Suviše kasno! Suviše kasno!
Onda sam vidjela Isusa kako odlaže svoju svešteničku odjeću i oblači svoje svečano carsko ruho. Na Njegovoj glavi bilo je mnogo kruna; sve kruna u kruni. Okružen anđeoskim četama, napustio je Nebo. Zla su padala na stanovnike Zemlje. Neki među njima su optuživali Boga i proklinjali ga. Drugi su trčali pripadnicima Božjeg naroda i preklinjali ih da im kažu kako mogu da izbjegnu Božje sudove. Međutim, sveti nisu imali šta da im kažu. Posljednja suza za grešnike je već bila prolivena, posljednja očajnička molitva izrečena, posljednji teret ponesen, posljednja opomena upućena. Slatki glas milosti nije ih više mogao pozvati. Kada su sveti, i cijelo Nebo, bili zainteresovani za njihovo spasenje, oni sami nisu imali nikakvog interesa da se spasu. Život i smrt su bili stavljeni pred njih. Mnogi su poželjeli život, ali nisu uložili nikakvog napora da ga steknu. Oni nisu uzabrali život, i sada više nije bilo krvi pomirenja da očisti njihovu krivicu, nije bilo sažaljivog Spasitelja da se moli za njih i da govori: „Poštedi, poštedi grešnike bar još malo!” Cijelo Nebo se sjedinilo sa Isusom, kada su odjeknule strašne riječi: „Sve je učinjeno! Sve je završeno!” Plan spasenja je bio ostvaren, ali su samo rijetki odlučili da ga prihvate. I kada je ućutao slatki glas milosti, strah i užas su obuzeli bezakonike. Sa strašnom jasnoćom su čuli riječi: „Suviše kasno! Suviše kasno!”IO 303.3
Oni koji nisu cijenili Božju Riječ trčali su tamo i amo, lutali su od mora do mora, i od sjevera do istoka, tražeći Gospodnju Riječ. (404) Anđeo mi je rekao: „Neće je naći! Glad vlada u zemlji, ali ne glad hljeba ni žeđ vode, već slušanja Riječi Gospodnje. Šta bi oni sada dali za samo jednu riječ odobravanja od Boga! Iz dana u dan su odbacivali spasenje, cijeneći zemaljska blaga i zemaljska uživanja više od svakog nebeskog blaga ili poziva. Oni su odbacili Isusa i prezirali Njegove svete. Ono što je prljavo ostaće prljavo dovijeka!” Mnogi među bezakonicima su bili vrlo ljuti što su morali da trpe posljedice zala. Odigravali su se prizori strašne agonije. Roditelji su ogorčeno prigovarali svojoj djeci, a djeca svojim roditeljima, braća sestrama, i sestre braći. Glasni, plačni uzvici čuli su se sa svih strana: „Ti si me spriječio da ne prihvatim istinu koja bi me spasla u ovom strašnom trenutku!” Ljudi su se okretali svojim duhovnicima sa ogorčenom mržnjom i prigovarali im, govoreći: „Vi nas niste opomenuli! Govorili ste nam da cijeli svijet treba da se obrati i vikali: mir, mir, da utišate naš probuđeni strah. Niste nam govorili o ovom trenutku; a one koji su nas upozoravali vi ste proglašavali fanaticima i zločincima koji će nas upropastiti!” Međutim, vidjela sam da ni duhovnici nisu izbjegli Božji gnjev. Njihove patnje su bile deset puta teže od patnji njihovog naroda.IO 304.1