. Zaustavivši dah, gledali su u Krista, čekajući odgovor, koji će izaći iz ustiju umirućega.IZ 263.1

Kad je Isus uputio razbojniku riječi obećanja, zrak svjetlosti je prošao kroz mračan oblak, koji je obavijao križ. Razbojnik, koji se pokajao, vidjevši da ga Bog prima, osjećao je savršen mir. Krist je bio proslavljen u svom poniženju. Onaj, koji je u očima sviju izgledao pobijeđen, bio je Pobjednik. On je bio priznat kao onaj, koji nosi grijehe svijeta. Ljudi mogu da zlostavljaju njegovo tijelo, mogu da utisnu trnov vijenac u njegove svete sljepočice, mogu da skinu s njega haljine i oko njih da se prepiru; ali ne mogu da mu oduzmu vlast da oprašta grijehe. Isus na samrti posvjedočava svoje božanstvo i proslavlja Oca. Njegovo se uho nije oglušilo, da ne bi čulo, niti je ruka njegova okraćala da ne bi mogla spasti. On vrši svoju carsku vlast spasavajući savršeno one, koji se kroz njega približuju Bogu.IZ 263.2

“Zaista, kažem ti danas: bit ćeš sa mnom u raju”. Krist nije obećao razbojniku, da će toga dana biti s njime u raju, jer sam još nije tada otišao onamo. On je toga dana spavao u grobu; na dan uskrsenja rekao je Mariji Magdaleni: “Još nisam uzašao k Ocu svojemu”.^{8Ivan 20, 17.} Ali obećanje je dato u času raspeća, u času prividnog poraza i tame, “Danas”, u času kad umire na križu kao zločinac, Krist daje jednom grešniku pouzdano obećanje: “Bit ćeš sa mnom u raju”.IZ 263.3

Razbojnici razapeti s Isusom bili su stavljeni jedan s jedne strane, a drugi s druge, dok je Isus bio u sredini. To je učinjeno na potstrek svećenika i poglavara. Stavivši Krista između razbojnika, htjeli su da pokažu da je on najveći zločinac. Tako se obistinilo Pismo: “I među zločince bi metnut”.^{9Izaija 53, 12.} Ali svećenici nisu shvatili značenje svog čina. Kao što je Isus, razapet s dvojicom zločinca, bio metnut “u sredinu”, tako je njegov križ bio podignut usred svijeta, koji leži u grijehu. Riječi upućene zločincu, koji se kajao, zapalile su svjetlost, koja će svijetliti do najudaljenijih krajeva svijeta.IZ 263.4

Anđeli su sa divljenjem posmatrali beskrajnu ljubav Isusa, koji je podnoseći najveće muke tijela i duha, mislio samo na druge i hrabrio dušu pokajnika da vjeruje. U svom poniženju uputio je proročke riječi kćerima jeruzalemskim; kao Svećenik i Zastupnik, molio se Ocu da oprosti njegovim ubicama; kao milostivi Spasitelj, on je oprostio grijehe razbojniku, koji se pokajao.IZ 263.5

Dok je Isus gledao na mnoštvo, koje ga ja okružavalo, njegovu je pažnju privuklo jedno lice. Na podnožju križa stajala je njegova majka, koju je Ivan pridržavao. Ona nije mogla podnijeti da ostane udaljena od svog Sina; videći da se Isusu približava kraj, Ivan je doveo majku do podnožja križa. U svom posljednjem času, Krist se sjeća svoje majke. Gledajući njeno lice izmučeno od bola, zatim pogledavši učenika, rekao je svojoj majci: “Ženo, eto ti sina!” Zatim je rekao Ivanu: “Eto ti majke!” Ivan je razumio Kristove riječi i primio je zalog, koji mu je bio povjeren. Odmah je odveo Mariju k sebi i od tog časa se za nju nježno brinuo. O milostivog li Spasitelja, punog ljubavi! Usred svoje najveće fizičke i duševne borbe, on se brine za svoju majku. Nema da joj ostavi novaca, ali on je sam u Ivanovom srcu kao biser u kutiji; on povjerava Ivanu majku kao skupocjen zalog. Tako joj je osigurao ono, što je njoj bilo najpotrebnije: nježnost bića, koje ju je ljubilo, jer je ona ljubila Isusa. Primivši je kao sveti zalog, Ivan je primio bogati blagoslov. Marija će ga uvijek potsećati na njegovog ljubljenog Učitelja.IZ 264.1

Savršen primjer Kristove sinovske ljubavi svijetli divnim sjajem kroz sve vjekove. Skoro trideset godina je Isus svojim svakodnevnim radom pomagao majci u nošenju tereta doma. Sada, u času svoje posljednje samrtne borbe, misli on na potrebe svoje majke, koja je ostala sama u svom bolu. Svaki Kristov učenik će pokazati isti duh. Oni koji idu za Kristom treba da osjećaju da je dio njihove religije da poštuju svoje roditelje i da se brinu za njihove potrebe. Oni, koji u svom srcu čuvaju Kristovu ljubav, nikad ne će odreći svome ocu i svojoj majci pomoć i nježnost, na koje oni imaju pravo.IZ 264.2

Gospod slave trebalo je da umre za otkup čovječanstva. U času kad je predavao svoj dragoceni život, Krist nije bio podupiran radošću pobjede. Tama ga je obavijala i pritiskivala. Nije strah pred smrću mučio Krista. Nije bol ni sramota križa bila uzrok ove neizrecive patnje. Krist je bio Knez mučenika. On je najviše patio zbog toga, što je osjećao gnusobu grijeha, koju čovjek ne osjeća kad se odaje grijehu. Krist je vidio koliko je jaka sila grijeha nad ljudskim srcem i koliko je malo njih koji žele da se oslobode njegove sile. Znao je da bi bez Božje pomoći čovječanstvo moralo da propadne, i video je kako mnogi ginu usprkos pomoći, koja im se pruža.IZ 264.3

Krist je zamjenio nas; na njega su položeni grijesi sviju. On se ubrojio u prestupnike, da bi nas otkupio od osude zakona. Krivica svih potomaka Adamovih pritiskivala je njegovo srce. Gnjev Božji protiv grijeha, strašno Božje negodovanje zbog bezakonja ispunili su njegovo srce užasom. Za vrijeme cijelog svog života, Krist je izgubljenom svijetu objavljivao radosnu vijest Očeve milosti i ljubavi, koja prašta. Predmet njegovog propovijedanja bilo je spasenje i najvećem grešniku. Sada, pod težinom krivice, koja ga je tištala, njemu nije bilo dozvoljeno da vidi milostivo Očevo lice. Nitko ne će nikada razumjeti strašan bol, koji je osjećao Spasitelj u ovom času samrtne borbe, kad je Božje lice bilo sakriveno od njega. Njegov duševni bol bio je toliki, da je jedva osjećao svoje fizičke muke.IZ 264.4

Sotona je navaljivao na Isusa svojim strašnim iskušenjima. Spasitelj nije mogao da vidi preko groba. Nada mu nije govorila o pobjedi nad grobom, ni o tome da će Otac primiti njegovu žrtvu. Znajući koliko je grijeh mrzak Bogu, on se bojao da ne bude vječno rastavljen od Boga. Krist je osjetio strah, koji će osjećati svaki grešnik, kad ne bude više milost posredovala za grešni ljudski rod. Osjećanje grijeha, zbog koga je na njemu kao na ljudskom zamjeniku počivao Božji gnjev — eto to je učinilo njegovu čašu tako gorkom, to je slomilo srce Božjeg Sina.IZ 265.1

Anđeli, koji su prisustvovali samrtničkoj borbi Spasitelja, sakrili su lice pred ovim strašnim prizorom. Sama priroda izrazila je saučešće svom Tvorcu na samrti, koga su ljudi ružili. Sunce nije htjelo da obasjava tako strašan prizor. Usred bijela dana, ono je najednom iščezlo, dok je malo prije sjalo punim sjajem. Potpuna tama, nalik na mrtvački pokrov, obavila je križ. “Do devetog sata bila je tama po celoj zemlji”. Nikakvo pomračenje, nikakav prirodan uzrok nije prouzrokovao ovu tamu, tako gustu kao ponoć, kad ne sjaje ni mjesec ni zvijezde. To je bilo natprirodno svjedočanstvo, koje je Bog dao da utvrdi vjeru budućih pokoljenja.IZ 265.2

Ova gusta tama je sakrivala Božje prisustvo. Tama je njegov plašt; svoju slavu skriva on od ljudskih očiju. Bog i njegovi sveti anđeli bili su pored križa. Bog je ostao nevidljiv kraj svog Sina. Kad bi njegova slava zasjala kroz oblak, uništila bi svakog ljudskog posmatrača. U ovom strašnom času, Očevo prisustvo nije smjelo da utješi Krista. On je morao sam gaziti u kaci, i nitko od njegovih nije bio uz njega.IZ 265.3

U ovu gustu tamu obavio je Bog posljednju samrtnu borbu svoga Sina. Svi, koji su posmatrali Krista za vrijeme njegovog stradanja, osvjedočili su se o njegovom božanstvu. Njegovo je lice ostavilo neizbrisiv utisak na dušu onih, koji su ga ma i jedanput vidjeli. Kainovo lice je nosilo trag zločina; lice Kristovo izražavalo je nevinost mir i dobrotu, — Božju sliku. Ipak njegovi tužitelji nisu htjeli da vide pečat neba. Za vrijeme dugih časova samrtne borbe, Krist je bio predmet gledanja podrugljive gomile. Sada ga je Bog milostivo obavio svojim plaštem.IZ 265.4

Grobna tišina spustila se na Golgotu. Neopisivi strah obuzeo je gomilu okupljenu oko križa. Proklinjanje i ruganje zamrlo je na njihovim usnama. Ljudi, žene i djeca pali su na zemlju. S vremena na vrijeme munje su presjecale oblak, osvjetljavajući križ i razapetog Spasitelja. Svećenici, glavari, književnici, krvnici i sva gomila povjerovali su da je došao za njih čas suda. Poslije jednog trenutka neki su počeli šaputati da će možda Isus sići s križa. Mnogi su pipajući tražili put ka gradu i udarali su se u prsa jecajući.IZ 265.5

Oko devetog sata tama se digla iznad naroda, ali Spasitelja je još obavijala. To je bio simbol samrtne borbe i užasa, koji je tištao njegovo srce. Nijedno oko nije moglo da prodre kroz tamu, koja je obavijala križ, a još manje onu, koja je okružavala bolnu Spasiteljevu dušu. Strašne munje sijevale su oko njega. Tada “povika Isus jakim glasom: Eli! Eli! lama sabahtani ... Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Pošto je gusta tama obavijala Spasitelja, mnogi su govorili: stići će ga Božja osveta. Grom Božjeg gnjeva udarit će na njega, jer se gradio Sinom Božjim. Mnogi, koji su u njega vjerovali, izgubili su svaku nadu čuvši njegov očajan uzvik. Ako je Bog napustio Isusa, kome onda mogu da se povjere njegovi učenici? Kad se podigla tama, koja je tištila njegovu dušu, opet su ga pritisli fizički bolovi, i on je povikao: “Žedan sam!” Jedan rimski vojnik dirnut saučešćem videći njegove osušene usne, uzeo je spužvu, natakao je na vrh isopove trske, i, umočivši je u ocat, pružio ju je Isusu. Svećenici su se rugali njegovoj samrtnoj muci. Oni su osjećali užasan strah, kad je tama bila pokrila zemlju; a sada, kad se tama podigla, bojali su se da im Isus ne pobjegne. Pogrešno su tumačili Isusove reči: “Eli! Eli! lama sabahtani”. Prezirno su govorili: “Zove Iliju”. Odbili su poslijednju priliku, da ublaže njegove patnje. “Pustite”, govorili su oni, “da vidimo hoće li ga Ilija izbaviti”.IZ 266.1

Bezgrešni sin Božji visio je na križu, tijelo je njegovo bilo izranjeno udarcima šibanja; njegove ruke, koje je tako često širio na blagoslov, bile su prikovane na drvo; njegove noge, uvijek neumorne u službi ljubavi, takođe su bile prikovane; njegova carska glava bila je okrvavljena trnovim vijencem; sa njihovih drhtavih usana oteo se uzvik bola. Sve što je pretrpio, — kapi krvi, koje su tekle sa njegove glave, sa njegovih ruku i nogu, samrtna borba, koja je mučila njegovo tijelo, neiskazani strah, koji je ispunjavao njegovu izmučenu dušu, kada je otac sakrio lice od njega, — sve to govori svakom ljudskom stvorenju: za tebe je Božji Sin uzeo na sebe teret grijeha; za tebe je pobijedio smrt i otvorio vrata raja. Onaj, koji je stišao uzburkane talase i išao po nemirnim valovima, koji je zadavao strah demonima i liječio bolesne, koji je davao slijepima vid i vraćao život mrtvima, — prinio je sebe na križ na žrtvu iz ljubavi prema tebi. Uzeo je na sebe grijehe, podnio je gnjev božanske pravde; za tebe je bio zlostavljan kao najveći grešnik.IZ 266.2

U tišini su prisutni čekali kraj tog strašnog prizora. Sunce je sjalo, ali križ je još bio obavijen tamom. Svećenici i poglavari bacili su pogled prema Jeruzalemu; vidjeli su da se gusti oblak spustio na grad i na judejsku dolinu. Sunce pravde, Vidjelo svijeta, uskraćivalo je svoje zrake nekada omiljenom gradu. Strašne munje Božjeg gnjeva sručile su se na grad osuđen na propast.IZ 266.3

Iznenada se podigla tama, koja je okružavala križ i Isus je povikao jakim glasom: “Svrši se! Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” Svjetlost je obavila križ, i Isusovo lice sjajilo je kao sunce. Njegova je glava klonula na grudi, i on je izdahnuo.IZ 267.1

Krist je do dna ispio čašu ljudskog stradanja. Za vrijeme ovih užasnih časova, crpio je snagu vjerom u Onoga, kome se uvjek radosno pokoravao. Poznavao je karakter svog Oca; znao je njegovu pravdu, njegovu milost i njegovu veliku ljubav. U času kada se u pokornosti Božjoj volji predao Bogu, prestao je da osjeća da je lišen naklonosti svoga Oca. Vjerom je Krist izvojevao pobjedu.IZ 267.2

Nikada ranije nije zemlja bila svjedok takvog prizora. Gomila je stajala skamenjena; zadržavajući dah, posmatrala je Spasitelja. Opet se spustila tama, čula se potmula grmljavina, zemlja se tresla. Ljudi su u strahu gazili jedni druge. Sve je obuzela zbrka i zaprepašćenje. Stijene su se odlamale od okolinih brda i uz užasan lom valjale su se u dolinu. Otvorili su se grobovi, i mrtva tijela su bila izbačena napolje. Izgledalo je kao da je svemu došao kraj. Svećenici, glavari, vojnici, krvnici i sav narod, nijemi od užasa, ležali su na zemlji.IZ 267.3

Kad se uzvik: “Svrši se!” začuo sa Kristovih usana, svećenici su obavljali službu u hramu. To je bilo vrijeme večernje žrtve. Pripremali su se da prinesu na žrtvu jagnje, koje je prestavljalo Krista. Svi su prisutni uprli oči u svećenika, obučenog u svečane haljine, tako pune značenja; on je držao u ruci nož, kao nekad Abraham kad se pripremio da žrtvuje svoga sina, ali zemlja se uskolebala, jer se Gospod približavao. Unutrašnja zavjesa hrama, snagom nevidljive ruke, bila je s hukom razderana odozgo do dole, i svi su mogli da vide mjesto, koje je nekad bilo ispunjeno Božjim prisustvom. Tamo iznad prijestola milosti, Bog je nekad otkrivao svoju slavu. Nitko osim poglavara svećeničkog nije smio da podigne zavjesu, koja je dijelila to mjesto od ostalog dijela hrama. Samo je prvosvećenik ulazio jedanput godišnje u to odeljenje da izvrši očišćenje za grijehe naroda. Ali sada se zavjesa razderala na dvoje Svetinja nad svetinjama zemaljskog hrama izgubila je svoje sveto značenje.IZ 267.4

Sve je obuzeo strah i zbrka. Nož je ispao iz podignute ruke svećenika, koji je htio da prinese žrtvu, i jagnje je pobjeglo. Pretslika se ispunila u stvarnoj smrti božjeg sina. Prinijeta je velika Žrtva — Božje Jagnje. Otvoren je put u nebesku svetinju nad svetinjama. Pripremljen je za sve novi i živi put. Grešno i nevoljno čovječanstvo ne treba više da čeka dolazak zemaljskog poglavara svećeničkog. Od ovog je časa Krist preuzeo službu Svećenika i Zastupuika u nebeskoj svetinji. Kao da je živi glas progovorio vjernima u hramu: Sve žrtve i darovi za grijeh su ukinuti. Sin Božji je došao kao što je pisano za njega: “Evo dolazim, kao što je u Knijzi pisano za mene, da činim volju tvoju, o Bože”. “Svojom krvlju ušao je jednom zauvjek u svetinju nad svetinjama i stekao vječni otkup“.^{10Jevr. 10, 7; 9, 12.}IZ 267.5