Poglavlje 23—Isus utišava buru na Moru

U Isusovom životu tek što je protekao dan pun događaja. Kraj Geznearetskog jezera izgovorio je svoje prve priče. Nastojao je da pomoću poznatih slika objasni narodu karakter svoga carstva i način kako se to carstvo uspostavlja. Sebe je uporedio sa sijačem. Razvitak svog carstva uporedio je sa rastenjem gorušičnog zrna i sa djelovanjem, koje malo kvasca ima na mnogo brašna. Veliko posljednje odvajanje pravednika i grešnika opisao je pričom o pšenici i kukolju i pričom o mreži. Dragocjenu istinu, koju je propovijedao, prikazao je pričom o sakrivenom blagu i o skupocjenom biseru, a pričom o domaćinu učio je svoje učenike, kako treba da rade kao njegovi predstavnici.^{1Matej 8, 23-34. Marko 4, 35-41.}IZ 97.2

Cijelog dana je neprekidno liječio i učio. Došlo je veče. Mnoštvo se još guralo oko njega. Iz dana u dan radio je za njih, a za sebe je jedva imao vremena da jede i da se odmori. Zlobni prigovori i ogovaranja od strane farizeja još su više otežavali njegov rad. Na kraju toga dana bio je toliko iscrpljen, da je odlučio da se povuče na usamljeno mjesto na drugoj obali Jezera.IZ 97.3

Tu i tamo na istočnoj obali Genezaretskog jezera dizao se po koji gradić, ali ipak je taj kraj izgledao pust u poređenju sa zapadnom obalom. Stanovništvo, više neznabožačko nego jevrejsko, održavalo je slabe veze sa Galilejom. Ovaj kraj pružio je Isusu željen mir, i on je pozvao svoje učenike da ga tamo prate. Otpustivši narod, učenici su odmah uzeli čamac, koji je trebalo da preveze Isusa. Ali oni nisu putovali sami. Uz obalu nalazili su se i drugi ribarski čamci, i ljudi, željni da Isusa vide i čuju, pohitali su da ga prate.IZ 97.4

Oslobođen napokon od mnoštva, koje ga je okružavalo, shrvan umorom i glađu, legao je na dno čamca i ubrzo zaspao. Veče je bilo prijatno i voda mirna, ali uskoro se nebo zamračilo, vjetar je počeo žestoko duvati kroz planinske klance na istočnoj obali, i na jezeru je nastala užasna oluja.IZ 97.5

Sunce je zašlo, noć je pokrila uzburkano more. Bijesni valovi, izazivani naglim vihorom, počeli su da zapljuskuju čamac učenika, prijeteći da ga progutaju. Ovi hrabri ribari proveli su svoj život na Jezeru, i mnogo puta u toku svog ribarenja uhvatila ih je oluja, ali ovoga puta njihova snaga i vještina nije im ništa pomagala. Oni su bili bespomoćne igračke oluje, i njihove je nade nestalo.IZ 98.1

Ulažući napore da bi se spasli, zaboravili su da je Isus u čamcu. Videći da je sav njihov trud uzaludan i da je smrt neizbježna, sjetili su se najzad onoga, koji im je dao nalog da pređu Jezero. Njihova je jedina nada bila u Isusu. U svojoj nemoći i očajanju povikali su: “Učitelju, Učitelju!”... Ali gusta tama sakrivala ga je ispred njihovih očiju, glas se Izgubio u buci oluje, i nije bilo nikakvog odgovora. Njima je zavladala sumnja i strah. Zar ih je Isus napustio? Zar onaj, koji je pobijedio bolest, demone, pa čak i samu smrt, ne može sada pomoći svojim učenicima? Zar će ih zaboraviti u njihovoj nevolji?IZ 98.2

Ponovo su zvali svoga učitelja, a odgovaralo je samo uzburkano more svojom hukom. Barka je već tonula.. Još jedan trenutak, i more će ih progutati.IZ 98.3

Najednom je munja osvijetlila tamu, i oni su vidjeli gdje Isus spava, usprkos oluje. Začuđeni i puni očajanja povikali su: “Učitelju, zar ti ne mariš što ginemo?” Kako on može tako mirno spavati, dok su oni u opasnosti, boreći se protiv smrti?IZ 98.4

Njihov je uzvik probudio Isusa. Pri svjetlosti munje primjetili su na Isusovom licu nebeski mir; njegov je pogled izražavao beskrajno nježnu ljubav; njihova su se lica okrenula prema njemu, moleći ga: “Gospode, spasi nas, pogibosmo”.IZ 98.5

Nikada nije takav uzvik ostao bez odgovora. Učenici su veslajući ulagali posljednji napor. Tada se Isus podigao na noge. On je stojao usred učenika, dok je oluja bijesnila, dok su se valovi podizali iznad njih, a munje obasjavale njegovo lice. On je pružio ruku, onu ruku, koja je taka često činila djela milosti, i naredio uzburkanom moru: Ušuti, prestani!”IZ 98.6

Vjetar je prestao. Valovi se stišali. Oblaci su se razišli i zvijezde su počele da sijaju. Čamac je klizio po mirnom jezeru. Tada, Okrenuvši se prema svojim učenicima, Isus ih je žalosno upitao: “Zašto ste tako strašljivi? Kako nemate vjere?”IZ 98.7

Duboko šutanje je zavladalo učenicima. Ni Petar nije se usuđivao da izrazi što je osjećao u srcu. Čamci, koji su bili pošli na put da prate Isusa, prošli su kroz istu opasnost. Užas i očajanje su oborili one, koji su bili u njima, ali i tamo je Isusova zapovijest donijela mir. Sila oluje je približila čamce, i svi su mogli da prisustvuju čudu. U miru, koji je poslije toga zavladao, svaki je zaboravio svoj strah. Ljudi su jedni drugima govorili: “Tko je ovaj, dakle, da ga vjetar i more slušaju?“IZ 98.8

Isus je bio savršeno miran, kad se probudio usred oluje. Njegove riječi i njegov pogled nisu izražavali ni najmanje straha, jer njegovo srce nije poznavalo strah. Međutim, on se nije uzdao u svoju nadzemaljsku moć. On se nije odmarao tako mirno kao Gospodar zemlje, mora i neba. Da se on te sile odrekao, svjedoče njegove reči: “Ja ne mogu ništa činiti sam od sebe”.^{2Ivan 5, 30.} On se povjeravao sili svoga Oca. Oslanjao se na vjeru u Božju ljubav i njegovo brigovodstvo; sila riječi, koja je stišala oluju, bila je Božja sila.IZ 99.1

Kao što se Isus odmarao povjeravajući se brigovodstvu svoga Oca, tako i mi treba da se povjerimo brizi našeg Spasitelja i imat ćemo mir. Da su se učenici u njega uzdali, sačuvali bi mir. Nevjerstvo je bilo uzrok njihovog straha u času opasnosti. Njihovi lični napori da se spasu učinili su da zaborave na Isusa; tek kad su se razočarali u sebe, okrenuli su se ka Isusu da im pomogne.IZ 99.2

Koliko puta prolazimo i mi kroz iskustva učenika! Kad navali oluja iskušenja, kada sijevaju munje i prijete nam valovi, mi se sami borimo protiv oluje, zaboravljajući da ima netko tko može da nam pomogne. Mi se uzdamo u vlastitu snagu sve donde, dokle ne izgubimo svaku nadu i ne dođemo u opasnost da poginemo. Tada se tek sjetimo Isusa, i naš uzvik nije uzaludan. Pa iako mora da nas sa žalošću prekori zbog našeg nevjerstva i samopouzdanja, on će uvijek biti gotov da nam pomogne. Ni na zemlji ni na moru nemamo čega da se boj mo, ako je Spasitelj sa nama. Živa vjera u Spasitelja smirit će more života i oslobodit će nas opasnosti na način, za koji zna da je najbolji.IZ 99.3

Rano ujutro kada je izgledalo kao da sunce svojim prvim zracima šalje moru i zemlji blagoslov mira, Spasitelj je sa svojom pratnjom prispio na obalu. Tek što su stupili na obalu, pred njima se odigrao prizor strašniji od užasne oluje. Dva bijesna, koji su se krili među grobovima, istrčali su iz svojih skrovišta i navalili na njih kao da hoće da ih rastrgnu. Ostaci lanaca, koje su slomili bježeći iz zatvora, još su se nalazili na njihovim nogama. Njihovo je tijelo, isječeno oštrim kamenjem, krvarilo. Kroz niihovu dugu razbarušenu kosu svijetlile su oči čudnim sjajem. Demoni, od kojih su bili opsjednuti, oduzeli su im svaki ljudski izgled; više su naličili na divlje zvijeri nego na ljude.IZ 99.4

Učenici i njihovi drugovi u strahu su pobjegli. Videći da Isusa nema među njima, vratili su se da ga potraže. Učitelj je stajao na mjestu, gdje su ga ostavili. Onaj, koji je stišao oluju i koji je već ranije stao smjelo nasuprot sotoni i pobijedio ga, nije bježao pred bijesnima. Kad su se ova dva čovjeka škripeći zubima i bacajući pjenu približavala k njemu, Isus je ispružio ruku, kojom je zapovjedio moru da se umiri, i oni su stali. Stajali su pred njim drhteći od bijesa, ali bili su nemoćni.IZ 99.5

Isus je sa silom zapovjedio nečistim duhovima da izađu iz njih. Njegove su riječi prodrle u pomračeni um ovih nesretnika. Oni su naslućivali da neočekivani stranac može da ih oslobodi njihovih muka. Pali su pred Spasiteljeve noge, da mu se poklone, ali čim su otvorili usta, da mole za njegovu milost, demoni su progovorili kroz njih; povikali su gnjevno: “Šta ima između nas i tebe, Isuse Sine Božji? Zar si došao ovamo, da nas prije vremena mučiš?”IZ 100.1

Isus je upitao: “Kako ti je ime?” Odgovor je glasio: “Moje je ime legion, jer nas je više”. Preko ovih nesretnika demoni su molili Isusa da ih ne potjera iz toga kraja. Nedaleko, na jednom brežuljku, paslo je krdo svinja. Demoni su molili Isisa, da im dopusti da uđu u svinje, i on im je to dopustio. Iznenada strah je obuzeo ove životinje, i one su se u bjesnilu bacile sa strme morske obale u more, gdje su se potopile.IZ 100.2

Za to vrijeme dogodila se neobična promjena kod tih nesretnika. Njihov um se razbistrio. Njihov je pogled postao svijetao, njihovo lice, tako dugo iznakaženo, dobilo je blag izgled, a ruke oblivene krvlju bile su mirne. Radosnim glasom su ovi ljudi hvalili Boga za svoje oslobođenje.IZ 100.3

Čuvari svinja su vidjeli sve šta se dogodilo, i pojurili su da jave novost svojim gospodarima i narodu. Strah i čuđenje obuzeli su narod, koji je požurio u susret Isusu. Ova dva bijesna bila su strah i trepet cijeloga kraja. Nitko se nije usuđivao da prolazi kraj mjesta, gdje su oni boravili, jer su napadali na prolaznike. Sada, obučeni i zdrave pameti, sjedjela su ova dvojica kod Isusovih nogu, slušajući njegove riječi i slaveći ime onoga, koji ih je izliječio. Ali narod, koji je sve ovo posmatrao, nije se radovao. Gubitak svinja bio je za njih od većeg značaja negoli oslobođenje oviti sotoninih zarobljenika.IZ 100.4

Za vlasnike svinja, ovaj gubitak, koji je Isus dopustio da pretrpe, značio je čin milosti. Pošto su bili suviše zauzeti zemaljskim stvarima, nisu se mnogo brinuli o duhovnom životu. Da bi mogli primiti njegovu milost, Isus je želio da razbije njihovu sebičnu ravnodušnost. Ali žaljenje negodovanje, koje je kod njih izazvao ovaj materijalni gubitak, toliko su im zaslijepili oči, da nisu uvidjeli Spasiteljevu milost.IZ 100.5

Takav dokaz natprirodne sile probudio je predrasude naroda i izazvao njihov strah. Oni su mislili, da bi prisustvo toga stranca moglo izazvati još više nesreća. Bojeći se materijalne štete, odlučili su da ga se oslobode. Oni, koji su prešli sa Isusom preko Jezera, pričali su sve šta se dogodilo prošle noći: o svojoj opasnosti u oluji i kako se stišalo more i vjetar. Njihove su riječi ostale bez učinka. U strahu narod je navaljivao na Isusa moleći da ih napusti. On je pristao i odmah se ukrcao da prijeđe na drugu obalu.IZ 100.6

Stanovnici Gadarinske okoline imali su vidljiv dokaz o Spasiteljevoj moći i milosti. Vidjeli su, kako je Isus povratio ova dva čovjeka njihovoj zdravoj pameti, ali, bojeći se za svoje zemaljske interese, postupali su kao sa nezvanim gostom sa onim, koji je pred njima pobijedio kneza tame, i odbacili su nebeski dar. Mi nemamo priliku da, kao Gadarinci, Isusa lično napustimo, ali ima mnogo njih, koji ne žele da se pokore njegovoj riječi, jer bi ih ta poslušnost koštala žrtava. Da bi izbjegli materijalni gubitak, mnogi više vole da budu bez Isusa. Oni odbacuju njegovu milost i iz svoje sredine izgone njegovog Duha.IZ 101.1

Izliječeni bijesni su sasvim drukčije osjećali. Oni su željeli da ostanu sa svojim Spasiteljom, osjećajući kod njega zaštitu od demona, koji su ih mučili i ponižavali. Kad je Isus htio da uđe u čamac, oni su mu prišli i, klečeći do njegovih nogu, molili su ga, da im dopusti da ostanu kod njega, da bi mogli uvijek slušati njegove riječi. Ali Isus im je naredio da se vrate kući i da pričaju šta im je Gospod učinio.IZ 101.2

Njih je čekao jedan posao: da se vrate u svoj neznabožački kraj da pričaju o blagoslovima, koje su primili od Isusa. Teško im je bilo da napuste svoga Spasitelja. Život u njihovom kraju među neznabošcima predstavljao je za njih velike teškoće. Dugogodišnji život u samoći izgledalo je kao da ih je onesposobio za povjereni posao. Ipak oni nisu oklijevali da poslušaju, čim im je Isus pokazao njihovu dužnost. Oni se nisu zadovoljili da o svome Spasitelju pričaju samo kod kuće i u svom neposrednom susjedstvu, već su proputovali cijelo područje Deset gradova, objavljujući svuda njegovu spasenosnu moć i pričajući kako ih je on oslobobodio od demona. U ovom poslu nalazili su mnogo više sreće, negoli da su ostali sa njime samo radi svoje lične koristi. Što se više trudimo da drugima objavimo radosnu vijest spasenja, to ćemo se više sami približiti Spasitelju.IZ 101.3

Ova dva izliječena bijesna bili su prvi misionari koje je Krist poslao da propovijedaju evanđelje u području Deset gradova. Ovi ljudi su imali preimućstvo da samo nekoliko trenutaka slušaju Kristovu nauku. Oni nisu nikad imali priliku da slušaju koju od njegovih propovijedi. Nisu bili toliko pripremljeni da poučavaju narod kao učenici, koji su sve dane živjeli sa Isusom. Ipak su u svom ličnom iskustvu imali dokaz, da je Isus Mesija. Mogli su da pričaju šta su znali, šta su vidjeli, ču i i iskusili o Kristovoj sili. Svako srce, koje je dirnuto Božjom milošću, može da čini isto toliko.IZ 101.4

Ovaj susret s bijesnima iz Gadarinske okoline imao je pouku, koja je bila namijenjena učenicima. Ovaj događaj je omogućio učenicima, da vide do kog stupnja može sotona poniziti cijelo čovječanstvo, i da priznaju Krista kao onoga, koji je uzeo na sebe zadatak da oslobodi ljude. Ovi jadnici, sakrivajući se po grobovima, mučeni od demona, robovi neobuzdanih strasti i sramnih želja, bili su dokaz o tome šta bi postalo čovječanstvo da je bilo prepušteno sotoninoj vlasti. Utjecaj demona vidi se uvijek u tome što muti svijest, upućuje srce na zlo, podstiče na nasilje i na zločin; slabi tijelo, pomračuje um, ponizuje dušu. Svaki put kad ljudi odbace Spasiteljev poziv, stavljaju se pod Sotonin utjecaj.IZ 101.5

Vještim iskušenjima uvlači sotona ljude u sve veće zlo, dok ih ne iskvari i potpuno upropasti. Protiv njegove sile ima samo jedna zaštita: Kristovo prisustvo. Sotona je ubica i neprijatelj ljudi; Krist je čovjekov prijatelj i osloboditelj. Njegov Duh razvija u čovjeku sve osobine, koje oplemenjuju karakter i vraća ljudskoj prirodi dostojanstvo. On posvećuje duh, dušu i tijelo da budemo na slavu Bogu. “Jer nam Bog ne dade duha straha, nego sile i ljubavi i čistote”.^{32. Tim. 1, 7.} On nas poziva da. imamo “slavu”, to jest karakter “našeg Gospoda Isusa Krista”. On nas je pozvao “da dobijemo slavu Gospoda našega Isusa Krista”, “i da budemo jednaki obličju Sina Božjega”.^{42. Sol. 2, 14. Rim. 7, 29.}IZ 102.1

Kristova sila i danas preobražava u vjesnike pravde one, koji su bili toliko pali, da su postali sotonina oruđa. Sin Božji ih oslobađa i zatim šalje da drugima pričaju “šta im je Gospod učinio i kako je pokazao milost prema njima”.IZ 102.2