Poglavlje 26—Noć na uzburkanom Jezeru
Sjedeći na visoravni obrasloj travom, u sumraku jedne proljetne večeri, narod je jeo hranu, koju mu je Krist dao. U riječima, koje su toga dana slušali, prepoznali su glas Božji. Samo božanska sila mogla je učiniti čudesna ozdravljenja, čemu su ovi ljudi bili svjedoci. A čudo sa hljebovima učinilo je veliki utisak na svakoga od njih. Svima je to čudo bilo na blagoslov. U Mojsijevo vrijeme Bog je hranio Izraelce u pustinji manom; a tko je ovaj, koji je ovog dana njih nahranio, ako ne Mesija, koga je Mojsije objavio? Nijedna ljudska sila, ne bi mogla od pet ječmenih hljebova i dvije male ribe stvoriti hrane u tolikoj količini, da bi se njome nahranilo tisuće gladnih. Među ljudima čule su se riječi: “Ovo je zaista prororok, koji ima da dođe na svijet”.IZ 109.4
Ovo se uvjerenje u toku dana kod ljudi sve više učvršćivalo, i na kraju je bilo opće mišljenje da se dugo očekivani Spasitelj nalazi u njihovoj sredini. Nada naroda je sve više rasla. Ovaj čovjek učinit će od Judeje zemaljski raj, u kome teče mlijeko i med. On može zadovoljiti težnje svih. U stanju je da slomi moć omraženih Rimljana, da oslobodi Judeju i Jeruzalem. Može da izliječi vojnike ranjene u bitci, da nahrani čitave vojske, da pokori narode i osigura Izraelu dugoželjenu vlast.IZ 110.1
U svome oduševljenju narod je bio gotov da ga odmah kruniše za cara. Međutim, oni su dobro vidjeli da Isus ničim ne pokušava da privuče na sebe pažnju ili pribiva sebi čast. On se u tome bitno razlikovao od svećenika i starješina, narod se bojao da Isus ne će nikada tražiti svoje pravo na Davidov prijesto. Pošto su se međusobno posavjetovali, odlučili su da ga silom uhvate i proglase za cara nad Izraelom. Učenici su se složili s narodom potvrdivši da je njihov Učitelj zakoniti nasljednik Davidovog prijestola. Kazali su da Krist iz skromnosti odbija da primi čast. Neka samo narod uzdigne svoga osloboditelja na taj položaj. Svećenici i starješine bit će na kraju primorani da daju čast onome, koga je Bog obukao u svoju silu.IZ 110.2
S velikim oduševljenjem su pripremali plan da izvedu svoje namjere, ali Isus je vidio šta se potajno sprema. On je znao ono, šio oni nisu mogli da razumiju: kakve bi bile posljedice takvog pokreta. Za to vrijeme svećenici i starješine tražili su da mu oduzmu život. Oni su ga optuživali da otuđuje narod od njih. Pokušaj da ga postave na prijesto imao bi za posljedicu sprečavanje djela duhovnog carstva. Odmah je trebalo obuzdati taj pokret. Pozvavši svoje učenike, Isus im je dao nalog da se odmah ukrcaju i vrate u Kapernaum, a sam je na sebe preuzeo brigu da otpusti narod.IZ 110.3
Još nikada jedan Kristov nalog nije izgledao tako težak da se sprovede u djelo. Učenici su već dugo čekali takav narodni pokret, koji će podići Isusa na prijesto, i sada nisu mogli podnijeti misao da je sve to oduševljenje bilo uzaludno. Mnoštvo, koje se sakupilo da proslavi praznik Pashu, željno je očekivalo da vidi proroka. Njegovim sljedbenicima činilo se da je to zlatna prilika da njihov ljubljeni Učitelj zauzme izraelski prijesto. Obuzeti plamenom oduševljena, bilo im je teško da odu i da ostave Isusa samog na toj pustoj obali. Izjasnili su se protiv toga plana, ali Isus im je tada progovorio jednim do tada nepoznatim, zapovjednič im naglaskom. Videći da je sve protivljenje uzalud, oni su se šuteći uputili Jezeru.IZ 110.4
Isus je tada naredio narodu da se raziđe. Njegov je stav bio tako odlučan da se nitko nije usudio da mu se usprotivi. Riječi hvale i slave su zamrle na njihovim usnama. Bili su zadržani baš u času, kad su mu se približili da ga uhvate; radost koja je obasjavala njihova lica, najednom je iščeznula. Među njima je bilo ljudi jake volje, ali Isusov carski izgled i njegove mirno izdate naredbe utišale su gomilu i osujetile njene planove. Oni su vidjeli u njemu jednu natprirodnu silu i pokorili su se bez prigovora.IZ 111.1
Ostavši sam, “Isus se popeo na goru da se pomoli Bogu”. Čitave sate proveo je u molitvi. Nije se molio za sebe, nego za ljude. Traž o je od Boga da im otkrije božanski karakter njegovog djela, da ne bi sotona zaslijepio njihov um i pokvario njihovo rasuđivanje. Spasitelj je znao da se dani njegove lične službe na zemlji približavaju svome kraju, i da će biti mali broj onih, koji će ga primiti kao svoga Spasitelja. Sa strepnjom u duši molio se za svoje učenike, koji će biti izloženi teškim iskušenjima. Nade, koje su dugo gajili, a koje su se osnivale na zabludama naroda, srušit će se na najbolniji način. Umjesto da ga vide uzdignutog na Davidov prijesto, prisustvovat će njegovom raspeću. Eto to je kruna, koja mu je pripremljena. Pošto nisu mogli da to shvate, oni će biti izloženi vrlo teškim iskušenjima, čiji pravi karakter ne će moći da razumiju. Njihova će vjera oslabiti ako im Duh Sveti ne prosvijetli um i ne proširi shvatanje. Isusu je bilo teško, kad je vidio da se njihovo shvatanje o njegovom carstvu ograničava na svjetsku veličinu i čast. Težak teret je tištao njegovo srce, i on se sa bolom i suzama molio Ocu.IZ 111.2
Učenici se nisu odmah udaljili od obale, kako im je Isus zapovjedio. Neko su vrijeme čekali u nadi da će im se on pridružiti. Kad su vidjeli da se mrak sve više spušta, “uđoše u lađicu i zaploviše preko mora u Kapernaum”. Bili su nezadovoljniji nego ikada otkad su priznali Isusa svojim Gospodom; mrmljali su, jer im nije bilo dozvoljeno da ga proglase carem. Mislili su da bi možda uspjeli da postignu svoj cilj, da su bili malo uporniji.IZ 111.3
Nevjerstvo se počelo uvlačiti u njihov um i njihova srca, jer ih je častoljubije zaslijepilo. Bila im je poznata mržnja, kojom su farizeji mrzili Isusa, i oni su željeli da ga vide u časti, koju je on zaslužio. Biti u zajednici sa Učiteljem, koji može učiniti tako velika djela, a u isto vrijeme biti smatrani varalicama, to im se činilo više nego što su mogli podnijeti. Zar će ih uvijek smatrati pristalicama jednog lažnog proroka? Zar ne će Krist nikada uspostaviti svoju carsku vlast? Zašto ne bi on, koji ima toliku moć, otkrio svoj pravi karakter, te im na taj način olakšao život?IZ 111.4
Toga dana učenici su bili svjedoci izvanrednog Kristovog djela. Izgledalo je kao da je nebo sišlo na zemlju. Sjećanje na ta jveličanstven dan moglo ih je ispuniti vjerom i nadom. Da su međusobno razgovarali o svemu što su doživjeli, ne bi dali povoda iskušenju; ali, obuzeti svojim razočaranjem, nisu obratili pažnju na Kristove riječi: “Pokupite komade, koji su ostali, da ništa ne propadne!” Zaboravivši već na blagoslovene časove, koji su protekli, osjećali su se kao usred uskolebane vode. Njihove su misli bile neosnovane i uznemirene, i Gospod je dozvolio da na njih dođe drugo kušanje, koje će potresli njihovu dušu i zauzeti njihove misli. Cesto Bog tako postupa sa ljudima, koji sami sebi stvaraju nevolje i teškoće. Nepotrebno je bilo da učenici sebi čine teškoće. Opasnost se međutim brzo približavala.IZ 111.5
Neosjetno se približavala oluja, a oni nisu bili pripravni za nju. Ona je bila suprotnost lijepom vremenu, koje je trajalo cijeloga dana. Kad se oluja podigla, oni su se uplašili. Zaboravili su na svoje zadovoljstvo, na svoje nevjerstvo i nestrpljivost. Svaki se latio posla da spriječi da čamac potone. Od Betsaide do mjesta, gde su se nadali da će naći Isusa, udaljenost morem bila je kratka; po običnom vremenu vožnja je trajala samo nekoliko sati. Ali sadi ih je vjetar sve više udaljavao od mjesta, u koje su željeli stići. Do četvrte noćne straže mučili su se veslajući. Najposlije, iscrpljeni, vidjeli su da su izgubljeni. Uzburkano more u tami pokazalo im je njihovu nemoć, i oni su čeznuli za prisustvom svoga Učitelja.IZ 112.1
Isus ih nije zaboravio. Onaj, koji je sa obale bdio nad njima, vidio je ove uplašene ljude, kako se bore protiv oluje. On ih ni za trenutak nije izgubio iz vida. Najvećom pažnjom pratio je očima čamac, koji je oluja nosila s njegovim dragocenim teretom, — jer ovi su ljudi bili određeni da budu svjetlost svijetu. Kao što majka bdi sa nježnošću nad svojim djetetom, tako je Učitelj pun saučešća bdio nad svojim učenicima. Čim su svoja srca pokorili i obuzdali svoje tašto častoljubije, čim su ponizno zatražili pomoć, oni su je dobili.IZ 112.2
U času kad su mislili da su izgubljeni, snop svjetlosti omo:ućio im je da vide tajanstvenu pojavu, kako im se približava po vodi. Nisu znali da je to Isus. Smatrali su neprijateljem onoga, koji im je dolazio u pomoć. Obuzeo ih je strah. Ruke, koje su držale vesla mišićima čvrstim kao željezo, sada su popustile. Čamac je postao igračka valova. Sve oči bile su uprte na čovjeka, koji je išao po bijesnim valovima uzburkanog mora.IZ 112.3
Oni su mislili da je to priviđenje vjesnik njihove propasti, i počeli su u strahu da viču. Isus je išao naprijed kao da je htio da ih prestigne. Napokon su ga prepoznali i pozvali u pomoć. Glas njihovog ljubljenog Učitelja umirio je njihov strah, “umirite se, ja sam, ne bojte se!”IZ 112.4
Jedva su mogli da vjeruju u ovu neobičnu stvarnost. Petar, obuzet radošću, ali još uvijek s nekim nevjerovanjem, povikao je: “Ako si to ti, Gospode, zapovjedi da dođem k tebi po vodi!” Isus mu je odgovorio: “Dođi!”IZ 112.5
Gledajući u Isusa, Petar je sigurno išao. Ali čim se sa osjećanjem ponosa obazreo na svoje drugove, koje je ostavio u čamcu, izgubio je iz vida Spasitelja Vjetar je bio žestok. Između njega i njegovog Učitelja podigli su se veliki valovi. On se uplašio. Za trenutak izgubio je Krista iz vida, i njegova se vjera poljuljala. Počeo je da tone. Kad je vidio da mu prijeti smrt od valova, Petar je digao svoje oči iznad uzburkanog mora, i upravivši ih u Isusa uzviknuo je: “Gospode, pomagaj!”. Isus ga je odmah uhvatio za ispružene ruke, rekavši: “O malovjerni, zašto si posumnjao!”IZ 113.1
Idući uporedo, dok je Isus držao Petrovu ruku u svojoj ruci, oni su zajedno ušli u čamac. Petar je sada bio ponizan i miran, nije više imao nikakav razlog da se uzdiže iznad svojin drugova. Njegova nevjernost i oholost skoro su ga koštali života. Čim je skrenuo pogled sa Isusa, posrnuo je, i valovi su ga skoro pokrili.IZ 113.2
Cesto, kad naiđu teškoće, mi smo slični Petru. Umjesto da su naše oči uprte u Spasitelja, mi gledamo u valove; naše noge posrnu, i uzburkane vode nas poplavljuju. Isus nije pozvao Petra da dođe k njemu da bi poginuo. On nas nije učinio svojim učenicima da bi nas se odrekao.IZ 113.3
“Ne boj se”, veli on, “jer sam te otkupio; pozvah te po imenu tvom; moj si. Kad pođeš preko vode, ja ću biti s tobom, ili preko rijeke, ne će te potopiti, kad pođeš kroz oganj, ne ćeš izgorjeti i ne će te plamen opaliti. Jer ja sam gospod Bog tvoj svetac Izraelov, Spasitelj tvoj”.IZ 113.4
Isus je poznavao karakter svojih učenika. Znao je kakvim će iskušenjima biti izložena njihova vjera. To što se dogodilo na moru, trebalo je da pokaže Petru njegovu ličnu slabost i da ga pouči da se njegova sigurnost nalazi samo u stalnoj zavisnosti od božanske sile. Uslijed oluje iskušenja on će moći sigurno ići naprijed samo ako se ne bude uzdao u sebe, već ako se bude potpuno oslanjao na Spasitelja; tek kada bude potpuno svijestan svoje slabosti, moći će shvatiti koliko je zavisan od Krista. Da je primio pouku, koju mu je Isus želio da da, pomoću tog iskustva na jezeru, on ne bi kasnije pao u času velikog iskušenja.IZ 113.5
Dan za danom poučava Bog svoju djecu. On ih priprema pomoću svakodnevnih prilika za veću ulogu, koju im je odredio. Od našeg stava u malim svakodnevnim iskušenjima zavisi naša pobjeda ili poraz u času velikih životnih iskušenja.IZ 113.6
Oni, koji ne osjećaju stalnu Zavisnost od Boga, bit će pobijedeni iskušenjem. Može nam se činiti da su naši koraci sigurni i da nas ne će moći ništa pokolebati. Mi možemo sa pouzdanjem reći: Ja znam u šta vjerujem; ništa ne će moći pokolebati moju vjeru u Boga i Božju riječ. Ipak sotona može iskoristiti mane našeg karaktera, naslijeđene ili stečene, može nas zaslijepiti da ne vidimo naše potrebe i nedostatke. Samo ako smo svijesni svoje slabosti i ako stalno gledamo Krista, mi ćemo ići u sigurnosti.IZ 113.7
Čim je Isus zauzeo mjesto u čamcu, vjetar je prestao, “i odmah je čamac pristao na mjestu, kuda su plovili”. Svijetla zora zamijenila je ovu noć užasa. Učenici, i drugi ljudi, koji su ih pratili, puni zahvalnosti, bacili su se pred Isusove noge, kličući: “Ti si zaista Sin BožjiI”IZ 114.1