Loading...
Larger font
Smaller font
Copy
Print
Contents

Istorija Otkupljenja

 - Contents
  • Results
  • Related
  • Featured
No results found for: "".
  • Weighted Relevancy
  • Content Sequence
  • Relevancy
  • Earliest First
  • Latest First
    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents

    Četrdeset i peto poglavlje—Misterita Bezakonta

    Apostol Pavle, u svojoj drugoj poslanici Solunjanima, proriče veliki otpad koji će dovesti do uspostavljanja papinske moći. Izjavljuje da Hristov dan neće osvanuti „dok prvo ne dođe do otpada, dok se ne pokaže čovjek grijeha, sin propasti, koji se protivi i uzdiže iznad svega što se zove Bog ili se obožava; tako da će sjediti u crkvi Božjoj, pokazujući sebe kao da je Bog.” I čak što više, apostol upozorava svoju braću da se „već radi misterija bezakonja” (2. Solunjanima 2,3.4.7) Čak i u to rano vrijeme, apostol je vidio da se u Crkvu već uvlače zablude koje će pripremiti put za razvoj ustanove papinstva. Malo po malo, isprva nevidljivo i nečujno, a onda sve otvorenije kako je sticalo snagu i vlast nad umovima ljudi, misterija bezakonja ostvaruje svoje prevarno i bogohulno djelo. Skoro neprimjetno, neznabožački običaji prodiru u hrišćansku Crkvu. Duh nagodbe i usaglašavanja bio je zaustavljen neko vrijeme zbog surovih progonstava kojima je Crkva bila izložena u vrijeme prevlasti neznabožaca. Međutim, čim je progonstvo prestalo i hrišćanstvo ušlo u palate i dvorove careva, odložilo je skromnu jednostavnost Hrista i Njegovih apostola i prihvatilo pompu i oholost paganskog (326) sveštenstva i vladara; i umjesto božanskih zahtjeva ono je uzdiglo ljudske teorije i tradicije. Formalno obraćenje Konstantina u prvom dijelu četvrtoga stoljeća izazvalo je veliku radost; i svijet, odjeven u ruho pravednosti, ušetao je u Crkvu. I onda je djelo kvarenja počelo brzo da napreduje. Paganstvo, koje je naizgled izgubilo bitku, ustvari je pobijedilo. Njegov duh je zavladao Crkvom. Njegove nauke, ceremonije i sujeverja uvršteni su u vjeru i bogosluženje takozvanih Hristovih sljedbenika.IO 244.1

    I tako je nagodba između paganstva i hrišćanstva dovela do pojave čovjeka grijeha, prorečenog u proročanstvima, koji se uzdigao iznad Boga. Ovaj divovski sistem lažne religije predstavlja remek-djelo sotonske sile - spomenik njegovim naporima da stavi sebe na prijesto i da upravlja zemljom po svojoj volji.IO 244.2

    Da bi sebi osigurala svjetovne dobitke i počasti, Crkva je bila navedena da traži naklonost i podršku velikih ljudi na zemlji, i pošto je tako odbacila Hrista, morala je da prihvati pokornost predstavniku Sotone - rimskom biskupu.IO 245.1

    Jedna od vodećih doktrina romanizma glasi da je papa vidljivi poglavar sveopšte Hristove Crkve, koji ima vrhovnu vlast nad biskupima i pastirima u svim dijelovima svijeta. Ali i više od toga, papa je sebi prisvojio i prave titule Božanstva.IO 245.2

    Sotona dobro zna da Sveto pismo osposobljava ljude da prepoznaju njegove prijevare i da se odupru njegovoj moći. Upravo se uz pomoć Riječi i sam Spasitelj odbranio od njegovih napada. Na svaki napad, Hrist je podizao štit vječne istine, govoreći: „Stoji napisano!” Od svakog prijedloga protivnika On se branio mudrošću i silom Riječi. Da (327) bi zadržao svoju vlast nad ljudima i uspostavio autoritet papinskog uzurpatora, morao je da ljude zadrži u neznanju Božje Riječi. Biblija uzdiže Boga i stavlja smrtne ljude na njihovo pravo mjesto, pa zato njene posvećene istine moraju ostati prikrivene i potisnute. Ovu logiku je prihvatila rimska Crkva. Stotinama godina širenje Biblije je bilo zabranjeno. Ljudima je bilo zabranjeno da je čitaju, ili da je imaju u svojim domovima, a nesavjesni sveštenici i prelati su tumačili njena učenja tako da podrže svoje ciljeve. I tako se dogodilo da je papa bilo skoro sveopšte prihvaćen kao suvladar Božji na zemlji, koji ima vrhovnu vlast nad Crkvom i državom.IO 245.3

    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents