Rukopoloženje Pavla i Barnabe

Bog se otkrivao preko odanih proroka i učitelja u crkvi u Antiohiji. „I dok služahu Gospodu i pošćahu, reče im Duh Sveti: odvojte mi Barnabu i Saula za djelo na koje sam ih pozvao.” (Dela 13,2) Ovi apostoli su, prema tome, posvećeni Bogu na najsvečaniji način, postom i molitvom i polaganjem ruku; i poslani u svoje polje rada među neznabošcima.IO 225.4

I Pavle i Babnaba su radili kao Hristovi propovjednici i Bog je obilno blagosiljao njihove napore, ali nijedan od njih nije prije toga bio formalno rukopoložen za evanđeosku službu molitvom i polaganjem ruku. Sada ih je Crkva ovlastila ne samo da poučavaju u istini, već i da krštavaju i da organizuju crkve, dajući im puni crkveni autoritet. Bila je to važna era za Crkvu. Iako je zid razdvajanja između Jevreja i neznabožaca bio srušen Hristovom smrću, stavljajući neznabošcima na raspolaganje sve prednosti evanđelja, veo još nije bio skinut sa očiju mnogih obraćenih Jevreja i oni nisu uspijevali da sagledaju do kraja šta je sve bilo ukinuto smrću Božjega Sina. Sada je trebalo da se djelo među neznabošcima snažno započne (303) i da se Crkva ojača velikim prilivom obraćenih duša.IO 225.5

U ovom svom posebnom djelu apostoli su morali da budu izloženi sumnjičenjima, predrasudama i zavisti. Pošto su odbacili jevrejsku isključivost, bilo je potpuno prirodno da se njihova učenja i gledišta proglašavaju za jeres; da mnogi revnosni obraćenici iz jevrejstva posumnjaju u njihovo pravo da djeluju kao propovjednici evanđelja. Bog je predvidio sve ove teškoće s kojima će se suočavati Njegove sluge i, u svom mudrom proviđenju, učinio da im organizovana Božja Crkva dodeli bezuslovan autoritet tako da njihovo djelovanje bude neosporno.IO 226.1

Posvećenje putem polaganja ruku se, u kasnijim vremenima, veoma zloupotrebljavalo, neopravdana važnost se pripisivala samome činu, kao da se sila smjesta dodijeljivala onome koji je dobio takvo posvećenje, koje ga je odmah osposobljavalo za bilo koje i svako propovjedničko djelo, kao da se zasluga može pripisati samome djelu polaganja ruku. Mi imamo, u istoriji ove dvojice apostola, samo jednostavan izvještaj o polaganju ruku i o uticaju toga čina na njihov rad. I Pavle i Barnaba već su dobili svoj zadatak od samoga Boga; ceremonija polaganja ruku im nije dodala nikakvu novu karakteristiku niti neko novo osposobljenje. Bilo je to jednostavno stavljanje pečata Crkve na djelo koje im je Bog povjerio - priznat oblik postavljanja u određenu službu.IO 226.2